Tin Ujević

Tin Ujević počinje svoju spisateljsku aktivnost kao hrvatski nacionalist. To je do oko 1912., kada doživljava preobražaj u jugoslavenskog integralista (nema veze sa srpskim), i 2 puta bježi u Beograd od kuda biva deportiran natrag.

U to je doba, kao i Vladimir Čerina i ostali nezreli mladci, upleten u političke makinacije u kojima je njegova mladenačka naivnost loše prošla. 1914. objavljuje u zbirci «Hrvatska mlada lirika». U te dvije godine je u Beogradu djelovao agitatorski protiv Austro-Ugarske krune i zalagao se za neki oblik Jugoslavije. Iz Beograda 1914. (prije početka rata) odlazi u Pariz, gdje se po izbijanju rata javlja u francusku mornaricu (biva unovačen-prvo u Toulonu, pa je onda prebačen na Cetinje), no Supilo i Trumbić ga vade iz vojske.

Tijekom 1914. i 1915. Ujević još djeluje kao jugoslavenski politički agitator u Parizu, no, vremenom se osamljuje i 1917. prekida s političkom djelatnošću. Izgleda da je tomu uzrok bio dvostruk: zgađenost nad političkom kombinatorikom hrvatskih i srpskih političara, ali, još važnije, užasi samoga rata i neuzvraćena ljubav- što ga je sve skupa dovelo do neke vrste živčanoga sloma (nije mogao jesti, nije se usudio izaći iz kuće, halucinirao je....).

Dakle, za Ujevićev je život prijelomna 1917., kada je ne samo doživio slom (što, samo po sebi, nije neizlječiva stvar), nego se cijela njegova životna orijentacija promijenila: od koliko-toliko funkcionalnog i normalnog čovjeka postaje ličnost snažno izraženoga psihičkoga poremećaja, što svladava prirodnim fizičkim zdravljem, ali što se vraća, nerijetko, u vidu halucinacija, shizofrenih iskustava i sličnih psihijatrijskih poremećaja.

Od jugointegralista Ujević postaje potpuno apolitičan: njegovi su orijentiri do konca života pjesnici cijeloga svijeta (najviše francuski, a među njima Gerard de Nerval), te indijska duhovnost koju je uglavnom apsorbirao preko prijevoda i tekstova Deussena.




Izvor:drugiforum

TAJANSTVA



I tako, jedne noci usred druma

preteku jezik neke rijeci kobne

strah me je njih, i strah me je zlobe

pomislih da sam, mozda sisao s uma.

Cemu sva borba, cemu bolna gluma?

Znam da su moje sanje sitne, drobne,

da nece smijenit sudbine zlokobne,

i da cu ici, ici do svog huma.

- Ljubljena zeno, ko si ti da jesi,

ludjacku ljubav suvisno je kriti,

al ja sam sitan za sjaj sto te resi,

Pa makar jesam ono sto cu biti. -

Ljubljena zeno, silna ljubav mrvi,

i ja sam zadnji, makar bio prvi.

Zvijezde u visini

Ne ljubi manje koji mnogo cuti,
on mnogo trazi, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parce kruva
za gladne zube) on brizljivo cuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.

Cutanje kaze: u tudjem svijetu
ja sanjam jos o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trosne grede,
i o ljepoti nase svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noci
snim: ja cu doci, ja cu doci.

VJECNI PRSTEN


Sve ce ove stvari joste jednom doci

kao sto su bile i kako su prosle,

i ti crni dani, i te plave noci,

i ljubavi, cedne, strasne, dobrodosle;

jednom tamo poslije hiljada, hiljada

i hiljada ljeta opet cemo naci

ista svjeza cula, ista srca mlada,

i taj njezni osmijeh, blagi i domaci.

Tada opet jednom nad svladanim grobom

motrit cemo svemir novim osvjetljenjem.

Vladat cemo opet svojim rosnim sobom,

i ljubavnim placem i pozarnim htijenjem;

samo ipak nece tada, nadajmo se,

da nas joste taru ove brige ruzne,

i da polet u vis dogadjaji kose

i plamen za zenom nase usne kuzne.

- Pa da barem tada, za tisuc tisuca

i tisucu ljeta, i jos mnogo vece,

primimo na nasa srca uzdisuca,

kao nikad poslije, jedan uzdah srece.

Igračka vjetrova

Pati bez suza, zivi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublazit nece gorki san.

Podaj se pjanom vjetru zivota,
pa nek te vije bilo kud,
pusti ko listak neka te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lisce sto vir ga vije
za let si duso, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet sto nema korijena

Suton u čovjeku

Ne može sve što se voljelo da se drži,
Nemaju sve stvari neprekidne veze.
Mnogi list čeznutljiv gorko sunce sprži,
Cijeli komad duše ugine od jeze.

Ima i u meni hladan hodnik smrti,
Ima trijem kostura i dvorana leša.
I u mozgu mojem mlinica se vrti,
A drage ljubavi trg nemilo miješa.

Tko smije da kaže: srce žrtvovati?
Ipak srce vene, dio za dijelom.
Izgubljeno nikad više se ne vrati,
Nikada se više nadat srcu cijelom.

Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
Pitanje me muči: što mi još preosta?
I samo nevrijedni kakav trag moj pluta.
Kad mogu da volim, često već je dosta.

Sklonosti i sreće gade borca trijezna,
Koji ne oprašta izgubljenu meku.
Svak se čudi novom, i već nitko ne zna
Kad pogibe jedan svijet u čovjeku.

Odlazak
U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I bljesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

Noc u kojoj pljuste zvezde


Nocas se zvezde ore iz vecnog mira svoda.

Kuda se ruse zvezde? Za lov im nemam mreze -
progutat ce ih eter i beskonacna voda.
Ruse se zvezde u prostor sveta bez ravnoteze.
Ko da ga veze?

Sto biva od mrtvih zvezda? Idu u dim, u paru?

Nece li nove zore pojesti opsta tama?
Nece li tkivo sveta propasti u pozaru?
Ili ce zvezde stici u ognjen sudar s nama?
Iskre, gdje je jama?

Gube se mahnite zvezde u tajne svemirske rupe.

Ja molim pravo na najmanje parce meteora.
Da ove strasne vatre u lobanju me lupe,
da les moj plane u svetu lomacu odozgora,
smrt zvezdanoga stvora.

VRUĆICA OD ŽENE

Jer je u visini misli ponižena,
ja bih htio njeno zlo da mi je tuđe;
ali slabo tijelo, okaljano suđe,
krvav demon želje, opsjela je Žena.

Srce mre u strasti, grijehom plamti zjena,
od ploti mi nema pakao što luđe.
San je spala dosta da mi bijesno uđe
u sva uda ludost i na usta pjena.

Kipi mi u krvi putena bjesnoća,
znoj pohote bije s užarena čela,
sve su misli pijanstvo, neba vrela hula,

i, dok bludno žeđam zabranjena voća,
izgara u grču lomača mog tijela,
zapaljena divljim ilinštakom čula.


Tin Ujević

Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, cu i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajednickog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajnicku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Mašta povodom očiju

Svaki ostavlja znakove na putu,
ne samo trag koraka i stopu nogu,
nego i kretnju ruku napregnutu,
maglovitu u prolaznom slogu:
svi se kreću i mijenjaju u bogu.

Lica su ljudi možda zagonetna slova.
Lica su valjda izraz izgubljenih snova.
Moje dnevno štivo čitanka je glava.

Nego me oko glavno užasava.
Ima u oku zapisanih mašta,
il mi u oko prenosimo svašta?
Ono crno iz dubina kroza nj biva jasno.
Ko će smjeti reći da je oko časno?

Sanjao sam jutros san o dvije žene:
to su dvije duše kroz dvije razne zjene,
jedna gleda bistro, a druga kroz mrene.
Koja od njih može da me strasno krene?
Oči pune magle očaraše mene.

Nekada me takav strah očiju hvata,
strah pečata, ili strah pergamenata:
što to čudno, mračno u očima piše?
To sam znao jednom. Ne sjećam se više,
i evo se bojim da će luč donijeti
onaj ko me na to iznenada sjeti.
Što me nemilosno brojne oči tlače?
Upitnici vida bole: oči znače.

Danju oči mrače. No u mraku zrače.
Najbolje su oči što nas naoblače
da po tome vedri horizonat svlače.
Vidici su slutnje u smisao sivi
i samo u tajni pravo biće živi.

Oči kažu. Oči kažu da nas boli
i kakve smo čudne duše kad smo goli.
Čemu nije ravan majstor, ni najveći,
oči, zrele oči, to će ravno reći;
plamen kojim starac u grob skori gleda
nehotice vidim već u oku čeda.

VRUĆICA OD ŽENE

Jer je u visini misli ponižena,
ja bih htio njeno zlo da mi je tuđe;
ali slabo tijelo, okaljano suđe,
krvav demon želje, opsjela je Žena.

Srce mre u strasti, grijehom plamti zjena,
od ploti mi nema pakao što luđe.
San je spola dosta da mi bijesno uđe
u sva uda ludost i na usta pjena.

Kipi mi u krvi putena bjesnoća,
znoj pohote bije s užarena čela,
sve su misli pjanstvo, neba vrela hula,

i, dok bludno žeđam zabranjena voća,
izgara u grču lomača mog tijela,
zapaljena divljim ilinštakom čula.

(Zagreb, 1914.)

Jedan od najvećih pesnika na ovom prostorima, rodjen je 5. jula 1891.godine u Vrgorcu, kod Imotskog, kao Augustin Josip Ujević. Otac mu je bio učitelj, koji se pomalo bavio pisanjem. Augustin-Tin je prva tri razreda završio u Imotskom, a potom u Makarskoj. Gimnaziju je završio u Splitu, živeći u nadbiskupijskom sjemeništu. Po maturiranju, nije se zaredio, već je otišao da studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Kao student, bio je pripadnik mlade generacije hrvatskih intelaktualaca, politički aktivne. Najpre je bio hrvatski nacionalista, a potom se zalagao za ideju jugoslovenstva (čak je studirao i u Beogradu), zbog čega je hapšen, pa je uskoro emigrirao u Pariz. U vreme Prvog svetskog rata, u Parizu, Ujević je doživeo neku vrstu emocionalnog sloma, koji je prevazilazio posvetivši se izučavanju istočnjačke filozofije. Definitivno je odustao od politike i posvetio se književnom i prevodilačkom radu. Rezigniran i razočaran, srušenih ideala iz mladosti, čvrsto je odlučio da se odrekne udobnosti gradjanskog života i da se svim svojim bićem posveti umetnosti.



Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I bljesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sâma
ni dima bôla u maglama.

katarina ::

Jedan od najvećih pesnika na ovom prostorima, rodjen je 5. jula 1891.godine u Vrgorcu, kod Imotskog, kao Augustin Josip Ujević. Otac mu je bio učitelj, koji se pomalo bavio pisanjem. Augustin-Tin je prva tri razreda završio u Imotskom, a potom u Makarskoj. Gimnaziju je završio u Splitu, živeći u nadbiskupijskom sjemeništu. Po maturiranju, nije se zaredio, već je otišao da studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Kao student, bio je pripadnik mlade generacije hrvatskih intelaktualaca, politički aktivne. Najpre je bio hrvatski nacionalista, a potom se zalagao za ideju jugoslovenstva (čak je studirao i u Beogradu), zbog čega je hapšen, pa je uskoro emigrirao u Pariz. U vreme Prvog svetskog rata, u Parizu, Ujević je doživeo neku vrstu emocionalnog sloma, koji je prevazilazio posvetivši se izučavanju istočnjačke filozofije. Definitivno je odustao od politike i posvetio se književnom i prevodilačkom radu. Rezigniran i razočaran, srušenih ideala iz mladosti, čvrsto je odlučio da se odrekne udobnosti gradjanskog života i da se svim svojim bićem posveti umetnosti.



Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I bljesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sâma
ni dima bôla u maglama.

Tvoj divan izbor da začinimo atmosferom

NOSTALGIJA SVJETLOSTI

Danas sam zgnječen veličinom neba.
Bojim se: plavi val će da ponese
slaboću moju u vis što me vreba.

Da l' sunce žeže ili zima trese,
osjećam mračno ilovaču uda,
i uvijek slabe kosti pune truda.

A oko mene ljudi svi zemaljci,
tjelesa žena sv a od stare gline,
likovi stvari: kocke, kugle, valjci,

A sve su oči pune guste tmine.
Ja patnju svoju, svu, na mesu golu,
što uzaludno ište melem vrela,

Dugujem rani, uvrijeđenu spolu,
što vele: "Srcu ranjenom od strijela".
Kinji me briga: kakva li će ru ka,

K akva će meka ruka da me spase
od mojih crnih beznadežnih muka?
Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se)

Z a krotku djecu izmišljena gatka?
Sô suza pijem u plamenoj čaši;
um dere tkivo što ga mašta satka,

A kada desna za zvijezdu se maši,
znam da će sun ca kojim ne znam ime
pre da me zgrabe u svoje visine,

N o što ću ikad spustit u nizine
života Sunca što im ne znam ime.

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.
Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu —
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.
Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom žaru vidim knjige
na polici — i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode ***** cvijeća.
Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

"Svakidašnja jadikovka" neće vam popraviti raspoloženje ako osećate da vaše godine ne prate vaš duh, ako ste umorni, a željni života, ako ste usamljeni i razorčarani... Ali bar se nećete osećati sami u tom osećanju.

"Svakidašnja jadikovka" Tina Ujevića prvi put je objavljena u krfskom Zabavniku 1917. godine, i zanimljivo, nastala je za vreme pesnikovog boravka u Parizu, kada je imao samo 25 godina. Na njen nastanak uticali su prelomni istorijski trenuci tog doba, ali - vi je možete čitati kao vašu ličnu "jadikovku".


Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,

kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,

i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,

i biti gažen u blatu,

bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa

što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

–O Bože, Bože, sjeti se

svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede

i lovora i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje

dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,

i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,

i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,

i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga

do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,

pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?

Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,

i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača

i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,

kad nisam krik sa krovova!
O Bože, tek da dovrši

pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,

i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,

mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam

(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),

no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!


Noizz