Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Sumrak već. Koprivu
Zari rosa, živu.
Ja stojim kraj druma
Naslonjen na ivu.

Mesečina jaka
Na krov naš se lije.
Ja slušam, daleko
Slavuj pesmu vije.

Lepo je i toplo,
Ko uz peć, kad sneg će.
A i breze stoje
Ko velike sveće.

Dalje, preko reke,
A pred šumskim humom,
Sanjiv čuvar lupa
Svojom motkom suvom.

***
Tu, gde istok kupusište
Vodom boji u crveno,
Klenić svoju majku siše,
Zelenkasto vime njeno.


***
Peva zima i zavija,
Pod vetrom bor se savija
I šuma ječi sva.
Magluštine osedele
U tuđe teku predele
U žalosti bez dna.

Pred kućom, poput ćilima,
Na snežnim svojim krilima
Mećava širi stud,
A vrapčići lepršavi,
Ko sirotani mršavi,
Uz prozor greju grud.

Ptići se tu šćućurili,
Glad ih i led iznurili,
Pa traže topli kut.
Na kapke što kloparaju
S urlikom se obaraju
Zima i vetar ljut.

I ptice san obuzima.
Dok vihor vlada luzima,
A oknom leden splet,
Snivaju kako doleće
S osmehom toplim proleće
I suncem budi svet.

PODRAŽAVANJE PESMI




Pojila si konja iz dlana u hodu,
A breze su smerno gledale u vodu.

Vrebao sam tajno povezaču štavu,
Uvojcima crnim lokrivenu glavu.

I želeo strasno uz šapat brzaka
Da poljubac otmem sa usne od maka.

Al nestašno ti si, mahnuvši mi rukom,
Nestala uz zveku potkovica trkom.

Nepovratno dani odoše u roju...
Video sam tako i sahranu tvoju.

I uz plač opela, uz pojanja jeku,
Kao da sam čuo potkovica zveku.

**

Sva si tako prirodna, i draga,
Kao bezbroj drugih oko tebe.
Znaš svitanja, samotna i blaga,
I jesenju studen, kad zazebe.

Smešno sam se srcem zaleteo,
Glupo spleo venac misli svojih.
Tvoj svetački lik ja sam video
U kapeli, na zidu gde stoji.

Ja za takve ikone ne marih,
Cenih grubost i psovku skitača,
Sad izviru zvuci reči starih -
Nežnost njina od svega je jača.

U visine ništa me ne mami,
Telu treba snage i suviše...
Zašto tvoje ime tako šumi,
Ko svežina avgustovske kiše?

Nisam prosjak koga bednik vodi,
U mom plamu dosta uma ima:
U detiwstvu još shvatih šta godi
Kerovima i stepskim konjima.

Ni za tebe, ni za nju, ni njega
Ne sačuvah zato svoga lika.
Hude sreće zalog i belega -
Ludo srce i duša pesnika.

Otud tuga, ti - jedina, draga,
Ko u lišću, u očima kosim...
Ti si tako prirodna i blaga,
Kao bezbroj drugih ja te nosim.

Sestri Šuri

U tom svijetu prolaznik sam samo,
ti veselom rukom mahni meni.
U jesen i mjesec isto, znamo,
od svjetla je nježan, tih i sneni.

Prvi put me mjesec sada grije,
prvi put od studeni me štiti.
Opet ću da živim, da se smijem
toj ljubavi koje neće biti.

Tom je kriva ta naša ravnica
što se ljeska od pješčanih pruga,
davna nježnost nečijega lica,
i nečija od rođenja tuga.

Zbog toga i sakrit neću htjeti,
ista ljubav u nama je, zna se.
Ovu zemlju voljet ćemo smjeti
zajednički, a ne svaki za se.

Veceri plave, u vece sjajno,
Beh nekad i mlad,i lep beskrajno.

Sve nepovratno i naglo se vinu
Pa odlete...daleko...i minu...

Srce se hladi,blede oci,moci...
O ,plava sreco!O, vi, svetle noci!

AUTOBIOGRAFIJA

Rodio sam se 1895. godine, 21. septembra, u Rjazanskoj guberniji, srezu Rjazanskom, Kozminskoj oblasti, u selu Konstantinovu.
Kad mi je bilo dvije godine dali su me na odgoj prilično imućnom djedu po majci, koji je imao tri odrasla neoženjena sina s kojima sam proveo skoro čitavo djetinjstvo. Moji su ujaci bili prijeki i smioni momci. Kad mi je bilo tri i po godine posadili su me na konja bez sedla i potjerali ga u galop. Sjećam se da sam se gadno uplašio i čvrsto sam se držao za grivu. Zatim su me učili plivati. Jedan me od njih (ujak Saša) uzimao u čamac, udaljavao se od obale, skidao s mene rublje i bacao me u vodu, kao štene. Uplašeno i nevješto pljeskao sam rukama i sve dok se ne bih zagrcnuo on je vikao: "Eh! Mrcino! Nisi ni za što!" "Mrcina" za njega bijaše ljubezna riječ. Kasnije, u osmoj godini, drugome sam ujaku često služio kao lovački pas i plivao po jezeru za ustrijeljenim divljim guskama. I po drveću sam se dosta dobro verao. Među djecom, uvijek sam bio kolovođa, velika svađalica i vječito pun ogrebotina. Za nestašluke me psovala jedino baka, a djed me ponekad i sam podstrekavao na tuču govoreći baki: "Ti mi ga, ludo, ne diraj, tako će ojačati". Baba me neobično voljela i njenoj nježnosti nije bilo granica. Svake su me subote kupali, sjekli mi nokte i uljem za kandilo mazali kosu, jer nijedan češalj nije ulazio u kudrave vlasi. Ali ni ulje nije mnogo pomagalo. Uvijek sam se drao koliko me grlo nosilo, pa čak i danas subotom imam neko neprijatno osjećanje.
Tako je proteklo moje djetinjstvo. Kad sam odrastao htjeli su od mene stvoriti seoskog učitelja i zbog toga su me upisali u bogoslovno-učiteljsku školu, da bih kasnije završio i Moskovski pedagoški institut. Srećom, to se nije ostvarilo.
Stihove sam poceo pisati rano, u devetoj godini, no svjesno stvaranje počelo je u šenaestoj ili sedamnaestoj. Neki stihovi iz tog vremena nalaze se u zbirci "Uranak".
U osamnaestoj godini začudilo me što časopisi ne objavljuju pjesme koje sam im poslao, i otputovao sam u Petrograd. Tamo su me veoma srdačno dočekali. Najprije sam vidio Bloka, zatim Gorodeckog. Kada sam ugledao Bloka s mene je kapao znoj, jer sam prvi put vidio živa pjesnika. Gorodecki me upoznao s Kljujevom o kojem do tada nisam ništa čuo. Postali smo veliki prijatelji, iako se u mnogo čemu nismo slagali.
Tih sam se godina upisao na univerzitet Sanjavskoga, ali poslije godine i po ponovo sam se vratio na selo.
Od suvremenih najviše su mi se svidjeli Blok, Bjeli i Kljujev. Od Bjeloga sam mnogo naučio u pogledu forme, Blok i Kuljev naučiše me lirici.
Godine 1919. objavio sam s nekim drugovima manifest imazinizma. Imazinizam je bio formalistička škola koju smo htjeli uvesti. No ta škola nije imala temelja i ugasila se sama od sebe, ostavivši za sobom istinu o organskim slikama u poeziji.
Mnogih svojih religioznih stihova i pjesama odrekao bih se sa zadovoljstvom, no one imaju veliko značenje kao put pjesnika do revolucije.
Od osme godine baba me vukla po raznim manastirima i zbog nje su se u nas stalno skupljali kojekakvi bogomoljci i bogomoljke i pjevali pobožne pjesme. Djed - naprotiv. Taj je volio potegnuti. I stalno je nekog đavola slavio.
Kasnije, kad sam otišao iz sela, dugo mi je trebalo da se snađem.
U godinama revolucije sav sam bio na strani Oktobra, no sve sam primao na svoj način: sa stanovišta seljaka.
U formalnom smislu sve se većma okrećem Puškinu.
Što se tiče ostalih autobiografskih podataka - oni su u mojim pjesmama.

Sergej Jesenjin

Oktobra 1925. godine

Ne padaj, gori zvijezdo moja

Ne padaj, gori zvijezdo moja,
nek svjetlo studeno svjetluca.
Jer tu na groblju iza hvoja
ni živo srce već ne kuca.

Ti sjaš ko august i ko breze.
Tišinu polja svako veče
prekida plač i jecaj jeze
ždralova koji letjet neće.

I glavu podižući trudnu,
sa onih brda koja sjaju
ja opet čujem pjesmu čudnu
o domu svom i rodnom kraju.

I zlatnožuta jesen gusti
iz breza siše sok i sada,
za sve što ljubljah i napustih,
sa lišćem plače koje pada.

Ja znadem, skoro, sudbo moja,
a nitko nije kriv zacijelo,
na groblju nekom iza hvoja
i moje pružit će se tijelo.

Ugasit će se nježni plamen
i srce ludo u prah prijeći.
I drug će stavit sivi kamen
sa nekoliko vedrih riječi.

I posljednji kad časi budu
ja za sebe bih reći htio:
on volio je rodnu grudu
ko krčmu onaj što je pio.

I. D. RUDINSKOM

Iskru je svoju zlatnu
Bacilo sunce vrelo
I moju dušu hladnu
Toplinom je proželo.

I sad mi želje vruće
Potajna nada prati:
I moji ubuduće
Dani će tako sjati.

Toplota svud se budi,
Ozari svetlost mene.
O prošlom moje grudi
Ne gaje uspomene.

Jače od moje krvi
Ni dan ni plam ne gore.
U duši sija prvi
I topli plamen zore.

***
Noć je tamna, noć besana,
Kraj reke ću sam da lunjam.
Po reci, u peni vala,
Raspasala pojas munja.

Na bregu se brezi-sveći
Mesec oko tela svio.
Pođi, srce, svojoj sreći,
Pesme glas da slušaš mio.

Devojačka tela mlada
Raspire li žar moj vreo,
Zaigraću s pesmom tada
I skinuću s tebe veo.

Po zelenim odajama,
Mekim sagom tamne gore,
Vodiću te padinama
Sve do same rujne zore.


***
Od Tanjuše lepše cure ne beše u selu tom,
Imala je crven porub na belom haljetku svom.
Kraj jaruge iza prošća ide Tanja pred sam mrak.
A u magli s oblacima igrao se mesec mlak.

Dođe momak, pokloni se, kudrava mu kosa ta:
"Oprosti mi, draga moja, al uzeću drugu ja ..."
Sva preblede, kao pokrov, ohladi se izgled njen,
I Tanji se razvi kosa, ko zmija kad traži plen.

Forma



Na prozoru cveti
Cvatali.
Setna pesma leti,
Chhujes li?
Setna pesma leti.
Pa shta s tim?
Ja tvoj mladezz lepi
Chesto snim.
Ti si nezzna, ljubo,
A ja jak.
Celivam ti grubo
Usne mak.
Lakshe, glavo luda!
Stani, daj......
Zaboravi, huda,
Prichekaj.

I ona je ludica,
Kao sve.......
Zato je Sneguljica
Bajka, gle.

1924.

***



Nemoj likovati, nemoj da se smejesh,
Ja sad volim drugu, do tebe mi nije.
Ta i ti znash sama, priznaj makar sebi,
Niti tebe vidim, niti dodjoh k tebi.
Samo prodjoh mimo, pa sam usput hteo
Zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.


1925

Ispovijest mangupa



Ne može sav svijet
pjevati, ni da jabukom
do tuđih nogu pada.

Ovo je najveća ispovijest
jednog mangupa do sada.

Ja se namjerno i raščupan i nesan,
glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
Ja volim da kroz ogoljelu jesen
vaših mračnih duša zasvjetlucam.
Ja volim kada na mene se sruči
ko žestoka kiša kamen poruge.
Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
mjehur kose, poput prsle čvoruge.

I tada mi se u živ spomen vrati
šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
i da negdje žive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova;
a kojima sam drag ko krv i raž u polju
ko proljetni dažd pod kojim livade zelene.
I vilama bi pošli na vas , da vas kolju
za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.

O jadni, jadni seljaci!
Zacijelo poružnjeste, patite
u strahu od boga i pokislih usijeva.
O, kad biste mogli shvatiti
da je vaš sin najbolji
pjesnik u Rusiji!
Zar niste nad njim zebli kad je bosim
nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
A sad cilindar nosi,
i cipele od laka.

Al u njemu plamsa stara narav
seoskog vragolana i lole.
On se svakoj kravi s cimera mesara
izdaleka klanja da ga leđa bole.
I kad na trgu kočijaše spazi
te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi
rep ko šlep vjenčanice.

Ja volim zavičaj.
Ja tako volim zavičaj!
I mada mu tuga rđom vrba soči,
drage su mi blatne svinjske njuške
i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.
Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.

Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
željan da se ugrije, naš klen.
O, kako sam često krao jaja vranja
verući se uza nj, do gnijezda gore!
Je li i sad isti, pun zelena granja,
Je li i sad svježe snažne kore?

A ti, moj dragi,
vjerni šarove?
Od starosti i sipljiv i slijep,
ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
O, i sad me nestašluk naš veseli,
kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,
da bismo ga naizmjence jeli,
bez uzajamna gađenja, u slasti.

Isti sam kao prije.
U srcu sam isti kao prije.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
još bih nešto nježno htio da vam kažem.

Laku noć!
Svima laku noć!
Utihnu u travi mraka kosa zore.....
Volio bih danas, kad se veče stiša,
s prozora i mjesec da....
Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.
Pa što, ako cinikom se pravim
vješajuć o zadak fenjer mali?
Pegazu moj stari, dobri, isluženi,
treba li to meni tvoj lagašan kas?
ja sam došao ko majstor nesmiljeni
da štakore pjesmom slavim, a ne nas.
Moja tikva kosom vedro
šiknu kao rujan vinom.

Želim biti žutim jedrom
U zemlju koju plovimo.

Hajd,Ljubi Me,Makar Kradom



Hajd, ljubi me, makar kradom,
Sve do krvi, de, da grcam.
Ne slazze se s voljom hladnom
Vreli nemir moga srca.

Prevrnute chashe, redom,
Sred veselih nisu za nas.
Jer, znaj draga, samo jednom
Na zemlji se zzivi danas!

Gledaj mirno, kao u dan,
S maglom sivom pogled zdruzzi -
Mesec, kao zzuti gavran,
Ponad zemlje sada kruzzi.

Hajd, ljubi me! Hocu tako.
Trula je sad moja sreca.
Gledaj tog shto kruzzi kako
I smrt moju vec oseca.

Malaksava snaga pusta!
Umreti - i korak gubim!
Sve do kraja draga usta
Ja bih hteo, eh, da ljubim.

I san plavi nek me sretne,
Smutnje moje nek prohuje,
U shapatu treshnje cvetne
"Ja sam tvoja" - nek se chuje.

I nek chasha pice sveto
Prospe preko dana sivih...
Pij i pevaj, mila: eto,
Samo jednom sad se zzivi!

Jesenjin Puškinu

Maštajući o moćnome daru
onog što je ruske sudbe plam,
stojim ja na Tverskom* bulevaru
i govorim tiho sebi sam.

Plavkast, skoro beo ko bagrenjak
u priči je kao magla ta...
O, Aleksandre, ti bi obešenjak
kao danas mangupčina ja.

Al' zabava draga, lepršava,
sliku tvoju nikada ne skri.
I u bronzi koju skova slava
gordom glavom treseš opet ti.

A ja stojim kao pred pričešćem.
Odgovor ti govorim ko jad:
- odmah bi od prave umro sreće
kad bih bio tvoje sudbe sad.

No osuđen na gonjenje večno,
još ću dugo tu da pevam ja,
da bi jednom i pevanje stepsko
zazvonilo kao bronza ta.

Majakovski je imao dve sestre, Ljudmilu i Olju, koje se pominju i u poemi "Oblak u pantalonama". Ni Jesenjinova ljubav prema sestrama Jekaterini (Kaći) i Aleksandri (Šuri) nije bila ništa manje nežna i bratska. Pored svega ostalog, sestre su bile i ona stalna veza sa selom, sa zavičejem, o kome ni u časovima najvećih iskušenja i kriza nije prestajao da sanja. Ali ne samo ljubav i nežnost, Jesenjin je prema sestrama često osećao i zavist pošto su kao mlađe, uz to komsomolke, znale lako da uspostave kontakt s novim vremenom nastalim posle pobede Oktobarske Revolucije, dok je on, kako je i sam priznavao, "jednom nogom bio u prošlom". Ta nesposobnost da se uključi u novi život zemlje onako kako je želeo, podsticana alkoholom i skandalima, od kojih je, svakako, znatan broj bio izmišljen, stvorila je od njegovih poslednjih godina pravi pakao. Pa ipak, upravo u tom periodu nastaju njegove najnežnije pesme. jedna od njih je i ova, posvećena sestri Šuri.



Zapevaj mi onu pesmu kradom
što je negda pevala nam mati.
Ne žaleći za iščezlom nadom
i moj glas će moći da te prati.

O, znam dobro i pamtim... tako je,
uzbuđuj me, diraj, uz šaptanje -
ko da čujem ja iz kuće svoje
u tom glasu sve nežno drhtanje.

Ti mi pevaj, de, i ja ću biti
s istom pesmom, ko ti, uz te krike,
i ovlaš ću ti oči zaklopiti -
i videću opet drage like.

Ti mi pevaj. Radost je nestrta -
što voleo nisam nikad sam
i vratnice jesenjega vrta
i opalo lišće s višnje... šljam.

Ti mi pevaj sve da me podseti:
i neće me mrštit brige ružne.
Slatko je to, i lako, videti
staru majku i kokoši tužne.

Zauvek sam zbog magle i rose
zavoleo brezu i stas znan,
i njezine divne, zlatne kose,
i laneni njezin sarafan.

Zato duši nije teška veza -
uz tu pesmu i pred vinskom čašom
čini mi se da si ti ta breza
što stajaše nad kolibom našom.

13.09.1925. Moskva

Preprodavci cigareta

Sumor ulica beskrani',
Studen i smet do smeta.
Obešenjaci očajni
S paklima cigareta.

Ulične skitnice - ti su
na grozne tuče skloni,
A džeparoši svi su
I vedri lopovi oni.
Na trgu Njikitske - jedni,
A drugi na Tverskoj samo.
Stoje uz zvižduk setni
povazdan oni tamo.
Zna svak burdelj reona
Kad vreme, ulučiv, strasno -
Čitaju Pinkertona
Uz čašu piva glasno.
Nek je gorko od piva
I bez tog - pijanstvo je blisko.
Svak od njih Njujork sniva
Svak bi u San Francisko.

Zatim, na mraz beskrajni
izlaze, dok mori seta,
Obešenjaci očajni
s paklom cigareta.

1923.

“Ne vredi ostaviti ni ludom ni pametnom. Ako je pametan sam će zaraditi, ako je lud, sve će izgubiti.”

O ljubavi reči tu ne zbore,

O njoj tek su uzdasi skriveni,

O njoj oči ko dragulji gore

Poljupci su strasti bezimene

A ne reči u grob urezane,

Poljupci su ruže raspršene,

Latice na usni rastapane.

Za ženu priznajem samo kurvu

Poštene nek se ne naljute,

Jer zbog njih izgubih svu radost svoju,

Zbog njih izgubih svoje pute.

Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,

čiji pogled gasne u magli i memli,

i volim te usput, ko da sanjam,

kao mnoge druge na toj zemlji.

O ljubavi reči tu ne zbore,

O njoj tek su uzdasi skriveni,

O njoj oči ko dragulji gore

Poljupci su strasti bezimene

A ne reči u grob urezane,

Poljupci su ruže raspršene,

Latice na usni rastapane.

Za ženu priznajem samo kurvu

Poštene nek se ne naljute,

Jer zbog njih izgubih svu radost svoju,

Zbog njih izgubih svoje pute.

Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,

čiji pogled gasne u magli i memli,

i volim te usput, ko da sanjam,

kao mnoge druge na toj zemlji.