Demoni



Demon (grč. δαίμων, daimon) je bestjelesno mitološko biće za kojega se u staroj Grčkoj držalo da donosi inspiraciju i znanje kao posrednik između bogova i čovjeka. Kasnije se, dolaskom kršćanstva, demon počeo držati za zlo biće koje želi odvesti čovjeka na krivi put, dalje od Boga. Demone su također zvali vragovima, ili palim anđelima. Demonski zavodnici žena su se zvali incubi; muškaraca succubi. A potomke takvih incubi demona i žena se smatralo vješticama.

U drevnoj Grčkoj riječ daimon (δαίμων) označavala je duha općenito da bi se s vremenom počela koristiti u današnjem smislu u značenju "zlog duha".

Tradicija

U Knjizi postanka čitamo o anđelima koji opće s "ljudskim kćerima". Mitovi drevne Grčke i Rima izvještavaju o bogovima koji se prikazuju ženama kao bikovi, ili labudovi ili zlatna kiša i u tom obliku ih oplođuju. U jednoj ranoj kršćanskoj tradiciji, filozofija ne proizlazi iz ljudskog genija nego od demonskih spletki, od palih anđela koji odaju nebeske tajne svojim ljudskim bračnim drugovima. Izvještaji sa sličnim elementima pojavljuju se u svim svjetskim kulturama. Usporedno s incubima pojavljuju se arapski djinn-i, grčki satiri, hinduistički bhut-i, samoanski hotua poro-i, keltski dusii i mnogi drugi. U jednoj epohi opsjednutoj demonima, bilo je lako demonizirati one kojih se bojimo ili ih mrzimo. Tako se govorilo da je Merlinov otac incubus. Isto se govorilo za Platona, Aleksandra Velikog, Augusta i Martina Luthera. Povremeno cijele narode - na primjer Hune ili stanovnike Cipra - njihovi neprijatelji optuže da njima gospodare demoni.

U talmudskoj tradiciji arhetipni succubus je Lilith, koju je Bog stvorio iz prašine, zajedno s Adamom. Ona je istjerana iz Raja zbog neposlušnosti - i to ne Bogu, nego Adamu. Sve otada, ona provodi svoje noći zavodeći Adamove potomke. U drevnoj iranskoj i mnogim drugim kulturama, vjerovalo se da noćne izljeve sjemena prouzročuju succubi.

Antička Grčka

Vjera u demone je bila proširena u starom svijetu. O njima se mislilo više kao o prirodnim nego natprirodnim bićima. Hesiod ih često spominje. Sokrat je opisivao svoju filozofsku inspiraciju kao djelo osobnog, dobroćudnog demona. Njegova učiteljica, Diotima iz Mantineje, govori mu (u Platonovoj Gozbi) da je "Sve demonsko posrednik između Boga i smrtnika. Bog nema izravni kontakt s čovjekom." I nastavlja: "samo kroz demonsko postoji doticaj i razgovor između čovjeka i bogova, ili u budnom stanju ili u snu."

Platon, najčuveniji Sokratov učenik, pripisivao je veliku ulogu demonima: "Niti jedna ljudska priroda ojačana velikim moćima nije u stanju srediti ljudske poslove" rekao je "a da ne bude preplavljena drskošću i krivnjom..."

Ne dajemo govedu da bude gospodar goveda, ili kozi da gospodari kozama, nego smo mi nadmoćna rasa koja njima vlada. Na sličan način Bog, u svojoj ljubavi spram čovječanstva, nad nas postavlja demone, koji su nadmoćna rasa, i oni se s velikom lakoćom i užitkom za sebe, a i ništa manje za nas, brinu o nama i daju nam mir, poštovanje, red i pravdu, nikad ne zakažu i čine ljudska plemena sretnima i ujedinjenima.

On je čvrsto poricao da su demoni izvor zla, i prikazao je Erosa, čuvara seksualnih strasti kao demona, a ne boga, "koji nije ni smrtan ni besmrtan, ni dobar niti zao." Ali svi kasniji platonisti, uključujući neoplatoniste koji su snažno utjecali na kršćansku filozofiju, smatrali su da su neki demoni dobri a neki zli. Njihalo se ljuljalo. Aristotel, čuveni Platonov učenik, ozbiljno je razmatrao ideju da su snovi djelo demona. Plutarh i Porfirije smatrali su da demoni, koji nastanjuju gornji zrak, dolaze s Mjeseca

Kršćanstvo

Rani crkveni oci, unatoč tome što su upijali neoplatonizam iz kulture koja ih je okruživala, žudjeli su za time da se odvoje od "poganskih" sustava vjerovanja. Naučavali su da sve poganske religije štuju demone i ljude, i oboje pogrešno shvaćaju kao bogove. Kada se Sv. Pavao žalio (u Efežanima VI, 12) o zloći na visokim mjestima, on nije mislio na korumpiranost vlasti, nego na demone koji žive na visokim mjestima: Jer mi se ne borimo protiv krvi i mesa, nego protiv kneževina, protiv sila, protiv vladara svjetske tame, protiv duhovne zloće na visokim mjestima.

Otpočetka, puno se više mislilo pod pojmom demona, negoli što podrazumijeva poetska metafora o zlu u ljudskim srcima.

Sv. Augustin (354.-430.) je bio jako uznemiren demonima. On navodi pogansko mišljenje koje je prevladavalo u njegovo doba: "Bogovi zauzimaju najviša područja, ljudi najniža, a demoni srednja područja... Oni imaju besmrtnost tijela, ali strasti su im zajedničke s ljudima." U Knjizi VIII Božje države (otpočete 413.), Augustin upija ovu drevnu tradiciju, zamjenjuje bogove Bogom, demonizira demone, tvrdeći da su svi, bez iznimke, zli. Oni nemaju nikakvih vrlina. Oni su izvor svog duhovnog i materijalnog zla. On ih zove "zračnim životinjama... koje žude nanositi zlo, kojima je potpuno tuđa pravednost, koji su natečeni od ponosa, blijedi zbog zavisti, vješti u zavođenju."

Oni mogu tvrditi da nose poruke između Boga i čovjeka, prerušavajući se u božje anđele, ali ovo držanje je zamka kojom nas pokušavaju namamiti u vlastitu propast. Oni mogu poprimiti svaki oblik, I znaju mnogo stvari - "demon" znači "znanje" na grčkom - posebice o materijalnom svijetu. Ma koliko bili inteligentni, nemaju milosti. Oni vrebaju "uhvaćene i prevarene duhove ljudi" pisao je Tertulijan "prebivaju u zraku, zvijezde su im susjedi, saobraćaju s oblacima."

Srednji vek

U 11. stoljeću, utjecajni bizantski teolog, filozof i sumnjivi političar, Mihael Psellus, opisao je demone ovim riječima:

"Ove životinje žive u našem vlastitom životu, koji je pun strasti, jer oni su prisutni većinom u strastima, a njihovo prebivalište je materija, a takav im je i položaj i stupanj. Iz tog razloga i oni su podložni strastima i čvrsto su uz njih vezani."


Martin Schongauer Sv. Antun okužen demonimaNeki Richalmus, opat Schoenthala, oko 1270. godine napisao je cijelu raspravu o demonima, bogatu iskustvom iz prve ruke: on vidi (ali samo kada su mu oči čvrsto zatvorene) bezbrojne zlobne demone koji zuje oko njegove glave poput zrnaca prašine - a i svih drugih ljudskih glava.

Unatoč učestalim valovima racionalističkih perzijskih, židovskih, kršćanskih i muslimanskih nazora na svijet, unatoč revolucionarnom socijalnom, političkom i filozofskom vrenju, postojanje, velik dio karaktera, pa čak i ime demona nije se izmijenilo od Hesioda do križarskih ratova.



Kulminacija straha od demona

Opsjednutost demonima počela je dosizati vrhunac kada je, u svojoj čuvenoj Buli iz 1484., papa Inocent VIII. objavio:

"Došlo je do naših ušiju da pripadnici oba spola ne izbjegavaju odnose sa zlim anđelima, incubima i succubima, i da uz pomoć njihovih vradžbina, i čarolija, bajanja, čini i zazivanja, guše, istrebljuju i uništavaju ženski porod."

Isto tako, oni stvaraju brojne druge nevolje. Ovom Bulom Inocentije je otpočeo sa sustavnim optuživanjem, mučenjem i smaknućima bezbrojnim "vještica" po cijeloj Europi. One su bile krive zbog, kako je to Augustin opisao, “zločinačkog miješanja s nevidljivim svijetom”.

Unatoč tome što je Bula spominjala "pripadnike oba spola", nije iznenađujuće što su smaknute bile većinom djevojke i žene.

Mnogi vodeći protestanti narednih stoljeća, unatoč svojim razlikama spram katoličke crkve, prihvatili su gotovo identične poglede. Čak i humanisti poput Desideriusa Erasmusa i Thomasa Moorea vjerovali su u vještice. "Napuštanje čarolija" rekao je Johne Wesley, utemeljitelj metodizma "je u biti napuštanje Biblije". William Blackstone, čuveni pravnik, tvrdio je u svojim Komentarima engleskih zakona (1765.):

"Nijekati mogućnost, a kamoli postojanje čarobnjaštva i vještica je izravno kontradiktorno Božjoj riječi u raznim paragrafima i Starog i Novog Zavjeta."

"Prepoznavanje" demona u čovjeku

Papa je zadužio Kramera i Sprengera da napišu preglednu analizu, koristeći svo akademsko oružje kasnog 15. stoljeća. Uz pomoć iscrpnih citata iz Biblije, iz djela starih i novih učenjaka, oni su stvorili Malleus Maleficarum (Malj za vještice), ispravno opisan kao jedan od najužasnijih dokumenata ljudske povijesti. Thomas Ady, u Svijeći u mraku, osudio ga je kao "skup zlobnih doktrina i izuma", "stravičnih laži i nemogućih stvari", koji služi da bi se prikrila "njihova besprimjerna okrutnost od ušiju svijeta." Ono na što se Malleus zapravo svodi je da ako si optužen za čarolije, onda si vještica. Mučenje je nepogrešivo sredstvo za demonstraciju ispravnosti optužbe. Optuženi nema nikakvih prava. Ne postoji mogućnost suočavanja s tužiteljima. Malo je pažnje poklonjeno mogućnosti da je optužba podignuta iz nečasnih motiva - recimo, zbog osvete ili ljubomore, ili pohlepe inkvizitora koji su u vlastitu korist rutinski konfiscirali imovinu optuženih. Ovaj tehnički priručnik za mučitelje također sadrži i metode kažnjavanja sračunate da oslobode demone iz tijela žrtve prije no što je proces "ispitivanja" ubije. S Malleusom u ruci, i zajamčenim papinim hrabrenjem, inkvizitori su se počeli pojavljivati po cijeloj Europi.

Inkvizitori su zapošljavali tragače za vješticama, takozvane "ubadače", koji su primali zgodnu premiju za svaku djevojku ili ženu koju bi predali na smaknuće. Nisu imali nikakva razloga da budu oprezni u svojim optužbama. Obično su tragali za "vražjim znakovima" - ogrebotinama ili madežima - koji, nakon uboda iglom niti bole niti krvare. Jednostavan trik šakom često je prikazivao iglu kako tobože duboko prodire u vještičino tijelo. Kada nije bilo "vidljivih znakova" bili su dostatni i "nevidljivi". Pod vješalima, jedan je "ubadač" priznao da je doveo do smrti dvijestotine dvadeset žena u Engleskoj i Škotskoj, za dobit od dvadeset šilinga po komadu

Demoni danas

U naše vrijeme, vještice i zlodusi se nalaze kao normalna pojava u dječjim pričama, istjerivanje demona se još uvijek provodi u rimokatoličkoj i drugim crkvama, a zastupnici nekog kulta još uvijek optužuju za čarobnjaštvo ritualne običaje drugih kultova. Još uvijek koristimo riječ "pandemonij" (doslovce, svi demoni). Više od pola Amerikanaca izjavljuje u anketama da "vjeruje" u postojanje Đavla, a deset posto kaže da je komuniciralo s njim, kao što je to redovito govorio i Martin Luther. U "priručniku za duhovno ratovanje" iz 1992. godine Rebecca Brown nas obavještava da pobačaj i izvanbračni seks "gotovo uvijek završe u demonskoj zarazi"; da su meditacija, joga i ratne vještine smišljene zato da bi nedužni kršćani bili zavedeni da služe demonima; i da rock muzika nije "nastala samo tako" nego da je to bio pažljivo zamišljen plan samog Sotone. Ponekad "su vaši voljeni demonski vezani i zaslijepljeni". Demonologija je još i danas dio i prateći element mnogih iskrenih religija.

(Wikipedija)

Sveća rasteruje demone



Kada je slučajno pronađen opis, u kome čuveni antički pesnik Homer podrobno nabraja običaje i obaveze živih prema čoveku na samrtnom času - da oko njega mora da se nađe najbliža rodbina, da mora da bude oplakan, obučen, postavljen na odar, nad njim mora da se nariče, a žena da mu zaklopi oči - ispostavilo se da su stari grčki običaji zapravo istovetni sa srpskim.
Mrtvac će se povampiriti ako mu se u samrtnom času ne pripali sveća

U tom redosledu je prvi i neizostavan propis da se samrtniku upali sveća, s tim što je Vuk Karadžić, sakupljajući i tumačeći običaje, objasnio da je to zato što će u suprotnom pokojnik "na onome svetu ići po mraku i neće se videti s ostalima".



To ipak nije pravi razlog, nego je po sredi strah da će u telo iz koga je duša tek izašla, prokrijumčariti se neka druga, zla duša i onda bi mrtvac mogao da se povampiri, pošto vampir i postaje tako što u njega "uđe nekakav đavolski duh i oživi ga", kako je inače Vuk opisivao vukodlaka. I takvo verovanje da će se mrtvac povampiriti ako mu se u samrtnom času ne pripali sveća, postoji u srpskom narodu. Sveća se pali protiv zlih duša za koje se zna da se kao i svi demoni, plaši vatre.

Odmah pošto je izdahnuo, mrtvome se zaklapaju oči i vezuju usta. To je dužnost najbližih rođaka. Zato su u vreme srpsko-turskog rata 1912. starije žene u Ohridu molile srpskog komandanta da uvek budu pozvane kada bi koji srpski vojnik u bolnici umro, da bi mu zatvorile oči. Jasno je zašto se mrtvome vezuje brada, da kroz otvorena usta ne bi u mrtvo telo ušla kakva zla duša, jer, kako kaže poslovica, "duša jedna vrata ima", tj. i ulazi i izlazi na usta. Iz straha od ulaska zle duše, a ne iz bon-tona, potiče i običaj da se prilikom zevanja pokrivaju usta šakom. Međutim, još nije do kraja protumačeno zašto se mrtvacu zatvaraju oči. Jedno tumačenje je da se to čini iz straha od njegovih zlih očiju.

Obavezno je i kupanje mrtvaca i u isto vreme oblačenje. U nekim krajevima Srbije se oba čine dok je samrtnik još živ. Mrtvome se oblači čisto, i po mogućstvu, novo rublje i haljine, a pri tome se ne sme zaboraviti kapa i obuća. Ako se zna da se čovek ritualno kupa prilikom rođenja i venčanja, a tako je kod svih indoevropskih naroda, moguće je da i taj čin ima ulogu duhovnog očišćenja.

Vesti.online

Mefistofeles



Mefistofeles (takođe Mefisto, Mefistofilus, Mefist i Mefistofilis) je ime jednog od glavnih demona u hrišćanskoj mitologiji. Mefisto se često koristi kao drugo ime za Satanu ili Đavola. Pošto su legende o njemu nastale većinom tek u periodu Renesanse, Mefistofeles se ne pojavljuje u Bibliji. Ipak, po nekim nebiblijskim hrišćanskim spisima i mnogim sedamnaestovekovnim pričama, Mefistofeles je bio prvi koji se priključio Luciferuu pobuni protiv Boga na početku vremena. Kada su pobunjeni anđeli kažnjeni i prognani iz Raja, Mefistofeles je u Paklenoj hijerarhiji dobio mesto odmah ispod Lucifera.



Najpoznatija Mefistofelesova „uloga“ jeste u legendi o Faustu, koji prodaje svoju dušu Đavolu. Ova legenda je zapisana u nekoliko verzija od kojih je najpoznatija Geteova (Johann Wolfgang von Goethe) drama Faust (u dva dela). Mefistofeles se u Geteovom delu sâm Faustu predstavlja kao pali anđeo, a takođe se u "Prologu na nebu" pojavljuje u prijateljsko - poslovnom razgovoru sa Bogom.

Sukubus



U srednjovekovnim legendama, sukubus (lat. succubus, succubi; od latinskog succubare što znači „ležati ispod“) je ženski demon koji zavodi muškarce (pogotovo monahe) u snovima, navodivši ih na seksualni čin. One crpe energiju iz muškaraca, tako da se ovi ne mogu suzdržati, često do tačke iscrpljenosti ili čak smrti. U predanjima Lilit je bila sukubus, kao i Lilin i Rusalka.

Po „Veštičijem čekiću“ („Malleus Maleficarum“), sukubus skuplja seme nekog muškarca kojim inkubus kasnije oplodi neku ženu. Smatra se da su deca nastala na ovaj način podložnija uticaju demona.

Onore de Balzak je napisao kratku priču „Sukubus“ čija je tema suđenje ženi za koju se smatralo da je sukubus, 1271. godine. Između ostalog bila je optužena da kosu koristi za zamršavanje svojih žrtvi. Od šesnaestog veka, skulptura sukubusa na ulazu u kafanu označavalo ju je kao javnu kuću.

Demon



Od najstarijih se vremena vjerovalo da demoni mogu utjecati na život i sudbinu ljudi. U pretkrišćanskim vremenima bile su to dobre i zle natprirodne sile, duše pokojnika, nevidljiva bića, neka vrsta duhovnih savjetnika. Kasnije su dobili atribute i obličja zlih duhova, vještica i vragova kojih su se ljudi iskreno bojali.

Demoni iz grčke mitologije doživjeli su metamorfozu od bića sličnih bogovima do zlih duhova, egzistirali su u podzemnim svjetovima i javljali se na poziv okultista (čarobnjaka) prilikom obrednih crno-magijskih ceremonijala i obreda žrtvovanja.



U krišćanskoj demonologiji, demoni su anđeli koji su izdali svoju prirodu, ali koji nisu zli ni po prirodi ni po podrijetlu, već zbog toga što se ne pokoravaju svojoj prirodi. Uopćeno je mišljenje da demoni predstavljaju personifikaciju zla i da čovjeka ne okružuju samo noću, kada vrše napade i izazivaju noćne more i košmare, već uvijek, u svako doba dana. Demoni mogu doći i bez poziva da bi opsjedali duše nevjernika ili griješnika, ljudi koji su se različitim nedjelima tijekom života „ogriješili“ o ljudski moral i nebeska pravila.

Goblini



Vjeruje se da su goblini opaki patuljci koji žive u blizini blaga, mračna, ružna stvorenja, lukava i "premazana svim mastima".

Primjeri u literaturi:

Goblini su izmišljeni narod iz Gospodara Prstenova. Kada je Sauron uništen, orci su počeli slabjeti i s vremenom su postali manji goblinski narod sposoban samo za sitna zlodjela. O goblinima su ostale samo glasine o njihovoj drevnoj moći.

U svijetu Harry Pottera, goblini su malena stvorenja koja vode banku Gringotts. Malo je toga poznato o goblinima općenito, ali u opisima iz knjiga imaju pametna lica te veoma duge prste i stopala. Čini se da su goblini veoma pohlepni, a Hagrid je komentirao da bi "onaj ko pokuša opljačkati Gringotts dok god ga vode goblini morao biti lud.".



Proslavile su ih bajke, ali mali dlakavi goblini više su nestašni nego opasni. Legenda kaže da se skrivaju u šumama, zbijaju šale, a ponekad kradu ljudsku djecu i podmeću svoje potomstvo. Vjerojatno zato što nemaju veze s religijom, goblini su uvijek bili i ostali u imaginarnom svijetu, pa nisu nikad izazivali paničan strah ni u srednjovjekovnim gradovima.