Ken Parker

Ken Parker



Ken Parker - serijal što su ga 1977. kreirali Giancarlo Berardi i Ivo Milazzo, zauzima bitno mjesto u povijesti talijanskog, a i svjetskog, stripa. Traper, vojni izviđač, šerif, bjegunac, detektiv, pisac... Ken je Parker sve samo ne klasičan heroj Divljeg zapada. Čitatelje je osvojio baš tom nesposobnošću da bude junak i "profesionalni" pustolov, svojom bliskošću "običnome" čovjeku, mogućnošću da pogriješi, mudrošću kojom takve greške priznaje, ironijom i samokritikom, unutarnjim borbama, razmišljanjima, sumnjama te vrlinama poput velikodušnosti, dobrote, prijateljstva, odanosti, altruizma, hrabrosti, idealizma, optimizma i samostalnosti.

Kad su 1974. crtač Ivo Milazzo i scenarist Giancarlo Berardi donijeli Sergio Bonelliju na stol prvu epizodu Ken Parkera nisu ni sanjali koliki će trag njihov junak ostaviti u povijesti talijanskog i svjetskog stripa. Ali, nije sve išlo tako lako. Berardi i Milazzo su bili nerazdvojni prijatelji i kolege sa fakulteta gdje ih je spojila ljubav prema stripu i kako Ivo jednostavno kaže: "...vidio sam da Giancarlo obožava pisati, ja sam obožavao crtati i tako smo odlučili pokušati napraviti nešto zajedno ..." Poslije par godina odvojenog rada za razne francuske, engleske i američke izdavačke kuće na raznoraznim likovima, autori su odlučili okušati sreću na domaćem tlu zajedničkim snagama. U to vrijeme autori nisu mislili raditi Western seriju smatrajući da je u klasičnom westernu već sve rečeno, ali na narudžbu magazina Giornalino napravili su skicu jedne western priče, koju su nesretnici odbili ( i vjerojatno godinama poslije čupali kosu zbog toga), a da bi je Bonelli objeručke prihvatio. Prvobitno je bilo zamišljeno da to bude "standalone" priča koja bi izašla u sklopu edicije "Collana Rodeo". Međutim, upravo u to vrijeme se pojavio slavni western film redatelja Sidneya Pollacka - "Jeremiah Johnson" ili kako je preveden u Italiji "Corvo Rosso non avrai il mio scalpo" ("Crveni Gavran neće uzeti moj skalp") koji ih je obojicu oduševio tako da su prepravili originalni scenarij ponuđen Bonelliju i kreirali lik koji neodoljivo podsjeća na slavnog Roberta Redforda iz filma, lik western heroja koji neće biti klasičan revolveraš nego lovac i vodič koji se oružjem služi samo u samoodbrani. Nakon što je vidio tri četvrtine prvog broja Bonelli je oduševljeno zatražio nove nastavke prepoznajući potencijal u onome što je vidio i imajući na umu otvaranje nove serije. Međutim zahtijevao je da redizajniraju lik tako da bude bez brade (Milazzo je u jednom intervjuu duhovito primjetio : "...Zašto? Zato što u Italiji nijedan bradati junak nije postigao nikakv uspjeh!...") i da promijene ime Jebediah Baker koje je Berardi bio odabrao. Rečeno - učinjeno. U drugoj epizodi Ken je, kao što znamo otišao kod brijača (i postao Robert Redford:-) ), a ime je promijenjeno tako da se Milazzu svidjelo ime Ken, a Berardi je odabrao Parker po svojoj omiljenoj kemijskoj olovci:-). I tako je 3 godine nakon nastanka prvog broja, 1977. objavljen prvi broj Ken Parkera nazvan "Lungo Fucile" (Duga puška), a sve poslije toga je povijest...

I tako, iz broja u broj, oduševljenje i odobravanje je raslo kako kod publike tako i kod kritike koja je otvoreno prihvatila našeg junaka. To ne bi bilo toliko čudno da Ken nije toliko odskakao od ostalih strip junaka svog vremena. Naime, temeljno pravilo svih popularnih serija je bezvremenost glavnog junaka koji nikad nije stario i čije ste pustolovine mogli čitati bilo koji redom da ne zapazite neku razliku, glavni junak je prolazio kroz tisuće pustolovina neokrznut, uvijek postojan i nepromijenjen, dok se kod Kena osjećalo da junak kroz priče stari, da stiče iskustvo, da se mijenja, da prolazi kroz unutarnje borbe i sukobe sa samim sobom. Ken je osvojio čitatelje svojom nesposobnošću da bude junak i profesionalni avanturist, sličnošću sa "normalnim čovjekom", sposobnošću da pogriješi i mudrošću da svoju grešku i prizna, ironijom i samokritikom, unutarnjim borbama, refleksijama i sumnjama i ostalim ljudskim
vrlinama kao što su velikodušnost, dobrota, prijateljstvo, odanost, altruizam, hrabrost,idealizam, optimizam i samostalnost. Ken je unio pravu revoluciju u talijanski strip bogatstvom brojnih obrata, genijalnim načinima kreiranja komičnog, ali i suspensa, posebim narativnim stilom, "jezikom slika" bi ga gotovo mogli nazvati, gdje prestaje potreba za didaskalijama i balončičima sa tekstom, ingenioznim Milazzovim kadriranjem, filmskim raskursima, lepršavim, slobodnim stilom crtanja punim mašte i gotovo dječačke igre svjetla i sjene u kojoj se malo toga jasno vidi ali je ipak intuitivno čitatelju sve jasno, te prekrasnim naslovnicama rađenim u akvarelu koje su se protezale i na zadnju naslovnicu što je bila velika novost u ono vrijeme. Stoga nije ni čudo što je spomenuti dvojac osvojio srca ljubitelja stripa širom svijeta i osvojio nebrojene strip nagrade za svoj rad na Ken Parkeru.



Kroz Kenove avanture upoznajemo čitavu lepezu likova među kojima ćemo istaknuti trapera Dashiella, sipatičnu djevojčicu Pat O'Shane, eskima Nanuka, kuju Lily, Tecumseh, pripadnicom indijanskog plemena Hunkpapa i udovicom koja je prilikom napada američke vojske ubijena, a koju je Ken oženio i usput dobio nadimak Chemako ili "Onaj koji se ne sjeća". Theba(njegovo novo ime je Teddy), Tecumsehin sin rođen u njezinom prijašnjem braku koji sada živi u Bostonu, Lady Barbara Huntington Scott koja mu je otkrila radost čitanja i posudila prve knjige i još mnogi mnogi drugi lovci, indijanci, traperi i ostali koje ovdje nismo nabrojili. U sagi o Kenu se pojavljuju i neki stvarni likovi poput generala Custera, Buffalo Billa, te novinara i pisaca Ambrosea Biercea i Neda Buntlinea koji su odigrali veliku ulogu u razvoju Kena kao lika potaknuvši ga da krene pričati i pisati priče... Također, za razliku od ostalih strip junaka, Ken nema arhetipskog neprijatelja koji se kontinuirano pojavljuje kroz cijelu sagu...Neprijatelj koji se najdrže zadržao bio je Donald "Lucky" Welsh, plaćeni ubojica i revolveraš kojeg je Ken gonio kroz prvih par brojeva, a nakon toga Ken se bori protiv nasilja ljudi nad ljudima, pohlepe, neznanja, iskorištavanja, rasizma i netrpeljivosti i ostalih zala modernog društva.



Kenove avanture počinju 29.12.1868 i idu strogim kronološkim redom, i u njima pratimo Kena u njegovim lutanjima po Sjevernoj Americi. Upravo kruta pravila kronologije su stvarala ogromne probleme autorima jer je mjesečni ritam izlaženja morao biti poštovan ali ako neka epizoda nije bila gotovo nije se moglo objaviti neku drugu umjesto nje jer tada ne bi bila ispoštovana kronologija. Tako je nakon nekog vremena Ken počeo kasniti, prvo sa brojem 12. "Balada o Pet O'Šejn", pa poslije i sa ostalim, tako da je od 59 brojeva 20 izašlo sa zakašnjenjem a vrhunac je bio kad je broj 58. "Štrajk" kasnio 6 mjeseci! Konačno, s 59. brojem , 1984. završava originalna serija i Ken napušta izdavačku kuću Sergio Bonelli editore i u skladu sa svojim lutalačkim karakterom kreće na dug put po raznoraznim kućama (Orient Express, Comic Art, Isola Trovata, Ken Parker Editore) da bi se na kraju opet vratio u SBE. Ukupno je objavljeno još 3 epizode koje se pribrajaju regularnoj seriji, dakle brojevi 60. Un principe per Norma, 61. Un alito di ghiaccio / Dove muoiono i titani i 62. Il respiro e il sogno (koji se smatra najboljom Kenovom epizodom), 13 epizoda objavljnih u Ken Parker Magazineu i 4 specijalna broja, od kojih zadnji, "Faccia di rame"(Bakreno lice) predstavlja još jedan kraj Kenovih pustolovina nakon kojeg su se Berardi i Milazzo razišli i nastavili sa odvojenim projektima (Berardi je kreirao kriminalističku seriju Julia koja izlazi za SBE, a Milazzo je uradio par epizoda za Magico Vento, Nick Raidera i Texone #13 "Sangue sul Colorado") za sada se ne zna da li će biti novih nastavaka Kenovih pustolovina. Međutim, pošto je Ken na kraju sage završio u zatvoru na Floridi nepravedno optužen za ubojstvo, za pretpostaviti je da će autori uslišiti želje još uvijek mnogobrojnih Kenovih fanova i prijatelja (Ken Parker je junak sa najvećim brojem Fan Clubova u Italiji!) i da neće ostaviti svog junaka u zatvoru nego da će mu pokloniti kraj kakav zaslužuje.

(Stripovi.com)

Ken Parker - biografija jednog (ne)običnog strip junaka


Jedno je sigurno. Ken Parker nije običan vestern junak. On je stvaran čovjek, jedan od nas. Možda malo bolji i pošteniji, možda malo hrabriji… Ali, kao i svi, i on ima mane. I ne, ne miri se s njima. Radi na sebi, razvija se, mijenja, stari… odudarajući time od uobičajenih, bezvremenskih, status quo junaka.

A takvim su ga stvorili scenarist Giancarlo Berardi i crtač Ivo Milazzo. Bilo je to u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, u godinama kada je vestern proživljavao svoju drugu mladost. Filmovi iz sedamdesetih su realniji, međurasne teme ali i odnos čovjeka i prirode dominiraju nad crno bijelim karakterizacijama iz prošlih vremena. Ta evolucija žanra utjecala je i na Kena Parkera, koji nije samo lice i fizionomiju dobio po Robertu Redfordu, odnosno po liku iz kultnog filma Jeremiah Johnson.

Njegove karakteristike 'običnog' čovjeka dovele su do toga da su autori u brojnim intervjuima o njemu pričali kao o stvarnoj ličnosti, prijatelju i bratu. Koliko su se njim saživjeli pokazuje činjenica da su se dva puta susreli u stripu (KP 13 Ljudi, stoka i junaci i KP 71 Zemlja junaka), brišući na taj način granicu stvarnog i izmišljenog. U Zemlji junaka Ken ih čak kritizira što ga toliko muče i uskraćuju mu miran život i sreću.

Rođen je 20.11.1844. godine u Buffalu, Wyoming, od majke Lucy i oca Jeda. Datum smrti nije nam poznat, ali nadamo se da je preživio zatvoreničke dane i dočekao 20. stoljeće. Čitati i pisati je naučio u djetinjstvu, ali pouzdan podatak o školovanju vam ne mogu dati. Da bi preživio bio je prisiljen raditi razne poslove. Radio je u Pony expressu, bio je lovac, u mladosti i kopač zlata, izviđač u vojsci, šerif, gonič stoke vodič karavana, silom prilika i na kitolovcu, radio je kao privatni detektiv, kao glumac, drvosječa, čak i turistički vodič na slapovima Niagare, a na kraju je i sam počeo pisati priče o životu na granici. Skoro kao Jack London. Jedino nije bio barmen, niti smo ga previše puta vidjeli sa čašicom.


Međutim, njegov život detaljno pratimo od 29. prosinca 1868. godine, kada mu je ubijen mlađi brat Bill. Prateći trag ubojica prijavljuje se u vojsku, a u dramatičnim događajima mu u osveti pomaže poglavica Čejena Mandan, kojeg ćemo sresti više puta. Indijanci ga poštuju i daju mu nadimak ''Duga puška'', po preciznoj, staroj Kentucky pušci koju je naslijedio od istoimenog djeda. U vojsci upoznaje izviđača Dashiela Foxa, prijatelja koji se pojavio u najviše epizoda, ali nije uspio prerasti u klasični side kick. Krajem 1870. odlazi u Washington zbog problema oko povjerenika za indijanska pitanja u Montani. Upoznaje Ely Donehogawu, političara indijanskog porijekla s čijom pomoći iznosi probleme indijanaca u parlamentu. Donehogawa je uskoro ubijen u atentatu, a Ken se vraća u Montanu gdje se sukobljava s novim povjerenikom za indijanska pitanja, dvostrukim agentom i ubojicom dječjeg lica - Donaldom Walshom, jedinim neprijateljem koji se pojavljuje u više od jedne epizode (teško je odrediti jesu li detektiv Alec Brown i Fanny Reid neprijatelji). Ranjen u glavu gubi pamćenje i živi s indijancima Hunkpapa, gdje upoznaje Belle McKeever, koju je poglavica Otawa uzeo za ženu. Ken dobiva ime Chemako – onaj koji se ne sjeća i vrlo brzo zadobiva povjerenje zajednice, te se ženi s Tecumseh i postaje otac dječaku Thebi.


Lijepi period života je prekinut napadom vojske i masakrom u kojemu su ubijeni Tecumseh i Otawa, a Ken i Belle se uspijevaju spasiti. Belle s djecom (Wa-Toh i Theba) odlazi u Boston, a Ken, kojemu se vraća pamćenje, kreće u potragu za Walshom. Trag ga vodi u Meksiko gdje ponovo sreće Dasha i svoju staru pušku, a konačni obračun s Donaldom Walshom odigrava se u San Francisku. Tamo daje modernizirati svoju pušku i biva na prevaru ukrcan kao član posade jednog kitolovca. Na brodu upoznaje inuita Nanuka, ljudinu i prijatelja s kojim će proći pustolovine kroz sjeverne i hladne predjele Aljaske.

U malom aljaškom gradiću Darleene, u svibnju 1874. godine osuđen je na smrt za zločine čovjeka zvanog James Latimer. Spašava ga 14-godišnja djevojčica Pat O'Shane, koja ga koristi da pronađe ubojicu svog brata i ukradeni novac. Usput Ken pronađe pravog Latimera i tako poništava presudu. Pat O'Shane, ta simpatična, duhovita, tvrdoglava i draga djevojka, nastala kombinacijom Kim Darby iz filma True grit, te Hayley Mills i Pipi Duge Čarape, ostat će s Kenom i nama kroz četiri nezaboravne priče. Rastanak, i sretan i tužan, događa se tek kada mala Pat nađe sreću na svome ranču, s mladićem koji ju voli. Svi smo se bezuspješno nadali njenom povratku u serijal, ali ta priča je bila definitivno završena.

Nakon toga Ken jedno vrijeme luta, a onda se ponovo zapošljava kao izviđač u vojsci. Njegova stara puška mu poštom stiže iz San franciska, čisto da ne pomislite da je ostala tamo. Slijede razne pustolovine vezane uz vojsku i vojnike, između ostalih i istraga ilegalne trgovine oružja, a organizator prevare, izvjesni Gordon, tako nasamari Kena da bi drugi junaci od muke prestali izlaziti. Da, i porodio je jedno dijete.


Kasnije ga put vodi sjevernije, jer je raspoređen kao glavni izviđač u Fort Bentonu u Montani. Krajem 1975. je ranjen u indijanskom napadu i preživljava uz pomoć kujice Lily. Ta neobična priča o opstanku i prijateljstvu čovjeka i životinje (KP 24 Lovčeva Lily) zlatnim je slovima upisana kao jedna od najomiljenijih priča serijala.