Šumska sanjarija
Da se zna da, kad
ljudskih ruku rad
pripitomi to prvo drvo,
a stara stabla ječeć od plača
k’o ratnici od nepoznatog mača,
beše njihov vlastit rs ophrv’o,
Zemlja u slobodi dade da se rodi
proleće koje nikad teklo nije,
nit je u suncu cvala na vrhuncu,
nad potočiće nadneta bistrije,
divlja ruža bleda koja s grma gleda
kraljevski ljiljan što, u dolu spreda,
(kome sunce, ni bure tmaste,
ni rosa mira ne da)
s tikvom i grožđem blistav raste.
Da kad od tuga
ljubav se duga
rastopi poput snega,
i tog života tanane niti,
jer neka greška mora biti,
puknu posle svega,
u srcu još veće
rodi se proleće
i izvan svih stega
i čudni, slatki snovi,
k’o tihi tokovi
poteku iz novog vrela s brega,
kroz doba daleka
kliženja reka
duboko srcem čija je mrtva nada -
da gase vatre na koje pepel pada, -
pepeo, iz kog iskače i bega
nežno cveće, jer sme,
retko i svetlo cveće pesme!

To
Ne hajem što mi zemna kob
malo znanog sadrži -
niti što duga ljubavna dob
mrije u kratkoj mržnji: -
ne tužim što je veliki broj
sretnijih od mene,
već što ti žališ udes moj
kad sam sjen sjene.

Ukleti dvorac – iz pripovjetke “Pad kuće Ašera”
U dolini zelen-sveta
Uz anđela dobrih trud -
Dizao se dvorac – žud -
Zracči dvorac neboleta.
Vrhovnik mu Mis’o divna
Vladar-knez -
Serafimska sjajna grivna
Dvorac kao zlatovez.
II
Stegovi od zlata plave
Vijori im svetli baj -
Davne slave Prediskonski dobačaj.
A čuv svaki što doleta
Slatka leta
Niz bedeme zelen-sveta
Mirisima zanoveta.
III
Tanci im uz lira poj,
Putnici, na zanos svoj,
Kroz dva okna zračna slede
Gde duhova pleše roj -
Uz prezvučne redoslede -
Oko trona – slavoluk -
A na tronu, u porfiru,
U tog slavlja zvučnom piru
Vladar sedi – nebozvuk.
IV
Biser, rubin, svud se grle
Na kapiji dvorca-sna -
Kroz kapiju lete, hrle,
Slašću koja nema dna -
Sve odjeci, čiji glas
Neodolno peva Kneza -
Slavljem spreza, sviju veza.
Veleuma: znanje, spas.
V
Al’ utvari, zle, prebrižne
Nasrnuše na taj kraj -
Ojadiše nepostižne -
Ne sviće im rumen sjaj -
Sva je ona slava drevna,
Sva je ona jarka cvast:
Tamna priča davnosnevna -
Prohujala mudrovlast.
VI
Pa kad putnik danas, gledne
Kroz dva okna krvav ruj,
Vidi senke nedosledne,
Uz razdešen svirke bruj -
Utvarna se tiska rulja,
Goroganske avet-kćeri,
Kroz kapiju mutno kulja
Kikotom se stravnim ceri.

Za – “Videh te na dan…”
Videh te na dan tvog venčanja -
kad obuze te žarka rumen,
iako radost oko tebe bi svečana,
ispred tebe svet zaljubljen:
Dok u tvom oku užarena svetlost,
oslobođena strasti mlade,
bi sve na tlu gde mi bolna nežnost
lepotu prepoznade.
Ta rumen, možda, bi čednosti znamen -
kao takvu je smatraj -
mada podstače malo silniji plamen
u srcu onoga, avaj!
Koji te vide na taj dan venčanja,
kad obuze te ta duboka rumen,
iako radost oko tebe bi svečana;
ispred tebe svet zaljubljen.

Za F –
Voljena! sred svih tih seta
što saleću moj zemni drum -
(Crn drum, avaj! gde ne cveta
ni samotna ruža kleta) -
utehu tek sretne moj um
u snu o tebi – tu sleta
kao u Raj sred mira sveta.
Tad spomen tvoj ličit mora
na čaroban dalek kraj
sred pomamnog nekog mora -
sred pučinskoga zlog ponora
slobodnog – ali gde sjaj
s mirnih nebeskih prostora
pada na vedri otok taj.

Za – Šumarci gde
Šumarci gde, u snovima, gledam
ptice čija radost ječi,
jesu usne – tvoj napev jedan
usnama stvorenih reči -
Tvoje oči, optočene u nebu srca,
tad spuste pogled modar,
o bože, na moj duh koji grca,
kao sjaj zvezda na odar -
tvoje – tvoje srce! – budim se i dišem
i spavam da sanjam do dana
istine koju zlato ne može kupit više
svim svojim tričarijama.

Smrt lepe žene je bez sumnje najpoetičnija tema na svetu.
Jednom, jedne mračne noći, kad razmišljah u samoći... (iz pesme "Gavran")
Ako nešto želite da zaboravite u sekundi, zabaležite tu stvar na nekom papiru, u želji da je ne zaboravite.
Ja sam poludeo, a imao sam i duge intervale užasne normalnosti.
Sve što vidimo je san unutar sna.
Veruj u polovinu onog što vidiš, i ništa od onog što čuješ.
Godine ljubavi behu zaboravljene u samo jednom minutu mržnje.
Perverznost je ljudska potreba za samokažnjavanjem.
Svaka pesma treba da podseća čitaoca da će jednog dana umreti.
Najstrašnija su ona čudovišta koja se šunjaju u našim dušama.

Jezero

U mladosti kob je htela kleta
da pohodim sred širokog sveta
jedno mesto meni od svih lepše -
tako ljupka usamljenost beše
tog jezera, sveg u crnom stenju,
i vrh kojeg čempresi se penju.

Ali kada pokrov noći crne,
kao sav svet, i njega ogrne,
i kad vetar mistični zašumi
naricaljku u čempresnoj šumi
tad - oh, tada, budih se s večera
pred užasom samotnog jezera.

Al' taj užas ne bejaše strava
već nekakva naslada drhtava -
slutnja kakvu ni dragulja sila
ne bi meni nikad izmamila -
niti Ljubav, makar tvoja bila.

Smrt bi ispod otrovanog vala,
na dnu mu se grobnica skrivala
s pokojnikom što tu htede dati
svu utehu svojoj crnoj mašti,
i duh čiji pust i pun čemera
stvori Eden od tamnog jezera.

«Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje ćudi. Nježnost moga srca bijaše toliko uočljiva da je izazivala porugu mojih sudrugova. Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavkom najraznolikijih mezimaca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.»

«Postoji nešto u toj nesebičnoj i požrtvovnoj zvijeri što dira ravno u srce onoga koji je često imao prilike iskušati ništavno prijateljstvo i krhku vjernost pukog Čovjeka.»

«Demonsko bjesnilo obuze me istog časa. Više sam sebe nisam poznavao. Bijaše to ona nedokučiva čežnja duše da samu sebe izjeda – da vrši nasilje nad vlastitom prirodom – da čini samo radi zla sama – koji me tjeraše da nastavim svoje ponašanje i da napokon okončam zlo koje nanesoh nedužnoj životinji.»

«A ipak kao što sam siguran da moja duša živi, tako vjerujem da je nastranost jedan od najiskonskijih poriva ljudskog srca- jedan od onih nedjeljivih poriva činilaca, ili čuvstva , koji usmjeruju značaj čovjeka. Tko se još nije stotinu puta zatekao kako čini nešto opako ili budalasto, ni iz kojeg drugog razloga nego zato što znada ne bi smio? Ne osjećamo li trajnu sklonost, usprkos razlozima zdravog razuma, da kršimo ono što je zakon, naprosto zato što poimamo da on to jest?»

«Objesih ga dok su mi suze curkom curile iz očiju, i s najgorčim kajanjem u srcu – objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio – objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh – smrtni grijeh, koji će toliko ugroziti besmrtnu mi dušu da će se naći –ako je to uopćemoguće – van dosega beskrajnog milosrđa najmilosnijeg i najstrašnijeg Boga.»

«Za svrhu poput ove podrum je bio vrlo prikladan. Uvjerio sam se da na tom mjestu mogu lako razmaknuti cigle, umetnuti leš, i sve ponovno zazidati kao ranije, tako da ni jedno oko ne bi moglo otkriti ništa sumljivo. Kad sam završio, uvjerio sam se da je sve kako valja. Na zidu se ni po čemu nije moglo primjetiti da ga je netko dirao. Smeće je sa poda bilo uklinjeno s najtemeljitijom pažnjom. Pobjedonosno sam se osvrnuo i rekao sam sebi: ”Dakle, ovdje u najmanju ruku, moj trud nije bio uzaludan.»

Avaj, sve je ponor: akcija, želja, san,

Reč
...

Naniže, naviše, svugde, dubina, gubilište,
Tišina, prostor užasan, mamljiv ...

Alone
by Edgar Allan Poe

From childhood's hour I have not been
As others were; I have not seen
As others saw; I could not bring
My passions from a common spring.
From the same source I have not taken
My sorrow; I could not awaken
My heart to joy at the same tone;
And all I loved, I loved alone.
Then- in my childhood, in the dawn
Of a most stormy life- was drawn
From every depth of good and ill
The mystery which binds me still:
From the torrent, or the fountain,
From the red cliff of the mountain,
From the sun that round me rolled
In its autumn tint of gold,
From the lightning in the sky
As it passed me flying by,
From the thunder and the storm,
And the cloud that took the form
(When the rest of Heaven was blue)
Of a demon in my view.