Gljive

Gljive

Gljive (lat. Fungi) spadaju u najrasprostranjenije žive organizme na Zemlji. Smatra se da ih ima između 70 000 i 100 000 tzv. nižih i viših vrsta gljiva, mada najnovija istraživanja tu hipotetičku brojku pomjeraju na preko milion. Pretpostavlja se da svaku od pet stotina hiljada viših biljnih vrsta prati jedna do dvije vrste gljiva, pa računicu nije bilo teško izvesti.

Nauka o gljivama - mikologija (od grčkog myko-šampinjon, gljiva, logos-nauka) prošla je dug razvojni put. Njenim rodonačelnikom smatra se grčki filozof Aristotel, koji je dao prve opise gljiva.

Gljive su neobičan, raznovrstan i nedovoljno proučen svijet. Budući da ne vrše osnovnu funkciju biljaka fotosintezu jer ne posjeduju hlorofila, a ne kreću se i ne razmnožavaju polno poput životinja ne mogu se svrstati ni u prvo ni u drugo carstvo, već predstavljaju carstvo za sebe. One predstavljaju zaseban oblik života na zemlji koji je razvio tri osnovne strategije preživljavanja u prirodi a to su:

Gljive Simbionti koje žive u zajednici sa mnogim biljnim vrstama i međusobno se ispomažu. Gljive zadržavaju vodu u miceliju, a tu vodu koriste biljke koje pomoću korijenja izvlače mineralne materije neophodne za rast gljiva.

Gljive Saprobionti (razlagači) bez čijeg djelovanja u prirodi ne bi moglo doći do razlaganja organskih materija biljnog porijekla. i kaže se da nema gljiva šume bi se ugušile u vlastitom otpadu.

Gljive Paraziti koje napadaju žive biljke, životinje, ljude i druge gljive. Kroz mrežu tankih hranidbenih niti, gljive upijaju hranu iz žive ili nežive organske tvari.

Hifa je hranidbena nit gljive. Na vrhu hife nalaze se zaobljeni izdanci zvani haustoriji koji prodiru u ćelije, upijaju hranu i njome hrane gljivu.

Micelij je mreža hifa koja poput paukove mreže, prorasta supstrat i može se prostirati na više hektara površine.

Plodišta razvijaju gljive (makromicete) da bi se razmnožavale. Svako plodište oslobađa sićušne spore. Jedno plodište livadske pečurke proizvede oko 16 milijardi spora.

Klijanjem spora na odgovarajućoj podlozi nastaje novi micelij.

U odnosu na čovjeka, gljive mogu biti:

bezuslovno jestive (upotrebljive u prijesnom stanju)
uslovno jestive (upotrebljive samo ako su termički obrađene)
nejestive (zbog ukusa ili konzistencije)
uslovno otrovne (ako se konzumiraju sa alkoholom)
bezuslovno otrovne i ljekovite

(Wikipedija)

Trovanje gljivama

Micetizam, odnosno trovanje gljivama, su štetni efekti unošenja otrovnih substanci koje postoje u gljivama. Ovi simptomi mogu varirati od neznatne boli u trbuhu do smrti. Trovanje gljivama je obično rezultat konzumiranja divljih gljiva zbog zamjene sa nekom jestivom vrstom. Najčešći razlog ovoj zamjeni je velika sličnost po boji i generalnoj morfologiji otrovnih i jestivih gljiva. Čak i veoma iskusni gljivari se ponekada otruju.

Da bi se spriječilo trovanje gljivama, gljivari moraju veoma dobro poznavati gljive koje kane skupiti, uključjući i poznavanje otrovnih gljiva koje su slične jestivim. Dalje, način pripreme i otrovnost nekih vrska koja izgleda da varira po geografskoj lokaciji povećava potencijal trovanja, čak i kod točno identificiranih gljiva.

Otrovi i njihovi simptomi

Postoje razni toksini sa specifičnim, a ponekad smrtonosnim efektima:

Alfa-amanitin (smortonosan: izaziva oštećenje jetre nakon jednog do tri dana nakon konzumacije) - 6-12 sati nema simptoma, zatim bol u žeucu. Smrtnost je između 10 i 15 posto.
Falotoksin (izaziva nadražaje u stomaku) – nalazi se u gljivama roda Amanita, kao i alfa-amanitin.
Orelanin (smrtonosan: izaziva prestanak rada bubrega 3 tjedna nakon konzumacije) – nema simptoma 3-20 dana nakon konzumacije, propadanje bubrega počinje oko jedanaestog dana, a do dvadesetog su simptomi vidljivi. Povraćanje, zamor, bol u području bubrega su simptomi.
Muscarin (ponekada smrtonosan: može izazvati prestanak rada dišnih organa) – znojenje, suzenje očiju, otežano disanje.
Giromitrin (smrtonosan: izaziva neurotoksičnost, nadražaj želuca i uništavanje krvnih zrnaca) - delirij, gubitak koordinacije, povraćanje, anemija.
Koprin (izaziva mučnost kad se konzumira sa alkoholom) – mučnost može izazvati konzumacija alkohola kratko nakon konzumacije gljive. Povraćanje, glavobolja, slabost.
Ibotenička kiselina i muscimol (halucinogen) – povraćanje, zbunjenost, pospanost. Simptomi se obično pojave 30 minuta do 2 sata nakon konzumacije. To stanje traje nekoliko sati.
Psilocibin i psilocin (halucinogen) – euforija, razna priviđenja, strah, zbunjenost. Simptomi se obično pojave nedugo nakon konzumacije.
Arabitol (izaziva iritacije u stomaku kod nekih ljudi) - ne može naštetiti, samo neki ljudi osjete nadražaje u stomaku.
Bolesatin, otrov nađen u gljivi Boletus satanas
Ergotamin (smrtonosan: utiče na vaskularni sistem i može dovesti do gubitka udova i smrti) - otrov nađen u gljivama roda Claviceps.

(Wikipedija)

Otrovne gljive - Muhara


[You must be registered and logged in to see this image.]

Muhara (lat. Amanita muscaria, var. muscaria) je otrovna gljiva iz porodice Amanita, kojoj također pripada smrtno otrovna zelena pupavka (lat. Amanita phalloides). Raste u Evropi, Americi i Africi od juna do kasne jeseni u brezovim, ali i mješovitim šumama, na sunčanim proplancima. Na crvenom ili žuto-narandžastom klobuku nalaze se bijele fleke, koje su prepoznatljive za sve gljive iz te porodice. Mada otrovna, smatra se da u sjevernoj Evropi, kao i u dijelovima Rusije, raste varijacija koja je jestiva, ali joj se crvena kora mora oguliti. Također se smatra jestivom i u južnoj Evropi, sa oguljenom korom sa klobuka i prokuhana u vrućoj vodi oko deset minuta. Pravilo važi za mlađe primjerke, jer kod starijih gljiva otrov prelazi u meso.

Muhara ima bijelo i tvrdo mesa, bez izrazitog mirisa i okusa. Klobuk u početku poluokruglast, kasnije spljošten, promjera 5-20 cm, prekriven jarkocrvenom ili narančastocrvenom kožicom koja se lako skida. Mlada gljiva ima po klobuku neravnomjerno raspoređene bijele krpice. Starije gljive imaju sitno naboran obrub i gladak rub. Trusište je sastavljeno od bijelih, gustih, širokih, trbušastih i različito dugačkih listića, a otrusina je bijela. Stručak je bijeli, vitak i valjkast, u početku pun, kasnije šupalj. Visok 12-20 cm, promjera 1-2,5 cm, u gornjem dijelu s njega visi bijeli, sitno naborani zaostatak zastorka. U donjem dijelu stručak je gomoljasto zadebljao, s 2-3 reda bradavičastih izraslina koje su ostatak vanjskog ovoja.


Muhara je opće poznata gljiva i vrlo je rasprostranjena. Raste u većim grupama. Kada naraste, klobuk je žarke crvene boje, oko 8-20 cm širok, mada se može naći i veći. Crvena boja moze izbljediti kod starijih gljiva ili nakon kiše. Nakon što izraste iz zemlje klobuk joj je prekriven brojnim bijelim/ žuckastim točkicama, što su u biti ostaci njenog «vela», membrane koja prekriva cijelu gljivu poput jajeta dok je gljiva jako malena.

Amanita Muscaria raste uz brezu, bor, smreku ili cedar.  
Muhara je gljiva simbiont (gljive simbionti koje žive u zajednici sa mnogim biljnim vrstama i međusobno se ispomažu) Gljive zadržavaju vodu u miceliju, a tu vodu koriste biljke koje pomoću korijenja izvlače mineralne tvari neophodne za rast gljiva.

Najčešće „žrtve“ trovanja su općenito djeca ili ljudi koji svjesno konzumiraju amanitu radi halucinogenih iskustava. 1 gr. amanite ili 50- 100 mg iboteničke kiseline se smatra toksičnom dozom. Ibotenička kis. koja se nalazi u amaniti smatra se vrlo moćnim neurotoksinom koji u biti djeluje na mozak poput «moždane ozljede» što su pokazali pokusi na miševima i štakorima.

Amanita je dosta nepredvidivog djelovanja. Zavisi o mjestu gdje je rasla i količini koja je unesena u tijelo po težini čovjeka, a efekti mogu biti raznovrsni, od mučnine, znojenja i slinjenja, audio i vizualne promjene, promjene raspoloženja, ushićenje, opuštanje do potpunog gubitka poimanja ovog svijeta. Po oporavku moguće lagane amnezije.
Kod većeg «trovanja» uzrokuje delirijum, praćen nemirnošću i izgubljenim osjećajem, halucinacije, prate ih periodi depresije centralnog nervnog sistema. U neki slučajevima može dovesti do napada i kome. Prvi znaci trovanja javljaju se nakon 30-90 min i prestaju nakon 3 sata ali ponekad neki efekti znaju trajati danima. Oporavak u većini slučajeva dolazi nakon 12 sati. Simptomi variraju od osobe do osobe iako se možda radi o istoj dozi.
Sama količina kemijskih spojeva po gljivi varira od mjesta do mjesta, od sezone do sezone sto još više zbunjuje cijelu pricu. Kaze se da proljetne i ljetne gljive sadrze 10 puta vise iboteničke kiseline/muscimola ako se usporede sa gljivama koje rastu u jesen.
Većina starijih ljudi ih smatra smrtonosnom vrstom, i tako daje utisak da je otrovnija nego što stvarno jeste. Većina opasnih (u većini slučajeva smrtonosnih) trovanja prouzrokovana je konzumiranjem A. phalloides i Amanita viros.

(Wikipedija)

Otrovne gljive - Zelena pupavka

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zelena pupavka (Amanita phalloides) jedna je od najotrovnijih gljiva široko rasprostranjena po Europi i izaziva trovanja faloidinskog tipa, to jest onih sa smrtonosnim posljedicama, kod djece u 100% slučajeva. Izaziva oštećenja jetre i prestanak rada bubrega izazvanim djelovanjem veoma opasnih otrova amatoksina i alfa amanitin.

Raste u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama u razdoblju od ljeta do jeseni. Zelena pupavka je predmet mnogih istraživanja, do sada su izolirani mnogi aktivni sastojci od kojih i alfa amanitin, oštećuje jetru i bubrege, lijek nije poznat.

Opis:

Zelena pupavka je maslinastozelena, žutozelena, smeđezelene boje, nema ostatke ovoja, glatka. Ispod konveksnog klobuka pravilno zaokruženog veličine 6-15 cm nalaze se listići bijele boje odvojeni od stručka zaokruženih krajeva. Visina stručka od 5 do 12 cm i debljine 1-2 cm, tanji prema klobuku. Boja na klobuku blijedi pri rubu i poslije kiše. Površina klobuka je nakon kiše lagano ljepljiva i lako se guli, što je nažalost slično jestivim gljivama. Prvi vrhu stručka ispod klobuka nalazi se vjenčić bijele ili zelenožućkaste boje, a pri dnu gomoljasto zadebljanje malo spojeno sa ovojem bijele boje.


Zelena pupavka prirodno se nalazi diljem cijele Europe uključujući time i Hrvatsku. Nalazi se u blizini mnogih vrsta bjelogorice, i nešto manje crnogorice. Najčešće su to bukva, hrast, kesten, divlji kesten, breza, lješnjak, grab, bor, omorika. U drugim krajevima se zelena pupavka može pronaću uz navedeno drveće ili samo uz neku određenu vrstu kao obalnom dijelu Kalifornije gdje raste samo uz određeni hrast. Zelena pupavka ima i invazivni potencijaln što se vidi u njenoj prilagodljivosti u zemljama gdje je donesena; U Tanzaniji Alžiru kod eukaliptusa, na Novom Zelandu u blizini Leptospermum i Kunzea.

Krajem 19. stoljeća Charles Horton Peck zabilježio je prisutnost zelene pupavke u Sjevernoj Americi. 1918. godine G.F. Atkinson sa sveučilišta Cornell, pronašao je na istoku SAD-a vrstu Amanita brunnescens sličnu zelenoj pupavki pa se smatralo da prave zelene pupavke nema. Krajem 1970-tih ustanovilo sa da vrste A. phalloides ipak ima u SAD-u i da je došla transportom robe iz Europe. Zelena pupavka se prenesla i u druge za nju ne tipične zemlje transportom bjelogorične i crnogorične drvne građe. U Australiji i Urugvaju je pronađeno ispod uvoznog hrasta, kao i u Argentini i Čileu također ispod uvoznog drveća iz Europe.

Zelena pupavka je izuzetno toksična i odgovorna je za većinu smrtonosnih otrovanja gljivom. Procijenjeno je da je 30 grama (1 oz) zelene pupavke dovoljno da izazove smrt čovjeka. 2006. godine u Poljskoj se otrovala obitelj od 3 člana, od kojih se dvoje izvuklo sa potrebnom transplantacijom jetre. Strogo se predlaže da se potencijalne zelena pupavka ne stavlja u košaru s drugim jestivim gljivama i da se izbjegava međusobno dodirivanje. Toksičnost zelene pupavke se ne smanjuje kuhanjem, zamrzavanjem ili sušenjem; toksičnost je postojana a prvi znaci su obično kasno vidljivi.

Simptomi trovanja:

Za zelenu pupavku su neki izjavili da ima dobar, ugodan okus. Zbog toga što se prvi znaci otrovanja vide tek nakon 8 do 27 sati čini ju posebno opasno, simptomi se vide kad su već svi interni organi oštećeni, a često i nepovratno. Prvi simptomi su gastrointestinalne (probavni sustav) prirode, uključuju bolove nadutosti, proljev i povraćanje što vodi do dehidracije; u težim slučajevima hipotenzija, tahikardija, hipoglikemija, poremećaj u omjeru svojstava kiseline i baze. Ovi prvi simptomi nestaju nakon dva do tri dana nakon uzimanja. Nakon toga se javljaju simptomi ozbiljnijeg oštećenja povezanog sa jetrom: žutica, proljev, delirij, napadi tremora (drhtanje) i koma zbog naglog otkazivanja jetre i encefalopatije uzrokovane akumulacijom toksina u krvi koji su se tamo našli zbog normalnog procesa jetra. Tada se može javiti i otkazivanje bubrežnih funkcija ili zbog naglog i teškog hepatitisa ili zbog direktne intoksikacije bubrega. Životno ugrožavajuće komplikacije koje mogu nastati su: povećenje intrakranijskog tlaka, sepsa, pankreatitis, akutno otkazivanje bubrega, zastoj srca.

Smrt se javlja 6 do 16 dana nakon otrovanja.
Do sredine 20. stoljeća, stopa smrtnosti iznosila je 60-70 %. Sa napredovanjem medicinske znanosti ovaj postotak je znantno smanjen. U istraživanju otrovanja zelenom pupavkom u razdovlju od 1971. do 1980. prosječna smrtnost iznosila je 22.4% (51.3% u djece mlađe od 10 godina i 16.5% u ljudi starijih od 10 godina). U nedavnim istraživanjima taj postotak je opao na 10 do 15%.

Liječenje:

Konzumacija zelen pupavke smatra se hitnim stanjem koje zahtijeva hospitalizaciju. Postoje četiri glavne katogorije u terapiji otrovanja: preliminarna medicinska skrb, mjere potpore, specifični tretmani i transplantacija jetre.

Preliminarna skrb sastoji se od dekontaminacije probavnog trakta. Kako se simptomi javljaju vrlo kasno to smanjuje uspješnost ove terapije. Mjere potpore se sastoje od liječenja dehidracije koja je nastala i zbog dekontaminacije, hipoglikemije, ravnoteže elektrolita i metaboličke acidoze i koagulacije.

Nema jednostavnog lijeka, no neki specifični tretmani su pokazali korist kao visoke doze penicilna G, iako se ne zna kojim mehanizmom djeluje. Postoje neke mogućnosti da silibinin intravenozne može imati učinke protiv trovanja zelenom pupavkom, spriječava hepatocite u preuzimanju amatoksina štiteći tako nezaraženo tkivo, vodi i do povećanja sinteze RNA. N-acetilcistein se pokazao korisnim u kombinaciji sa drugim terapijama. Pokašualo se i sa tehnikama kao što su hemodijaliza, hemoperfuzija, peritonalna dijaliza, ponekad ima uspjeha no krajnji rezultat je uvijek isti.

Kod pacijenata sa otkazanom funkcijom jetre, transplantacija je jedina mogućnost. Transplantacija jetre je već uhodan postupak u otrovanju amatoksinom.



(Wikipedija)

Otrovne gljive - Ludara

[You must be registered and logged in to see this image.]



Ludara (Boletus satanas) otrovna je gljiva. Ističe se po kontrastu crvene boje stručka i bijele boje klobuka. Najveća je gljiva iz obitelji Boletaceae u Europi.

Klobuk je kompaktan i može biti širine od 5 do čak 30 cm. U početku je zatvoren prema stručka a kasnije je nepravilno otvoren. Svikastobijele boje do zelenkasto oker ili boje kože kasnije. Ispod klobuka se nalaze cjevčice koje su u početku žute a potom postaju crvene kao krv. Stručak je visine od 5 do 12 cm i zadebljan pri dnu, crvene je boje. Meso je bjelkasto žućkaste boje, kad se slomi ili prereže poprima nijanse plave boje. Miris gljive je neugodan.

Ludara se ne može zamijeniti sa sličnim gljivama iste porodice.

Ludara se najviše nalazi na području južne Europe. Raste u bjelogoričnim šumama ispod breze, hrasta i graba. Javlja se ljeti i početkom jeseni. Na sjeveru Europa je rijetka pošto voli toplo, sunčano vrijeme.

Ludara je otrovna sirova i kuhana, uzrokuje povraćanja koja mogu potrajati i do 6 sati. Na sreću lako se prepoznaje, a vrlo rijetko ima smrtonostni ishod.

(Wikipedija)

Otrovne gljive - Panterovka (Amanita pantherina)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vrlo otrovna gljiva bijelog mesa s mirisom rotkvice i neizrazita okusa. Klobuk joj je sivo-smeđi ili sivo-žućkasti, sitno naborana obruba i promjera 5-12 cm, poslije izblijedi, a posut je malim bijelim krpicama. Listići trusišta su bijeli, gusti i široki, a otrusina je bijela. Stručak je bijel i stupast, visok 6-15 cm, promjera 0,5-1,5 cm. Pri dnu je gomoljasto odebljao i tijesno obuhvaćen preostalim dijelom bijelog vanjskog ovoja koji gore završava sa 2-3 stepeničasta prstena. U gornjem dijelu je uži, s ostatkom bijelog nenaboranog zastora.

Jestive gljive - Vrganj (Boletus edulis)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vrganj (lat. Boletus edulis) je jestiva gljiva koja raste u bjelogoričnim i crnororičnim šumama. Raste na proplancima i obično na sunčanim obroncima prekrivenima mahovinom. Nalazi se u Evropi od ljeta do jeseni. U Bosni i Hercegovini obično u hrastovim, brezovim, kao i mješovitim šumama do nadmorske visine do oko 1200 m. U Evropi također u borovim, i mješovitim crnogoričnim šumama.

Vrganj je jedna od najkvalitetnijih gljiva, koja dostiže visoku cijenu na tržištu. Poluokruglog šešira svijetlo do tamno smeđe boje, sa debelim bijelim prepoznatljivim repom i prijatnim svježim mirisom mesa, raste nakon ljetnih kiša, u polukrugu, sakriven ispod lišća ili iglica. Razrezan ne mijenja boju, mada razne varijacije iz porodice Boletus odlikuju se i tom osobinom.

Priprema se svjež, pohovan, sušen, ali i ukiseljen sa raznim začinima u ulju.

Zamjena sa sličnom otrovnom ludarom (lat. Boletus satanas) je zbog crvenkastog izgleda ludare, gotovo nemoguća.


[You must be registered and logged in to see this image.]


(Wikipedija)

Jestive gljive - Vrganj (Boletus edulis)


Ako je blagva kraljica gljivarskog carstva onda je vrganj zasigurno kralj.Iako je čest, iako ga ljudi relativno dobro poznaju, ipak je mnogima upravo on najmilija i najbolja gljiva.Razlikujemo četiri osnovne vrste vrganja mada postoje mnoge dileme oko determinacije te možemo reći da postoje, redom: proljetni ili mrežasti vrganj (boletus aestivalis), ljetni ili pravi vrganj (boletus edulis), crni vrganj ili hajdenjak (boletus aereus) i borov vrganj (boletus pinicola).

Boletus aestivalis (proljetni vrganj)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Osnovna karakteristika proljetnog vrganja je ta što mu je klobuk raspucan, poput mrežice ,naročito po suhom vremenu, a interesantno je to što je ova vrsta najukusnija.


Boletus edulis (ljetni vrganj)

Najpoznatiji i najčešći vrganj
ljetni vrganj izaziva najviše nedoumoca obzirom da se javlja u mnogo varijeteta ali su sve izvrsnog okusa tako da ne postoji opasnost od zamjene s otrovnim gljivama. Jedino moramo paziti da ga ne zamjenimo sa žučarom (boletus felleus) koja ima vrlo gorak okus, poput žuči.
Upravo je fascinantno koliko je prilagodljiv i u kakvim količinama ga zna biti kad se poklope uvjeti.

[You must be registered and logged in to see this image.]


Boletus aereus (hajdenjak)

Mnogi ga smatraju najukusnijim vrganjem zbog tvrđe konzistencije. Lako ćemo ga prepoznati po tamnom, gotovo crnom klobuku i zatvorenim cjevčicama bijele ili blijedo-žute boje.Stručak je debeo prema dnu i prekriven blijedom mrežicom.Raste najviše krajem jeseni po svjetlijim mjestima listopadnih šuma,proplancima,putevima itd.Znao sam ih nalaziti i u prvoj polovici studenog.

[You must be registered and logged in to see this image.]


Boletus pinicola (borov vrganj)

Najveći među vrganjima
Ime borovog vrganja ne odgovara stvarnom staništu, jer, iako raste u borovim šumama puno je češći u bjelogorici, kako govore moja iskustva.Osnovne karakteristike su to da ima tamno crveni klobuk.Stručak je , što je bitnije za prepoznavanje, uvijek prekriven vrlo izraženom crvenkastom mrežicom.Za razliku od hajdenjaka,borov vrganj voli tamnija i mračnija mjesta. Uvijek sam ih nalazio dalje od čistina i rubnih dijelova šuma,pored staza u dubini.Borov vrganj može narasti fantastično velik.Nisu rijetki primjerci po 1.5 kg, čak i 2 kilograma.Obzirom da može narasti tako velik ljudi se ponekad hvale kako su našli vrganje pod snijegom. To su zacijelo bili borovi vrganji.

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Svijet gljiva)

Jestive gljive - Velika sunčanica (Macrolepiota procera)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Velika sunčanica (Macrolepiota procera) poznata je jestiva gljiva iz obitelji Lepiotaceae, cijenjena i izvrsne kakvoće. Jedna je od većih gljiva, podsjeća na damski suncobran.

Visina i promjer klobuka zrele gljive mogu doseći i 40 cm. Stručak je relativno tanak i doseže punu visinu prije nego se klobuk potpuno otvori. Stručak je vrlo vlaknaste strukture i nije jestiv, upotrebljava se samo klobuk. Klobuk je u početku okruglastog oblika, kasnije se otvara i u sredini je lako vidljivo ispupčenje tamno smeđe boje, cijeli klobuk je prekriven ljuskama tamno smeđe boje a sam klobuk je bijel do sivosmeđ. Stručak je vitak, šupalj i smeđe boje, na njemu se nalazi prsten bijele boje koji je pomičan. Ispod klobuka su bijeli listići, drže se za collarium - odmaknuti su od stručka oko 1 mm. Miris gljive je ugodan i podsjeća na lješnjake.

Raste po svim šumama, u ljeto i jesen.

Može biti slična gljivi Lepiota rhacodes vitt., kuštrava sunčanica, no ona na presijeku pocrveni, bez obzira nema straha jer i ona je jestiva.

Zamijena sa drugim gljivama na pdoručju Hrvatske i susjednih zemalja je teško moguća, velika sunčanica je vrlo poznata i karakterisičnog oblika i veličine.

[You must be registered and logged in to see this image.]



(Wikipedija)

Vrganj mi je kraljica pečuraka - gljiva ... pošto si je naveo ostadoh bez željenog komentara, ali ajde da participiramo ...
LISIČARKA (cantharellus cibarius)



razred-Fungi / klasa-Gasteromycetes / red-Cantharellales / porodica-Cantharellacea / rod-Cantharellus

[You must be registered and logged in to see this image.]
KLOBUK
Nepravilnog oblika, izbočenih režnjeva, sa središnjim ulegnućem kod
odraslih primeraka.Prečnik 1-5cm. Klobuk je tamno-sive boje, bez oštre granice
levkasto prelazi u stručak. Rub je klobuka zupčast, nakovrčan i podvrnut.
Klobuk je žut kao žumance jajeta, potpuno go, sa uvijenim ivicama, a u kasnijoj
fazi razvoja dobija oblik levka, vijugavog i krpastog oboda. Dosta je čvrst i
širok 3-7 cm. Ponekad iz jedne drške izbija po nekoliko klobučića.LISTIĆILisičarka nema klasične listiće vec takozvane prutiće, nabore koji
silaze niz drščicu. Listići su srasli sa drškom, nerazvijeni (ili gotovo
nepostojeći), medjusobno povezani poprečnim žilicama, manje ili više
izraženi.Listići su žuti kao žumance jajeta, slični prutovima.STRUČAKBlede je boje, pri dnu sužen a mesnat. 3-6x0,4-0,8cm, tanak, šupalj, s malo mesa,
vlakna, siv.SPOREU masi su žućkaste, glatke, pod mikroskopom skoro bezbojne.MESOSvuda beličasto, uglavnom nepromenljivo. vrlo je tanko, neodređenog mirisa, a
prijatnog ukusa.VREME RASTARaste od ranog leta do jeseni.STANIŠTE I RASPROSTRANJENOSTRasprostranjena je po svim šumama počev od juna pa duboko pred zimu. Ako se
nađe jedna gljiva, odmah treba tražiti i druge, jer one rastu u grupi. U
Beogradskom ataru vrlo je česta u okolini Barajeva i Slatine. Može se još
naći u belogoričnoj šumi. U prirodi se lako prepoznaje, jer nema srodnih
otrovnih vrsta.JESTIVOSTLisičarka je pogodna za sve vrste jela i za obradu. Može i da se suši.
Može da se nosi najlonskoj kesi, jer nije podložna kvarenju. Zanimljivo je da ovu
vrstu retko napadaju crvi. Lisičarka je, pored vrganja, naša najpoznatija i
najomiljenjija gljiva. Zbog čvrstog mesa, zahteva duđe kuvanje. Lako se čisti
i ne ostavlja mnogo otpadaka. U lisičarki je od svih gljiva nađeno provitamina
A(karotena), od koga potiče i narandasta boja gljive.MIRISVoćni, sličan mirisu kajsije.SLIČNE VRSTEMože da se zameni sa zavodnicom, ali ona raste na panjevima i korenju drveća,
takođe i sa lažnom lisičarkom (hygrophoropsis aurantiaca), koja, međutim,
ima pravilan šešir i listiće. Ovoj jestivoj gljivi slična je lažna
lisičica (Cantherellus aurantiacus Wulf.) za koju veruju da je otrovna prema
nekim autorima, nije. Ova gljiva se razlikuje od prethodne što ima narandast
klobučić a listići su joj crveni.
SINONIMI: Ova gljiva u našem jeziku ima puno sinonima. Zovu je još žutica,
žutulja ( žuka - selo Paune kod Valjeva ), lisica, lisičica (lisičac -
Jastrebac, vruštavac - okolina Uba, žujkica - Tara, kajsijevača -
Fruška Gora).

SHII-TAKE Lentinus edodos



razred-Fungi / klasa-Basidiomycetes / red-Tricholomatales / porodica-Pleurotaceae / rod-Lentinus


[You must be registered and logged in to see this image.]




KLOBUK5-15cm, jastučast ili
prilično spljošten, na temenu ili zaravljen ili sa malom jamicom,
ili pak obrnuto, zaobljeno ispupčeniji; rub podvrnut, pa
ispružen, a često i malo talasasto nadignut, oštar, fino baršunast
ili gusto i sitno vlaknast. Teme najtamnije,
čokoladnosmeđe ili crno, zonalno ograničene celovite
kožice, koja se niz strane, u snopicama belih do smeđih
dlačica, formira u manje ili veće trouglasto ušiljene
krljušti. Te strane su svetlije od temena, no još uvek dosta
tamnosmeđe, jednom sa sivkastom, drugi put sa riđom premisom;
sam rub, često ogoljen od gornjeg sloja kožice, u osnovi je kartonski ili
peščano kožnate boje. Događa se i da se oba sloja rascepe u
radijalnom pravcu, tako da proviruje belo meso.
LISTIĆIprirasli uzlazno, sa većim jarkom,
ponekad i zupcem, pa i sa rebrastim produžetkom niz stručak; veoma
gusti i tanki, sa lamellulama izmešani, 4-7mm široki, često
krivudavi, zupčaste oštrice. Dugo beli, zatim malo (smećkasto)
žućkasto nahukani, stariji i prignječeni poprimaju i riđe mrlje.OTRUSINABela.STRUČAK3-6,5/1-1,8cm, većinom valjkast,
ređe blago trbušast, če�će bulbozno zadebljan pri dnu;
ekscentričan ili zavrnut, retko ravan. Na beloj ili
svetloj kožnatosmeđoj osnovi belim ili smeđim nitima koprene
gusto obrastao, često u obliku vunenastih krlju�ti ili zarolanih
pojaseva, no po nekim partijama često i bez lupe kao go ( sa retkim
tačkastim pahuljama) ; krut; tvrd i pun.MESODebelo i kompaktno, prilično tvrdo čak i u klobuku. Ukus lako papren,
miris začinski, prijatan.MIKROSKOPIJASpore hyaline, vrlo svetle, jedva vidljive membrane, izdužene do cilindrično
elipsoidne, 5-9,5/2,5-3,5µ. Bazidiji 20-26/5-6µ. Sterigmata oko 5µ.
Bez cystida.STANIŠTE I RASPROSTANJENOSTDomovina Shii-take je
Japan, gde raste i od davnina se uzgaja na drvetu pazanija, ali se u
poslednjoj deceniji sve više uzgaja i u Evropi. Otkrilo se da joj
prijaju i naši hrastovi, bukve, kesteni,pa čak i johe i brestovi. Pečurka
najbolje uspeva na drveću koje je u unutrašnjosti vlažno, a spolja suvo.
Spore se lako razvijaju u piljevini, a grane, debele 5-10 cm, cepe se micelijumom
po celoj dužini.DOBACele godine u talasima, sa razmakom od dva
meseca ako se održava temeperatura iznad 10 stepeni C.JESTIVOSTVrlo ukusna gljiva, služi se i kao prvorazredan začin, lako se suši.SLIČNE VRSTE Samo daleke asocijacije može pobuditi razorna cehavka (Pholita destruens).
Ona ima smeđu otrusinu i raste na topolama i jablanovima.PRIMENA U MEDICINIOva gljiva je višestruko
lekovita. Sadrži brojne vitamine, aminokiseline, lipide i karbohidrate.
U zavisnosti od veličine pečurke, zavisi i koncentracija ovih sastojaka.
Sadrži aminokiseline leucin i lizin, koje nedostaju mnogim vrstama
žitarica. Od vitamina, u njoj se nalaze B1, B2 i B12.
U njoj je otkriven niz aktivnih supstanci i antibiotika širokog
spektra, naročito delotvornih kod polimijelitisa. Ipak najviše se
koristi za lečnje tromboze-njen sastojak eritadenin za nedelju dana
može smanjiti količinu holestelora u krvi za 25%. Stoga se, na
primer, u Saveznoj Republici Nemačkoj gotovo cela godišnja
proizvodnja ove gljive otkupljuje za farmaceutsku industriju, te malo
preostaje za tržnicu, na kojoj je osam puta skuplja od šampinjona.

Tartuf


Biomedicinske gljive

[You must be registered and logged in to see this image.]

Otac bogova Jupiter smatrao je hrast svetim stablom.Jedne olujne
noći na najveći hrast bacio je grom. Iz tog groma na korenu hrasta
nastao je zlata vredan plod. Kako je Jupiter bio moćan i u ljudskim
kao u božjim poslovima,tartufu još od tih vremena pripisuju
afrodizijačka svojstva. U tamna vremena inkvizicije,dve divne devojke
iz Marseja spaljene su na lomači zbog veštičarenja. Uhvaćene su na delu,
kopale su u blizini crnog graba tražeći veštičju hranu.
Jupiterov afrodizijak,hrana za veštice,mineral,vrsta krompira,uspavana
životinjica,bolest zemlje...Veliki kompozitor Rossini nazvao ga je
Mocartom gljiva.
Njegovo veličanstvo TARTUF. Neobična,plemenita,čudna,opojnog mirisa,
predivnog ukusa,nadasve lekovita,ali ipak - gljiva.Tartuf je opšti
naziv za plodonosno delo gljiva koje rastu pod zemljom i pripadaju
porodici tubera.Uvek živi u simbiozi sa biljkama, drvećem ili žbunjem.
Najčešće su to sve vrste hrasta i topole, vrba Iva i Bela vrba, lipa, Crni
grab i leska.
Postoji, naravno, čitav repertoar čuvenih specijaliteta,koje su kreirali
veliki majstori trpeze iz strasne ljubavi prema tartufima. Tu svakako
spadaju – Biftek sa kazanova umakom, Pastrmke sa tartufom, Goveđi
file Napoleon...(šuška se da je Napoleon obradovao Žosefinu potomstvom,
tek pošto je pojeo 20 kilograma tartufa iz francuskih šuma)
Naravno,ulaznica za predstavu u kojoj glumi glavna zvezda uvek je
skupa.Tako se uz jela sa tartufima nižu astronomske cene.Za sada,
koliko je poznato autoru ovog teksta, ubedljivo vodi Chocopologie,
najskuplja čokolada na svetu. Pre pakovanja,loptice ove poslastice 24
sata se baškare u mešavini najfinijeg ulja belog tartufa i komadića vanile.
Uvaljaju se u crni kakao,pa savim liče na crne tartufe.Ako je i od
tartufa mnogo je,jer kilogram ove čokolade košta vrtoglavih 6 000dolara.

Manje poznata osobina tartufa je njegovo izuzetno lekovito
svojstvo. Tartuf se u našem organizmu ponaša kao
neurotransmiter i obnavlja „male sive ćelije“. Na taj način
poboljšava sposobnosti učenja, pamćenja, koncentracije i mentalne izdržljivosti.

[You must be registered and logged in to see this image.]

U nedjelju ujutro sam bio u gljivama. Lijepa šuma, prepuna gljiva. Berem samo par vrsta, u koje sam potpuno siguran. Ubrao sam sunčanice, par puharica i dvije podstavke.

Evo i slike.

[You must be registered and logged in to see this image.]



Sunčanice su najbolje pohane. Imam ih danas za ručak.

Drugi recept koji preporučam je pizza na sunčanicama. Sve isto kao za pizzu, samo umjesto tijesta nasložite sunčanice. Okrenute listićima nagore.

Probajte.

Delikatesaaaaaaaaaaaaaaaa. [You must be registered and logged in to see this image.]

Jestive gljive - Amanita caesarea (Carska Blagva)




[You must be registered and logged in to see this image.]

Klobuk – Mlad je polukuglastog oblika, kasnije se raširi. U početku
obavijen bijelom ovojnicom, u rijetkim slučajevima ovojnica može ostati
i kasnije u obliku krpastog ostatka. Gladak, žuto narančaste do
narančasto crvene boje. Širine do 15 cm, stariji primjerci lagano češljasto
narebrani po rubu.


Listići – Gusti, slobodni, žute boje.


Stručak – Žućkaste boje, ima narebrani vjenčić jednake boje. Na dnu
gomoljasto zadebljan, okružen bijelom ovojnicom.


Meso – Bijelo, ispod kožice klobuka žućkasto, blagog, prijatnog okusa i
mirisa.


Raste uvijek na istim mjestima u hrastovim šumama na šumskim
čistinama i na rubovima šuma. Na nekim staništima (Slavonija) česta,
inače prilično rijetka i zato je kod nas zaštićena! Jedna od najboljih
jestivih gljiva, može se pripremati na razne načine.


Slične gljive - Otrovna Ogoljela muhara (Amanita aureola) na prvi
pogled može izgledati jednako, ali ako se pogleda boja listića i stručka
ne može se pogriješiti jer ogoljela muhara za razliku od Blagve ima
listiće i stručak potpuno bijele boje

Jestive gljive - Cantharellus cibarius (Lisičica)

[You must be registered and logged in to see this image.]



Klobuk – mlad je konveksnog oblika, kasnije ljevkast, nepravilno
savijenog ruba, bljedožut do izrazito žut poput žumanjca, širok do 6 cm,
rijetko do 10 cm


Listići – rijetki, žilasti, nepravilno račvasti, često mođusobno spojeni,
dugo silaze niz stručak

Stručak – u boji klobuka ili malo bljeđi, prema dnu se stanjuje, nema
vidljivog prijelaza između klobuka i stručka.


Meso – bljedožute boje, blagog mirisa, ljutkastog okusa

Lisičica je jedna od najpoznatijih gljiva naših krajeva. Raste u
crnogoričnim i bjelogoričnim šumama, česta gljiva od sredine proljeća do
kraja jeseni. Zbog čvrste konzistencije mesa teže je probavljiva stoga je
treba dobro prokuhati. Može se i sušiti ali tada postaje vrlo žilava.

Slične gljive - bjelkasta lisičica se može zamijeniti sa Friesijevom
lisičicom (Cantharellus Friessi) koja je malenog rasta, Blijedom lisičicom
(Cantharellus subcibarius) ili još nekim varijetetima koji svi rastu na
sličnim staništima ali sve su jednako jestive. Prava opasnost vreba od
lagano otrovne Lažne lisičice (Hygrophoropsis aurantiaca) koja raste na
panjevima ili na korjenju različitog drveća za razliku od Bjelkaste lisičice
koja raste na tlu, i još više od otrovne Zavodnice (Omphalotus olearius)
koja isto raste na panjevima.

Jestive gljive - Clitocybe geotropa (Martinčica)


[You must be registered and logged in to see this image.]




Klobuk – Kad je gljiva mlada konveksan. Na sredini je vidljivo maleno
ispupčenje. Kako gljiva raste tako gljiva sve više poprima oblik lijevka,
a ispupčenje ostaje unutar lijevka. Klobuk je bjelo-oker boje velik 5-20
cm.

Listići – Gusti, bjeli sa oker nijansama, ponekad valoviti, pomiješani s
kraćima, spuštaju se po stručku


Stručak – Dugačak, valjkast, robustan, pun. Prema dnu postepeno
deblji, boje slične klobuku.


Meso – Pomalo žilavo. Ugodnog okusa i još ljepšeg mirisa.

Izvrsna jestiva gljiva koja raste od kraja ljeta sve do kraja jeseni u
bjelogoričnim šumama. Voli rasti u skupinama.


Slične gljive - Najsličnija joj je jestiva Velika Martinčica (Clitocybe
maxima), no ona naraste još veća i nema ispupčenje u sredini klobuka.
Zamjeniti se još može i sa uvjetno jestivom Maglenkom (Clitocybe
nebularis) no ona nema tako jako izražen lijevkasti izgled klobuka poput
Martinčice niti ispupčenje u sredini, i sive je boje.

Jestive gljive - Leccinum aurantiacum (Turčin)




[You must be registered and logged in to see this image.]
Klobuk – Suh, pomalo hrapave površine, bez sjaja, pravilnog oblika, velik
5-20 cm. Kod mladih je primjerka polukuglastog oblika, a kasnije se
ispruži. Boja varira od svijetlo do tamno narandžaste.


Cjevčice – Cijevčice su bjelkaste boje koje kod prereza potamne (svikasto-
ljubičasta boja).


Stručak – Visok, valjkast, vitak, čvrst i pun. Bjele je boje ali je prekriven
brojnim pahuljicama (čehicama) koje su kod mladih primjerka bjelkaste, a
kod odraslih primjerka narandžasto-crvene boje.


Meso – Meso klobuka je čvrsto i tvrdo, kremasto-bijele boje. Stručak
izuzetno žilav i vlaknast. Na prerezu meso (i klobuk i stručak) mjenjaju boju
u sivkasto-ljubičasto.


Raste u ljeto i jesen u listopadnim šumama, naročito oko Topola, gdje ga se
može pronači u većem broju. Odlična je jestiva gljiva. Kod skroz mladih
primjeraka jestiv je i stručak, no kod odraslih primjerka postaje previše žilav,
pa se preporučuje konzumiranje samo klobuka.
Iako je ovo vrlo kvalitetna i ukusna gljiva, ljudi je nerado jedu, jer boja mesa
potamni prilikom termičke obrade. No ponavljamo ... tamljenje mesa ne
znači da je gljiva otrovna niti to ne umanjuje njezinu kvalitetu.


Slične gljive - Zamjena sa otrovnim gljivama nije moguća. Ova se gljiva
može zamjeniti sa ostalim vrstama Turčina ili Djedova koji se razlikuju samo
po tome s kojom su vrstom drveta napravili "suživot" (Hrast, Breza ...), no
sve su to jestive gljive tako da nema straha.

Jestive gljive - Cantharellus tubaeformis (Ljevkasta lisičica)






[You must be registered and logged in to see this image.]


Klobuk – Oker-smeđe boje. Malen, lijevkastog oblika, velik do 6 cm.
Rub klobuka je nepravilan i valovit. Kod mladih primjeraka uvrnut prema
unuta, a kod odraslih uzdignut. Kožica klobuka je baršunasta i djeluje
kao da je posuta sitnim znicma oker-smeđe boje.


Listići – Ova gljiva u stvari nema listiće nego prutiće koji su dosta
razmaknuti. U mladosti su oker-žute boje, a kasnije sivkasih tonova.


Stručak – Visok do 10 cm, valjakast, šupalj i nepravilan. Žučkaste boje.


Meso – Tanko, vlaknasto, sivo-žute boje. Slatkastog okusa i
bezizražajnog mirisa.

Raste od kraja ljeta do kasne jeseni u bjelogoričnoj i crnogoričnoj šumi.
Posebno voli bukvu. Ovo je kvalitetna i ukusna jestiva gljiva koja voli rasti
u većim skupinama.

Slične gljive - Zamjena je moguća sa jestivom Zlatonogom trubačom
(Cantharellus lutescens), no ona ima puno pliće tj. jedva vidljive prutiće,
i dok je kod Ljevkaste lisičice trusište (prutići) sivkasto-žute boje kod
Zlatonoge trubaće je izrazito zlatno-žute boje poput stručka.
Slična joj je i jestiva Ivanova trubača (Pseudocraterellus sinuosus) ali
ona je puno manja i ima gotovo ravno trusište bez listića/prutića.

Jestive gljive - Amanita spissa (Prava tigrica)




[You must be registered and logged in to see this image.]



Klobuk – mlad konveksnog oblika, kasnije se izravna, može izrasti
preko 15 cm širine, prilično mesnat. Sive do sivosmeđe boje prekriven
bradavičastim ostacima ovoja uglavnom bijele boje. Rub klobuka nije
narebran


Listići – bijeli, gusti i slobodni od stručka.

Stručak – bijel, pun, većinom zdepast ali može biti prilično izdužen do
visine 12 cm, pri dnu završava ovećim zadebljanjem. U gornjem dijelu
nalazi se dosta širok, ovješen i uvijek narebran vjenčić.


Meso – bijelo, ne mijenja boju, čvrsto, bez mirisa, okus blago slatkast.


Raste od kasnog proljeća do kraja jeseni u svim šumama, često više
primjeraka jedan pored rugog. Gljiva je sirova otrovna, jestiva je kad se
dobro termički obradi. Nije neka delikatesa.


Slične gljive - opasnost zamjene sa Panterovom muharom (Amanita
pantherina) koja je smrtno otrovna i od koje se razlikuje po narebranom
vjenčiću (Panterovka nema narebran vjenčić). Neki primjerci mogu na prvi
pogled sličiti jestivoj Biserki (Amanita rubescens). Gotovo je identična
Visoka siva muhara (Amanita excelsa) ali u zadnje vrijeme se excelsa i
spissa smatraju sinonimima. Čvrsta siva muhara (Amanita valida) je
također vrlo slična i mnogi autori je smatraju samo jednim oblikom
spisse.

Jestive gljive - Cortinarius violaceus (Ljubičasta koprenka)



[You must be registered and logged in to see this image.]



Klobuk – Čvrst, kompaktan i mesnat klobuk širok 5-15 cm prekrasne
ljubičaste boje prekriven finim sitnim čehicama (pahuljicama)
U mladih primjeraka klobuk je konveksan, a kasnije se izravna


Listići – Široki, neravni prekrasne ljubičaste boje. Kad gljiva sazrije i pusti
spore listići poprime ljubičasto smečkastu boju


Stručak – Vvitak, a prema dnu zadebljan. Prekriven je pahuljastim nitima
iste boje kao klobuk. Koprena koja brzo nestane također je ljubičaste
boje


Meso – Meso je čvrsto i ljubičasto, te blagog okusa. Ima lagani miris po
cedrovini.


Ljubičasta koprenka je prekrasna jestiva gljiva koja raste od polovice ljeta
do jeseni. Miris po cedrovini se gubi termičkom obradom. Pošto je gljiva
srednje kvalitete što se tiče jestivosti, možda bi bilo najbolje ostaviti je da
krasi prirodu svojom ljepotom, naročito jer je u pojednim krajevima naše
domovine dosta rijetka gljiva.


Slične gljive - Ljubičasta koprenka se može zamijeniti sa drugim
ljubičastim vrstama koprenki, od kojih su neke i otrovne.
Slična otrovna koprenka je Cortinarius traganus (Kozja koprenka).

Otrovne gljive - Amanita citrina (Žućkasta pupavka)



[You must be registered and logged in to see this image.]

Klobuk – Polukuglastog oblika dok je mlad, kasnije konveksan do ravan,
žute boje poput limuna, rijetko izbljedi, pokriven ostacima ovoja žućkaste
boje


Listići – bijeli, gusti odvojeni od stručka, otrusina bijele boje.


Stručak – uglavnom bijele boje, rijetko malo žućkaste nijanse. Pri dnu
vidljivo zadebljanje pokriveno bijelim ovojem koji se kod starijih primjeraka
izgubi. U gornjem dijelu ima viseći, malo narebran vjenčić bijele boje.


Meso – miris malo vuče na sirovi krumpir, blagog okusa, bijelo.


Raste u svim šumama, pojedinačno, rijetko nekoliko primjeraka blizu
jedan drugome, od proljeća do kraja jeseni, česta gljiva. Dugo se
smatralo da je Žućkasta pupavka jednako otrovna poput Zelene pupavke
(Amanita phalloides). U zadnje vrijeme kod nekih autora ova gljiva se
smatra neotrovnom, ipak, u Enciklopediji gljiva dr. Bošca svrstana je
pod lagano otrovne gljive. U svakom slučaju, nemojte je konzumirati


Slične gljive: Svjetložuta muhara (Amanita gemmata), Franketijeva
muhara (Amanita aspera var. francheti) obadvije sumnjive jestivosti stoga
je bolje ne brati..

Otrovne gljive - Entoloma sinuatum (Olovasta rudoliska)


[You must be registered and logged in to see this image.]


Klobuk – Mesnat, vijugav, u početku zvonolikog izgleda, kad gljiva
naraste ispruži se. Velik 5-20 cm. Suh, gladak, za vrijeme suše često
se raspuca pa dobije ljuskice po klobuku (dobro vidljivo na drugoj slici).
Boja je vrlo promjenjiva. Od gotovo bijele, preko sivkastih tona, pa do
krem (oker) boje.


Listići – Prirasli uz stručak. Gusti, pomješani sa kraćima. Kod mladih
gljiva su krem-žute boja, kasnije kod odraslih gljiva postaju ružičaste
boje, koja postaje sve tamnija kako gljiva stari.


Stručak – Dosta visok, do 20 cm, masivan. Čvrst je, pun, pri dnu
(u bazi) zadebljan, vrlo često gomoljast. Svijetle je bjelkasto-krem boje,
posut finim čehicama.


Meso – Debelo, čvrsto, bjelo. Izrazit miris na brašno.


Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama. Može rasti pojedinačno,
ali najčešće raste u skupinama. Ovo je vrlo otrovna gljiva.


Slične gljive - Izgledom joj je slične Bjela i Siva Šljivovača (Entoloma
sepium i Entoloma clypeatum), ali one rastu puno ranije u proljeće po
šljivicima, a ne u bjelogoričnim šumama kao Olovasta rudoliska.
Zamjena je moguća sa Maglenkom (Clitocybe nebularis) koja raste na
sličnom staništu. No, kod maglenki se listići spuštaju po stručku i
nemaju karakterističan miris po brašnu.

 Jestive gljive -Carska blagva  ( Amanita Caesarea )

[You must be registered and logged in to see this image.]

CARSKA BLAGVA


(AMANITA CAESAREA) BLAGVA, GOSPA, KNEŽICA, KNEGINJA, ŠKRIPAC,
CAREVKA, KNEZ, BLAGAR, KARŽEL, ŽERDANA, CARSKA BLAGVA, ... (AMANITA
CAESAREA)
GLJIVA KOJU KOD NAS U SLAVONIJI ZOVU RUJNICA IAKO JE U LITERATURI I
OSTALOM DIJELU HRVATSKE RUJNICA NEKA SASVIM DRUGA GLJIVA

Blagva je sigurno jedna od najboljih gljiva. Ovoliki broj narodnih imena
nam govori da su u njoj uživali na svim stranama, a poznavali su je i
stari Rimljani. U Hrvatskoj je zaštićena jer je nema u nekom broju, ali
odgovorno tvrdim da je u Slavoniji, a pogotovo na području Našica ima u
izobilju. Jasno postoje godine kad se pojavi u manjem broju, ali tako je
i s ostalim gljivama. 2007. godine gotovo da i nije bilo prosenjaka i
crnih trubača, a ne prijeti im nestajanje i kod nas ih gotovo nitko ne
bere. Blagvu ili kako je mi zovemo rujnica, beru gotovo svi, jer nisu
upućeni u važeće pravilnike, a ona se gotovo uvijek javlja u ogromnom
broju. Osnutkom gljivarskog društva u Našicama, svi članovi su upućeni u
službeni pravilnik o zaštiti gljiva, međutim u gljive na jednog
registriranog gljivara ide bar 10 neregistriranih, a tu je rasprava o
svakoj zaštiti suvišna. Sam pravilnik ne predviđa kaznene sankcije, niti
tko ih provodi, pa je njegova opravdanost, kao takvog u najmanju ruku
upitna. Osobno sam vidio kakao na tržnici u Osijeku i Našicama prodaju
blagve, a nitko ne reagira. Upravo zbog toga o temi zaštite određenih
vrsta gljiva, gdje, koje i kako treba svakako raspravljati, ali ne ovi
koji su to do sada radili, jer su se pokazali potpuno nesposobnima.
Donose odredbe koje gotovo nitko i ne poštuje. Blagva je inače gljiva
koja raste na rubu šumskih proplanaka ili u svijetlim hrastovim i
kestenovim šumama, a osobno sam je nalazio i u mladoj gustoj grabovoj
šumi. U literaturi se navodi da raste u kasno ljeto i u jesen, pa je
stoga kod nas nazivaju rujnica, ali to i nije točno. Pratim blagve već
20-tak godina i redovno prve primjerke nalazim oko 15. lipnja, a ove
godine (2008.) će to biti i ranije. Blagva je u početku obavijena
debelim mesnatim bijelim ovojem koji doslovno puca i iz njega izrasta
gljiva krasne narančaste boje. Ostatak ovoja na dnu zadebljalog stručka
ostane do kraja. Površni i neiskusni gljivari je lako zamijene s
otrovnom muharom (amanita muscaria),a pogotovo s ogoljelom muharom
(amanita aureola), ali to su stvarno laici. Muhara ima bijele listiće a i
stručak je bijele boje. Naša blagva ima izrazito žute listiće, žuti su i
stručak i vjenčić koji je izrazito rebrast. Iskusni gljivari vrlo dobro
razlikuju blagvu od muhare i u najarnijoj fazi razvoja, kada su u tzv.
jajetu. Blagva je u glatkom jajetu dok je muharino jaje krastavo ili
bradavičasto, međutim u toj fazi je treba samo gledati, ostalo bi bila
strašna šteta. Detaljniji opis blagve, poput duljine listića ili
promjera klobuka i sličnog, sada neću iznositi, jer to imate u svakom i
najmanjem gljivarskom priručniku, ali ću vam zato staviti neke
fotografije koje niste vidjeli, a kako smo počeli ozbiljan gljivarski
posao, ove godine ćemo uz opis blagve imati kao prilog veliki broj novih
fotogarfija, koje će vam dočarati gljivu bolje od bilo kojeg opisa. Dok
blagva nije bila na popisu zaštićenih gljiva, spremali su je na razne
načine, pa čak i sirovu. Savjetujem vam da kad naiđete na blagvu,
zastajte, promatrajte je duže i odjte joj dužnu počast, jer ona je ipak
kraljica gljiva. Nije zavraga naša najaktivnija suradnica na forumu,
sebi izabrala baš to ime.