Pred zidom vremena

Irena Vrkljan pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica,
prevoditeljica , djeluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od
pedeset godina. Rodjena 1930. godine u Beogradu, Irena Vrkljan seli sa
roditeljima 40-tih godina proteklog stoljeća u Zagreb, gdje završava
gimnaziju i diplomira na Filozofskom fakultetu. Željela je studirati
slikarstvo, no diplomirala je arheologiju, jer se u to vrijeme umjetnost
nije smatrala sigurnim poslom. Irena VrkljanPoznata i kao “hrvatska
Virginia Wolf”, Irena Vrkljan je odrasla okružena umjetnošću, jer joj je
otac bio strastveni kolekcionar. Čuvena hrvatska pjesnikinja,
prevoditeljica i spisateljica, Irena Vrkljan najpoznatija je po
inauguriranju ispovjedne ženske proze, izuzetno ime hrvatske
knjizevnosti. Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je
poezijom, zbirke “Krik je samo tišina” (1954.) prva od desetak zbirki
poezije; (sa Zvonimirom Golobom prevela 30 romana s njemačkog jezika,)
potom “Doba prijateljstva” (1963.), te “Soba, taj strašni vrt” (1966.).
Godine 1966. odlazi u Berlin te upisuje Odsjek režije na berlinskoj
Akademiji za film i televiziju na kojoj diplomira 1970. godine. Osim
poezije i proze napisala je mnoštvo radijskih drama i scenarija za
dokumentarne filmove, drame, a prevodila je s njemačkoga. Do 1984.
godine objavila je desetak zbirki poezije, no tek je s ispovjednom
prozom “Svila, škare”, koja je proglašena jednom od najvećih inovacija u
hrvatskoj književnosti, postala poznata široj javnosti. Uz prozu, sa
suprugom Bennom Meyerom-Wehleckom, poznatim njemačkim piscem, autorom
“Zagrebačkih bilježnica”, piše scenarije za radijske i televizijske
drame. Uz prijevod njezine prve proze “Svila, škare” na engleski jezik i
objavljivanje knjige u SAD-u, veže se jedna zanimljiva anegdota: javio
se neki oduševljeni čitatelj iz Amerike i rekao joj da je ona najbolja
književnica iz istočne Europe i da piše kao anđeo, pišu biografi.


Irena Vrkljan o sebi:

Kod kuće smo imali puno kvalitetnih slika, jer je tata bio strastveni
kolekcionar i poznavao je neke austrijske slikare, primjerice, bio je
prijatelj sa Sirovyjem. Odrasli smo okruženi umjetninama, a moja sestra
kustosica Nada Križić-Vrkljan kasnije je organizirala Sirovyjevu
izložbu. A ja sam htjela studirati slikarstvo, koje neizmjerno volim,
ali nismo imali dovoljno novca jer mi se u to doba činilo da moram imati
atelje, pa kupovati boje i platna što bi poskupjelo troškove studija.
Tako sam upisala arheologiju. Sa slikarima sam se oduvijek družila, čak
više nego s piscima.

Ne mogu pisati izolirana u zrakopraznom prostoru. Moram znati gdje se
nalazi svijet, a gdje se nalazim ja. Zato gledam što se događa oko mene,
kako nastaju i nestaju novi globalni trendovi, što uzrokuju društvene
promjene, pitam se što me čeka, a što me ne čeka. No, ne zanima me
politička nego osjećanje razina svijeta.

Pišući o sudbinama žena u mojim knjigama, nisam bila inspirirana osobnom
biografijom. Moje je djetinjstvo bilo sretno, a moj se otac ponašao
upravo obrnuto: bio je vrlo angažiran, čitao mi je priče i poeziju i
često smo diskutirali o mnogim problemima. Moja je majka bila pomalo
depresivna, ali ne kao majke opisane u knjizi tako da nisam opisala
vlastiti život nego slučajeve prijatelja i poznanika, koji su mi
prepričavali svoje sudbine. Saznala sam da su mnogi od njih imali teške
odnose s roditeljima, bez puno emocija i bliskosti, a neki su bili i
zlostavljani. Učinilo mi se važnim da se to opiše i objavi. No, ja sam
kasnije rekla "doviđenja građanskom načinu životu" što sam i opisala u
svojoj prvoj prozi "Svila, škare". Naime, kad je počeo rat i kad su se
rodile moje deset godina mlađe sestre blizanke, brak roditelja je zbog
cjelokupne situacije došao u krizu i oni više nisu znali ni koju školu
pohađam. Preselili su se u Opatiju, a ja sam sa 17 godina ostala sama u
Zagrebu. Živjela sam kao podstanarka, a odmah nakon što sam maturirala
počela sam raditi. Život se naglo izmijenio, a i moj pogled na njega.

Ja sam se prvo nametnula u Hrvatskoj, a tek poslije je uspjeh uslijedio i
na Zapadu. Moja proza "Svila, škare", objavljena 1984., zaintrigirala
je i čitateljice i kritičare, a ubrzo je uslijedio trend ženske proze.
Moje pisanje se poklopilo s duhom vremena. Danas je situacija drukčija,
nitko ne čita više ni klasike ženskog pisma poput Simone de Beauvoir,
kao da osviještena, ženska literatura nikad nije ni postojala. Chic lit
to ne može zamijeniti. Danas se traže folklor i egzotika. To sam
osjetila i na vlastitoj koži još za vrijeme stipendije u SAD-u. Oni su
se jako iznenadili kad su vidjeli da se nisam pojavila u opancima!

Kao da je tada njihovo zanimanje za mene malo splasnulo, bez obzira na
to što nisu znali gdje su Zagreb i Hrvatska. To sam osjetila i u
Njemačkoj, a slična iskustva su imali i mnogi moji znanci, koji su
pobjegli iz Čilea pred Pinochetovom diktaturom. Njemačka srednja klasa,
djeca liječnika ili pravnika, znači, urbani i obrazovani čitatelji, žele
čitati o egzotičnim sudbinama, bez obzira dolazile one iz Hrvatske ili
Latinske Amerike. Postoji cijeli kontejner knjiga iz Latinske Amerike,
koje se proizvode specijalno za zapadno tržište. Mislim da je s tim
trendom povezan i uspjeh filmova Emira Kusturice. Mene to jako živcira,
ali pretpostavljam da će i taj trend proći, kao i mnogi do sada.

Žene moje generacije pisale su poeziju, pa tako i ja, a ne prozu, jer im
je to bilo bliže i prihvatljivije. Čak je i Vesna Krmpotić prozu počela
pisati kasnije. U to doba socijalizma nije bilo ženske ispovjedne
proze, čak niti literature koja je opisivala obiteljske probleme,
odrastanje i sazrijevanje djevojaka, te njihovo oslobađanje od
građanskih okova i normi. Te teme nije bilo u hrvatskoj literaturi. Ja
sam tada već godinama živjela u Berlinu i ta mi je prostorna i kulturna
distanca omogućila da sebe sagledam iz druge perspektive. Osim toga,
tada sam puno čitala radove Virginije Wolf, koju obožavam, a cijela
Europa je brujala o feminizmu i o emancipaciji.

No, to me nije toliko zaokupilo. Zanimao me pogled unatrag, evociranje
sjećanja i oživljavanje dragih ljudi na papiru. Kad danas razmišljam o
svojim proznim počecima, čini mi se da je za moju tematsku orijentaciju
bila presudna ta geografska distanca, taj pogled na moju prošlost iz
Berlina, grada udaljenog dvije tisuće kilometara od Zagreba. Pitanje je
da li bih pisala upravo tim ispovjednim tonom da sam ostala u Zagrebu i
živjela okružena prijateljima. Možda mi tada nitko od njih ne bi
nedostajao pa ne bi bilo razloga za pripovijesti o mom životu. Iako su
tema i ton mog pisanja u to vrijeme mogli biti pomalo rizični, nisam se
bojala negativnih reakcija, jer sam o svojoj prošlosti pisala s puno
ljubavi o, a ne iz kritičkog rakursa. Knjigu je još u rukopisu pročitao
Zvonimir Golob, s kojim sam u tandemu prevela 30 romana s njemačkog
jezika, rekavši mi da u njoj nema problematičnih mjesta i da se nitko ne
može uvrijediti.