..Dvostrukost nije uvijek lako živjeti, ali to je moja stvarnost. Mojim pisanjem htjela sam odgovoriti i na pitanja o sudbini mnogih emigranata, svih onih koji žive između dvije zemlje, dva jezika, dva podneblja. Između jučer i danas. Uključujući također povijest svih onih prije nas, koji su morali ili su htjeli napustiti rodni kraj. Ja volim to nesigurno tlo, a to znači da prihvaćam stimulativnost i destimulativnost takve situacije...

(Irena Vrkljan

Najveća je ljudska zabluda vjerovati u stabilnost bilo čega.

(Irena Vrkljan

Zaljubljeni dan

Ovaj je dan
kao otkinut list,
samo tišina
i zrak i ti,
on je zarobljen
u velikoj krletki sunca
koju si nosio kroz ulice,
ovaj je dan uhvaćen
u mrežu tvog lica,
i ne može se izvući,
ne može se otkotrljati
poput lopte
natrag do mojih nogu
On je ptica
koja ne diše,
koja se ne čuje,
njega naprosto nema.
Ovaj sam dan izgubila
kao što se gube ključevi,
kao što se topi snjeg
ili zaboravljaju prijatelji,
i ja se vise ne sjećam
njegova okusa,
njegove obline,
ti si iz njega sve izbacio,
sasvim si ga očistio,
ispraznio, prozračio,
taj dan zbog toga lagan,
poletio je poput balona
nekamo izvan mene
da bi postao oblak ili kap kiše,
taj dan,
bez mirisa, trajanja i boja,
potpuno se osamostalio
i ostavio je za sobom
samo tebe.

Premda nismo bili mladi, ja sam imala 37, a Benno gotovo 40 godina, dogodila nam se ljubav na prvi pogled. Samo tjedan dana nakon što smo se upoznali, odlučili smo živjeti zajedno. Pronašli smo jedno oronulo potkrovlje u koje sam ušla s malim koferom i knjigom Dnevnik Franza Kafke. Vjenčali smo se 1972. kako bi dobila papire potrebne za boravak u Njemačkoj.

Nakon što nam je Irena Vrkljan, naša najveća živuća književnica, pjesnikinja, prozaistica, radio-dramatičarka, esejistica i prevoditeljica, pokazala slike Ivana Picelja, Dušana Džamonje, Ede Murtića, Đure Serdera i Vlade Kristla, koje krase njen mali dvorišni, suterenski stan blizu središta Zagreba, posebnu pozornost izazvala su njezina dva portreta. Jednog je izradio genijalni slovenski slikar Gabrijel Stupica, a drugog varaždinski slikarski velikan Miljenko Stančić. Oba ta slikara bili su joj bliski prijatelji, a njene portrete napravili su šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je imala između trideset i četrdeset godina. Stupica i Stančić u svojim su portretima istaknuli iznimnu ljepotu Irene Vrkljan.

“Nikada nisam mogla definirati što je to ljepota, kao što nisam znala odgovoriti na pitanje jesam li sretna. Ne znam, naime, što su sreća i ljepota. Pogledajte kakva je razlika između mog izgleda u to vrijeme i danas. Nitko me sada po tim portretima ne bi prepoznao, pa zbog toga ne volim vidjeti svoje lice u ogledalu. Imam, naime, osjećaj da gledam neku drugu osobu. Zbog toga se mrzim fotografirati: na slikama ne mogu se prepoznati pa se tješim da to nisam ja”, priča 89-godišnja Vrkljan.

KOD MUŠKARACA UVIJEK SU MI BILE NAJVAŽNIJE RUKE’
Tako smo umjesto razgovora o umjetničkim temama, intervju s Irenom Vrkljan započeli pomalo neočekivano raspravom o ljubavi i sreći, ali i o smrti i starosti. Na pitanje koliko su fizički izgled i ljepota važni u životu, Vrkljan odgovara kako je bitan izraz lica, a ne ljepota. “Neki moji prijatelji tvrde da sam uspjela sačuvati taj svoj izraz, premda, moram priznati, nisam baš u to sigurna. Meni su, primjerice, kod muškaraca uvijek bile najvažnije ruke. Imala sam jednog hofiranta koji je imao grozne ruke pa zbog toga nikada nisam mogla biti s njim, jer za mene ruke govore o čovjeku više nego lice i oči. No, kad se ostari ljepota nestaje, više te nitko ne primjećuje, prolaze kroz tebe, guraju te, uopće ne vide da hodaš pogotovo ako, kao ja, hodaš uz pomoć štapa. To, nažalost, posebno vrijedi za žene. O tome je pisala književnica Slavenka Drakulić u svojoj knjizi Nevidljiva žena i druge priče”.

Kako bi potkrijepila te svoje tvrdnje, Irena Vrkljan ispričala je zastrašujuću epizodu koju je ovih dana doživjela u Zagrebu. “Ušla sam u tramvaj i stala uz mjesto za invalide gdje je sjedio neki mladić od oko 20 godina. Pogledao me i rekao: “Samo vi stojite. Sigurno očekujete da ću se ja ustati jer su vas, dok ste bili mladi, odgajali da ustajete starijim ljudima.” Nakon što sam odgovorila da je to točno, mladić mi je hladno odbrusio: “Samo vi stojite i dalje, ja vam neću ustati.” Bila sam, dakako, zaprepaštena no onda sam se sjetila da u mojoj ulici postoje dva mlada čovjeka koji me, uvijek kad me sretnu, pitaju treba li mi neka pomoć, mogu li nešto učiniti za mene? Dakle, nije sve tako crno, nisu svi mladi ljudi kao onaj mladić iz tramvaja.”

OTKRIVANJE VLASTITE INTIME I POTRAGA ZA IDENTITETOM
Irena Vrkljan objavila je do sada više od dvadesetak pjesničkih zbirki, romana, autobiografske proze i eseja te veliki broj scenarija za televizijske i radijske drame. Njeni su radovi prevedeni na više jezika, a dobitnica je nagrada Ksaver Šandor Gjalski, Ivan Kovačić, Tin Ujević, nagrade HAZU-a za najbolji roman te priznanja Vladimir Nazor za životno djelo. Za dopisnu članicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrana je 2008. Na početku karijere Irena Vrkljan pripadala je generaciji krugovaša, a od zbirke Krik je samo tišina iz 1954. do zbirke Doba prijateljstva iz 1963., njena je poezija bliska nadrealizmu, da bi se potom sa zbirkom Soba, taj strašni vrt, 1966., počela baviti analizom pitanja egzistencije, autorefleksije i subjektivne gnoseologije.