Carl Sandburg
1878-1967




Carl Sandburg rodio se 06.01.1878 u Galesburg, Illinois,sin je švedskih emigranata koji su otplovili iz siromaštva u Europi i doselili u Galesburg, Illinois. Njegov je otac radio na željeznici i po 10 sati dnevno, pa ipak je Carl morao napustiti školu da pomogne uzdržavati nakon ekonomskog sloma 1893. godine.
Dostavljao je novine, prao podove, bio vratar u brijačkom salonu, radio na farmi mlijeka, a kad je navršio osamnaest,zahvaljujući besplatnoj propusnici za vožnjiu željeznicom,koju mu je otac,zaposlenik u željeznici isposlovao, mladi Sandburg je u potrazi za pustolovinom započeo život gotovo neprekinutog putovanja.
Nakon godine lutanja u kojoj se uzdržavao povremenim nadnicama, prijavio se 1898. u vojsku početkom Španjolsko-Američkog rata.
Povratkom iz rata,veteran dobio je pravo na besplatno studiranje na Galesburg Lombard College-u,počeo je pisati poeziju i pridružio se “Društvu siromašnih pisaca”, gdje mu je fondacijom profesora Wrighta tiskana prva zbirka pjesama.
Nemirnog duha.dvije godine prije diplome, Sandburg se ponovno otisnuo na putovanje gradovima Srednjeg zapada pišući i prodajući fotografske instrument,a pripremao je i studiju o Walt Whitmanu.
Radničko porijeklo zbližilo ga je sa tada aktivnim socijal-demokratskim pokretom u Wisconsinu i započeo je stranački rad kao organizator i pisac novinskih kolumni. Njegova potpora potpomogla je izboru prvog socijalističkog gradonačelnika, i tijekom svojih političkih istupa zaljubio se i vjenčao s Lilian Steichen .1912. godine sele se u Chicago.
Obiteljske obaveze onemogućile su Carlu da nastavi s radom u stranci koji je bio zahtjevan i neisplativ — nakon nekoliko novinskih redakcija našao je stalan posao u dnevnim novinama Chicago Daily News gdje će ostati slijedećih dvanaest godina.
Tokom godina u politici pisao je poeziju rijetko, uglavnom u slobodnim trenucima, kada bi ga Lilian na to poticala, a ona je i slala njegove pjesme književnim časopisima ne obazirući se na stalna odbijanja.
Carl Sandburg, američki pjesnik bio je jedan od najistaknutijih nastavljača whitmanovske tradicije u američkoj poeziji 20. stoljeća.
Sve Sandburgove pjesme od prve zbirke „Čikaške pjesme“ objavljene iz 1916. godine,., „Komušari“ iz 1918., „Dim i čelik“, 1920., „Dobro jutro, Ameriko“, 1928. do „Američke pjesničke torbe“ 1927., i druge njegove pjesme sadrže elemente razgovora, ali svaka za sebe ima notu nedorečenosti koja ljubitelje poezije očarava.
Umro je 22.06.1967. godine u Flat Rocku, Sjeverna Carolina


Možete li se vratiti, poljupci, kao duhovi?

Zatražimo li od vas da zablistate kroz suze,
možete li se vratiti, poljupci, kao duhovi?

I sutra kao i danas, neke će kapije da vas skriju.
“Uvijek nekakva vrata proždiru moju sjenku.”

Ljubav je sat, a i on dotrajava.
Ljubav je violina, a drvo truli.
Ljubav je dan, a noć čeka na kraju.
Ljubav je ljeto, i jeseni se bliži.
Ljubav umire uvijek i povratka joj nema.
A kada ode, tu se ne može ništa.
A kad se ne može ništa, kažemo samo
da je to kraj, da svemu ima kraja, pa i tome.
Tad je sahranjujemo, neka počiva s mirom,
Blaženo i krotko, kao sat ili violina,
kao dan krajem ljeta,
kao ljepota privedena očekivanom kraju.

I nek ostane tako.
Budilnik se oglasio, mi smo se odazvali.
Mjesec je minuo starom dolinom,
stigli smo da mu prstenje prebrojimo.
Ptice su zalepršale nad rjekom
zamočivši vrhove krila u zlato zalaska sunca.

Odazvasmo se kliktajima
mjeseca i riječnih ptica.
A sada? Sad uzimamo sat, i sklanjamo ga.
Sad opet prebrojavamao mjesečevo prstenje.
I sklanjamo ga kao suvenire.
Sad opet prebrojavamo rječne ptice
i puštamo ih da kliznu niz okuku rijeke.
I to je kraj, jer svemu ima kraja.

Možete li se vratiti,
poljupci,
kao duhovi?

Tumačenje ljubavi

Postoji mjesto gdje ljubav počinje
i mjesto gdje ljubav prestaje.

Postoji dodir dvije ruke
koji se opire svim rječnicima.


Postoji pogled što bukti kao veliko betlehemsko ognjište
il` mala acetilenska lampa zelenog sjaja.

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna kao velika okuka Mississippija.

Ruke, oči, tepanja -
pomoću njih se ljubav bori i gradi.

Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen je dolazak tajna.

Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cijena njegova zna se mnogo kasnije.

Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:


Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto
gdje ljubav prestaje,a ljubav ne traži ništa.

Savjet o ljubavi

Zatvori oči i usni san
san u kome su ti data krila
i neka samo za tebe, vječno traje dan
da bi imala vremena da pronađeš bolje
bolje od ljubavi

Kreni odmah i obiđi svijet
okusi sve njegove radosti
i neka se ne desi ni jedan pokret
koji bi te uznemirio u potrazi
za nečim boljim, boljim od ljubavi

Udahni duboko i zatim poleti
pretraži cijelu vlastitu maštu
ni tada da ti smeta nitko neće smjeti
dobit ćeš mir da bi u sebi mogla
da nađeš bolje, bolje od ljubavi

Ali zašto se trudiš kad istinu znaš
da svemu što vrijedi na svijetu ovom
jedan sastojak dodati moraš
da bi bilo zaista dobro
To je ljubav, ljubav naravno.

Bela ramena
Tvojih se belih ramena
Sećam
I njihovih trzaja u smehu.
Prigušen smeh
Lagano otresan
Sa tvojih belih ramena.

Dva nokturna
Svi su voleli Čik Lorimer u našem gradu.
Nadaleko i naširoko
Voleli su je svi.
Dva nokturna
1
More govori jezikom koji se ne upotrebljava u pristojnom društvu.
To je sočni i bezobzirni govor đubretara.
Da li je strašno – biti sam?
2
Prerija ne priča ništa dok kiša to ne zaželi.
Prerija je žena obuzeta svojim mislima.
Da li je strašno – voleti mnogo?

Grimiz menja ljude


Videh li ja to raspeće u očima tvojim,
klinove i rimske llegionare,
i sumračnu Golgotu?
Videh li Mariju, sasvim drugačiju,
gde svima stopala pere,
prečista kao mlada trava
kad stara trava sagori?
Videh li noćne leptire u očima tvojim, te zalutale leptirice,
čije lepršanje znači
da se nećemo videti nikad više?
Videh li Ničiju Zemlju u očima tvojim,
i ljude čija su lica izgubljena, ljubavi izgubljene,
i tebe međ dogorelim panjevima, gde plačeš?
I da li to tebe videh u smrtonosnom, crvenom džezu rata,
gde se leptirice gube na izgubljenim licima,
kako razgovaraš sa dogorelim panjevima
što hoće od tebe da čuju pesme, što traže da im pričaš o Bogu i plesu,
o bananama, o polarnoj svatlosti, o Isusu,
što bi da vide kako ma kakav kolibri misli
izleće iz smrtonosnog, crvenog džeza rata?

Košulja


Sjećam se jednom sam potrčao za tobom i uhvatio se tvoje lepršave košulje na vjetru.
Jednom prije puno dana popio sam punu čašu nečega i slika tebe je zadrhtala i kliznula površinom.
I opet nitko drugi nego ti koju sam čuo u šumu glasa žene koja pjevuši.
Jedne noći dok sam sjedio s prijateljima pričajući priče oko šumske vatre u treptajima crvene žeravice, u samosvojnom jeziku koji govori u širinu bijelih zvijezda:
                        To si bila ti koja si se prošuljala smijući se
                        u golemim nestalnim sjenama.
Krhotine odgovora u sjećanjima dajte mi da znam da si živa u silueti tvog lica koje se prikazuje iza nekog ulaza negdje u gradskoj strci i gužvi
Ili u kupu mahovine i lišća čekajući u tišini u zagrljaju razgranatog hrasta spremna kao i uvijek potrčati kada se dotaknem tvoje lepršave košulje.

Margaret


Mnoštvo ptica i zamasi krila
Odjekuju šumom nehaja
U ranom jutru na stijenama
Iznad plavog jezera
Gdje sive sjene polagano plove.
U tvojim plavim očima, ti bezbrižno dijete,
Danas sam vidio puno malih divljih želja,
Nestrpljivih poput velikog jutra.

Možda


Možda mi veruje, a možda ne.
Možda se mogu udati za njega, možda ne.
Možda bi vetar prerije,
Možda bi morska bura,
Možda bi neko negde mogao znati.
Prisloniću mu glavu na rame,
Pa kad me upita ja ću mu reći – da,
Možda.

Možete li se vratiti, poljupci, kao duhovi?


Zatražimo li od vas da zablistate kroz suze,
možete li se vratiti, poljupci, kao duhovi?
I sutra kao i danas, neke će kapije da vas skriju.
“Uvek nekakva vrata proždiru moju senku.”
Ljubav je časovnik, a i on dotrajava.
Ljubav je violina, a drvo truli.
Ljubav je dan, a noć čeka na kraju.
Ljubav je leto, i jeseni se blizi.
Ljubav umire uvek i povratka joj nema.
A kada ode, tu se ne može ništa.
A kad se ne može ništa, kažemo samo
da je to kraj, da svemu ima kraja, pa i tome.
Tad je sahranjujemo, neka počiva s mirom,
Blaženo i krotko, kao časovnik ili violina,
kao dan krajem leta,
kao lepota privedena očekivanom kraju.
I nek ostane tako.
Budilnik se oglasio, mi smo se odazvali.
Mesec je minuo starom dolinom,
stigli smo da mu prstenje prebrojimo.
Ptice su zalepršale nad rekom
zamočivši vrhove krila u zlato zalaska sunca.
Odazvasmo se kliktajima
meseca i rečnih ptica.
A sada? Sad uzimamo časovnik, i sklanjamo ga.
Sad opet prebrojavamao mesečevo prstenje.
I sklanjamo ga kao suvenire.
Sad opet prebrojavamo rečne ptice
i pustamo ih da kliznu niz okuku reke.
I to je kraj, jer svemu ima kraja.
Možete li se vratiti,
poljupci,
kao duhovi?

Otišla


Svi su voleli Čik Lorimer u našem gradu.
Nadaleko i naširoko
Voleli su je svi.
Jer svi mi volimo neobuzdano devojče
Zaneto svojim snovima.
Niko ne zna kud je Čik Lorimer otišla
Niko ne zna zašto je spakovala svoj kofer..
nekoliko starudija
I otišla,
Otišla sa svojom
Isturenom bradicom
I svojom mekom kosom koja je
bezbrižno lepršala
Pod širokim šeširom,
Plesačica, pevačica, nasmejana strasna ljubavnica.
Da li je deset ljudi ili stotinu njih jurilo za njom?
Da li je njih pet ili pedeset ostalo slomljena srca?
Svi su voleli Čik Lorimer.
A niko ne zna kud je otišla
Postoji mesto gde ljubav počinje
Postoji mesto gde ljubav počinje
i mesto gde ljubav prestaje.
Postoji dodir dve ruke
koji se opire svim rečnicima.
Postoji pogled što bukti ko veliko vitlejemsko ognjište
il` mala acetilenska lampa zelenog sjaja.
Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna ko velika okuka Misisipija.
Ruke, oči, tepanja -
pomoću njih se ljubav bori i gradi.
Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen je dolazak tajna.
Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cena njegova zna se mnogo docnije.
Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:
Postoji mesto gde ljubav počinje i mesto
gde ljubav prestaje – a ljubav ne traži ništa.

Paula


Ničega drugog nema u ovoj pesmi – sem tvog lica.
Ničega drugog nema ovde – sem tvojih zednih, kao
noć sivih očiju.
Kej se u jezero pružio pravo kao puščana cev
Stojim na keju i pevam o tebi kakvu te znam
ujutru.
Ne mislim na tvoje oči, tvoje lice.
Niti na tvoje razigrane noge, noge trkaćkih konja.
Zbog nečeg drugog mislim na tebe ujutru na keju.
Tvoje su ruke slađe no hleb orahove boje kad me
se takneš.
Tvoje se rame očešalo o moju ruku – jugozapadni
vetar krstari kejom.
Zaobravljam tvoje ruke i tvoje rame i opet kažem:
Ničega drugog nema u ovoj pesmi – sem tvoga lica.
Ničega drugog nema ovde – sem tvojih žednih,
kao noć sivih očiju.

Savet o ljubavi


Zatvori oči i usni san
san u kome su ti data krila
i neka samo za tebe, večno traje dan
da bi imala vremena da pronađeš bolje
bolje od ljubavi
Kreni odmah i obiđi svet
okusi sve njegove radosti
i neka se ne desi ni jedan pokret
koji bi te uznemirio u potrazi
za nečim boljim, boljim od ljubavi
Udahni duboko i zatim poleti
pretraži celu sopstvenu maštu
ni tad da ti smeta niko neće smeti
dobićeš mir da bi u sebi mogla
da nađeš bolje, bolje od ljubavi
Ali zašto se trudiš kad istinu znaš
da svemu što vredi na svetu ovom
jedan sastojak dodati moraš
da bi bilo zaista dobro
To je ljubav, ljubav naravno

Šapat u poljskoj bolnici


(Pokupili su ga u travi gdje je dva dana ležao na kiši sa šrapnelom u plućima.)
 
Dođite mi samo sa stvarima za igru sada …
Fotografija žene plavih očiju koja pjeva
Stojeći uz ogradu od sljeza, makova i suncokreta …
Ili starac kojeg se sjećam kako sjedi sa djecom pričajući priče
o danima koji se nisu dogodili nigdje u svijetu …
 
Ne više željeza hladnog i stvarnog pod rukom,
Uobličenog za juriš ravno naprijed.
Donesite  mi samo lijepe i beskorisne stvari.
Samo stare kućne stvari dodirivane u sumrak u tihom …
I na prozoru jednog dana u ljeto
Žuto nove posude maslaca
Stajalo je nasuprot crvenom novih ruža penjaćica …
I svijet je bio sav od igračaka.

Tumačenje ljubavi


Postoji mesto gde ljubav počinje
i mesto gde ljubav prestaje.
Postoji dodir dve ruke
koji se opire svim rečnicima.
Postoji pogled što bukti ko veliko vitlejemsko ognjište
il` mala acetilenska lampa zelenog sjaja.
Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna ko velika okuka Misisipija.
Ruke, oči, tepanja -
pomoću njih se ljubav bori i gradi.
Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen je dolazak tajna.
Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cena njegova zna se mnogo docnije.
Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:
Postoji mesto gde ljubav počinje i mesto
gde ljubav prestaje – a ljubav ne traži ništa.

Veliki lov


Ne mogu ti sada reći;
Kada me vjetra zapusi i vrtlozi
Više neće otpuhivati,
I kada vjetar bude napokon šapat
(Možda ću ti onda reći)
                                               neki drugi puta.
Kada se blijesak ruže zalazu sunca
Uokviri u omot i zavuzla,
I ruža je crveno davno prošlo
Kada lice koje volim ide
I vrata se do kraja zaklope
I nema svrhe zazvati ili reći “doviđenja”
(Možda ću ti onda reći)
                                               neki drugi puta.
Nikada nisam poznavao neku ljepšu od tebe:
Lovio sam te pod mojim mislima,
Prolomio sam se kroz vjetar
I u ruže tražeći tebe.
  Nikada neću naći neku
                                   veću od tebe

Veliki trenuci


Čuvaj ovaj cvet da te podseća na mene.
To mu je rekla.
čuvaj ga, i sećaj me se, sećaj.
Nek bude tamo gde nećeš moći da ga zaboraviš.
Stavi me negde blizu, gde vreme više ne teče.
Onda se stalno vraćaj uspomenama.
I sama noć je samo visoki, tamni cvet.
Još mu je rekla da noć duboko pamti,
Pošto je svaki cvet nekakva uspomena
A noć se sklapa
Kao tanani, tamni cvet.
Hoću da me nalaziš
kao što noć sve nalazi.
Tako je ona sebe razmeravala.
Čuvaj me kao što noć sve čuva,
Jer je u meni, duboko, noć.
Put je tamnica, kob.
Put zarobljava one koji su samo od puti.
A vazduh priča,
Vazduh, vatra i pena;
Nejaki su i neuhvatljivi ti glasovi
Sem kad se sećaju
Treptaja izgubljenih zvezda,
Ruku što se mašaju mesečevog kolača
Hajde da popričamo o tome natenane,
Stavimo zlataste dugmiće,
Budimo ponosni što se zajedno ponosimo i zajedno gnevimo.
Ne zaboravljajući da velika samoća,
Sazdana od prolaznih trenutaka,
Lebdi u vremenu.
Sačuvala sam sve velike trenutke.
Kruže oni u meni, kruže.

Zvona u noći


Dva zvona šest zvona dva zvona šest zvona
Iz plavičastog kućerka
Iz tihog plavičastog kućerka
Između svakog udara zvona
Razabire se jecaj žene
“Gospode, noć si stvorio suviše dugu suviše dugu.”

Карл Сандберг

POSTOJI


Postoji mjesto gdje ljubav počinje
i mjesto gdje ljubav prestaje.

Postoji dodir dvije ruke
koji se opire svim rečenicama.

Postoji pogled što bukti kao veliko
vitlajemsko ognjište
ili malena acetilenska lampa zelenog sjaja.

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna kao velika okuka Misisipija.

Ruke, oči, tepanja
pomoću njih se ljubav bori i gradi,
Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen je dolazak tajna...

Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cijena njegova zna se tek mnogo kasnije.
Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto
gdje ljubav prestaje - a ljubav ne traži
ništa.

Carl Sandberg (1878-1967)