Mak Dizdar
1917.-1971.




Mak (pravim imenom Mehmedalija ) Dizdar, rođen je 17.10. 1917. godine u Stocu, Bosna i Hercegovina,gdje je završio osnovnu školu. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća odlazi u Sarajevo putevima svog starijeg brata Hamida, koji ga je uveo u kulturne krugove. U Sarajevu se druži sa lijevo orijentisanim intelektualcima, a postaje i prijatelj pjesnika Tina Ujevića, koji tih godina živi u Sarajevu. U početku stvara pod uticajem socijalne lirike, pa kao devetnaestogodišnjak objavljuje svoju prvu zbirku Vidovopoljska noć (1936). Nakon toga radi kao novinar, poštanski službenik, pa potom i novinski urednik. Poslije Drugog svjetskog rata radi kao urednik u Tanjugu, Oslobođenju i izdavačkoj kući Narodna prosvjeta. Od 1952. godine profesionalni je književnik. U tom periodu počinje njegov puni stvaralački poetski period: pojavljuju se poeme Plivačica (1954) i Povratak (1958), zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965), Kameni spavač (1966), izbor poezije Ostrva (1966), Poezija (1968), Modra rijeka (1971). Priredio je zbirku Stari bosanski tekstovi (1969). Bio je glavni urednik Života od 1963. sve do smrti, 1971. godine. Dobitnik je mnogih nagrada među kojima su Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Zmajeva nagrada i Zlatni vijenac Struških večeri poezije.
U godini svoje smrti, objavio je pjesničku zbirku “Modra rijeka”,sa istoimenom pjesmom koja ga je istinski proslavila, a evropska je kritika imenovala “evropskom pjesmom”.
Umro je u Sarajevu 14.08.1971. godine.


Jutro u stablima

U silnoj sitnoj prašini
Što osipa se sa palog vodoskoka
Na dlane moje vrelog maka
Ocvale grane mraka već zrelog
I rane prerane i vrane
Od skoka što nikad pasti neće u slasti
Cvijet smijeha iščezlog Žive želje bose
I ima vlage drage dubina tamnog oka
I otrova vlati još budne jesenje kose
I nešto od ruku povjerenja što nose i vode
Kad brode u zvijezde što prkose
Za plavom onom pravom
Što javom postati neće Pa za kog onda
Krv ova Za kog drsko cvijeće
Noge ove uboge što nekad lomno klecaju
Al lomne nikada ne kleče
To vlasnistvo tanko onoga što voli
I kad psuje I kada moli svjetlost obećanu
I kada je prošla Od rijeke neke velike
Eno je Uspravno teče
U vječnom skoku okrutna Za sebe i za me
Ni mutna Ne Ali odsutna Od sebe nikud ne uteče
Pa čekanje uzaludno veže nas ludo Steže
I jednako boli
Jer rodi se ovo jutro u stablima i ne srodi
Dvolično kao i proteklo veče

Modra rijeka

Nitko ne zna gdje je ona
malo znano al je znano
iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još budje i još luđe
preko mornih preko gorkih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
I još buđe i još luđe
iza uma
iza boga
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke

Zapis o izvoru

Rastvorio sam se
i potekao.
Potocima,
Rijekama,
Morima.
Sad sam tu.
Bez sebe,
Gorak.
Kako svom izvoru
Da se vratim ?
Nazad na vrh Ići dole

Putevi

Ti si nakanio da mene
nema i pod svaku cijenu
Ides prema meni. I u jurisu
Smijuci se i placuci
Pred sobom
Sve cistis
i nistis

Ti si nakanio da me
pod svaku cijenu unistis
Ali nikako da nadjes
Istinski put
Do mene

Jer Ti poznajes uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteski
I
Dugi

Ti poznajes samo one puteve
Sto prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva sto su se
ispruzili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka

Ti mislis da je tvoja putanja
do ubogog mene
Veoma sigurna i cesna
Ona
Sto dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna

Zavaravas se stalno
da do mene treba ici
Smjerovima slicnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oci uvijek
Pametno mi trazi
Ispod ustalasale na vjetru razi
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjace
Moze
Mora

Ali to nije sve
Ti ne znas zakon raskrsnice
Izmedju svjetlila
I
Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znas da u svom zicu
Najteza rvanja su
I ratovi pravi
U samome
Bicu

Ti ne znas dakle da zlo si moje najmanje
Izmadju mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znas s kim
Imas posla

Ti ne znas nista
o mojoj mapi putova
Ti ne znas da put od tebe do mene
Nije isto sto i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znas nista
o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje mocne oci
Ti ne znas da meni je
Mnogo vise
Nego sto mislis
Sudbina
Namrijela
I
Dala

Ti si nakanio da me
pod svaku cijenu unistis
Ali nikako da nadjes istinski put
Do mene

Shvatam te:
Covjek si u jednom prostoru i vremenu
Sto zivi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranicni

Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jucer
Do dalekog sjutra
Misleci
O tebi

Ali to nije sve

Putevi



Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene

Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
( A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)

Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora

Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znaž da u svom žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samom
Biću

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Između mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znaš s kim
Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
( Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene

( Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični

Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve.

San



Ima slovo tajno O sebi što šuti
Tajni su mu snovi Tajanstveni puti

Zbog tog slova čudnog odagnasmo ptice
Zbog njega smo sada nagrdili lice

U snu mekom lakom letimo ka plavom
Probudi nas zemlja S krvavom smo glavom

Zbog tog slova dragog živimo od snova
Da nas slovo ovo na javi

Ne ostavi?

l'

Prvi?


Peto slovo o čovjeku

U tom kolu bola ni potonji ni prvi

Igrište si strvi i ročište crvi

Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela

Kad će tijelo samo da

Postane djelo?

Uspavanka



Kako si njezan i krhak
I kako si lijep i cist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je zasvilila i orosila
Kao lisce mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruze jos nerazvijen
Ruke kao plavi nagovjestaj zore
Noge o jadnice kao da i nemas
To su dva ljiljana samo za tetosenje
Pa kako ces u svijet poci tako sitan
Kako nezasticen
Nikad se zbog toga necemo rastati mili
Nikad se necemo rastati
Nikada tijelu mog tijela
Duso moje duse
Nikada
Znam
Ti ces me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ces me nositi dokle god budes
Pozdravljao radjanje dana
I javljanje zvijezda
Dokle god budes pozdravljao pupanje krosanja
I zalio padanje lisca
Ti ces zivjeti i kad ti se oci sklope
Zivjet ces u svojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Zivjet ces
Zivjeti
Znace se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vjecnosti


Kako si
Njezan i krhak
A treba da zivis
Treba da zivis medj ljudima a rijeci nemas
Treba da zivis medj vucima a zuba nemas
A kako ces tek razlikovati covjeka i vuka
Vuka i covjeka
Ruke su tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvatas u kostac
Da dijelis bojeve na razmirjima
Sa zmijskim cudima u kojima zivi azdahaka
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jacaju brze


Noge su tvoje dva njezna ljiljana za tetosenje
Al' ja cu te pitati rosom sa mog najljepseg cvijeta
Ja cu ti pricati najljepsu pricu
Ovog i onoga svijeta
Da budes spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih
Drumova


Usta su tvoja mladi pupoljci
Hranicu te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatis za kletvu na zlotvora
Da proguces za dobrodusna namjernika
U zivotu treba mudro da sutis
Al' rijec ako reknes
Neka bude teska kao svaka istina
Neka bude recena za covjeka


Dosao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doci
Ovdje gdje je najludje bilo stici
Ovdje gdje je ipak najjunackije bilo naici
Jer ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo
Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo
Ovdje se umire da bi se zivjelo


Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo cijelo
Paji
Baji
Nikada se necemo rastati mili
Nikada tijelu moga tijela
Nikada duso moje duse
Nikada
Jer treba
Da zivot produzis
Zivot na zemlji valja da produzis

Buđenje

Školjka na pješčanoj obali poče
u suncu da se sjaji
Zbunom lovorike i bajama javi se
sjeverni vjetar
Na limunovu stablu zamirisa jače
bijeli cvijet
Sve prisutnije se tada čuše glasi
drevnog vremena
Galebovi evo već dugo kruže okolo
budućeg kretanja
U srebrnoj pjeni probuđenog mora
izda se boginja
Krajnji je čas zbiljski shvatiti
vlastitu odsutnost
I zakoračiti u one neizvjesnosti
provalije
U samom
sebi