Paul Eluard
1895.-1952.




Paul Eluard (pravim imenom ime Eugene Grindel),Francuski pjesnik,rođen je 14.12.1895. u St.Denisu kraj Pariza.
Bio je vojnik u Prvom svjetskom ratu i objavio plaketu proturatnih stihova "Dužost i nemir".
Bio je vojnik u 1 svjetskom ratu a 1917. objavljuje plaketu proturatnih stihova Dužnost! i nemir. Poslije rata ističe se u pokretu nadrealista (s Bretonom objavljuje 1930. Bezgrešno začeće i Usporiti rad). Mnogo putuje i često odžava konferanse o francuskoj poeziji. Za vrijeme građanskog rata u Španiji aktivno podupire antifašističke snage a u vremenu njemačke okupacije Francuske postaje najvažniji pjesnik pokreta otpora (Poezija i istina; Na njemačkom sastanku). Od 1942. član je Komunističke partije. Intiman u svojim pjesmama, jasan i čovječan, Eluard fluidnim jezikom pjeva o ljubavi i ljepoti, o bratstvu među Ijudima a iznad svega uznosi slobodu. Napisao je uvodnu pjesmu za francusko izdanje Jame I. G. Kovačića.
Najljepše Éluardove ljubavne pjesme iz zbirke Ljubav, poezija obilježene su pjesnikovom potrebom da ne razdvaja riječi zarezima. Razlog je možda našao u bolnom razdoblju svoga života kada se Salvador Dali, poput zareza, ubacuje između njega i njegove žene Gale.1928. godine Gala sreće Salvadora Dalija, Gala postaje njegova ljubavnica, supruga, ali i muza i izvor inspiracije njegovih najboljih radova. Naime,u julu 1929.sePaul Eluard sa ženom Galom i ćerkom Cécile provodi u Kadagezu godišnji odmor,gdje se u to vrijeme na odmoru nalazio i Dali.Gala produžava odmor do avgusta,napušta Eluarda, čiji je život i poeziju zauvijek obilježila i ostaje s Dalijem do kraja života.
Gala, žena Paula Eluarda je žena čije se ime veže uz slavne umjetnike iz vremena nadrealizma i koja je postala sinonimom za stvaranje velikog Salvadora Dalija.
Najljepše ljubavne pjesme u zbirci Ljubav poezija nastale su dok je Gala je Eluardova muza i inspiracija nadahnuća Eluarda,u doba kada je Eluardov život s Galom i sam bio pezija.
Neka od njegovih najpoznatijih Djela:
"Umrijeti od neumiranja","Prijestolnica bola","Javna ruža","Moći sve reći","Feniks"...
Paul Eluard, pjesnik "neprekinute poezije" i jedan od najvećih liričara dvadesetog stoljeća,umro je 18.11.1952. u Charenton-le-Pont

Zaljubljena

Ona stoji na mojim očnim kapcima
I njene kose zamršene su u mojima,
Njeno tijelo ima oblik mojih ruku,
Ona je boje mojih očiju,
Ona se utapa u moju sjenku
Kao kamen u nebo.

Ona ima uvijek otvorene oči
I ne dopušta mi da spavam.
Njeni snovi pri punoj svjetlosti
Mogu sunce da ispare,
Zbog njih se smijem, plačem i smijem,
Govorim, a ništa ne kazujem.

Nagost istine

Ja to dobro znam
Očaj nema krila
Niti ljubav
Nemaju lica
Ne govore
Ja se ne mičem
Ja ih ne gledam,
Ja im ne govorim
Ali sam ipak
sto tako živ
kao moja ljubav
i moj očaj.

Zbog ljubavi

Razmrsio sam sobu gdje spavam gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima
Gdje sunce izlazi gdje snivajuć bdim.

Svijet male sreće bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima

Ništa ne odijelih već udvostručih srce svoje
Da bi se voljelo sve stvorih nestvarno i što je java
Dadoh joj njen razum njen oblik njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.

Dobar dan tugo

Zbogom tugo
Dobar dan tugo

Vidim te u svim naborima neba
Vidim te u očima koje volim
Ti nisi baš sasvim bjedna
Jer i najsiromašnije usne odaju te
Onim svojim divnim osmjehom

Dobar dan tugo
Ljubavi ljupkih tiijela
Snago ljubavi

Tvoja privlačnost izbija
Kao neka bestjelesna sveobuhvatnost
Dušo razočarana

Ti i tugo
Ti lijepo lice

Biti
Čelo kao izgubljena zastava,
Nosim te kada sam sam
Hladnim ulicama,
Crnim sobama,
I vičem u bolu.
Neću da ih pustim,
Tvoje jasne i teške ruke,
Rođene u zatvorenom ogledalu mojih.
Sve ostalo je dobro,
Sve ostalo je još beskorisnije
Od života.

Godišnjica
Ja proslavljam ono što je glavno tvoju prisutnost
Ništa nije prošlo život donosi novo lišće
Najmlađi potoci ističu iz sveže trave
I pošto mi volimo toplotu toplo je
Voće se koristi suncem boje sagorevaju
A zatim jesen se vatreno udvara devičanskoj zimi
Čovek ne sazreva on stari a njegova deca
Imaju vremena da ostare pre nego što on umre
I decu svoje dece on zasmejava
A ti prva i poslednja nisi ostarila
I da bi ozarila moju ljubav i moj život
Ti ćeš sačuvati tvoje srce lepe nage žene

Intima
Hoću samo da te volim
Oluja ispunja dolinu
Jedna riba rijeku
Stvorih te po mjeri svoje samoće
Čitav svijet da se sakrijemo
Dane i noći da bismo se razumjeli
Da ništa više ne vidim u tvojim očima
Osim onoga što mislim o tebi
I o jednom svijetu nalik na tvoj lik
I o danima i noćima upravljenim tvojim vjeđama.

Istovetnosti
Ja vidim polja i mora istim danom obasjane
Nikakve razlike nema
Između peska koji drema
Sekire na ivici rane
Tela kao kite rascvetane
I vulkana zdravlja
Ja vidim ubitačnu i dobru
Gordost koja trza svoju sekiru
I telo koje s punim prezirom uživa svoju slavu
Ja vidim ubitačni i očajni pesak
Koji se vraća na svoje početno ležište
I zdravlje koje sanjari
Drhteći vulkan kao razgolićeno srce
Od pohlepnih ptica barke pozobane
I svetkovine bez sjaja bolove bez odjeka
Lica oči kao plen senke
Smeha kao raskršće
Polja more dosadu kruženja nema kule
Kule beskrajne
Vidim čitam zaboravljam
Otvorenu knjigu svojih zatvorenih prozora

Izmislio sam te
Veliku zahvalnost dugujem životu
Ne svome već svekolikom
Jer ti si žena sveukupna
I ništa te ne svodi na samu tebe
Spavaj detinjstvo moje zlatno poverenje moje
Na nosiljci u kojoj nam je samo jedno srce
Izbegavaj bedu sa licem čoveka
Bditi nad tobom znači sanjati da si ti
Biti ozbiljan
I ništa ne shvatati
A da mi se glava razumom osvetli
Bio bih samo čovek koji nije u pravu
Ja sam budućnost i ništa granica nema
A ti me uspavljuj jer nemam sna
Mi delimo nerazgovetnu masu
Plodova cveća plodova koje pokriva cveće
I sunca koje se upliće u noć
Kao da je noć
Bila zemlja boja
Kao da se zelenilo i jesen
Rađaju iz inja na granama
Kao da se živi koji se nazivaju
So zemlje ili svetlost noći
Ne mogu praviti da su ono što nisu
Ne mogu imati stomak skromniji
Grudi pristojne ljupke predusretljive
I ruke uporne na radu milovanja
Gde si to ti ja živim živeo sam živeću
Ja stvaram stvorio sam te pa i izmeniću te
A ipak za tebe sam samo dete bez smisla
Izmislio sam te ja

Idealno telo
Pod nebom širom otvorenim more sklapa svoja krila
Ivicom tvoga osmeha jedna staza vodi od mene
Sanjalico sva od puti svetlosti sva od ognja
Uvećavaj moju radost zbriši prostranstva
Požuri da razviješ i moj san i moj vid.

Izroni
Izleće devojče iz kaplje vode
Mlada devojka usamljena
Usred svojih nagih haljina
Baš kao naga devojka
Iz dlanova ruke koji je mole
O pozdravljam te
Gorim usred usamljenog plamena
I sagorevam u onom koji je obasjava
O pojavi se moja mlada aveti
U tvojim rukama ostrvo neznano
Uobličiće se u tvoje telo
Nasmejana lepotice moja
I ostrvo i more se smanjuju
I čitav prostor samo je drhtaj
Za nas oboje horizont je jedan
Izroni i okruži moj vidokrug
Daj života svim našim snovima
Otvori svoje oči

Jedna za sve
Najbolje znana ljubljena jedva je vidljiva
Ali njena se pratnja pojavljuje u haljinama otužnim
Da bi oduzela sve tijelu i ostavila sve srcu
Prva je i sama zatočena
Kao na dnu dana crnog, lažno sunce od munja
Kao u svježoj travi uporan potok
Najljepša ga sniva gdje vid je uzaludan
Bez koprene, bez tajni, ali prisan razlog
Sve snage mog života bez ijednog napora
Ali njene pratilice, ali njene slike gomilice
Česljaju se umiljato i brzaju trkom
Njene slobodne grudi miješaju ulicu s vječnim
I njene draži opravdavaju jedinu moguću ljubav.

Lijepa i slična
Jedno lice pri kraju dana
Jedna kolijevka u mrtvu lišću dana
Jedan bokor gole kiše
Cijelo sunce prekrito
Svi izvori izvora na dnu vode
Sva ogledala razbitih ogledala
Jedno lice u ravnovjesju tišine
Jedan oblutak među drugim oblutcima
Za lišće pri posljednjem odsjaju dana
Jedno lice slično licima zaboravljenim.

Na moru
Gledam te a sunce raste
I brzo će nam prekriti dan
Probudi srce i početnu boju
Da bi raznijela sva zla noćna
Gledam te i sve je golo
Vani barke nemaju vode
Treba sve reći u malo riječi
More je hladno bez ljubavi
To je eto početak svijeta
Vali će uljuljati nebo
Ti se uljuljkuješ u plahtama
I san vučeš prema sebi
Probudi se da ti slijedim trag
Imam tijelo da te čekam i pratim
Od vrata zore do vrata sjene
Tijelo da te ljubim dok živim
Imam srce da snim izvan tvoga sna.

Nagost istine
Ja to dobro znam
Očaj nema krila,
Niti ljubav,
Nemaju lica,
Ne govore,
Ja se ne mičem,
Ja ih ne gledam,
Ja im ne govorim
Ali sam ipak
isto tako živ
kao moja ljubav
i moj očaj

Nedelja dana
1
Talasi reke
Beskrajnost neba
Vetar list i krilo
Pogled i reč
I ljubav moja prema tebi
Sve je u pokretu
2
Od jutros naiđe
Dobra vest
Da si me sanjala
3
Hteo bih da udružim našu usamljeničku ljubav
Sa mestima najnastanjenijim na svetu
Da bi za one koji se vole kao mi
Mogla načiniti mesta
Mnogobrojni su a tako ih je malo
4
Prebacujem svome srcu
Prebacujem svome telu
Al nikakvo zlo ne činim
Onoj koju obožavam
5
Bilo nas je dvoje i mi preživesmo
Jedan dan sunčane ljubavi
Naše sunce ljubili smo zajedno
I čitav život bio nam je vidljiv
A kad noć dođe ostasmo bez senke
Da glačamo zlato naše zajedničke krvi
Bilo nas je dvoje u srcu jedinog blaga
Čije blistanje neće nikad prestati
6
Magla spaja svoju svetlost
Sa zelenilom mraka
Ti spajaš svoju toplu put
Sa mojom strasnom žudnjom
7
Ti se pokrivaš ti sebe osvetljavaš
Ti si uspavljuješ i budiš
U toku vernih godišnjih doba
Ti gradiš jednu kuću
I tvoje je srce dozreva
Kao postelju i kao voće
I tvoje telo u njoj se skriva
I tvoji se snovi tamo produžuju
To je kuća nežnih dana
I poljubaca u noći

Naša godina
Voleću tvoju kuću
I svaki njen kamen
Voli moj dom ljubavi
A i ja ću voleti tvoj
Mi smo u našoj kući
Kuća je u našoj sobi
A naša kuća je u šumi
I mi koračamo kroz nju
Ja naslonjena na tvoje rame
Između dva drveta zrak
Lepši je od svih drveta
Između blistavih ruku
Svetliji je od svih nas
Imamo jedna usta samo
Na licu naše ljubavi
Da živimo i umremo
Da pevamo i opet se rađamo
U starom ljubavnom žaru
Januar je prvi poljubac
Dok svi su meseci lepi
Maj ukovrdžava meku glavicu
Paperje nekog lepog cveta
Odgovor dolazi iz bliza
Krila nalaze granu
A lišće uvek svoj oblik
Svaki cvet ima svoje sunce
Svako lice je u cvetu
Plemenita tišina jeseni
Spokojstvo je zaboravljene pesme
A zvono belog tihog snega
Oglašuje tajne Decembra
Ti mi daješ hrabrosti
Sa tobom godina je lepa
Moja su usta četiri vetra
Blagodet elemenata

Nisam sam
Zasuta
Plodovima lakim usnama
Kićena
Hiljadom raznovrsnih cvetova
Ponosna
U zagrljaju sunca
Srećna
Zbog jedne obične ptice
Očarana
Jednom kapi kiše
Lepša
Nego jutanje nebo
Verna
Govorim o jednom vrtu
Sanjam
Ali upravo volim

Odsutnost
Odlazim u naručje sjena,
Evo me podno sjena,
Sam.
Milosrđe je na višem i može tamo ostati,
Krepost stvara milostinju od njenih grudi,
A ljupkost se uhvatila u mrežu njenih vjeđa.
Ona je ljepša od kipova na stubištu,
Ona je tvrđa,
Ona je dolje s kamenjem i sa sjenama.
Ja sam joj se pridružio.
Tu jasnoća gubi svoju posljednju bitku.
Ako zaspim, to je zato da više ne sanjam.
Kakvo će tada biti oružje moje pobjede?
U mojim velikim otvorenim očima
sunce pravi pukotine.
O perivoji mojih očiju!
Plodovi su ovdje da bi predstavljali cvjetove,
Cvjetove u noći.
Prozor od lišća
Otvara se naglo sred njena lica.
Gdje da spustim usne, prirodo bez obala?
Žena je ljepša od svijeta u kome živim,
I  zatvaram oči.
Odlazim u naručje sjena,
Evo me podno sjena,
I sjene me čekaju.

Pustolovina visi o vratu svog takmaca
Pustolovina visi o vratu svog takmaca
Ljubav koje se pogled ponovo nađe ili izgubi
Na trgovima očiju pustim ili napućenim.
Sve pustolovine lica ljudskoga
Krikovi bez odjeka znakovi smrti vreme zaboravljeno
Toliko lica lepih tako lepih
Da ih suze skrivaju
Toliko očiju tako sigurnih u svoju noć
Koliko ljubavnika umirući zajedno
Toliko poljubaca tajnih i toliko vode bez oblaka
Aveti ponikle iz odsutnosti večnih
Sve beše dostojno ljubavi
Blaga su zidovi i njihova sena je slepa
I ljubav je na svetu radi zaborava sveta.

Poslednji dah
Ptica jedna umire ustreljena
Na tvojim povijenim ramenima
Još lebdi zračak svetlosti
Godine manje vrede no jedan dan
I život manje nego ljubav
Ti vrediš još uvek poljubac
I ništa nije tako kao vreme
Kad se oseti šta nam ostaje
I sve je svetlo ispod belog plašta
Koji te otkriva i mene očekuje

Red i nered u ljubavi
Da bih počeo pomenuću elemente
Tvoj glas tvoje oči ruke usne
Na zemlji sam a zašto bih i bio
Da ti nisi na njoj takođe
U kupatilu sam koje se istovetilo
Sa morem slatke vode
U onom kupatilu koje je plamen ljubavi
Izdubio u našim očima
A to kupatilo koje je plamen ljubavi
U koje sam stupio
Vrelinom tvojih ruku
Ljupkošću tvojih usana
To prvo bilo je životno
Kao neka rascvetana livada
Naša ćutnja naše reči
Svetlost koja odlazi
Svetlost koja se na vraća

Smrt ljubav život
Vjerovao sam da bih mogao skršiti dubinu beskraja
Svojom patnjom posve golom bez dodira i odjeka
Pružio sam se u svojoj tamnici čistih vrata
Kao razuman mrtvac koji je znao umrijeti
Mrtvac okrunjen jedino svojim ništavilom
Pružio sam se na besmislenim valovima
Otrova što ga je upila ljubav praha
Samoća mi se činila življom od krvi
Htio sam razuditi život
Htio razdijeliti smrt spomoću smrti
Vratiti svoje srce praznini i prazninu životu
Izbrisati sve što nije ništa ni staklo ni para
Ni ništa ispred ni ništa iza potpunog ništa
Bijah uklonio led iz sklopljenih ruku
Bijah uklonio zimski kostur
Zavjeta življenja koje se poništava.

Stari zakon
Silan je to zakon ljudi
Od grožđa da prave vino
Od uglja da pale vatru
Od poljubaca da prave ljude
Težak je to zakon ljudi
Sačuvati sebe mimo
Svih ratova i svih beda
I u prkos opasnosti od smrti
Divan je to zakon ljudi
Praviti od vode svetlost
Pretvarati sne u stvarnost
A od neprijatelja braću
Zakon star a uvek nov
I da se usavršava stalno
Iz dubine srca deteta
Do najvišega uma

S tobom
Ulicu držim u ruci kao čašu
Punu opčinjujuće svetlosti
Punu lepršavih reči
I bezrazložnog smeha
Najlepši plod ove zemlje
Prolaznici kao da su od slame
Ptice plava odsutnost
A devojka mršava i bleda
I stalno nešto zabrinuta
Neće izostati da se pojavi
Ta starinski sitna devojka
Potvrđuje moje snove
Povinjava se mojim željama
I odbljeskuje detinjstvom
Na zlatnim talasima ulice