Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama. |
|
| Autor | Poruka |
---|
Carolija Elita
Poruka : 1951
Učlanjen : 18.11.2012
Raspoloženje : super
| Naslov: Narodi sveta Ned 3 Mar - 19:19 | |
| Ljudske rase Iako se međusobno razlikujemo, svi mi pripadamo istoj skupini živih bića – biološkoj vrsti Homo sapiens. Ona se, međutim, dijeli na nekoliko osnovnih grupa ili rasa. U ljudskoj vrsti postoje četiri osnovne rase: kavkazoidna, mongoloidna, australoidna i negroidna.
Svaku je rasu moguće dalje podijeliti u populacije. Općenito govoreći, kavkazoidi su svijetle puti. Među njih ubrajamo većinu autohtonih žitelja Europe, sjeverne Afrike, Srednje istoka te Indijce. Mongoloidi također imaju svijetlu kožu, ali i spljoštenija lica i nosove. Među njih ubrajamo ne samo Kineze i Inuite (Eskime), nego i prastanovnike Amerike (Indijance). Tipični australoid ima tamnu kožu. Među njih ubrajamo australske Aboridžine i mnoge otočane Tihog oceana. Negroidi imaju tamnu kožu i jaču čeljust, šire nosnice i ispupčene usne.
Kako su se naši preci postupno širili iz Afrike u Aziju, pa zatim dalje po ostatku svijeta, morali su se sve prilagođavati raznim klimama i uvjetima života: od silne hladnoće Arktika do razrijeđenog zraka u Andama. Kroz prilagođavanje raznim uvjetima razvijale su se i današnje rasne skupine.Iako se međusobno razlikujemo, svi mi pripadamo istoj skupini živih bića – biološkoj vrsti Homo sapiens. Ona se, međutim, dijeli na nekoliko osnovnih grupa ili rasa. U ljudskoj vrsti postoje četiri osnovne rase: kavkazoidna, mongoloidna, australoidna i negroidna.
Svaku je rasu moguće dalje podijeliti u populacije. Općenito govoreći, kavkazoidi su svijetle puti. Među njih ubrajamo većinu autohtonih žitelja Europe, sjeverne Afrike, Srednje istoka te Indijce. Mongoloidi također imaju svijetlu kožu, ali i spljoštenija lica i nosove. Među njih ubrajamo ne samo Kineze i Inuite (Eskime), nego i prastanovnike Amerike (Indijance). Tipični australoid ima tamnu kožu. Među njih ubrajamo australske Aboridžine i mnoge otočane Tihog oceana. Negroidi imaju tamnu kožu i jaču čeljust, šire nosnice i ispupčene usne.
Kako su se naši preci postupno širili iz Afrike u Aziju, pa zatim dalje po ostatku svijeta, morali su se sve prilagođavati raznim klimama i uvjetima života: od silne hladnoće Arktika do razrijeđenog zraka u Andama. Kroz prilagođavanje raznim uvjetima razvijale su se i današnje rasne skupine.Koža, kosa i očiBoju kože određuju tri glavna pigmenta ili bojila: karoten (žuti), hemoglobin (crveni) i melanin (smeđi). Melanin proizvode posebne kožne stanice – melanociti. Sve rase imaju podjednak broj melanocita, ali su oni skupljeni na razne veličine i u raznim količinama. Kod negroida su, primjerice, melanociti zbijeni u skupine pa proizvode mnogo velikih granula melanina. To je posljedica adaptacije (prilagodbe) na jako sunce u vrućim i suhim predjelima. Melanin apsorbira ultraljubičaste zrake koje u velikim dozama uzrokuju rak kože. Ljudi svijetle puti reagiraju na prevelike doze ultraljubičastog zračenja pojačanom proizvodnjom melaninskih granula. Zbog toga im koža na suncu potamni.
S druge pak strane, u krajevima svijeta u kojima je Sunčeva svjetlost slabija, svijetla koža nastoji propustiti što je moguće više ultraljubičastog zračenja pojačanom proizvodnjom melaninskih granula. Zbog toga im koža na suncu potamni.
S druge pak strane, u krajevima svijeta u kojima je Sunčeva svjetlost slabija, svijetla koža nastoji propustiti što je moguće više ultraljubičastog zračenja. To je potrebno zato što ono u koži proizvodi vitamin D, nužan za normalan rast, obnavljanje tijela i očuvanje zdravlja kostiju. Tamnoputi ljudi koji žive u hladnim krajevima ponekad pate od deformacije kostiju (rahitisa) zato što im nedostaje prirodno stvoreni vitamin D.
O količini melanina što ga proizvodi tijelo ovisi i boja kose i očiju. Plava kosa i oči posljedice su slabe pigmentacije, dok crna kosa i oči nastaju u slučajevima jake pigmentacije. Hoće li kosa biti kovrčava, valovita ili ravna, ovisi o tipu proteina (bjelančevina) u njezinoj vlasi.
Većina negroida ima jaku, kovrčavu crnu kosu i crne oči; većina australoida ima valovitu crnu kosu i smeđe oči, dok mongoloidi u pravilu imaju ravnu kosu i svjetlije ili tamnije smeđe oči. Kavkazoidi su najraznovrsnija rasa: kosa im može biti ravna, valovita ili kovrčava, plava, kestenjasta ili crna, a oči plave, zelene, sivkaste, smeđe ili crne boje.
Raznovrsnost u boji očiju nastaje zato što očni pigmenti služe kao filter za suvišne ultra-ljubičaste zrake, koje bi inače mogle oštetiti osjetljive slojeve u unutrašnjosti oka i smanjiti oštrinu slike. Zbog toga su svijetle oči nastale tamo gdje nema jakih ultraljubičastih zraka.Prilagodba vrućini Općenito govoreći, ljudi koji žive u hladnom podneblju čvrste su građe te imaju razmjerno kratke ruke i noge. Taj kompaktni oblik tijela smanjuje njegovu površinu i povećava debljinu potkožnog masnog tkiva, što sve doprinosi očuvanju tjelesne topline. Vrijedi i obratno: ljudi koji žive u vrućoj, suhoj klimi u pravilu su viši i vitkiji, dugih nogu i ruku, što sve zajedno pospješuje gubljenje topline.
Općenito govoreći, ljudi vrućinu podnose lakše od hladnoće, što je vjerojatno našeg afričkog porijekla. To znači da se glavne razlike među rasama svode na njihovu sposobnost preživljavanju u hladnom okolišu. Tako metabolizam Laponaca proizvodi posebno velike količine tjelesne topline, a krvožilni im sustav tu toplinu osobito dobro prenosi u prste na rukama i nogama, sprječavajući nastanak ozeblina. Najneobičniji su, međutim, australski Aboridžini i Bušmani (San) iz afričke pustinje Kalahari. Oni su se iznimno dobro prilagodili i silnoj jari i velikoj hladnoći, pa tako mogu spavati sasvim goli na otvorenom i na temperaturi bliskoj ledištu.
Klima i okoliš ne određuju samo boju ljudske kože i metode očuvanja topline, nego i oblik ljudskoga lica. Lice mongoloida s vremenom se spljoštilo da bi mu površina bila što manja. Da se oteža hlađenje tijela smanjile su im se i arkade, a oči su im okružili masni zaštitni jastučići. Time je sužena i vidljiva površina oka, koje je skriveno iza uskog proreza zaštićeno od ljute zime i snježnoga bljeska. Masni jastučići oko nosa pojačavaju izolaciju sinusa i nosnih kanala, pa se i zrak prije ulaska u pluća maksimalno zagrije. Zanimljivo je da prsti i mišići šake mongoloida funkcioniraju i na velikoj studeni, dok se prsti negroida i kavkazoida sasvim ukoče.
Lobanja, mozak i pluća
Negroidi i australoidi u pravilu imaju izduženu lubanju. Žitelji srednje i istočne Europe, kao i većina mongoloida imaju široku lubanju. Većina zapadnih Europljana ima lubanju koja je negdje između toga. Najveći mozak imaju mongoloidi, a najmanji stanovnici južnopacifičkih otoka (od kojih je većina australoidnog porijekla). Veličina mozga, međutim, ne određuje visinu inteligencije. Među rasama ne postoji razlika u stupnju moguće inteligencije.
Ljudi koji žive na visokim gorama prilagodili su se manjku kisika u zraku. Peruanski Indijanci, stanovnici Anda, imaju za trećinu više crvenih krvnih zrnaca od ljudi koji žive na razini mora. Te stanice crpe kisik iz pluća i raznose ga po čitavom tijelu. Srce je u tih ljudi u pravilu nadprosječno veliko, da bi u pluća moglo dovesti više krvi, no uvećana su i pluća, da bi mogla zaprimati više zraka. Zato ti ljudi imaju širok prsni koš. To je zajedničko svojstvo brđana svih rasa. |
| | | Enigma MODERATOR
Poruka : 55658
Lokacija : misterija
Učlanjen : 29.03.2011
| Naslov: Re: Narodi sveta Pet 26 Apr - 13:38 | |
| Narod Fur, pleme zapadnog Sudana Fur je narod koji živi u zapadnom Sudanu. Uglavnom su naseljeni na području Darfura, gde su i najveća plemena. Ime Darfur se nalazi u samom imenu ovog plemena i znači dom Fura. Pripisuju im se imena kao što su Fora, Fordunga, Furawi, Konjara ili Kungara. Vekovima unazad, stari Fur sultani (politički vladari) koristili su vlast, direktnu i indirektnu kontrolu nad trgovinom ebanovine, slonovače, začina, skupih tkanina, robova i drugih dobara od Darfura do Egipta, preko tzv. četrdeset dana na putu (Darb al Arba'een). Narod Fur, pleme zapadnog Sudana Tradicionalno srce Fura je planinsko područje oko Jebel Sî i Jebel Marra, Wadi Salih i Zaligi. Danas, većina njih živi u ravnicama, zapadno i jugozapadno od tog područja. Nekolicina naroda živi preko granice u Čadu i mnogi od njih su izbeglice. Fur, koji broji više od 700.000 stanovnika, živi u zapadnom Sudanu, pre svega na ravnicama i podnožjima okolne vulkanske planine Jebel Marra. Neki su se preselili u gradove zbog posla, dok su većina poljoprivrednici koji hrane svoju porodicu usevima i koji im omogućavaju da kupuju tkanine, cipele, čaj i šećer. Osnovni usev im je proso (dukhn). Pivo iz prosoa je takođe važan deo ishrane i koristi se kao način plaćanja za one koji pomognu čoveku svojim radom na poljima - rad se nastavlja sve dok se daje pivo. Furi su jedinstveni po tome što muž i žena ostaju razdvojeni i nakon stupanja u brak. Oboje u vlasništvu imaju svoja polja, brinu o njimu i namirnicama i svako od njih poseduje svoje odgovarajuće proizvode. Žena može kuvati i spremiti pivo za muža, ali uzima namirnice iz njegovog skladišta, a kada kuva za sebe i decu uzima hranu iz svojih zaliha. Zauzvrat, muž pomaže ženi radom u polju ili prevozu đubriva, ali i dalje svaki supružnik ostaje zasebna ekonomska jedinica. Primarne kulturne vrednosti, izražene u mističnim simbolima, su solidarnost, poverenje i podrška u okviru zajednice Fura. Ovo simbolizuju belom bojom, koja predstavlja majčino mleko. Suprotna vrednost je izdaja i povezana je sa crnom bojom, a izražajna je kod vračanja i optužbe. Narod Fur je poznat po svojoj muslimanskoj pobožnosti, iako je njihov islam pomešan sa afričkom tradicijom i običajima. Za većinu Fura, afrička tradicija je važnija od islamskih pravila. Furi govore prilično jedinstven nilo-saharski jezik, poznat kao fur ili furski jezik. Iako se na tom području govori arapski, u velikoj meri su zadržali svoj tradicionalni identitet. Ne postoji pisano ili simboličko pismo na furskom jeziku. Odnedavno, narod je uz pomoć arapskih ili engleskih znakovnih karaktera smestio jezik u pisanu formu. Većina naroda govori tečno furski jezik, kao maternji. virtualnigrad. |
| | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| Naslov: Re: Narodi sveta Sub 3 Avg - 11:34 | |
| Narod - Tuarezi U negostoljubivoj pustinji Sahari, u njenom zapadnom delu, žive Tuarezi, slobodarski i hrabri severnoafrički narod. Tuarege nazivaju još i "plavim ljudima". Na preko milion kvadratnih kilometara teritorije nalazi se samo devet stotina hiljada Tuarega. Oni žive nomadski, tj. stalno se kreću, vodeći svoja stada ka oskudnim pašnjacima ili odlazeći da trguju sa drugim narodima, kojima daju kamenu so u zamenu za namirnice. Tuareg se od vetra, sunca i peska štiti uvijajući se u naročitu odeću, koja se sastoji od košulje, donjeg rublja, tunike i vela. Taj veo naziva se litam i ne skida se čak ni prilikom spavanja. Tuarezi se najviše bave stočarstvom i imaju velika stada kamila, ovaca i koza. Ponekad borave u oazama i obrađuju zemlju. Tuarezi su odlični jahači i pravi borci. Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Narodi sveta Ned 16 Nov - 19:41 | |
| HUNZIHUNZI – Narod koji ne zna za bolest: Životni vijek im je 120 godina, rađaju i sa 65!Hunzi su stari narodi, smješteni na samoj granici Pakistana i Indije, poznati su po tome što njihov životni vijek traje 110-120 godina, pa je njihovo mjesto stanovanja poznatije kao “oaza mladosti”. Skoro nikada nisu bolesni, a zahvaljujući genima uvijek izgledaju mladoliko. Oni su pravi primjer da način života, približan idealnom, zaista postoji. Hunzi se kupaju u ledenoj vodi, čak i na temperaturi od 15 stepeni ispod nule, a i sa 65 godina rađaju djecu. Ljeti jedu sirovo voće i povrće, a tokom zime konzumiraju suve kajsije, proklijale žitarice i ovčji sir. Postoji period kada Hunzi ništa ne jedu, a on je poznat kao “gladno proljeće”. Naziv je dobio po tome što je voće tada još uvijek nezrelo, i tada piju isključivo sok od suve kajsije. Period traje od 2 do 4 mjeseca, a u njihovoj istoriji se strogo poštuje kao vrlo uzdignut kult. Proteine unose u najmanjim količinama, a dnevno unesu u prosjeku 1 933 kalorija, od kojih je 50 g proteina, 36 g masti i 365 g ugljenih hidrata. Iz iskustva mnogih stranaca pridošlica, koji su se preselili u dolinu rijeke Hunze, zaključili su da je glavni faktor dugovječnog života zdrava ishrana. Škotski ljekar Mek Herison je, po povratku u Englesku, izveo eksperiment na velikom broju životinja. Jedna grupa se hranila normalnom hranom londonske radničke porodice, koja je podrazumjevala bijeli hleb, haringe, rafinisani šećer, konzervisanu hranu i kuvano povrće. Kao rezultat takve ishrane, kod životinja su se pojavile različite ljudske bolesti. Druga grupa životinja se hranila hranom Hunza i ostala je savršeno zdrava. Jedan kineski magazin je 1984. godine opisao vrlo interesantan događaj. Jedan od Hunza, po imenu Said Adbul Mobuda, zbunio je sve radnike emigracione službe na londonskom aerodromu Hitrou, kada je pokazao svoj pasoš. On je bio rođen 1832. godine i imao je 160 godina. Smatrao se štićenikom u zemlji Hunza, a pamtio je događaje još iz 1850. godine. Knjiga “Hunza – ljudi koji ne znaju za bolest”, autora R. Birčer, ističe osnovne karakteristike njihove ishrane, tvrdeći da su one ključne za zdrav život: - vegetarijanski vid ishrane; velika količina sirovih namirnica; u ishrani dominiraju voće i povrće; prirodni proizvodi; bez ikakve umetnute hemije; namirnice koje se spremaju tako što se čuvaju svi njeni biološki vrijedni materijali; alkohol i slatkiši su na spisku namirnica koje rijetko kad unose; poštuju redovan period gladovanja. Na međunarodnom kongresu o kancerogenim oboljenjima u Parizu, obilježenog u avgustu 1977. godine, stručnjaci su objavili kako “po podacima geokancerologije (nauka za istraživanje raka u različitim regionima svijeta), potpuno odsustvo raka javlja se samo kod naroda Hunza”. Za njih je proći 100 do 200 kilometara dnevno, isto što i za nas prošetati oko kuće. Hunzima pentranje uz strmu planinu je čas posla, a silaze veseli i energični. Njihove konstantno nasmijane face i dobro raspoloženje takođe doprinose njhovom boljem mentalnom i fizičkom zdravlju. Izvor: Magazin.ba / srbijadanas.com |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Narodi sveta Ned 16 Nov - 19:52 | |
| Otkrijte tajnu zdravlja i dugovječnosti naroda Hunza!Potomci - Hunze tvrde da su potomci Aleksandra Makedonskog što ima odličan utjecaj na Europljane koji sve više posjećuju dolinu rijeke Hunze. Postoje egzotična mjesta na svijetu za koje nije teško reći da podsjećaju na raj. Jedno takvo je i dolina rijeke Hunza u sjevernome dijelu Pakistana na granici s Kinom. Dolinu okružuju oštri vrhovi istočne Himalaje pa je zbog svoje pozicije do prije 20-ak godina, kada je sagrađena cesta Karakoram, bila izolirana i u nju su navraćali tek pustolovi i istraživači. Zbog svježine i spokoja, 160 kilometara duga i dva kilometra široka dolina mnoge podsjeća na Shangri-la, dijelom zbog predivnih krajolika koje čine kaskadna polja na kojima rastu žitarice, voće i povrće. Živopisne terasaste njive navodnjava voda koja stiže kroz kanale što podsjećaju na rimske akvadukte iz obližnjih rijeka i ledenjaka. Zbog položaja i klime, u dolini rijeke Hunza u jednome danu mogu se izmijeniti sva godišnja doba. Ondje rijetko pada snijeg, no zimi temperature sežu i do -10 Celzijevih stupnjeva. Žive vrlo jednostavnoNarod koji ju je naselio, dolinu naziva Hunzakuti. Ti su ljudi poznati po jednostavnom načinu života, bave se ratarstvom i u manjoj mjeri stočarstvom – uzgajaju koze, ovce i jake uglavnom zbog mlijeka, vune i gnojiva. Dugovječnost je ono po čemu su Hunze najpoznatiji – mit je da u prosjeku žive više od stotinu godina, a spominju se i pojedinci koji su doživjeli 140 godina! Životni vijek dulji je nego na zapadu, no skeptici ne vjeruju i osporavaju im silnu dugovječnost tvrdeći da se stvarna dob ne može sa sigurnošću utvrditi. Ipak, oni koji su posjetili dolinu rijeke Hunza svjedoče da su starci vitalni i u dobroj kondiciji pa nije neobično vidjeti ih kako skakuću po kamenim puteljicma. A taj kršni i izolirani kraj nije bilo lako ukrotiti. Teški životni uvjeti i izoliranost Hunze čine žilavim i zdravim. Hrane se oskudno i objeduju tek dva puta na dan – doručak i ručak – između kojih nema međuobroka. Hunze tvrde da su izravni potomci Aleksandra Velikog i njegove vojske nakon što su stigli u Perziju za vrijeme velikih osvajanja. Neki od njih ostali su u dolini i poženili se lokalnim ženama. Istinu o Hunzama otkriva novinar i pustolov Duško Čavić, koji je boravio u Kašmiru i dolini rijeke Hunze prije 15-ak godina. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Narodi sveta Ned 16 Nov - 19:56 | |
| Voda iz ledenjaka– Prvi susreti sa stanovnicima zabačene doline rezultirali su brojnim mistifikacijama, uključujući i onu o dugovječnosti. Prehrana Hunzakuta ne daje temelja za zaključke o naročito zdravom životu. Dapače, zbog teškog života i čestog gladovanja njihov prosječni životni vijek nije ništa dulji od životnog vijeka ostalih naroda koji tako žive – kaže Duško Čavić. Hunze zbog teških uvjeta obolijevaju od plućnih bolesti, skorbuta, infekcija, artritisa... Stručnjaci ipak tvrde da istraživanja danas govore u prilog povezanosti stila života i dugovječnosti. – Hrana nutritivno bogata, a energetski oskudnija čini se, mogla bi biti formula za dugovječnost. Bitna je kvaliteta hrane, ali i stanje uma kao odraz okoline u kojoj živimo koje može utjecati na neravnotežu. Postoji zanimljivo istraživanje na populaciji Indijanaca u Americi preseljenih u rezervate. Oni u svom autohtonom ambijentu nisu poznavali dijabetes tipa II, no nakon promjene životnog stila i prehrane pojavile su se i druge bolesti – depresija i alkoholizam, a dijabetes tipa II bila je posljedica pretilosti, kaže nutricionistica Irena Švenda. Među mitovima o Hunzama vrlo su poznate i one da su otporni na rak te da ne obolijevaju od kardiovaskularnih bolesti, a jedan od razloga, često se spominje, je i glacijalno mlijeko, odnosno voda bogata mineralima. – Polja u Hunzi navodnjavaju se kanalima kojima se dovodi voda iz podnožja ledenjaka. Ta je voda doista bogata mineralima, a mutna je jer se miješa sa zdrobljenim stijenama. Nema, međutim, dokaza o nekom posebno blagotvornom djelovanju te vode, navodi Čavić. Ipak, Hunze unose mnogo vitamina B-17 koji crpe iz sjemenki marelica od čega prave ulje, a baš se taj vitamin u javnosti često spominje kao odlična zaštita od raka. – Ipak znanstvena istraživanja ne povezuju B-17 kao zaštitu od raka – kaže nutricionistica Darija Vrandešić Bender. Marelica je veoma značajna za Hunze o čemu svjedoči činjenica da se ekonomski status obitelji mjeri u količini zasađenih stabala marelica na parcelama. Sade jabuke, šljive, breskve, dud, grožđe, lješnjak, bademe... Od zobi, ječma i heljde prave kruh čapati i jedu ga uz svaki obrok. Meso i životinjske masnoće konzumiraju rijetko, najčešće zimi za blagdanskih svečanosti. Svinjetinu ne konzumiraju jer su ismailiti. Jedina hrana koja nastaje procesom proizvodnje su maslac i sir iz mlijeka te voće koje suše na suncu i vjetru i skladište da bi trajalo i zimi. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Narodi sveta Ned 16 Nov - 19:57 | |
| Potomci AleksandraHunze imaju nizak prag obolijevanja od raka i kardiovaskularnih bolesti – visokog tlaka, kolesterola, ateroskleroze... Tome sigurno pridonosi priprema hrane jer Hunzi je najčešće konzumiraju svježu. Ako je riječ o povrću, kuhaju ga kratko. Kultivirali su ječam, zob, proso, heljdu, repu, mrkvu, grašak, bundeve, češnjak, luk... U tom kontekstu o dijeti Hunza govorio je i Drago Plečko. Njihova je prehrana siromašna, niskokalorična dijeta koju dijelom potvrđuje većina stručnjaka. Složni su da je jedina stvarna prevencija od bolesti ili njihova odgađanja vezana uz neki oblik redukcije kalorija. Hunze vole govoriti da su izravni potomci Aleksandra Velikog, čak se i u dokumentarcima na YouTubeu navodi da su genetski sličniji Balkancima nego Azijatima. Među njima se doista mogu naći ljudi svjetlije puti te plavokoso ili riđe dijete svijetlih očiju. Spominje se da im nošnje nalikuju starim makedonskim, a glazba podsjeća na albansku, ali i da cjelokupni folklor jako podsjeća na jugoistok Europe. – Vidio sam ondje jednu svadbenu povorku. Žene su nosile tradicionalne okrugle kape, pomalo nalik našim ličkima. Imaju sličnosti s kapama obližnjeg naroda Kafir Kalaša, iako nisu toliko ukrašene. Muškarci nose chogu – ogrtač dugih i širokih rukava koji pokriva cijele ruke. Sviralo se na dobošima i frulama. Među Hunzama može se naći onih sa zelenim očima i svijetlom kosom, no to je uobičajeno i s brojnim drugim narodima Pakistana i Afganistana. Teorije o grčkom podrijetlu nisu dokazane. Nova istraživanja temeljena na proučavanju DNK kod nekih naroda susjednog Afganistana utvrdila su nekoliko postotaka onih koji bi se genetski mogli povezati s Grcima. No, to nije utvrđeno za Hunze. Mislim da su oni shvatili da Europljane takve stvari zanimaju pa im često izlaze ususret i govore ono što ovi žele čuti – da su, naime, dugovječni i da potječu od Aleksandrove vojske, kaže Čavić. Dolinu rijeke Hunze prvi su otkrili britanski vojnici oko 1870. gdje otkrivaju kompleksni sustav navodnjavanja na visini od oko 2500 metara. Zelena, plodna dolina bila je poput rajske doline, u kontrastu s okolnim šturim vrhuncima Karakoruma, visokim 7700 metara. Britanci su uspostavili kontakt s lokalnim vladarom “mirom”. U Hunzu uskoro stižu i Rusi pa nastaju previranja u kojima pobjeđuju Britanci te nakon toga cijeli Kašmir ostaje u sastavu britanske Indije sve do nezavisnosti Pakistana 1947. godine. Hunza i ostale planinske doline Yasin, Chitral, kafirska područja... ostale su zabačene sve do izgradnje Karakorumske ceste krajem 1970-ih godina. Uočivši prednosti ceste, mir Muhammad Jamal Khan zamolio je pakistanske vlasti da trasa ceste prođe i dolinom rijeke Hunza. Cesta je sredinom 1980-ih otvorena i za strance, što je omogućilo turizam i trgovinu sa susjednom Kinom. Hunzakuta je danas između 30 i 40 tisuća i dijele se na tri etničke skupine koja svaka govori vlastitim jezikom: burushaski, shina i wakhi. – Jezik burušaski nije povezan ni s jednim drugim poznatim jezikom. Nastojanja lingvista da ga povežu s bilo kojom skupinom jezika u svijetu zasad nisu urodila plodom. Postoje samo teorije, nema znanstvenih dokaza. Za ilustraciju brojevi od jedan do deset: hin, aaltats, uusko, ualto, tsoondo, mishindo, taalo – govori Duško koji je rječnik sastavljao nekoliko večeri uz svjetlo svijeće u hladnim jesenjim noćima Hunze. Iako spadaju pod ogranak šijita, od njih su se odvojili zbog neslaganja o tome koji bi ga sin sin šestog imama trebao naslijediti. Loza imama za njih se nastavlja do današnjih dana. Hunze su sljedbenici znamenitog Karima Age Kana, po kojemu je glavni grad Karimabad dobio ime, a promovira ravnopravnost žena pa već desetljećima otvara brojne djevojačke škole. To je i jedan od razloga što je položaj žena u Hunzi bolji nego u ostatku Pakistana. Djevojke i žene iz Hunze rijetko obaraju pogled kada sretnu stranca na ulici. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Narodi sveta Ned 16 Nov - 20:00 | |
| Recept za čapati: Kruh od ječma, prosa ili heljde razvalja se poput tortilje i kratko peče Čapati je kruh i neizostavan dio prehrane Hunza. Prave ga od brašna nastalog od cjelovitih zrna prosa i heljde. Kruh se radi od dvije šalice brašna žitarica koje Hunzi melju između dva kamena kako bi bilo što mekše (za naše prilike dostojna je zamjena integralno). Brašno se pomiješa sa 1/4 žličice soli koju su prethodno stopili s osušenim i smrvljenim povrćem (celer, mrkva...). U smjesu se dodaje pola šalice glacijalnog mlijeka ili vode obogaćene mineralima (nikako vode obogaćene CO2). U tijesto ne dodaju kvasac, tek nešto ulja. Smjesu dijele na kuglice koje razvaljaju u obliku ravnih palačinki što podsjećaju na meksičke tortilje. Nekada su ih žene pekle na kamenu, a danas u metalnim posudama. Proces je isti jer čapati peku kratko, tek koju minutu. Moderne žene Hunza u smjesu stavljaju melasu, ulje, cimet, papaju... sve što tradicionalne Hunze nisu činile. AUTOR: Jana Peršić vecernji.hr |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Narodi sveta Ned 16 Nov - 20:04 | |
| |
| | | kreja Master
Poruka : 5893
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
| Naslov: Re: Narodi sveta Ned 22 Maj - 7:34 | |
| Sjećanja na vrijeme “dugih svinja” u plemenu Biami na Papui Novoj GvinejiKanibalizam u većini osoba izaziva gađenje i užas, iako ima i izuzetaka, no utješno je što su rijetki. Teško je zamisliti da su ljudi do prije 50-ak godina na dalekoj Papui Novoj Gvineji aktivno prakticirali kanibalizam. Jedno od takvih plemena je Biami, koje danas broji 4000 do 5000 članova. Malo više o ovoj praksi pročitajte u našem idućem članku, ali ako se osjetljivog želuca radije preskočite tekst koji slijedi.Komplimenti na račun svinjskog i ljudskog mesaPleme Biami ljudsko meso uspoređuje sa svinjskim koje izuzetno cijene, pa kada kažu da je sličnog okusa onda znači da je to kompliment ljudskom mesu pri čemu ljudska tijela doslovno nazivaju “dugim svinjama”. Od specijaliteta spominju sirovi mozak i juhu od penisa. Kada jedu, jedu sve i doslovno ništa se ne ostavlja, a što je posljedica toga da žive u oskudici. Oni koji su kušali ljudsko meso navode da je ukusno, kao i da nema razlike u okusu prema spolu osobe. Glavni obrok na Papui je općenito večera, ručak ih ne zanima. Doručak im pak služi za čišćenje onoga što je ostalo od večere. Kako nemaju hladnjake hrana se često dimi ne bi li ostala dulje svježa.No, u osnovi je malo podataka o ovom plemenu. Lutajući po bespućima Interneta sve se svodi na njihov kanibalizam, a malo je podataka o drugim segmentima kulture, kao i svakodnevici ovog plemena. Ono što je sigurno da su ovdašnja plemena danas izložena velikim promjenama, pa je tako jedenje ljudskog mesa ovdje zabranjeno, a nepoštivanje zabrane se kažnjava smrću.Piše: Sonja Kirchhoffer
Poslednji izmenio kreja dana Ned 22 Maj - 7:42, izmenjeno ukupno 1 puta |
| | | kreja Master
Poruka : 5893
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
| Naslov: Re: Narodi sveta Ned 22 Maj - 7:41 | |
|
Čibirci i Ćići ne mogu se dogovoriti jesu li pripadnici jedne ili dviju jezičnih skupina ejane 15.02.2020. Zvoncari ejane Foto Marko GracinČibirci i Ćići unatoč tome što govore vrlo sličnim jezikom ne mogu se sami među sobom složiti jesu li oni jedna ili dvije različite jezične skupine. Odgovor na ovo pitanja ovisi o tome koga pitate. Tako će vam stanovnici Žejana koji žive na području Ćićarije, u sjeveroistočnoj Istri, reći da su oni i nitko drugi Ćići, dok su prema njima, njihovi susjedi nešto drugo te ih nazivaju Čibircima ili Vlasima. Za Žejane su Čibirci stanovnici smješteni južno od Ćićarije i zapadno od Učke. Ovi potonji su manje isključivi po tom pitanju, a naseljavaju područje uz Čepićko polje poput Brda, Jesenovika, Letaja, Nove Vasi, Šušnjevice. Ovakav različit pristup prema pitanju vlastite pripadnosti i jezika, pokazuje veću otvorenost Čibiraca prema zajedničkim korijenima, što je posljedica njihova manje izoliranog položaja u odnosu na njihove znatno zatvorenije susjede iz Žejana.Ime Ćići se spominje u obliku prezimena u prvim desetljećima 15. st. dok se u drugoj polovici istog stoljeća spominju kao etnička skupina. Tom se prigodom navodi da oni u službi Ivana Frankapana pljačkaju krajeve pod Učkom. Upravo zapadno od Učke smjestit će se stanovništvo poznato pod imenom Čibirci, a koji kako sada stvari stoje pripadaju istoj jezičnoj skupini stanovnika, kao i oni koji sebe zovu Ćićima. U iduća dva stoljeća to se ime spominje u više oblika i u priličnoj brojnoj dokumentaciji. Primjerice godine 1530. Benedikt Kuripešić u svom “Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju” spominje Ćiće kao doseljenike iz sjeverne Srbije koji dolaze u Bosnu. Osam godina kasnije Nikola Jurišić piše caru Ferdinandu i u njemu spominje Vlahe koji se zovu Ćići, što ide dodatno u prilog bliskosti Čibiraca i Ćića. Prema pisanim svjedočanstvima, ali i usmenoj predaji to je stanovništvo iz Bosne pristiglo u Hrvatsku. Na području Hrvatske prvo se oni spominju u planinskim dijelovima Hrvatske da bi tijekom 15. st. krenuli dalje, prema Hrvatskom primorju i Dalmaciji. Knezovi Frankapani ih doseljavaju na Krk odakle su kasnije iselili u opustjele dijelove Istre. Naime, nakon što je kuga poharala Istru i opustošila pojedina područja, Venecija i Austrija potiču naseljavanje Vlaha na istarska područja. U govoru istarskih Talijana ime ciccio imalo je ne baš pozitivno značenje te je ukazivalo na prezir Talijana prema hrvatskim i drugim slavenskim naseljenicima ovog područja. Imenom Vlasi starosjedioci su nazivali došljake pridošle krajem srednjeg vijeka. To se novo pridošlo stanovništvo razlikovalo svojim jezikom od starosjedilačkog hrvatskog i slavenskog stanovništva koje je govorilo čakavštinom. Novodoseljeno stanovništvo se bavilo u vrijeme dolaska raznim poslovima poput sječe šuma, vađenja ugljena te polunomadskim stočarstvom.Ime Ćići se spominje u obliku prezimena u prvim desetljećima 15. st. dok se u drugoj polovici istog stoljeća spominju kao etnička skupina. Tom se prigodom navodi da oni u službi Ivana Frankapana pljačkaju krajeve pod Učkom. Upravo zapadno od Učke smjestit će se stanovništvo poznato pod imenom Čibirci, a koji kako sada stvari stoje pripadaju istoj jezičnoj skupini stanovnika, kao i oni koji sebe zovu Ćićima. U iduća dva stoljeća to se ime spominje u više oblika i u priličnoj brojnoj dokumentaciji. Primjerice godine 1530. Benedikt Kuripešić u svom “Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju” spominje Ćiće kao doseljenike iz sjeverne Srbije koji dolaze u Bosnu. Osam godina kasnije Nikola Jurišić piše caru Ferdinandu i u njemu spominje Vlahe koji se zovu Ćići, što ide dodatno u prilog bliskosti Čibiraca i Ćića. Prema pisanim svjedočanstvima, ali i usmenoj predaji to je stanovništvo iz Bosne pristiglo u Hrvatsku. Na području Hrvatske prvo se oni spominju u planinskim dijelovima Hrvatske da bi tijekom 15. st. krenuli dalje, prema Hrvatskom primorju i Dalmaciji. Knezovi Frankapani ih doseljavaju na Krk odakle su kasnije iselili u opustjele dijelove Istre. Naime, nakon što je kuga poharala Istru i opustošila pojedina područja, Venecija i Austrija potiču naseljavanje Vlaha na istarska područja. U govoru istarskih Talijana ime ciccio imalo je ne baš pozitivno značenje te je ukazivalo na prezir Talijana prema hrvatskim i drugim slavenskim naseljenicima ovog područja. Imenom Vlasi starosjedioci su nazivali došljake pridošle krajem srednjeg vijeka. To se novo pridošlo stanovništvo razlikovalo svojim jezikom od starosjedilačkog hrvatskog i slavenskog stanovništva koje je govorilo čakavštinom. Novodoseljeno stanovništvo se bavilo u vrijeme dolaska raznim poslovima poput sječe šuma, vađenja ugljena te polunomadskim stočarstvom.Govor Ćića i Čibiraca sadrži uz romanske karakteristike i utjecaje hrvatskog, i u manjoj mjeri talijanskog jezika, a taj se govor sačuvao do danas. Jezik kojim govore svrstava se u najzapadniji dijalekt rumunjskog jezika, a pripada romanskoj jezičnoj skupini. Njegovi se drugi dijalekti mogu čuti i u manjim zajednicama Albanije, Bugarske, Grčke i drugdje. U 20-im godinama 20. st. bila su zabilježena u Istri 1644 govornika ovog jezika, a četiri desetljeća kasnije im se broj smanjio na 1200 osoba. Danas ih još ima otprilike nekoliko stotina. Broj govornika je teško točno odrediti s obzirom na sve učestalije migracije i istovremeno sve izrazitiju, globalno gledano, pojačanu asimilaciju.Računa se da u svijetu pripadnika ove skupine stanovnika ima oko tisuću dok ih je u Hrvatskoj još oko dvjestotinjak. Oni nemaju svoju pisanu tradiciju već samo nematerijalnu usmenu baštinu koja se nedavno počela bilježiti metodom usmene povijesti, a koja sprečava da prošlost s umrlim pojedincima zauvijek nestane. Uspjeli su sačuvati specifičan jezik koji predstavlja posebnost, a koji se, također, počeo dokumentirati kako bi se oteo zaboravu. To stanovništvo nema jedinstven osjećaj identiteta te se oni sami različito izjašnjavaju. Takvo ne povezivanje jezika sa zasebnim narodnim identitetom jedan je od razloga zbog kojih će ovaj jezik za koje desetljeće izumrijeti. Po svemu sudeći to je stanovništvo Ćića i Čibiraca poteklo od ovdje doseljenih Vlaha pristiglih s vjerojatno rumunjskog jezičnog područja, a odakle su migrirali u dugom vremenskom razdoblju preko Srbije i Bosne, dok u Hrvatsku stižu negdje u 15. st.U pitanju je jezik koji je opstao pet stoljeća na području sjeveroistočne Istre i Čepićkog polja zahvaljujući prometnoj izoliranosti. Govornike ovog jezika neki lingvisti doživljavaju kao one koji pričaju starijim dijalektom rumunjskog, a neki pak kao one koji govore posebnim jezikom.Njihov dolazak u Istru povezan je s činjenicom da je Istru poharala kuga te odnijela velik broj života. Navodi se da su doseljenici bili, između ostalog, stočari koji su išli za svojom stokom, a područje Istre u koje su doselili bilo je idealno za njihov način života, zbog čega su se tu velikim dijelom i zadržali.Unatoč čuvanju jezika kao svoje posebnosti ovdašnje je stanovništvo prestalo njegovati svoje običaje. Zahvaljujući zabilježenim razgovorima sa stanovnicima Žejana saznali smo što je njima bila omiljena domaća hrana. Ona se sastojala od palente, kupusa i suhog svinjskog mesa dok su se za desert često pravile fritule. Uz veselice se barem u Žejanima rado svirao tradicionalan instrument koji se zove cindra i donekle nalikuje tamburici, ali u upotrebi je i harmonika. Uz nju se plesalo, a sačuvali su i nošnju karakterističnu za 19. st. Iako su ponosni na jezik koji su sačuvali svjesni su da će s posljednjima živim govornicima ovog jezika ugasnuti i njihov jezik. Zato je metoda usmene povijesti spasonosna u otimanju zaboravu.Piše: Sonja Kirchhoffer |
| | | kreja Master
Poruka : 5893
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
| Naslov: Re: Narodi sveta Ned 22 Maj - 7:50 | |
| Operacija “Lutajuće duše” ili duhovi u službi američke vojske Sve kulture imaju svoja prevladavajuća stajališta o ciklusu života i smrti. Dimenzija prijelaza između ta dva segmenta, početka i kraja, u većini budi osjećaj nelagode i straha s kojim se nosimo u skladu sa svojim svjetonazorom. Ti su mehanizmi svojevrsne samoobrane u većini nas usađeni tijekom odrastanja, a upravo su Amerikanci iskoristili vjerovanja Vijetnamaca u krvavom ratu u Vijetnamu, uvodeći u vojne operacije akcije psihološkog predznaka. Ukoliko vas zanima o čemu je točno riječ pročitajte članak koji slijedi.Vjerovanja VijetnamacaVijetnamci čvrsto vjeruju da ukoliko mrtvo tijelo nije propisno pokapano i pravilno oplakano, da će duša umrlog biti osuđena na neprestano lutanje i agoniju. U osnovi nije svaki vijetnamski pokop adekvatan i da bi pružio mir duši pokojnika, tijelo treba pravilno pokopati, a to znači što bliže domu i izvesti pri tome pravilno rituale njegova oplakivanja. Tako je nešto bilo u većini slučajeva nemoguće tijekom rata. Upravo u takvim situacijama Vijetnamci odaju počast mrtvima posjećujući mjesta na kojima su umrli ili u blizini njih, ako im točna lokacija nije poznata.Legenda izvorište vijetnamskih pogrebnih običajaVijentamska legenda na kojoj se baziraju vjerovanja Vijentamaca donosi priču o majci i sinu. Ovdje ćemo je samo ukratko prepričati jer je ona u srži vijentamskih vjerovanja i u Vijentamu primjenjenog američkog psihološkog ratovanja. Thanh De bila je loša osoba u svakom pogledu za razliku od svog sina Kiena Muc Liena koji je postao budistički redovnik i rano postigao prosvjetljenje duše. Njegova je majka po smrti završila u paklu, gdje je bila vječno gladna i u agoniji stalne patnje. Nakon što je njen prosvjetljeni sin svjedočio majčinoj patnji tražio je Budu za pomoć. Buda mu je predložio da organizira ceremoniju Vu Lan (Lutajuće duše) 15.-og dana sedmog mjeseca lunarnog kalendara, odnosno danas bi to bio 17. kolovoz i da tada moli za milost kako bi poništio majčinu kaznu. Prosvijetljeni redovnik se vratio na Zemlju i molio i davao milostinju, a njegova je majka za to vrijeme spoznala bol i doživjela katarzu istinskog pokajanja za svoje postupke. Ovaj dan slave ne samo budisti već i gotovo svi Vijetnamci, s tim da se on može slaviti i u cijeloj drugoj polovici tog mjeseca. Prema njihovim vjerovanjima tog dana se, kada Sunce zađe, otvaraju vrata pakla, a gladne i gole duše izlaze iz njega kako bi se nahranile i utješile, zbog čega obitelji na svojim oltarima pripremaju obilne obroke za ove nespokojne i nesretne duše.Neobična vojna operacijaKako su u snage Vietkonga koristile gerilsku taktiku ratovanja, Amerikanci su odlučili u tom ratu primjeniti i psihološku strategiju ratovanja. Operacija koju su SAD-e pokrenule u Vijetnamu zvala se kao i spomenuta ceremonija Lutajuće duše. Cilj joj je bio prihvatiti način ratovanja Vietkonga s dodatkom posve neobične taktike ratovanja, koja je uključivala korištenje duhova koji proganjaju vojnike, savjetujući ih da se predaju. Na taj način su željeli slomiti moral neprijatelja i poraziti ga bez puno krvi. Američki inženjeri su u tu svrhu snimali jezive zvukove koji su djelovali kao da dolaze s onog svijeta, te su oponašali ubijene Vijetnamce i njihove voljene. Potom su prijenosne zvučnike postavljali na raznim lokacijama i puštali vrpce s jezovitim snimkama želeći potaknuti vojnike da napuste svoje položaje. Primjerice u noći bez mjeseca 10. veljače 1970. nedaleko američke baze Chamberlain, u provinciji Hau Nghia u Južnom Vijentamu, puštena je vrpca na kojoj su se između ostalog čule i ove riječi:To je pakao… Ja sam u … ! Nemoj završiti kao ja. Idite kući prijatelji, prije nego što bude prekasno!ednom prigodom dali su si dodatnog truda i snimili zvuk režanja tigra u zoološkom vrtu u Bangkoku, a potom su na istu vrpcu nasnimili i druge uznemirujuću zvukove. Prema nekim izvorima nakon te vrpce 150 vojnika Vietkonga (Južni Vijetnam) napustilo je položaje. Nekada su se ove vrpce puštale i s helikoptera, ali bi na njih Vietkong odmah odgovorio pucnjavom pa je ta praksa prekinuta jer je polučila kontraefekt. Ovi zvukovi uznemiravali su ne samo vojnike već i civilno stanovništvo. Je li taktika bila uspješna? Glede uspješnosti ove taktike, teško je odrediti koliko je bila uspješna. Definitivno je u početku ova taktika imala učinka. No, čini se da je vrlo brzo, izazivala samo salvu bijesa. Danas je sačuvana jedna od američkih vrpci označena kao Duhovi, vrpca broj 10 (možete je poslušati). Vojnici Vijetkonga su se običavali skrivati u tunelima, a preživjeli kažu da su u početku zaista bili demoralizirani jer su ih vrpce podsjetile na sve ono što im nedostaje, ali da su na kraju bili samo odlučniji u suprotstavljanju Kako je Vijetnam pomogao u pronalaženju i identificiranju tijela šestorice australskih vojnika nestalih za rata, u sklopu akcije nazvane opet “Lutajuće duše”, organizirano je vraćanje predmeta koje su sa sobom iz Vijetnama donijele australske postrojbe, a sve to kako bi tamošnje obitelji nestalih barem jednim svojim dijelićem našle mir. Tijekom Vjetnamskog rata nestalo je 300 000 Vijetnamaca, čija je sudbina ostala do danas nepoznata. Piše: Sonja Kirchhoffer |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Narodi sveta | |
| |
| | | |
Similar topics | |
|
Strana 1 od 1 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
Ko je trenutno na forumuImamo 662 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 662 Gosta :: 2 Provajderi Nema Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38 Dvorana slavnih
Naj Avatar Haossa !
Kreja
Poslanici naj aktivniji nedelje |
|
Danas u 19:56 od Boogie
» Smešni snimci, slike..
Juče u 16:46 od Poly
» Razni vicevi
Juče u 16:44 od Poly
» Max Leiva, 1966 | Abstract Figurative sculptor
Sre 20 Nov - 18:52 od Poly
» Misli nas "malih" ...
Sre 20 Nov - 0:15 od Emelie
» Pesma za moju dušu
Sre 20 Nov - 0:11 od Emelie
» Uživo...
Uto 19 Nov - 22:25 od Emelie
» A malo bluesa?
Uto 19 Nov - 22:19 od Emelie
» Šta slušate dok kuckate na Haossu?
Uto 19 Nov - 22:14 od Emelie
» Šta trenutno slušate?
Uto 19 Nov - 22:10 od Emelie
» Pozdrav Haossu
Uto 19 Nov - 22:07 od Emelie
» Koji film ste poslednji gledali?
Pon 18 Nov - 1:25 od Emelie
» Disco muzika
Pon 18 Nov - 1:18 od Emelie
» Domaći izvođači
Pon 18 Nov - 0:24 od Emelie
» Daemon Mask Full
Pet 15 Nov - 11:33 od Poly
» Pjesma za laku noć
Sre 13 Nov - 21:27 od Boogie
» Hip hop / rep
Sre 13 Nov - 14:53 od Emelie
» Rec koja u sebi sadrzi 3 ista slova
Sre 13 Nov - 14:33 od SANJAMAVEC
» Čudesna matematika
Sre 13 Nov - 7:44 od kreja
» Najljepše balade
Uto 12 Nov - 17:01 od Boogie