Narodnja nosnja Bosne narocito Muslimana pocinje dolaskom i prelaskom naa islam domicilnog stanovnistva iz Bosne koji su prelazili na islam iz kojekakvih razloga ..Tako da istorija je starija i ne pocinje od dolaska Turaka na prostore Bosne ...Fes kapa je porijeklom iz Grcke i to su prihvatili i osmanlije vremenom a pantalone koje su nosili muskarci kasnije u BOSNI je uzeto od osmanlija ,tako d a od tad datiraju i dimije  koje  su nosile zene Muslimnake.. Prema tome tradiocionalna nosnja Bosne prije dolaska Turaka je bila ona koju su nosili SRBI I HRVATI.Prelaskom na Islam stvorena je nova vjera u Bosni kao i u Srbiji ..Time i nova nosnja nove vjerske etnicke grupe koji su s e izjasnjavali kao muslimani,naravno uz vjeru dolaze i Boziji hrampovi -Dzamije  zvane ..Tako d a korijen vuce se iz prelaska na novu vjeru vuce i oblacenje istih cime su s e razlikovali od osta dva naroda ..Bez namjere bilo kakve uvrede  to su istinske cinjenice nastanka nosnje  ljudi koji su uzeli Islam kao vjeru..Sve ostalo je manipulisanje istoriskih cinjenica ...

Sarajevo je u 17., 18. i 19. vijeku bilo, ne samo najznačajniji grad u Bosni i Hercegovini nego i jedan od jačih na Balkanu, u koji su dolazile karavane različite robe i s istoka i sa zapada, a s kojima su stizale i promjene u materijalima i dezenima bh. nošnji. Godine 1794., Hašamudin-paša izdao je poseban propis kojim je za bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjeće. Crvena čoha bila je dozvoljena samo feudalnoj vladajućoj klasi, pa je tako nošnja otkrivala i društveni status.
Srednji i siromašniji sloj imao je jednostavniju odjeću, pravljenu od jeftinijih materijala. Naprimjer, anterije za žene srednjeg staleža bile su manje ili nikako ukrašene, za razliku od anterija žena iz bogatih porodica. Anterija je vezivana pojasom s paftama, koje su bile uglavnom od srebra i rađene u filigran tehnici, a krajem 19. vijeka, usljed utjecaja Zapada, ukrašavane su i zlatovezom.

U 19. vijeku žene su za izlazak na ulicu oblačile feredžu, kojom su pokrivale lice i kosu. Interesantno je da su feredžu skoro do kraja 19. vijeka nosile žene i jevrejske i muslimanske i katoličke i pravoslavne vjere, jer je bilo sramota izaći na ulicu da se vidi kosa, što dokazuje da to nije imalo veze s vjerskim propisima već s običajima koji su vladali u to vrijeme. Nošenje feredže najduže se zadržalo kod Bošnjakinja, jer su i islamski propisi i običaji to nalagali.
Poslije Drugog svjetskog rata, Antifašistički front žena (AFŽ), predvođen Zehrom Muidović, Sidom Omerbašić, Marom Mitrov i Antonijom Mandžić, na svom Drugom kongresu, 1947. godine, donio je Rezoluciju o pokretu muslimanki za skidanje zara i feredže, koji su označeni kao „simbol nekadašnjeg neravnopravnog položaja muslimanke i ostatka teške prošlosti koji danas otežava njihovo puno učešće u političkom, društvenom i privrednom životu žene“.
1
Dimije, kao obavezni ženski odjevni komad, u BiH se pojavljuju u 18. i 19. vijeku, i to u gradovima kao gradska nošnja svih etničkih grupa, samo su se razlikovale po bojama, pa su Hrvatice i Srpkinje uglavnom nosile dimije u crnoj boji, a Jevrejke i Bošnjakinje u različitim bojama. Bile su u upotrebi čak do ’70-ih godina prošloga vijeka. Kat-haljine su bile svečane haljine koje su izrađivane od srmali jorgana, najviše u periodu između dva svjetska rata.

Muška nošnja je podrazumijevala čakšire, košulje sa širokim rukavima, fes i ćulah na glavi, te obavezni sat na lancu. Kragne na muškim košuljama pojavile su se tek početkom 20. vijeka. Žene su na glavama nosile kape s dukatima i biserima, a u specijalnim, svečanim prilikama i almasli grane, najljepše primjerke zlatnog nakita s dijamantima.
Prva polovina 20. vijeka je vrijeme kada se tradicionalna nošnja polako prestaje nositi, a mogla se vidjeti još samo na starijim ljudima i ženama, te, kako je nestajalo njih, tako je nestajalo i tog načina odijevanja.
Danas, osim na smotrama folklora i nastupima kulturno-umjetničkih društava, narodne nošnje mogu se vidjeti u Zemaljskom muzeju BiH i Muzeju grada Sarajeva, Despića i Svrzinoj kući te Muzeju austrougarskog perioda u Sarajevu. Potom u Muzeju Hercegovine u Mostaru, Muzejskom interpretacijskom centru u gradu na Neretvi, u muzejima istočne Hercegovine u Trebinju i Humcu, Muzeju grada Zenice, Franjevačkim samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Bugojnu, Zavičajnim muzejima u Travniku i Doboju, Muzeju Semberije u Bijeljini, te u Livnu, Prijedoru, Foči, Banjoj Luci i Konjicu.