Konstantinos Kavafis
1863.-1933.



Konstantinos P. Kavafis (Κωνσταντίνος Π. Καβάφης) glasoviti grčki modernistički pjesnik rođen je 29.04.1863. u Aleksandriji i smatra se jednim od najvećih pjesnika koji je pisao na modernom grčkom jeziku.
Živio je u Aleksandriji i radio kao novinar i državni službenik, dobro poznat i cijenjen i u svjetskim okvirima, a pjesma “Čekajući barbare,” često je prisutna u antologijama svjetske poezije.Iako je bio priznat u rodnom gradu za vrijeme života, postao je šire priznat tek poslije smrti.
Rođen u obitelji grčkih trgovaca u Aleksandriji,tijekom 1872. godine ,dvije godine nakon što je smrt oca utjecala na smanjenje obiteljskog bogatstva, otišao je za Englesku sa dijelom obitelji i ostao tamo od devete do šesnaeste godine. Vratili su se u Aleksandriju, ali ih je bombardiranje grada od strane Britanaca dovelo u Konstantinopolj 1882. godine, gdje Kavafis ostaje do 1885. kada se vraća u rodni grad i zapošljava.
Čitav mu je život tekao ustaljenim ritmom: trideset je godina radio kao službenik jednolične administrativne poslove za istim pisaćim stolom, sa striktnim radnim vremenom, koje mu je barem, kao što je sam isticao, ostavljalo slobodna popodneva.
Osim kratkih posjeta Parizu, Londonu i Ateni nije napuštao rodni grad.
Posljednjih je 26 godina živio u Rue Lepsius, u stanu koji je, prema kazivanjima posjetilaca, bio kičasto opremljen obiteljskim relikvijama i uvijek neobično osvijetljen svjetiljkama i petrolejskim lampama.
Većina njegovih radova nastala je između 1896. i 1933. godine.
Poezija je Kavafiju predstavljala način života, njegovo oplemenjivanje i osmišljavanje. Gajio je aristokratski i elitistički odnos prema svojim djelima. Težeći savršenstvu, bezbroj ih je puta prepravljao ili uništavao, sve dok ne bi postale željena verzija. Koliko je iz dostupne literature poznato nikada nije ponudio niti jedno svoje djelo na prodaju, a dvije male zbirke poezije, koje su objavljene za života, objavio je u vlastitoj nakladi.
Pjesnikov je historicizam bez iluzija,čitava poezija odiše ciničnim stavom prema politici i ironijom spram vječnih tema čovječanstva.Kavafis aktualizira doba dinastije Ptolemejevića kako bi izrazio tragičnu bit ljudskog postojanja, osjećaj sveopćeg rasula i uzaludnosti ljudskog postojanja. Vodeći eremit Aleksandrije nazvao ga je Nikos Kazandzakis, dok su ga ostali
Grci suvremenici upravo zbog te dekadencije osuđivali kao i zbog homoseksualnih tema koje je nesputano obrađivao.
Nakon bolnog iskustva maloazijske katastrofe, kada je u kasnom međuratnom razdoblju domoljubnu poeziju zamijenila ona pesimističkih tonova, poezija beznađa, apatije i traumatičnih ratnih iskustava, mogla se Kavafijeva
poezija prihvatiti u samoj Grčkoj.
Tako je od nekad odbacivanog i osuđivanog pjesnika, kojega su smatrali strancem i orijentalcem, postao je neiscrpan izvor
sljedećim naraštajima novogrčkih pjesnika.
U dvadesetim i tridesetim godinama života pokušao je da piše heteroseksualnu ljubavnu poeziju, ali je sa četrdeset počeo da se osjeća " na svom" u temama o ljubavi pripadnika istog spola i napisao je oko 50 pjesama koje su od njega načinile značajnu inspiraciju gej i biseksualnim piscima .
Kavafijeva poezija se može podijeliti u tri glavne kategorije: povijesna, filozofska i erotska, iako ima mnogo preklapanja - neke od
njegovih povijesnih pjesama su erotske i obrnuto.
Gej populacija se posebno zanima za Kavafijevu erotsku poeziju, koja zauzima značajan dio njegovog opusa.
Opus od 154 kratke pjesme,po Kavafisovoj želji objavljen je 1935.,dvije godine nakon njegove smrti.

Umro je u Aleksandriji 29.04.1933. godine.


Uživanje


Radost i tamjan mog života i uspomena na sate
Kad sam našao i sačuvao uživanje kakvo sam želio
Radost i tamjan mog života za mene
Koji sam sa prezirom odbio
Svako zadovoljstvo obične ljubavi.

Otišao sam


Nisam se sputavao.
Sve sam napustio i otišao.
U uživanja, koja su bila pola stvarna,
a pola zamišljena u mojoj glavi.

Otišao sam u obasjanu noć.
I ispio sam jakog vina,
kako ih piju samo oni,
smionici pohote.

Prozori


U ovim mračnim sobama
gdje provodim teške dane,
vrtim se tamo-amo
da pronađem prozore.
Kad bi se jedan prozor otvorio
bila bi to utjeha.
Ali prozora nema,
ili ja ne mogu da ih nađem.
Možda je i bolje da ih ne nađem.
Možda bi svjetlost bila novo nasilje.
Tko zna kakve bi sve nove stvari objelodanila.

Zidovi


Bez milosti, bez obzira, bez stida i prava
zidove oko mene sagradiše trostruke.

I sad nepomično tu stojim i očajavam.
Ne mislim na drugo: grizem se od muke.

Toliko je posla trebalo obaviti vani.
Nikad ne začuh šum, da su zidari se rojili.

Ah, što ne pazih kad bjehu zidovi podizani.
Neprimjetno su me od svega svijeta odvojili.

Koliko možeš

I ako ne možeš svoj život da učiniš kakvim želiš,
ovo bar pokušaj da postigneš
koliko možeš: nemoj ga ponižavati
sa previše dodira sa svijetom,
sa previše izlazaka i razgovora.
Nemoj ga ponižavati izvodeći ga,
često šetajući i izlažući ga
svakodnevnoj gluposti
veza i susreta,
da ne postane dosadan kao da je tuđ.

Skriveno

Na osnovu svega što sam činio i onoga što sam govorio
neka ne nastoje da pronađu tko sam bio.
Prepreka je stajala i promijenila
moje postupke i moj način života.
Prepreka je stajala i zaustavljala me
mnogo puta da kažem ono što sam htio.
Na osnovu mojih najneupadljivijih postupaka
i mojih velom najskrivenijih zapisa
jedino će me na osnovu toga razumjeti.
Ali možda ne zaslužuje da se iscrpljuje
tolika briga i toliki napor da me shvate.
Kasnije, u savršenijem društvu,
netko drugi stvoren poput mene
sigurno će se otkriti i slobodno raditi.

Satrapija


Kakva nesreća, a stvoren si
za lepa i velika dela;
ta tvoja nepravična sudba svagda
da ti uskraćuje podsticaj i uspeh,
da te ometaju obične navike,
i tričarije i ravnodušnost.
I kako je užasan dan kada popuštaš
(dan kad odustaješ i kad popuštaš)
i kad krećeš peške ka Susi
i kada stižeš kod kralja Artakserksa
koji te milostivo prima na svoj dvor
i daje ti satrapije i slično.
A ti to prihvataš beznadežno,
sve te stvari koje ne želiš.
Za drugim plače tvoja duša, drugo bi htela:
odobravanje naroda i mudraca,
teško i neprocenjivo bravo;
Agoru, Pozorište, Lovorove vence.
Kako da ti da to Artakserks,
kako da sve to nađeš u satrapiji,
a bez toga kakav ćeš život provesti.

A mudraci ono što će se upravo dogoditi

Bogovi vide budućnost, ljudi sadašnjost, a mudraci ono što će se upravo dogoditi.
Filostrat, O Apoloniju iz Tijane; 8,7

Ljudi znaju šta se sada događa,
Budućnost znaju bogovi,
jer jedino njima pripada sva svetlost.
Od budućnosti mudraci shvataju
ono što će se upravo dogoditi.
Sluh im se katkad,

dok su duboko zamišljeni,
uznemiri. Tajni zvuk
događaja što nailaze dopire do njih.
Oni ga slušaju sa obožavanjem, dok napolju
na ulici narod ništa ne čuje.

Martovske ide


Veličine i sjaja treba da se bojiš, dušo.
A častoljublje svoje ako ne možeš
da nadvladaš, da ga slediš oprezno i
uzdržano. I što više uznapreduješ,
toliko opreznija, pažljivija da budeš.

A kad budeš stigla na vrh, kao Cezar, najzad;
kad uzmeš ulogu tako čuvene ličnosti,
onda posebno pazi kada izlaziš na ulicu -
tako upadljiv moćnik sa pratnjom;
i ako se desi da ti iz gomile
priđe neki Artemidor noseći pismo,
saopštavajući žurno "Pročitaj odmah ovo,
reč je o krupnim stvarima, važnim za tebe",
ni slučajno nemoj da se ne zaustaviš; ni slučajno
nemoj
dati prednost nekom razgovoru ili poslu; ni slučajno
se nemoj
zadržati s onima što te pozdravljaju i padaju ničice
(ostavi to za posle); neka pričeka još
i sam Senat, a ti se odmah upoznaj
s ozbiljnom porukom iz Artemidorova pisma.

Teodot


Ako stvarno spadaš među odabrane,
pazi kako svoju moć stičeš.
Koliko god da te slave, tvoje podvige
u Italiji i u Tesaliji
koliko god da gradovi obznanjuju,
kakve god da su počasne odluke
u Rimu doneli tvoji obožavaoci,
ni tvoja radost, ni tvoj trijuf neće ostati,
niti ćeš se osećati kao uzvišen - po čemu uzvišen? -
čovek,
kada ti u Aleksandriji Teodot donese,
na okrvavljenoj činiji,
jadnoga Pompesa glavu.

I ne računaj da u tvom životu,
određenom, uređenom, i prozaičnom,
ništa nije tako spektakularno i strašno.
Možda u ovom trenutku u urednu kuću
nekoga tvog suseda ulazi -
nevidljiv, bestelesan - Teodot,
noseći jednu takvu užasnu glavu.

Dosada


Jedan dosadan dan prati drugi
podjednako dosadan. Dogodiće se
iste stvari, događaće se stalno -
isti su trenuci koji stižu i koji odlaze.

Prođe mesec dana i donese drugi mesec.
Ono što dolazi, lako je pogoditi:
to je ono od juče, tegobno, mučno.
I sutra prestaje da liči na sutra.

Itaka


Kada se spremiš prema Itaci da pođeš,
treba da zaželiš da putovanje bude dugo,
pustolovina puno, puno saznanja.

Lestrigonaca, zatim Kiklopa,
razljućenog se Posejdona ne boj,
na takve nikad nećeš naići
dokle god ti je misao otmena, dokle god se fina
osećanja dotiču tvoga duha, tvoga tela.

Lestrigonce, zatim Kiklope,
Posejdona divljeg nećeš sresti
ukoliko ih u svojoj duši ne skrivaš
i ukoliko ih tvoja duša ne stavi pred tebe.

Treba da zaželiš da putovanje bude dugo.
I mnogo letnjih jutara da bude
kada ćeš - s kojom li radosti, sa zahvalnošću! -
ući u luke, prvi put viđene,
da zastaneš pred trgovinama feničkim
i da se snabdeš prekrasnim stvarima:
sedefom i koralom, ćilibarom, slonovačom,
i teškim mirisima svake vrste,
koliko god više možeš raskošnih teških mirisa;
da učiš i da učiš od mudraca.

A na umu uvek da ti Itaka bude.
Da tamo stigneš, predodređeno je tebi.
Ali uopšte nemoj da ubrzavaš putovanje.

Bolje neka godine mnoge traju
i na ostrvo da već kao starac stigneš,
obogaćen onim što si uz put stekao,
ne očekujući da ti Itaka pruži bogatstvo.

Itaka ti je dala divno putovanje.
Da nema nje, ne bi ni pošao na put.
Ali nema ništa više da ti da.

I ako je nađeš siromašnu, Itaka te nije prevarila.
Tako si mudar postao, s tolikim iskustvom,
pa ćeš razumeti već šta to Itake znače.

VRATI SE!

O dragi osecaju, dodji jos bezbroj puta,
vrati se i zanesi me,
jer se budi uspomena na jedno telo
dok drevna ceznja struji u mojoj krvi,
jer se usne i pűt moja secaju,
dok ruke jos uvijek kao da lepotu dodiruju.




O vrati se bezbroj puta te po noci

zanesi me, kad se usne i pűt moja secaju . . .

JEDNE NOĆI

Soba bješe prljava i bijedna,
nad sumnjivom tavernom skrivena.
S prozora se uličica uska
i nečista vidjela. A odozdo
dopirahu glasovi radnika
koji su kartali i bančili.

I tu na istrošenom, priprostom krevetu
tijelo ljubavi imah, imah usne
crvene i opojne od strasti,
usne opojne od tolike strasti da i sada,
nakon mnogo ljeta, dok zapisujem ovo,
u samotnoj kući svojoj, opijen sam ponovo.

DALEKO


Ta neuhvatljiva uspomena... Toliko bih
želeo da je zabeležim, ali iščilela je...
Jedva da je koji otisak od nje ostao...
Tako je daleka, čak iz moje najranije mladosti,
pre nego što se moj dar ispoljio.
Koža od jasminovih latica u noći...
Jedne avgustovske večeri... samo, da li to beše avgust?
Jedva sad dopirem dotle, jedva se sećam...
Te oči, te prekrasne oči...
Ili je to možda bilo u septembru... u pseće dane...
Neopozivo plave, da, još plavlje nego
mineralni pogled safira.

DALEKO


Ta neuhvatljiva uspomena... Toliko bih
želeo da je zabeležim, ali iščilela je...
Jedva da je koji otisak od nje ostao...
Tako je daleka, čak iz moje najranije mladosti,
pre nego što se moj dar ispoljio.
Koža od jasminovih latica u noći...
Jedne avgustovske večeri... samo, da li to beše avgust?
Jedva sad dopirem dotle, jedva se sećam...
Te oči, te prekrasne oči...
Ili je to možda bilo u septembru... u pseće dane...
Neopozivo plave, da, još plavlje nego
mineralni pogled safira.

VRAĆAJ SE

Vraćaj se često i prožimlji me,
ljubljeni osjećaju vraćaj se i obuzimaj me -
kada se budi spomen na tijelo,
a stara žudnja ponovno krvlju struji,
kada se usne i put prisjećaju,
i ćute ruke kao da opet tiču.
Vraćaj se često i prožimaj me noću,
kada se usne i put prisjećaju...