Na brodu

Svakako na njega nalik je
ovaj mali crtez olovkom.

Skiciran na brzinu na palubi broda
jednog carobnog popodneva.
Jonsko more oko nas.

Na njega lici. Pa ipak,u mom je secanju lepsi.
Bio je osetljiv do granice bola,
to mu je davalo prosvetljen izraz.
Lepsim mi se cini sad
kad dusa ga zaziva iz onog vremena.

Iz onog vremena.Sve te stvari su vec ostarele-
crtez,brod,i ono popodne.

TIJELO, SJETI SE...

Ne sjećaj se samo kako si voljeno bilo,
niti samo postelja u koje si leglo,
već i onih čežnja koje bi bljesnule
u očima što gledahu u te,
u glasu drhtavom zbog tebe -
čežnja što ih slučajne prigušiše zapreke.
Sad, kad sve je prošlost,
čini se k'o da si i njima
davalo se onda - kako bljeskahu,
zapamti, u očima što gledahu u te,
žudnje drhtava glasa, zbog tebe tijelo.

DA UZMOGNU DOĆI

Jedna svijeća je dovoljna. Njeno mutno svijetlo
pristajaće više i nježnije biće
kad sjene sa jave, Sjene Ljubavi.

Jedna svijeća je dovoljna. Soba noćas
ne bi smjela svijetliti suviše. Utonuo u maštanja
i u navještaje, pri blagom svjetlu
u ovom dubokom snatrenju, prizvaću viziju
da Sjene uzmognu doći, Sjene Ljubavi.

Martovske ide

Veličine i sjaja treba da se bojiš, dušo.
A častoljublje svoje ako ne možeš
da nadvladaš, da ga slediš oprezno i
uzdržano. I što više uznapreduješ,
toliko opreznija, pažljivija da budeš.
A kad budeš stigla na vrh, kao Cezar, najzad;
kad uzmeš ulogu tako čuvene ličnosti,
onda posebno pazi kada izlaziš na ulicu -
tako upadljiv moćnik sa pratnjom;
i ako se desi da ti iz gomile
priđe neki Artemidor noseći pismo,
saopštavajući žurno "Pročitaj odmah ovo,
reč je o krupnim stvarima, važnim za tebe",
ni slučajno nemoj da se ne zaustaviš; ni slučajno
nemoj
dati prednost nekom razgovoru ili poslu; ni slučajno
se nemoj
zadržati s onima što te pozdravljaju i padaju ničice
(ostavi to za posle); neka pričeka još
i sam Senat, a ti se odmah upoznaj
s ozbiljnom porukom iz Artemidorova pisma.

Pjesnik koji je volio grad, kafanu i muškarce


Konstantin Kavafi jedan je od najvećih svjetskih pjesnika modernog doba. U njegovom opsegom malom djelu nema slabe pjesme. Niko ljepše od Kavafija nije pjevao o svom gradu, o bilo kojem gradu...

Biblijska Knjiga Psalama kaže da je Bog čovjeku dao sedamdeset godina života (The days of our years are threescore years and ten; tako veli kanonska verzija kralja Jamesa). Možda i najčuveniji stih cjelokupne svjetske poezije aludira na ovo mjesto. Kad Dante na početku Božanstvene komedije kaže Nell mezzo del camin di nostra vita (što će reći: Na pola našeg životnog puta), on cilja na svojih trideset pet godina i njihov odnos spram pretpostavljenih sedamdeset. Malo je ipak ljudi koji žive tačno (tačno!) sedamdeset godina. Jedan od njih bio je Konstantin Kavafi. Rodio se dvadeset i devetog aprila 1863., a umro je dvadeset i devetog aprila 1933. godine. Živio je sedamdeset godina, a - ako parafraziramo naslov njegove znamenite pjesme - Bog ga je napustio tačno na njegov sedamdeseti rođendan.

Konstantin Kavafi je 1924. godine napisao kratku autobiografsku bilješku za književni časopis Nea Tekhni:

"Iz Carigrada sam porijeklom, ali sam rođen u Aleksandriji - u jednoj zgradi u ulici Serif; napustio sam je jako mali, i dobar dio svog djetinjstva proveo sam u Engleskoj. Kasnije, kao odrastao čovjek, posjetio sam opet ovu zemlju, ali se nisam dugo zadržao. Živio sam i u Francuskoj. Kao mladić proveo sam dvije godine u Carigradu. Već je mnogo godina kako nisam bio u Grčkoj. Moje posljednje zaposlenje bilo je mjesto službenika u jednom vladinom birou u sklopu Egipatskog ministarstva javnih radova. Znam engleski, francuski, i malo italijanski."

Konstantin Kavafi nije bio osobito plodan autor: napisao je tek nešto više od dvije stotine pjesama, a za života nije objavio ni jednu jedinu knjigu. Svakodnevicu pjesnika Kavafija opisat će pjesnik Brodski (u eseju Pjesma klatna) na sljedeći način: pričao je po kafanama, igrao karte, kladio se na konje, posjećivao homoseksualne bordele i ponekad išao u crkvu, a sam će Kavafi u jednoj pjesmi reći: Po tavernama i bordelima se vučem.Da, treba i to reći, Kavafi je bio homoseksualac i njegovo je bavljenje tom temom bilo avangardno i za današnje poimanje. Brodski je i o ovom pitanju napisao neke nezaboravne redove. Homoseksualna psihologija, kaže Brodski, kao psihologija bilo koje manjine, očevidno je psihologija nijansi i dvosmislenosti. Malo potom, međutim, slijedi rečenica: "Ono što je u umjetnosti bitno nisu, naravno, čovjekove seksualne sklonosti, već ono što se od njih napravi." A Kavafi je u umjetnosti, u poeziji, napravio zbilja mnogo.

Njegov odnos sa svojim Gradom, sa Aleksandrijom, postat će paradigmom odnosa pjesnika i Grada. Kavafi će učiniti da zaboravimo Shelleyevu tezu da je veliki grad pakao, a naučit će nas da nam je naš Grad, pa bio on ma koliko mali ili veliki, dom, utočište i raj na zemlji. Kavafijeva ljubav spram Grada nije, međutim, jeftino glorificiranje svega dobrog i preskakanje svega lošeg. Ne, Kavafijeva ljubav prema Gradu ima okus sudbine i nužnosti. Pjesme kakve su Grad te Na istom mjestu su takve melankolične himne gradu, nezavršene ode nesavršenom mjestu, nedokončane hvalnice, što bi rekao Aleš Debeljak. Ta Kavafijeva ljubav prema Gradu je onaj pravi metafizički patriotizam koji nema veze sa posljednjim utočištem hulje. Prepoznao je to i ponajveći moderni pjesnik engleskog jezika Whystan Hugh Auden kazavši da je Kavafi jedan od onih vrlo rijetkih pjesnika koji mogu da pišu patriotske pjesme, a da one ne budu dosadne i nametljive. Taj isti Auden ima kratku pjesmicu u kojoj kaže da je pjesnikov cilj da bude lokalan poput sira, no da bude cijenjen drugdje tj. svugdje. Takav je Kavafi: sav lokalan, sav aleksandrijski, a opet svjetski. Kavafi je zapravo učinio da se Aleksandrija danas po njemu prepoznaje jednako kao i po Aleksandru Makedonskom. Zato ni Lawrence Durrel nije mogao napisati Aleksandrijski kvartet bez ovog pjesnika kao dobrog duha cijelog djela.

Ja sam pjesnik starosti, govorio je Kavafi. I zbilja, najčešći junak Kavafijevih pjesma jest samotna starija osoba. Kavafi je sam sebe smatrao i historijskim pjesnikom, no njegove su pjesme također ljubavne. (Kavafi izjednačava čulnost i historiju i tako priča priču o Erosu kao vladaru svijeta - kaže Brodski.) Ovaj će nas pjesnik naučiti da je ljubav - ljubav, i da je za kvalitet emocije svejedno veže li se ona za osobu istog ili suprotnog spola, pa čak i to veže li se za nešto treće, za grad, recimo. Tako na svom posljednjem albumu Ten New Songs Leonard Cohen ima pjesmu Alexandra Leaving, koja je gotovo doslovan prevod Kavafijeve pjesme Bog napušta Antonija: Grad Aleksandrija postane žena Aleksandra i tako dobivamo predivnu, posve klasičnu, ljubavnu pjesmu.

Isto tako, pjesma u kojoj Kavafijev lirski subjekt (muški!) pati za Tamidom, tim divnim mladićem, savršeno dobro, mutatis mutandis, opisuje emociju patnje za voljenom ženom ili nostalgije za rodnim gradom. Ima još emocija koje Kavafi savršeno pjesnički sažima. Zna pisati o dosadi kao neizbježnom pratiocu sreće i ispunjenosti (pjesma Dosada), a u pjesmi Ahilejevi konji tragičnost smrti prikazuju plačem besmrtnih konja nad mrtvim tijelom Patroklovim. Nisu mu također strane ni pjesme zasnovane na svojevrsnoj političkoj simbolici. Jedna od takvih pjesama jest i Čekajući barbare, u kojoj cijeli grad nestrpljivo čeka barbare koji će ga razoriti, dok se građani u sumrak razočarano povlače jer barbara nema, a oni su - kaže se u pjesmi - ipak bili neko rješenje. Barbari ne dolaze kad ih se očekuje, to Kavafi zna, kao što i T.S. Eliot zna da svijet ne svršava praskom, nego cviljenjem, no sam čin mirnog iščekivanja barbara znači da je sve već ionako otišlo k vragu. "Čitanje Audena je jedan od rijetkih načina (ako ne i jedini) koji postoji da se čovjek osjeti pristojnim" - zapisao je Brodski. Mogli bismo u parafrazi kazati kako je čitanje Kavafija jedan od rijetkih načina da se čovjek odbrani od barbarizma.

Kavafi je bio hrabar pjesnik, pjesnik što nije učestvovao u takozvanom književnom životu, a stvorio je književno djelo koje živi; pjesnik koji se nije zanosio modama vremena, a stvorio je djelo i suvremeno i svevremeno; pjesnik koji je svijet sveo na jedan grad, a od tog je grada napravio svijet.

U radnji


Zamotao ih je pazljivo, uredno
u skupocenu zelenu svilu.

Ruze od rubina, biserne ljiljane,
ljubicice od ametista. Kako ih samo ceni,

po svojoj volji i shvatanju lepog: ne kako ih je video
u prirodi ili proucio. Ostavice ih u kasu,

dokaz svog smelog, majstorskog rada,
Kad u radnju udje kakav kupac,

on za prodaju iznosi drugo - prvoklasni nakit -
narukvice, lancice, ogrlice, prstenje.

KOLIKO MOŽEŠ


I ako ne možeš svoj život da učiniš kakvim želiš,
ovo bar pokušaj da postigneš
koliko možeš: nemoj ga unižavati
sa previše dodira sa svetom,
sa previše izlazaka i razgovora.
Nemoj ga unižavati izvodeći ga,
često šetajući i izlažući ga
svakodnevnoj gluposti
veza i susreta,
da ne postane dosadan kao da je tuđ.

U jednoj staroj knjizi

U jednoj staroj knjizi, gotovo sto godina staroj,
medju listovima zaboravljen
pronadjoh akvarel bez potpisa.
Mora da ga je slikao snazan umetnik.
Naslovljen je:"Objava ljubavi".


Al "O krajnjoj culnosti ljubavi" odgovaralo bi vise.


Jer, dok gledate rad, postaje ocito
( umetnikova ideja posve je vidljiva)
da mladic naslikan onde
nije bio stvoren da ljubi
na nacin manje il vise zdrav,
u granicama onoga sto je dozvoljeno -
s dubokim kestenjastim ocima,
retkom lepotom lica,
i drazima posve neobicnim,
s tim savrsenim usnama sto culnu nasladu
nude voljenom telu,
s onim divnim udovima vajanim za postelje
koje obican moral naziva sramnim.

SKRIVENO

Na osnovu svega što sam činio i onoga što sam govorio
neka ne nastoje da pronađu ko sam bio.
Prepreka je stajala i promenila
moje postupke i moj način života.
Prepreka je stajala i zaustavljala me
mnogo puta da kažem ono što sam hteo.
Na osnovu mojih najneupadljivijih postupaka
i mojih koprenom najskrivenijih spisa
jedino će me na osnovu toga razumeti.
Ali možda ne zaslužuje da se iscrpljuje
tolika briga i toliki napor da me shvate.
Kasnije - u savršenijem društvu -
neko drugi stvoren poput mene
sigurno će se otkriti i slobodno raditi.

KAJANJE


Reci tom kajanju da se umeri,
kajanju svakako dobrom, ali opasno pristrasnom.
Nemoj se prošlošću opterećivati i mučiti toliko.
Nemoj pridavati toliku važnost sebi.
Zlo koje si učinio bilo je manje
nego što pretpostavljaš; daleko manje.
Vrlina koja ti je donela kajanje sada
i onda je bila prikrivena u tebi.
Vidi kako jedan doživljaj, koji ti se nenadno
vraća u sećanje, objašnjava
uzrok tvog čina koji ti je izgledao
nedostojan, ali sada biva opravdan.
Nemoj se u svoje pamćenje apsolutno pouzdati:
mnogo si zaboravio - razne sitnice -
koje su te dovoljno opravdavale.
I nemoj da misliš da si onoga kome je nepravda nanesena
poznavao tako dobro. Verovatno je imao darove, za koje nisi znao;
ni ogrebotine možda nisu ono
što ti misliš (ne poznajući njegov život)
da su bile strašne rane koje su mu naneo ti.
Nemoj se pouzdati u svoje slabo pamćenje.
Umeri kajanje koje je uvek
do izmišljotine pristrasno prema tebi.

Dosada

Jedan dosadan dan prati drugi
podjednako dosadan. Dogodice se
iste stvari, dogadjace se stalno -
isti su trenuci koji stizu i koji odlaze.

Prodje mesec dana i donese drugi mesec.
Ono sto dolazi, lako je pogoditi:
to je ono od juce, tegobno, mucno.
I sutra prestaje da lici na sutra.

DA SE VRATE


Jedna sveća je dovoljna. Njena titrava svetlost
bolje pristaje biće prijatnije
kad Senke se vrate Senke Ljubavi.
Jedna sveća je dovoljna. U mojoj sobi večeras
nek ne bude svetlosti mnogo. U sanjarenju sasvim
i u nagoveštaju, i sa to malo svetlosti -
u sanjarenju tako viziju ću prizvati
da Senke se vrate Senke Ljubavi.

DANI 1903



Nisam ih više našao – tako brzo izgubljene
oči pune poezije, blijedo lice
u noćnoj ulici...
Nisam ih više našao – bijahu moji samo
zahvaljujući sreći, a tako sam ih lako izgubio.
Poslije sam žudio u groznici.

Oči pune poezije, blijedo lice
i te usne.
I nisam ih više našao.

Ocajanje

Izgubio ga je sasvim. I sada pokusava naci
voljene usne na usnama drugih,
u narucju svakog ljubavnika
uverava sebe da ovo je isti mladic,
da njemu se ponovo predaje.

Izgubio ga je sasvim, kao da nikad postojao nije.
Hteo se, to mu je rekao, spasiti
od osuda, od bolesnog culnog zadovoljstva,
od osuda i od sramnog culnog uzitka.
Da izbavi se, tvrdio je jos ima vremena.

Izgubio ga je sasvim, kao da nikada postojao nije.
U mastanju i u opsenama pokusava naci
na usnama drugih one voljene usne,
zudi da jos jednom iskusa onu znanu ljubav.

KAD SE RAZBUDE . . .

O pjesnice, nastoj da sve sacuvaš
pa i ono najneznatnije
što se od prolaznosti spasiti može-
vizije onih tvojih ljubavi!
Potajno ih upleti u rijeci svoje.
Pjesnice nastoj da sacuvas,
kad se u tvome razbude duhu
po noci il u blistavo podne.

OTIŠAO SAM

Nisam se sputao. Sve sam napustio i otišao.
U uživanja, koja su bila pola stvarna,
a pola zamišljena u mojoj glavi,
otišao sam u obasjanu noc.
I ispio sam jakog vina, kako ih
piju samo oni, smeonici pohote

Toliko gledah ljepotu

Toliko gledah ljepotu
da se moja vizija izjednači s njom.

Obrisi tijela. Crvene usne. I čulnost udova.
Kosa kao sa grčkih statua, uvijek ljupka,
čak i nečešljana, njen pad preko blijedog čela...
Likovi ljubavi, kakve ih moja poezija
žuđeše u noćima mladićstva, srećem ih tajno,
u dubini noći...

Udovoljili svom su zabranjenom užiku.
Dižu se i oblače žurno, bez reči.
Kuću napuštaju odvojeno i krišom;
i dok odlaze niz ulicu, pomalo nesigurni,
izgleda kao da ćute, da oko njih nešto
odaje u kakvom to krevetu ležahu, čas ranije.

Al' kolika dobit za iskustvo umetnika:
sutra, sledećeg dana, il' godinama posle,
skladani biće stihovi snažni, što imahu svoj početak ovde.

"Njihov početak", Konstantin Kavafis

Čulnost
Radost i uteha mog života
jest sjecanje na sate
u kojima uživah strasti kakve žudjeh.
Radost i uteha mog života jest,
što sam izbegao,
svaki užitak iz same navike