Octavio Paz

Gost


TIŠINA Kao što iz dna glazbe izvire nota koja drhteći raste i postaje sve tanja sve dok u dragoj glazbi ne zanijemi, tako iz dna tišine izvire draga tišina, oštri toranj, sablja i diže se i raste i zanosi nas, i dok se uzdižu padaju sjećanja, nade, male i velike laži, i hoćemo da kriknemo, ali se u grlu rasprši krik: uviremo u tišinu gdje tišine postaju nijeme.

Gost

POSETE

Kroz gradsku noć od kamena i suše
ulazi polje u moju sobu.
Pruža zelene ruke sa ptičjim narukvicama,
sa narukvicama od lišća.
Nosi reku u ruci.
Nebo iz polja takođe ulazi
sa svojom košarom tek isečenog dragog kamenja.
i more seda pored mene,
polažući svoj beli rep na tlo.
iz tišine izbija drvo muzike.
Sa drveta vise sve lepe reči,
koje sjaje, zru, padaju.
Na mom čelu pećina u kojoj prebiva munja…
Ali sve se naselilo krilima.

Gost

Niko se ne može oteti vjerovanju u magijsku moć riječi, čak ni oni koji nemaju povjerenja u njih. Rezerva prema jeziku je intelektualni stav. Samo u nekim trenucima mjerimo riječi; kad oni prođu, opet im vraćamo povjerenje. Povjerenje u jezik je spontan i iskonski čovjekov stav: stvari su njihovo ime. Vjera u riječi je reminiscencija naših davnašnjih vjerovanja: priroda je ispunjena duhovima; svaki predmet ima sopstveni život; riječi, koje su duplikat objektivnog svijeta, takođe imaju dušu. Jezik, kao univerzum, svijet je poziva i odziva; plima i oseka, spajanje i razdvajanje, udisanje i izdisanje. Jedne se riječi privlače, druge se odbijaju, ali sve su odgovarajuće. Jezik je skup živih bića koja pokreću ritmovi slični onima koji upravljaju zvijezdama i biljkama. Octavio Paz

Gost

SUNČEV KAMEN
(odlomak)

spram šalitrene i kamene večeri
opremljene nevidljivim britvama
jedan crveni neodgonetljivi rukopis
ispisuješ na mojoj koži i te rane
prekrivaju me kao odelo od plamena,
gorim ne sagorevajući, tražim vode
a u tvojim očima nema vode, ima kamenja,
a tvoje grudi, tvoja utroba, tvoja bedra
od kamena su, tvoja usta mirišu na prašinu,
tvoja usta mirišu na zatrovano vreme,
tvoje telo miriše na jamu bez izlaza,
uski prolaz ogledalâ koja ponavljaju
oči žednika, nogostup
koji se vraća uvek tački polaska,
i ti me vodiš slepog za ruku
tim tvrdokornim salama
prema središtu kruga i uspravljaš se
kao sjaj koji se ledi u sveću,
kao svetlost koja ume da zdere, očaravajuća,
kao gubilište za osuđenika,
osetljiv kao bič i stasit
kao oružje mesečevo blizanče,
dok tvoje naoštrene reči kopaju
moje grudi i pustoše ih i prazne,
otimaš mi jednu po jednu uspomenu,
zaboravio sam svoje ime, moji prijatelji
među svinjama grokću ili se kvare
dok ih sunce jede u provaliji...

(prevod: Branislav Prelević)

Gost

Gost

Dva tela, licem u lice,
katkad dva su talasa
a noć okean je.
Dva tela, licem u lice,
katkad dva su kamena
a noć pustinja je.
Dva tela, licem u lice,
katkad korenje su
što ih noć povezuje.
Dva tela, licem u lice,
katkad oštrice su

a noć blesak je. Octavio Paz - Page 3 Octavio-paz1

Gost

OLUJA

U crnoj planini
Bujica urla visokim glasom
U tom času
Ti hodaš nad ponorima
Po svom usnulom tijelu
Vjetar se u tami bori s tvojim snom
Guštara zelena i bijela
Mladi hrast tisućljetni hrast
Vjetar te rastače i kida i ruši
Otvara ti misao i rasipa je
Vrtlog tvoje oči
Vrtlog tvoj pupak
Vrtlog tvoja udubina
Vjetar te cijedi poput grozda
Oluja u tvom čelu
Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu
Hladi te kao suha grana
Vjetar
U slabinama bujice tvoga sna
Ruke zelene i noge crne
Kroz grlo
Kamena noći
Privezanog za tvoje tijelo
Usnule planine
Bujica urla
Među tvojim bedrima
Monolog kamena i vode
Na obalama tvog čela
Prolaziš kao ptičja rijeka
Šuma sagiba glavu
Poput ranjena bika
Šuma pada na koljena
Pod krilom vjetra
Svakog časa sve viša
Bujica urla
Svakog časa sve dublja
Preko tvog usnula tijela
Svakog časa sve više noć

Gost

Obrtanje

Visoki stub otkucaja
Na nepokretnoj osi vremena
Sunce te oblaci i razgolicuje
Dan se odvaja od tvoga tela
I gubi se u tvojoj noci
Noc se odvaja od tvoga dana
I gubi se u tvome telu
Nikada nisi ista
Uvek upravo stizes
Ovde si od samog pocetka

Gost

Most

Izmedju sada i sada,
Izmedju ja sam i ti si,
Rec "most".

Ulazis u samu sebe
Ulazeci u rec:
Kao prsten
Zatvara se svet.

S jedne na drugu obalu
Uvek se izvija jedno telo,
Duga.

Pevacu za njenim obroncima,
Spavacu pod njenim lukovima.

Gost

zvesnost

Ako je stvarna svetlost belicasta
Svetljke ove,stvarna
Ruka koja pise,da li su tada stvarne
Oci koje gledaju napisano?

Iz jedne reci u drugu
Ono sto kazem rasprsava se.
Ja znam da sam ziv
Izmedju dve zagrade.

Gost

Odlazak i povratak

Blatnjavi novembar:
Umrljano kamenje plavkastocrne kosti
Neodređene palate

Ja sam prešao lukove i mostove,
Bejah živ u potrazi za životom

U mesečevom salonu
Krvari svetlost. Ljudi-ribe
Menjaju hladne slike.

Bejah živ i videh mnoge aveti,
Sve kost i koža i svi pohlepni.
Kula topaz i krv,
Crne pletenice i ćilibar grudi,
Podzemna dama.

Tigar-junica, hobotnica, bršljan u plamenovima:
Spalio je moje kosti i ispio mi krv.

Postelja, ugašena planeta,
Zamka ogledala behu noć i telo,
Gomila soli, dama.

Jedi moje ostatke, sunce visoravni:
Bio sam živ a pođoh da tražim smrt

Gost

Monolog

Pod srušenim stubovima,
između ništavila i sna
kruže moji budni sati,
slogovi tvoga imena.

Tvoja duga kosa riđana-
odblesak leta-
sa žestinom blagom treperi
na plećima noći.

Uobičajena tama sna
što izvire iz ruina
i pravi te od ničega.
Teške pletenice, zaborav,
vlažna obala noći
gde se širi, gde udara
slepo more - mesečar.

Gost

ŠARA

Jednim komadom ugljena
Mojom krnjom kredom i crvenom olovkom
Nacrtati tvoje ime
Ime tvojih usta
Znak tvojih nogu
Na ničijem zidu
Na zabranjenim vratima
Urezati ime tvoga tela
Dok sečivo moje britve
Ne prokrvari
I kamen ne zavapi
I zid ne uzdahne kao grudi

Gost

UNUTRAŠNJOST

Zaraćene misli
hoće da mi rasprsnu čelo

Stazama ptičjim
Rukopis napreduje

Ruka razmišlja glasno
Jedna reč doziva drugu

Listom po kome pišem
Stižu i odlaze bića koja vidim

Kornjača stol knjiga
Svijaju krila i odmaraju

Upališe se svetiljke već
Ko ležaj se otvara i zatvara čas

Sa crvenim čarapama i bledim licem
Ulazite ti i noć

Gost

Gost

Octavio Paz Lozano (31.3. 1914 – 19.4. 1998.) bio je meksički pisac, pjesnik i diplomat. Najpoznatiji je po tome što je godine 1990. dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Oktavio Paz je izvršio sintezu drevne poezije istoka i zapada sa novim kulturnim tendencijama u svom delu „Oganj naš nasušni“ (1989).

Bio je blizak pokretima marksizma, nadrealizma i egzistencijalizma. Pisao je o meksičkoj pesnikinji Huani de la Kruz, Klodu Leviju Štrausu i Marselu Dišanu.
Poezija

* Luna silvestre(1933)
* No pasaran!(1937)
* Libertad bajo palabra (1949)
* Piedra de sol(1957)
* Salamandra(1962)
* Ladera este(1969)
* Pasado en claro(1975)
* Arbol adentro(1987)
* El fuego de cada dia (1989, lični izbor iz svoje poezije)

Eseji i intervjui

* El laberinto de la soledad (1950)
* El arco y la lira (1956)
* Las peras del olmo (1957)
* Cuadrivio (1965)
* Puertas al campo (1966)
* Corriente alterna (1967)
* Traducción, literatura y literalidad (1971)
* El signo y el garabato (1973)
* El mono gramatico (1974)
* El ogro filantropico(1979)
* In/Mediaciones (1979)
* Sor Juana o Las trampas de la fe (1983, monografija o pesnikinji meksičkog baroka)
* Pasion critica: Conversaciones con O.Paz (1983)
* Hombres en su siglo (1984)
* La otra voz: Poesia y fin del siglo (1990)
* Convergencias (1991)
* Itinerario(1993, autobiografija)
* La llama doble. Amor y erotismo (1993)
* Vislumbres de la India(1995)
* Estrella de tres puntos. Andre Breton y el surrealismo(1996)

Sabrana dela

* Mexico en la obra de Octavio Paz. T.1-6. México : Fondo de Cultura Económica, 1990
* Obras completas. T.1-15. México: Letras Mexicanas, 1994—2003.

Gost

POVRATAK

Na pola puta
zastadoh. Okrenuh ledja vremenu
i mjesto da hodam po buducem
»nitko me tamo ne ceka«
vratih se da hodam po prohodanom.

Napustih red u kojemu svi
od pocetka pocetaka išcekuju
ulaznicu, kljuc, presudu,
dok razocarana nada ceka
da se otvore vrata vjekova
i da netko rekne: nema više vrata
i nema vjekova.

Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noæ u pustinji:
moje srce bijaše noc i bijaše pustinja.

Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale
I odmah iza pustinje i ruševina
more, a iznad mora crno nebo,
beskrajna ploca s izlizanim slovima:
zvijezde mi ništa ne otkriše.

Stigoh na kraj. Vrata oborena
i andjeo bez maca, pospan.
Unutra, vrt: ispremiješano lišæe,
disanje gotovo živa kamenja,
dremovnost magnolija i gola svjetlost
medju istetoviranim deblima.

Voda s cetiri ruke zagrljena
sa zelenom i rujnom livadom.
Po sredini, stablo i djevojka,
kosa od ptica i ognja.

Golota me nije smetala:
vec bijah kao zrak i voda.
Pod zelenom svjetlošcu stabla,
usnulo u travi,
bijaše dugo pero,
ostavljeno od vjetra, bijelo.

Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode
izazva moju žedj i tad me njena prozirnost
pozove da se promatram.
Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini,
jedna svinuta žedj i jedna razbita usta,
- o stari pohlepnice, trsu, besmislena vatro!
Pokrih svoju golotu. Krenuh polako.

Andjeo se smiješio.
Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.

Vjetar i pijesak bijahu moje rijeci:
ne živimo; vrijeme naš život živi.

Gost

OLUJA

U crnoj planini
Bujica urla visokim glasom
U tom casu
Ti hodaš nad ponorima
Po svom usnulom tijelu
Vjetar se u tami bori s tvojim snom
Guštara zelena i bijela
Mladi hrast tisucljetni hrast
Vjetar te rastace i kida i ruši
Otvara ti misao i rasipa je
Vrtlog tvoje oci
Vrtlog tvoj pupak
Vrtlog tvoja udubina
Vjetar te cijedi poput grozda
Oluja u tvom celu
Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu
Hladi te kao suha grana
Vjetar
U slabinama bujice tvoga sna
Ruke zelene i noge crne
Kroz grlo
Kamena noci
Privezanog za tvoje tijelo
Usnule planine
Bujica urla
Medju tvojim bedrima
Monolog kamena i vode
Na obalama tvog cela
Prolaziš kao pticja rijeka
Šuma sagiba glavu
Poput ranjena bika
Šuma pada na koljena
Pod krilom vjetra
Svakog casa sve viša
Bujica urla
Svakog casa sve dublja
Preko tvog usnula tijela
Svakog casa sve više noc

Gost

JESEN

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
cisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i radja opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivnice.

Gost

ŽEDAN

Tražeci se, Poezijo,
u tebi sam se tražio:
razbita zvezda vode
utopila se u mom bicu.
Tražeci te, Poezijo,
u sebi doživeh brodolom.
Potom sam samo tebe tražio
da bih od sebe pobegao:
šikara odraza
u kojoj se izgubih!
Ali onda, nakon mnogih vrludanja,
ponovno spazih sebe:
isto lice potopljeno
u istu golotu;
iste vode ogledala
u kojima ne smem piti;
a na rubu ogledala
isti mrtav od žedji.

Gost

DVA TELA

Dva tela licem u lice,
ponekad su dva vala,
a noć je okean.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su dva kamena,
a noć je pustinja.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su korenje
u noći spleteno.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su noževi,
a noć je munja.

Dva tela, licem u lice,
dve su zvezde koje padaju
u prazno nebo.

Gost

DODIR

Moje ruke
Otvaraju zastore tvoga bića
Odjevaju te u drugu nagotu
Otkrivaju tijela tvoga tijela
Moje ruke
Izmišljaju drugo tijelo tvoga tijela.

Gost

MONOLOG

Pod srušenim stubovima,
između ništavila i sna
kruže moji budni sati,
slogovi tvoga imena.

Tvoja duga kosa riđana-
odblesak leta-
sa žestinom blagom treperi
na plećima noći.

Uobičajena tama sna
što izvire iz ruina
i pravi te od ničega.
Teške pletenice, zaborav,
vlažna obala noći
gde se širi, gde udara
slepo more – mesečar.

Gost

ZAPISANO ZELENIM TINTOM

Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade,
krošnje gdje pjevaju slova,
riječi koje su stabla,
rečenice koje su zelena zviježđa.

Pusti da moje riječi,o bijela, siđu i pokriju te
kao kiša lišća snježno polje,
kao bršljan statuu,
kao titnta stranicu.

Ruke,struk, vrat, grudi,
čelo čisto kao more,
potiljak jesenske šume,
zube koji grickaju vlat trave.

Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo,
kao tijelo stabla u pupanju.
Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci:
pogledaj nebo kako je zelenim zvijezdama tetovirano.

Gost

TIŠINA

Kao što iz dna glazbe izvire nota
koja drhteći raste i postaje sve tanja
sve dok u dragoj glazbi ne zanijemi,
tako iz dna tišine
izvire draga tišina, oštri toranj, sablja
i diže se i raste i zanosi nas,
i dok se uzdižu padaju
sjećanja, nade,
male i velike laži,
i hoćemo da kriknemo, ali se u grlu
rasprši krik:
uviremo u tišinu
gdje tišine postaju nijeme.