Octavio Paz

POSETE

Kroz gradsku noć od kamena i suše
ulazi polje u moju sobu.
Pruža zelene ruke sa ptičjim narukvicama,
sa narukvicama od lišća.
Nosi reku u ruci.
Nebo iz polja takođe ulazi
sa svojom košarom tek isečenog dragog kamenja.
i more seda pored mene,
polažući svoj beli rep na tlo.
iz tišine izbija drvo muzike.
Sa drveta vise sve lepe reči,
koje sjaje, zru, padaju.
Na mom čelu pećina u kojoj prebiva munja…
Ali sve se naselilo krilima.

Niko se ne može oteti vjerovanju u magijsku moć riječi, čak ni oni koji nemaju povjerenja u njih. Rezerva prema jeziku je intelektualni stav. Samo u nekim trenucima mjerimo riječi; kad oni prođu, opet im vraćamo povjerenje. Povjerenje u jezik je spontan i iskonski čovjekov stav: stvari su njihovo ime. Vjera u riječi je reminiscencija naših davnašnjih vjerovanja: priroda je ispunjena duhovima; svaki predmet ima sopstveni život; riječi, koje su duplikat objektivnog svijeta, takođe imaju dušu. Jezik, kao univerzum, svijet je poziva i odziva; plima i oseka, spajanje i razdvajanje, udisanje i izdisanje. Jedne se riječi privlače, druge se odbijaju, ali sve su odgovarajuće. Jezik je skup živih bića koja pokreću ritmovi slični onima koji upravljaju zvijezdama i biljkama. Octavio Paz

SUNČEV KAMEN
(odlomak)

spram šalitrene i kamene večeri
opremljene nevidljivim britvama
jedan crveni neodgonetljivi rukopis
ispisuješ na mojoj koži i te rane
prekrivaju me kao odelo od plamena,
gorim ne sagorevajući, tražim vode
a u tvojim očima nema vode, ima kamenja,
a tvoje grudi, tvoja utroba, tvoja bedra
od kamena su, tvoja usta mirišu na prašinu,
tvoja usta mirišu na zatrovano vreme,
tvoje telo miriše na jamu bez izlaza,
uski prolaz ogledalâ koja ponavljaju
oči žednika, nogostup
koji se vraća uvek tački polaska,
i ti me vodiš slepog za ruku
tim tvrdokornim salama
prema središtu kruga i uspravljaš se
kao sjaj koji se ledi u sveću,
kao svetlost koja ume da zdere, očaravajuća,
kao gubilište za osuđenika,
osetljiv kao bič i stasit
kao oružje mesečevo blizanče,
dok tvoje naoštrene reči kopaju
moje grudi i pustoše ih i prazne,
otimaš mi jednu po jednu uspomenu,
zaboravio sam svoje ime, moji prijatelji
među svinjama grokću ili se kvare
dok ih sunce jede u provaliji...

(prevod: Branislav Prelević)

POEZIJA


Luisu Sernudi


Zašto mi dotičeš iznova grudi?
Stižeš tiha, tajnovita, naoružana,
kao ratnici u kakav usnuli grad.
Pališ mi jezik svojim usnama, hobotnice,
i budiš zanose, uživanja,
i ovu mučninu bez kraja
koja pali sve što dodirne
i začinje u svakoj stvari
tamnu žudnju.

Svet popušta i topi se
kao metal usred vatre.
Sred ruševina svojih ustajem
sam, nag, ogoljen,
na neizmernoj steni tišine,
kao kakav usamljeni ratnik
protiv nevidljivih vojski.

Vatrena istino,
ka čemu me to goniš?
Ne želim istinu tvoju,
nepromišljeno tvoje pitanje.
Čemu sva ova jalova borba?
Čovek nije sposoban da te obuzda,
tu pohlepu koja se samo u žeđi zadovoljava,
plamen koji sve usne troši,
duh koji ne živi ni u jednom obliku,
al` sažeže sve oblike
nerazorenom tajnom vatrom.
Ipak si uporna, prezrena suzo,
uzdižući u meni svoje opustošeno carstvo.

Upinješ se iz najdubljeg u meni,
iz bezbrojnog središta mog bića,
vojsko, plimo.
Rasteš, žeđ tvoja me davi,
isterujući, tiranko,
sve što ne popušta
tvom bednom maču.
Još samo ti me nastanjuješ,
ti, bez imena, jarosna suštino,
žudnjo podzemna, buncajuća.

O grudi mi udaraju utvare tvoje,
budiš mi dodir,
lediš mi čelo
i proročkim činiš moje oči.

Opažam svet i dotičem te,
nedodirljiva tvari,
jedinstvo moje duše i moga tela
i promatram borbu koju vodim
i svadbe moje zemaljske.

Moje oči navlače oblake na protivne slike,
a druge
slike, dublje, poriču,
uz vatreno mucanje,
vodu koju potapa tajnija i gušća voda.
U vlažnoj svojoj tmini smrt i život,
mirnoća i pokret, isto su.

Uporna budi, pobednice,
jer postojim tek zato što ti postojiš,
i moja usta i moj jezik stvoriše se
da bi izrekli samo tvoje postojanje
i tajne slogove tvoje, reč
neopipljivu i despostsku,
suštinu moje duše.

Samo si san,
ali u tebi sniva svet
i njegova nemost govori tvojim rečima.
Dotičući ti grudi dodirujem
električnu granicu života,
tminu krvi,
gde se udružuju okrutna i zaljubljena usta,
još željna rušenja onoga što vole
i oživljavanja onoga što ruše,
sa svetom, nestrpljiva
i uvek jednaka samima sebi,
jer se ne ustavljaju ni u jednome obliku
niti se zadržavaju na onome što sazdaju.

Vodi me, usamljenice,
vodi me kroz snove,
vodi me, majko moja,
probudi me iz svega,
učini mi da snivam tvoj san,
zamaži mi oči uljem,
da bih, upoznavši te, spoznao sebe.



Meksiko, 1940.



Prevod: Branislav Prelević

Most
Između sada i sada,
Između ja sam i ti si,
Reč “most”.
Ulaziš u samu sebe
Ulazeći u reč:
Kao prsten
Zatvara se svet.
S jedne na drugu obalu
Uvek se izvija jedno telo,
Duga.
Pevaću za njenim obroncima,
Spavaću pod njenim lukovima.

Obrtanje
Visoki stub otkucaja
Na nepokretnoj osi vremena
Sunce te oblači i razgolićuje
Dan se odvaja od tvoga tela
I gubi se u tvojoj noći
Noć se odvaja od tvoga dana
I gubi se u tvome telu
Nikada nisi ista
Uvek upravo stižeš
Ovde si od samog početka

Odlazak i povratak
Blatnjavi novembar:
Umrljano kamenje plavkastocrne kosti
Neodređene palate
Ja sam prešao lukove i mostove,
Bejah živ u potrazi za životom
U mesečevom salonu
Krvari svetlost. Ljudi-ribe
Menjaju hladne slike.
Bejah živ i videh mnoge aveti,
Sve kost i koža i svi pohlepni.
Kula topaz i krv,
Crne pletenice i ćilibar grudi,
Podzemna dama.
Tigar-junica, hobotnica, bršljan u plamenovima:
Spalio je moje kosti i ispio mi krv.
Postelja, ugašena planeta,
Zamka ogledala behu noć i telo,
Gomila soli, dama.
Jedi moje ostatke, sunce visoravni:
Bio sam živ a pođoh da tražim smrt

Povratak
Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i mjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.
Napustih red u kojemu svi
od početka početaka iščekuju
ulaznicu, ključ, presudu,
dok razočarana nada čeka
da se otvore vrata vjekova
i da netko rekne: nema više vrata
i nema vjekova.
Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.
Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale
I odmah iza pustinje i ruševina
more, a iznad mora crno nebo,
beskrajna ploča s izlizanim slovima:
zvijezde mi ništa ne otkriše.
Stigoh na kraj. Vrata oborena
i anđeo bez mača, pospan.
Unutra, vrt: ispremiješano lišće,
disanje gotovo živa kamenja,
dremovnost magnolija i gola svjetlost
među istetoviranim deblima.
Voda s četiri ruke zagrljena
sa zelenom i rujnom livadom.
Po sredini, stablo i djevojka,
kosa od ptica i ognja.
Golota me nije smetala:
već bijah kao zrak i voda.
Pod zelenom svjetlošću stabla,
usnulo u travi,
bijaše dugo pero,
ostavljeno od vjetra, bijelo.
Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode
izazva moju žeđ i tad me njena prozirnost
pozove da se promatram.
Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini,
jedna svinuta žeđ i jedna razbita usta,
- o stari pohlepniče, trsu, besmislena vatro!
Pokrih svoju golotu. Krenuh polako.
Anđeo se smiješio.
Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.
Vjetar i pijesak bijahu moje riječi:
ne živimo; vrijeme naš život živi.

Posete
Kroz gradsku noć od kamena i suše
ulazi polje u moju sobu.
Pruža zelene ruke sa ptičjim narukvicama,
sa narukvicama od lišća.
Nosi reku u ruci.
Nebo iz polja takođe ulazi
sa svojom košarom tek isečenog dragog kamenja.
i more seda pored mene,
polažući svoj beli rep na tlo.
iz tišine izbija drvo muzike.
Sa drveta vise sve lepe reči,
koje sjaje, zru, padaju.
Na mom čelu pećina u kojoj prebiva munja…
Ali sve se naselilo krilima.

POVRATAK

Na pola puta
zastadoh. Okrenuh ledja vremenu
i mjesto da hodam po buducem
»nitko me tamo ne ceka«
vratih se da hodam po prohodanom.

Napustih red u kojemu svi
od pocetka pocetaka išcekuju
ulaznicu, kljuc, presudu,
dok razocarana nada ceka
da se otvore vrata vjekova
i da netko rekne: nema više vrata
i nema vjekova.

Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noæ u pustinji:
moje srce bijaše noc i bijaše pustinja.

Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale
I odmah iza pustinje i ruševina
more, a iznad mora crno nebo,
beskrajna ploca s izlizanim slovima:
zvijezde mi ništa ne otkriše.

Stigoh na kraj. Vrata oborena
i andjeo bez maca, pospan.
Unutra, vrt: ispremiješano lišæe,
disanje gotovo živa kamenja,
dremovnost magnolija i gola svjetlost
medju istetoviranim deblima.

Voda s cetiri ruke zagrljena
sa zelenom i rujnom livadom.
Po sredini, stablo i djevojka,
kosa od ptica i ognja.

Golota me nije smetala:
vec bijah kao zrak i voda.
Pod zelenom svjetlošcu stabla,
usnulo u travi,
bijaše dugo pero,
ostavljeno od vjetra, bijelo.

Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode
izazva moju žedj i tad me njena prozirnost
pozove da se promatram.
Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini,
jedna svinuta žedj i jedna razbita usta,
- o stari pohlepnice, trsu, besmislena vatro!
Pokrih svoju golotu. Krenuh polako.

Andjeo se smiješio.
Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.

Vjetar i pijesak bijahu moje rijeci:
ne živimo; vrijeme naš život živi.

OLUJA

U crnoj planini
Bujica urla visokim glasom
U tom casu
Ti hodaš nad ponorima
Po svom usnulom tijelu
Vjetar se u tami bori s tvojim snom
Guštara zelena i bijela
Mladi hrast tisucljetni hrast
Vjetar te rastace i kida i ruši
Otvara ti misao i rasipa je
Vrtlog tvoje oci
Vrtlog tvoj pupak
Vrtlog tvoja udubina
Vjetar te cijedi poput grozda
Oluja u tvom celu
Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu
Hladi te kao suha grana
Vjetar
U slabinama bujice tvoga sna
Ruke zelene i noge crne
Kroz grlo
Kamena noci
Privezanog za tvoje tijelo
Usnule planine
Bujica urla
Medju tvojim bedrima
Monolog kamena i vode
Na obalama tvog cela
Prolaziš kao pticja rijeka
Šuma sagiba glavu
Poput ranjena bika
Šuma pada na koljena
Pod krilom vjetra
Svakog casa sve viša
Bujica urla
Svakog casa sve dublja
Preko tvog usnula tijela
Svakog casa sve više noc

JESEN

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
cisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i radja opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivnice.

ŽEDAN

Tražeci se, Poezijo,
u tebi sam se tražio:
razbita zvezda vode
utopila se u mom bicu.
Tražeci te, Poezijo,
u sebi doživeh brodolom.
Potom sam samo tebe tražio
da bih od sebe pobegao:
šikara odraza
u kojoj se izgubih!
Ali onda, nakon mnogih vrludanja,
ponovno spazih sebe:
isto lice potopljeno
u istu golotu;
iste vode ogledala
u kojima ne smem piti;
a na rubu ogledala
isti mrtav od žedji.

DVA TELA

Dva tela licem u lice,
ponekad su dva vala,
a noć je okean.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su dva kamena,
a noć je pustinja.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su korenje
u noći spleteno.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su noževi,
a noć je munja.

Dva tela, licem u lice,
dve su zvezde koje padaju
u prazno nebo.

DODIR

Moje ruke
Otvaraju zastore tvoga bića
Odjevaju te u drugu nagotu
Otkrivaju tijela tvoga tijela
Moje ruke
Izmišljaju drugo tijelo tvoga tijela.

JESEN

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.

MONOLOG

Pod srušenim stubovima,
između ništavila i sna
kruže moji budni sati,
slogovi tvoga imena.

Tvoja duga kosa riđana-
odblesak leta-
sa žestinom blagom treperi
na plećima noći.

Uobičajena tama sna
što izvire iz ruina
i pravi te od ničega.
Teške pletenice, zaborav,
vlažna obala noći
gde se širi, gde udara
slepo more – mesečar.

ZAPISANO ZELENIM TINTOM

Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade,
krošnje gdje pjevaju slova,
riječi koje su stabla,
rečenice koje su zelena zviježđa.

Pusti da moje riječi,o bijela, siđu i pokriju te
kao kiša lišća snježno polje,
kao bršljan statuu,
kao titnta stranicu.

Ruke,struk, vrat, grudi,
čelo čisto kao more,
potiljak jesenske šume,
zube koji grickaju vlat trave.

Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo,
kao tijelo stabla u pupanju.
Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci:
pogledaj nebo kako je zelenim zvijezdama tetovirano.

TIŠINA

Kao što iz dna glazbe izvire nota
koja drhteći raste i postaje sve tanja
sve dok u dragoj glazbi ne zanijemi,
tako iz dna tišine
izvire draga tišina, oštri toranj, sablja
i diže se i raste i zanosi nas,
i dok se uzdižu padaju
sjećanja, nade,
male i velike laži,
i hoćemo da kriknemo, ali se u grlu
rasprši krik:
uviremo u tišinu
gdje tišine postaju nijeme.

POSETE

Kroz gradsku noć od kamena i suše
ulazi polje u moju sobu.
Pruža zelene ruke sa ptičjim narukvicama,
sa narukvicama od lišća.
Nosi reku u ruci.
Nebo iz polja takođe ulazi
sa svojom košarom tek isečenog dragog kamenja.
i more seda pored mene,
polažući svoj beli rep na tlo.
iz tišine izbija drvo muzike.
Sa drveta vise sve lepe reči,
koje sjaje, zru, padaju.
Na mom čelu pećina u kojoj prebiva munja…
Ali sve se naselilo krilima.

Niko se ne može oteti vjerovanju u magijsku moć riječi, čak ni oni koji nemaju povjerenja u njih. Rezerva prema jeziku je intelektualni stav. Samo u nekim trenucima mjerimo riječi; kad oni prođu, opet im vraćamo povjerenje. Povjerenje u jezik je spontan i iskonski čovjekov stav: stvari su njihovo ime. Vjera u riječi je reminiscencija naših davnašnjih vjerovanja: priroda je ispunjena duhovima; svaki predmet ima sopstveni život; riječi, koje su duplikat objektivnog svijeta, takođe imaju dušu. Jezik, kao univerzum, svijet je poziva i odziva; plima i oseka, spajanje i razdvajanje, udisanje i izdisanje. Jedne se riječi privlače, druge se odbijaju, ali sve su odgovarajuće. Jezik je skup živih bića koja pokreću ritmovi slični onima koji upravljaju zvijezdama i biljkama. Octavio Paz

SUNČEV KAMEN
(odlomak)

spram šalitrene i kamene večeri
opremljene nevidljivim britvama
jedan crveni neodgonetljivi rukopis
ispisuješ na mojoj koži i te rane
prekrivaju me kao odelo od plamena,
gorim ne sagorevajući, tražim vode
a u tvojim očima nema vode, ima kamenja,
a tvoje grudi, tvoja utroba, tvoja bedra
od kamena su, tvoja usta mirišu na prašinu,
tvoja usta mirišu na zatrovano vreme,
tvoje telo miriše na jamu bez izlaza,
uski prolaz ogledalâ koja ponavljaju
oči žednika, nogostup
koji se vraća uvek tački polaska,
i ti me vodiš slepog za ruku
tim tvrdokornim salama
prema središtu kruga i uspravljaš se
kao sjaj koji se ledi u sveću,
kao svetlost koja ume da zdere, očaravajuća,
kao gubilište za osuđenika,
osetljiv kao bič i stasit
kao oružje mesečevo blizanče,
dok tvoje naoštrene reči kopaju
moje grudi i pustoše ih i prazne,
otimaš mi jednu po jednu uspomenu,
zaboravio sam svoje ime, moji prijatelji
među svinjama grokću ili se kvare
dok ih sunce jede u provaliji...

Jesen - Octavio Paz
U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.

Kao što iz dna glazbe izvire nota
koja drhteći raste i postaje sve tanja
sve dok u dragoj glazbi ne zanijemi,
tako iz dna tišine
izvire draga tišina, oštri toranj, sablja
i diže se i raste i zanosi nas,
i dok se uzdižu padaju
sjećanja, nade,
male i velike laži,
i hoćemo da kriknemo, ali se u grlu
rasprši krik:
uviremo u tišinu
gdje tišine postaju nijeme.
Nazad na vrh Ići dole