Legende i priče o Zagrebu i okolici

Stari je Zagreb bio poznat po svojim legendama. Prepredale su se priče o strašnim događajima koji su se zbivali unutar gradskih zidina, ali i izvan njih. Mnoge ( istinite ) su se legende zbile na obroncima Medvednice, a neke od njih se pamte i dan danas. Većinu od njih je, u svojim knjigama , opisala naša spisateljica Marija Jurić Zagorka, pogotovo u Gričkoj vještici, koju su , nadam se , mnogi pročitali.

Zagrebi Mando


Nitko ne točno kada je nastao Zagreb, ali prvi pravi i istiniti zapisi datiraju od 1094 godine.

Kako si postao bijeli grade? Kako je ime nastalo tvoje? O tome se malo što reći znade, o tome dvije priče postoje: I prva nam priča po istini ovako zbori: Bio  je junak neznani neki, i taj se junak mladi i smjeli od kuće krenuo u svijet daleki.

I jednog dana, u osvit zore, umoran stiže u polje pusto, baš podno mračne Medveđe gore u kojoj šumi drveće gusto. Kad stade zatim sunce da žeže, malaksa junak sve više, više, junačko grlo zeđa mu steže, goreći od nje on čelo briše.

U to se pred njim sred prašnog puta, prekrasna neka djevojka stvori, pogleda ga milo, lijepo, pa  prošaputa; Želis li štogod, junače, zbori? Da li si sa zemlje, da li si vila, ne mogu znati, djevojko mila, ali malo vode, neznanko dragaa, daj mi, od žeđi ja ginem sada."

Ni kapi nemam, polje je pusto, tu vode nitko našao ne bi, ali na tom mjestu, tu gdje si posusto po suhom pijesku snazno zagrebi! Sagnu se junak, zagrebe rukom još jače, jos brže, djeva mu reće; I gledaj čuda, šumom i hukom potočić bistar pred njim poteče.

Napi se junak i prepun sreće podize djevi on oči svoje; Blaženstvo ne znah ja nikad veće, reci mi tko si, reci ime tvoje! Zovem se Manda, ja sam siroče, na  ovom svijetu nikoga nemam.

Žena mi budi, tad vitez poče, za tebe divne dvorove spremam.

I dok on zbori te riječi svoje sunčani zraci, gle iznenada stvoriše taj tren iznad njih dvoje prekrasnu sliku budućeg grada.
                           *                         

Po toj djevi Mandi, M a n d u š e v a c  posta izvor leden, hladan, što se na suncu bljeska kraj izvora toga nas  Z a g r e b - G r a d  posta na mjestu gdje vitez  z a g r e b e  sred pijeska.


To sto ste culi, samo je bajka, legenda, koja čuje se često. Drugu mi priču pričala majka, u nju ja nisam vjerovat prestala. M e d v e s č a k  potok nekad je tekao drugačijim smjerom no mi što znamo, izvor mu bješe negdje daleko - krivudao potok malo amo i tamo.

Obala nekad   g r e b  se zvala, (to ime pamti još moja baka), i jednog dana, kućica mala  Z a  g  r e b o  m   niče, kraj Medveščaka. I kraj te prve diže se druga, i kraj te druge deseta, stota,  ako kroz mnoga stoljeća duga grad se je dizao da je milota.

Digoše ljudi dvorove sjajne, palače, tvrđe i čuda mnoga, digoše kule, bedeme trajne i divne crkve u slavu Boga.  Z a  g r e b o m  sto se podigao tako u doba ono, u doba davno,  Z a g r e b o m - G r a d o m   zvao je svako to mjesto divno, to mjesto slavno.


  K*O LEGENDA PRIČA STARA
BILA JEDNOM MANDA BAJNA
GRABILA JE IZ BUNARA
 A VODA JE BILA SJAJNA
MANDUŠEVAC DUGO SE SKRIVAL
O MANDI SE ZNA TEK NEKAJ
BUMO NAŠLI NOVE MANDE
AL* VODE NI KAK NEGDAR
    
      ZAGRABI MANDO, ZAGRABI
      ZAGRABI BILO ČIME
      ZA BREGOM ROĐEN JE OVAJ GRAD
     I ZAGREB JE DOBIO IME

NEK* IZ ZDENCA SAD POTEČE
NOVA LJUBAV PREMA GRADU
POLITIČKI BUMO REKLI
NOVI ODNOS PREMA RADU
MANDUŠEVAC DUGO SE SKRIVAL
O MANDI SE ZNA TEK NEKAJ
BUMO NAŠLI NOVE MANDE
AL* VODE NI KAK NEGDAR

MAJKA BOŽJA OD KAMENITIH VRATA


Nešto više o nastanku legende o Majci Božjoj s Kamenitih vrata, ispripovijedat će nam – a tko drugi nego Zagorka!

"U noći pojavio se požar u krčmi na Dvercima, a Manduša je sliku Majke Božje odnijela svojoj kumi uz Kamenita vrata. Razorni je požar opustošio sve od Dverci do Kamenitih vrati.

Građani grada Zagreba stoje na zgarištu. Duboka im bol u licima i dušama. I Manduša iz krčme na Dvercima stoji s njima i lije suze za slikom svoje Majke Božje uz koju je vezala staru priču o postanku najdražeg joj grada.

Kopaju građani prah i pepeo na garištu. Odjednom krik ljudstva prolama zrakom. Krik čuđenja – strahopoštovanja – zanosa! Iz praha i pepela digoše sliku Majke Božje. Ljudi stoje – drhću, šapat ide od usta do usta.

Barilec: Sveti Bože! Rub slike uhvatio je plamen, a onda se zaustavio!?

Plemenščak: Predstavio se, poklonio svetosti lika Bogorodice i ugasnuo!

Manduša: Sve je izgorilo, sve – samo Majka Božja ostaje u gradu našem! Čudotvorna Majka Božja!

(...) Kleče građani pod svodovima stare kule na Kamenitim vratima. U polumraku drhću svijeće u njihovim rukama. Ljepota djevojka Manduša svetu sliku Majke Božje, izvađenu ispod pepela, prisloni o zid stare kule i kliče glasom zanosite duše:

Majka Božja na Kamenitim vratima! Ostani u toj kuli s nama, na sve vjekove!... I dolazit će k tebi hrvatske duše, da prime utjehu jadu svome, potporu nadama svojim, zaštitu od pogibelji od zlotvora svojih!...

I tebe slavit će grad naš rođeni, dragi, dok u njemu bude roda hrvatskoga!"…
Majka Božja od Kamenitih tako postaje zaštitnicom grada.

KRALJIČIN ZDENAC

Kraljičin zdenac ima svoje ime od sljedeće narodne priče: Jedne godine bila su usahnula uslijed velike suše sva vrela i zdenci okolice, osim dubokog zdenca u Medvedgradu, kojim je tad gospodarila Crna Kraljica. Narod izmučen od žeđi uputi se k Crnoj Kraljici u gradini i zamoli od nje vode, koju im ova uskrati. Narod sav zdvojan proklinje gradinu te se baci na milost i nemilost u šumu, koja je tada bila puna medvjeda i drugih divljih zvijeri. Kad je narod došao do ovog mjesta, spazi to vrelo, koje prije nije postojalo, dok u isto vrijeme zdenac u Medvedgradu presahnu.

znad grada, u Zagrebačkoj gori na brdu Mali Plazur nalazi se drevni grad kao kruna gradu koji se razlio u dolini. Osim povijesnih nagađanja o gradnji, izgledu i vlasnicima, zanimljive su i legende koje narod prepričava, posebno ona o zloglasnoj Crnoj kraljici.

Prema povijesnim podacima dao ga je sagraditi zagrebački biskup Filip u 13. stoljeću. Svrha mu je bila obrana Kaptola, koji tada nije bio utvrđen, i biskupskih posjeda. Često je mijenjao vlasnike, bilo ih je ukupno 107. Posljednji stanovnici bili su Gregorijanci. Nakon potresa 1590. grad je teško oštećen da bi 1602. vlasnici odselili u kuriju u Šestinama (kasnije Kulmerov dvorac, danas obnovljen kao Todorićeva rezidencija). Zadnji vlasnici tada ruševnog grada bili su grofovi Kulmer.

Je li sagrađen u obrambene svrhe štiteći tadašnji Kaptol od navale Tatara pošto Kaptol nije bio utvrđen kao Gradec, ili u svrhu stanovanja mišljenja su podijeljena. To neka ostane tema povjesničara.



Medvedgrad je bio strah i užas za sve susjede. Naročito za Gradec (Grič). U vječitom sukobu Kaptola i Gradeca medvedgradski gospodari i Kaptol često su pljačkali okolna sela koja nisu bila pod njihovom vlašću. Tu su najviše stradali Dedići i Gračani u vlasti Gradeca koji su bili stalna meta pljačke.

Ljudi su vjerovali u svašta. U tom praznovjerju, teškom životu, strahu i tlaki, ispredale su se priče i pjesme koje su ostale legende. Budući da su se prenosile usmenom predajom vjerojatno su se mnoge izgubile, a samo su neke ostale zapisane.

Rođenje braka iz duha kurve i matere

Jasna Babić

Iako nije izložena mučenju, optuženica je spremno priznala, ne samo jedno čedomorstvo o kojemu se danima govorkalo, nego čak dva vlastoručna abortusa. Navodno, dva muška fetusa "u sebi je ugušila", izbacila iz uterusa i zakopala u grmlju današnje Vlaške ulice, nastanjene kaptolskim kmetovima. Primjereno zlodjelu, osuđena je na potapanje i gušenje u Savi do sigurne smrti. Zbog zalaganja nekih utjecajnih ljudi, (kako posve iskreno konstatira spis) pravorijek je odmah ublažen: odlučeno je da se Dorotea samo baci u rijeku, što bi možebitnoj plivačici pružilo šansu za preživljavanje. Ali taman kada se sudska delegacija našla na savskoj obali da nadgleda egzekuciju, nastupio je vrtoglavi preokret...

Dvije-tri decenije prije dolaska Doroteje, kćeri Kuzmine, na zagrebačkom Zdencu – počesto zvanom Manduševac - taman su formirani počeci "crnoga tržišta" afrodizijaka, opijata i vradžbina. Nudilo je specijalizirani asortiman "hižnim tovarušicama", sjajnim kuharicama, majkama, domaćicama, ali već pomalo ocvalima, nevoljenima, nesretnima. 
"Na Zdencu je kupala zlim korijenjem ženu svoga rođaka Luke, pa ju je tamo polijevala tim zlim korijenjem, zato da je muž ne tuče nego da je voli", pravdala se 1476. godine stanovita Jela Rogačica, koja nedozvoljenim sredstvima, eto, pokušava spasiti jedan ugroženi muško-ženski odnos. O komercijalnom uspjehu  njezinih  tajnovitih "kozmetičkih" kupelji svjedoče dvije škrte činjenice istoga sudskoga zapisa: premda samohrana majka već odrasle kćeri, imala je vlastitu kuću. No, emancipatorski ženski raritet, poput kućevlasništva, sasječen je u samom začetku. Uz kupku na Zdencu, našlo se dovoljno neoprostivoga optužnoga materijala o njezinom sudjelovanju u ubojstvu jednoga neznanca. Da stvar bude još puno gora: leš je podmetnula gradskom slugi Jerneju. Kao najpodmuklija zločinka umrla je već u pritvoru. 
Nakon tolike sablazni, mnoga će stoljeća proći dok se na zagrebačkom tlu ne pojavi žena i majka koja vlastitim snagama gradi autonomnu egzistenciju, bez muškoga pokroviteljstva, pratnje ili barem ispomoći. I sama riječ "udaja" novijeg je doba, izvedena iz modernih prijevoda požutjelih latinsko-arhivskih tekstova. Stari kajkavci, ljudi nepismene kulture, imali su običaj reći da je djevojka iz rodne kuće "zamuž prešla", ne ulazeći u njezin vjenčani ili nevjenčani status. Druga je stvar što u vokabularu mrtve latinštine "nupta" – udana - postaje svaka "kućna tovarušica". Iz toga je skrpano mnoštvo povijesnih nesporazuma, koji su izglađeni modernim uvjerenjima kako je bračana monogamija prirodno muško-žensko stanje u zemlji s golemom većinom kršćana. 
Dorotea, kćer Kuzmina, stigla je iz sela Otok u današnjem Zapruđu, pri kraju 15. stoljeća. Ako je suditi po poznatim povijesnim datumima, "dotepenka" je dopješačila pred jurišima Turaka po Turopolju do južnih obala Save. Po zagrebačkom području trajala je evakuacija prema sjeveru i zapadu: u smjeru Europe pobjegli su Cisterciti i bogatiji romanski trgovci; s nizinskoga juga gmizao je ruralni slavenski element, bez ikakve šanse da stekne pravo građanstva i adekvatno pravo glasa u biranju gornjogradskih Vlasti. Prihvaćeni kao podstanari gradskih „hiža", koji mogu očekivati samo najprezrenije fizičke poslove i vojnu mobilizaciju. Neevidentirani i nikada pobrojani, ali nužni u opasnim vremenima kao zidari na zapuštenim gradskim bedemima, ta nova društvena pojava istisnula je priču o grijesima svih do tada zabludjelih purgerica. Kako zamjećuje povjesničarka Nada Klaić, u doba prve panike od Turaka, kazneni predmeti govore o strancima koji dolaze u Zagreb sa zlim namjerama, mahom lopovskim: okraden je unuk poznatog gradskog suca, ukradena je stoka "purgera" Zalovića...

Ukratko, Jela Rogačica uvelike je zaboravljena kada došljakinja Dorotea zavodljivo korača po urbanom prostoru feudalnoga grada, koji se opadanjem međunarodnih kontakata ustrašeno čahuri u problem svojih bedema i gradskih vrata. Ali je iza Jele Rogačice u ženskom svijetu ostala nijema i neutješna praznina. Po nizu znakova, srednjovjekovni Zagrepčani nisu previše spremni na zakleti bračni odnos po nacrtu Crkve, kako će pokazati ženidbene političke zapovijedi tijekom budućeg 17. stoljeća. Do tada je oslonac muško-ženske zajednice izgrađen u nekodoficiranom običaju pod rigidnom moralnom prisilom. Zato niz "hižnih tovarušica" nadalje službeno i neslužbeno predstavljaju njihovim djevojačkim prezimenima, uz načelnu mogućnost da se uvijek zamjene nekom mlađom i ljepšom. To je jači razlog da "kućne tovarušice" - poštovane, ali niskoga roda - sa zavišću prate širenje svetoga sakramenta koji preskače njihovu vrstu.

Tijekom srednjega vijeka institut braka, kao doživotna socijalna zaštita žene, najdosljednije se prakticira unutar plemićke elite po zagrebačkoj ladanjskoj okolici. Vezivanjem kćeri i sinova aristokracija je kreirala političko-teritorijalne alijanse, dakako, čuvajući čistoću svoju plemenite krvi. Zato je potrebno slamati urođene razmake između političkih staleža i ekonomskih klasa da doživotna monogamija postane univerzalni imperativ civilizacije. U više-manje neosviještenoj ženskoj strategiji koja vodi tome cilju, za početak pomažu tragične priče o sudbinama baba, izmoždenih poslovima u muškim domovima, pa otjeranih bez riječi zahvale. Premda njihova realna brojnost nikada nije dokazana, naziv u njihovu slavu zauvijek je lociran u takozvanom babljem kutu na sjeverozapadnim nebom iznad Zagreba.
Za sada, u zadnjim godinama 15.st., Dorotea, kćer Kuzmina, postigla je nestanak ženske boli za duševnom utjehom ljubavnih preparata i terapija Jele Rogačice. Konačno je kolektiv Gornjega Grada mogao odahnuti s olakšanjem, otkrivši da krivnja za ćudljivost muške erotike ne ovisi o fizičkim mijenama ženskoga tijela, nego o toj Doroteji, pravoj napasti. Svi purgerski muško-ženski pogledi fokusirali su se na njezin stas, frizuru, odjeću.
- Odjeva se poput djevojke, pletenice joj vise po leđima..., rogoborilo se po zagrebačkom Gornjem Gradu. "Maretrix", kurva, zabilježit će učeni gradski notar u svoj latinski zapisnik, podržavajući iznenadnu svijest "hižnih tovarušica" da su nezamijenjive u muškoj higijeni, prehrambenim potrebama, rađanju i odgoju djece. Da su neophodne - ako ne više od seksipila u postelji - onda da su potrebne barem jednako. Konačno, nastupivši kao majke, pokret je stiliziran argumentima koji se kazneno-pravno nisu mogli ignorirati: u prosincu 1499. Dorotea je osumnjičena za čedomorstvo. Tako je uslijedio sudski proces koji će nakon prvotnoga šoka pokazivati sve više raskoraka između optužnih razmjera i neobjašnjive tolerancije muških prosudbi i sudovanja. 

Iako nije izložena mučenju, optuženica je spremno priznala, ne samo jedno čedomorstvo o kojemu se danima govorkalo, nego čak dva vlastoručna abortusa. Navodno, dva muška fetusa "u sebi je ugušila", izbacila iz uterusa i zakopala u grmlju današnje Vlaške ulice, nastanjene kaptolskim kmetovima. Primjereno zlodjelu, osuđena je na potapanje i gušenje u Savi do sigurne smrti. Zbog  zalaganja nekih utjecajnih ljudi, (kako posve iskreno konstatira spis) pravorijek je odmah ublažen: odlučeno je da se Dorotea samo baci u rijeku, što bi možebitnoj plivačici pružilo šansu za preživljavanje. Ali taman kada se sudska delegacija našla na savskoj obali da nadgleda egzekuciju, nastupio je vrtoglavi preokret: "hahar", odnosno krvnik Valentin izražava želju da se Doroteom oženi, dakako, službeno, pred oltarom, bez mogućnosti razvoda i protjerivanja, uz jamstva crkvene zaštite. Automatski je pomilovana.
   
Ne znamo kakva je bila reakcija gornjogradskih majki. Donekle ipak nagađamo: utjerana u pristojni haljetak i strogo začešljane kose, Dorotein primjer poslužit će za naravoučenije ženskoj populaciji, čiji smisao do dana-današnjeg nije odgonetnut. U svakom slučaju, prestalo je rogoborenje "hižnih tovarušica" protiv kćeri Kuzmine, a pravosuđe se vratilo kradljivcima i lopovima, potom turskoj sili koja navire sa juga i istoka. Nastupajuće 16. stoljeće, naime, imalo je prečih briga od ženskih bračnih ambicija.
No, u 17. stoljeću, s jenjavanjem turskoga pritiska, po svemu sudeći, snovi se  opet bude. Interes za bračna stanja po gradskim kućama i domaćinstvima podudara se s gornjogradskim etabliranjem Družbe Isusove 1606. godine, koja se poduhvatila vjerskoga odgoja nepismenoga puka, kako po Zagrebu, tako po zagrebačkoj provincijskoj okolici. Istina, njihove kronike samo ovlaš spominju da muškarci i žene na istočnoj strani Zagrebačke gore žive "u bludu", ali isusovački potezi jasno ukazuju snažnu usmjerenost na žene. Uz podizanje kulta Blažene Djevice Marije i savjetodavnu funkciju na bečkom dvoru, u Zagrebu kolaboriraju s optuženim vješticama, u svom ljetnikovcu na Paukovcu od ženskih skitnica stvaraju vrtlarice, ukorjenjuju higijenske i zdravstvene navike seoskih domaćica... Istodobno, gornjogradska Vlast, koja Red prima objeručke, kreće u ženidbene akcije. Godine 1635. imućnijim i nevjenčanim purgerima prijete globom od 100 dukata ukoliko se ne vjenčaju, dvije godine kasnije nalog se ponavlja uz prijetnju zabrane obrtničko-trgovačkoga poslovanja na zagrebačkom prostoru. Kako prijetnja očito nije urodila plodom, Vlast izokreće strategiju. Umjesto političkih restrikcija, 3. veljače 1699. ženidbu nudi kao osobitu olakšicu u stjecanju simboličkih vrijednosti. Neka se purgeri ožene, kako piše, "da se digne ugled njihovoga staleža i dobroga glasa".

Nakon toga slijedi toliko ubrzana afirmacija ženskih bračnih želja da sredinom 18. stoljeća Baltazar Krčelić bilježi crticu iz Pokupskog, svakako dostojnu "crne kronike": neki je seljak imao zakonitu ženu i priležnicu, pa se zakonita žena uvrijeđeno vratila pod okrilje svoga oca. Otac je slučaj prijavio nadležnom crkvenom Konzistoriju, koji je zaključio da je riječ o muškoj "poliandriji" pod očaravajućim utjecajem priležnice. Muž se pokajao pred nadležnim crkvenim tijelom, pa je bračni par krenuo kući. No, prolazeći kroz neku šumu, muškaraca je nešto spopalo, izvukao je nož i zaklao suprugu. Od svih mogućih asocijacija na događaj koji uredno bilježi, autor, kroničar i kanonik, priču poentira ovakvom poukom: "jao, na što navodi slijepa ljubav".
Dakle, po njegovoj teološkoj prosudbi, brak bez tragičnih posljedica utemeljen je na racionalnosti, mudrosti, roditeljskoj pameti, nikako na mladenačkim osjećajima. U to ime Krčelić će ponuditi alternativni primjer: dobra Krčelićeva prijateljica, Rozalija Somogy, rođena kao siromašna plemkinja, zarana se udala za jednako siromašnoga plemića. Uskoro je postala javno poznata i društveno cijenjena ljubavnica trulo bogatog baruna Gothala, također oženjenog. Bogatstvo kojim je ljubavnik zasipao svoju konkubinu služilo je za udoban opstanak njezinoga službenoga braka. Aranžman se pokazao toliko isplativ i koristan da su odlučili vjenčati svoju djecu. I tek tada, oko 1750. godine, učinjen je prvi ženski korak prema bračnom romantizmu: u prvoj generacijskoj pobuni jedne kćeri protiv matere, Rozalinija kćer Terezija usprotivila se roditeljskoj volji, izabravši za supruga stanovitoga Juraja Petkovića, tajnika biskupa Juraja Branjuga, mladoga posjednika Psarjeva i dijelova današnjeg Dugog Sela. On ne samo da je bio vjerno monogaman svojoj supruzi, nego je aktivno sudjelovao u kazneno-pravnoj likvidaciji jedne seljanke, koja je nekoliko mjeseci tijekom 1751. godine živjela pod istim krovom sa svojim ljubavnikom i njegovom ženom. No, bila je to generacija koja na hrvatskim prostorima provodi planove modernizacije po znanju i uputama Marije Terezije. Bilo je jednostavno njezino iskustvo krunjene ženske glave: uz supruga koji je izgubio zemlju vlastitih predaka, zatim i sve bitke u kojima je zapovijedao, iskazao se samo u bračnoj ložnici, pa je kraljici priuštio 16 trudnoća za redom i silno željenoga prestolonasljednika.