Pazinska jama je najslikovitiji primjer djelovanja prirodnih sila na krški teren Istre. Ispod zidina tisućljetnog Pazinskog kaštela, točno na granici «sive» i «crvene» Istre, najveća istarska ponornica Pazinčica našla je svoj put kroz podzemlje do doline rijeke Raše, a možda i do Limskog zaljeva kako u svom romanu «Matijaš Sandorf» opisuje legendarni Jules Verne. Ta nesvakidašnja igra prirode nadahnula je i mnoge druge pisce (Nazor, Dante, Yriarte…). Pazinski ponor je zakonom zaštićen kao značajni krajobraz. Zaštićeno područje obuhvaća kanjon i ponor Pazinčice, dužine oko 500 metara i dubine oko 100 metara, te Pazinsku jamu.
Markantan ponor pazinskog potoka u krškoj jami vrlo je rano privlačio pozornost, kako znatiželjnih europskih putopisaca tako i znanstvenika i speleologa.
o 1770. Pazinsku jamu prvi put spominje Alberto Fortis, prirodoslovac iz Padove, u svojim istraživanjima krškog podzemlja u Istri.
o Prva sustavna istraživanja pazinskog ponora obavio je Edouard A. Martel, poznati francuski speleolog i istraživač krša.
o 1893. E. A. Martel i Wilhelm Putick, šumarski stručnjak iz Ljubljane napravili su prvi detaljni nacrt jame. Martel je prepoznao da je ponor nastao djelovanjem vode uzduž pukotina u stijenama, te da vode iz velikog podzemnog jezera (Martelovog jezera) moraju otjecati dalje kroz sifon na dnu.
o Dvadesetih godina prošlog stoljeća talijanski geolog Carlo D'Ambrosi ukazuje na podzemnu povezanost pazinskog ponora sa dolinom rijeke Raše, na istoku Istre.
o Pokus sa obilježenim jeguljama rovinjskog znanstvenika Massima Selle tu je tvrdnju dodatno potkrijepio.
o 1967. zagrebački su geolozi i paleontolog Mirko Malez napravili detaljni nacrt jame i detaljno razmotrili njezin nastanak. Malez zastupa ranije uvriježenu teoriju po kojoj vode iz jame izviru u Limskom kanalu na zapadu Istre.
o Nakon toga jamu istražuje Speleološko društvo Istra iz Pazina, uz pomoć ronilaca iz Pule.
o 1975. Mitar Marinović je preronio sifon velikog jezera te izronio u slijedećoj, dotada nepoznatoj, spiljskoj dvorani s malim jezerom nazvanim po njemu Mitrovo jezero.
Iako je posljednje trasiranje (bojanje) voda potvrdilo da one definitivno ne dolaze do Limskog kanala, nego na istok i jug Istre, u najnovijim su istraživanjima pazinski speleolozi otkrili još jedan ponor, u Zelenoj pećini.

Legenda o postanku
Legenda kaže da je div Dragonja udario nogom o zemlju, taman ispod litice na kojoj se uzdizao Pazinski Kaštel. Tako je umjesto treće rijeke nastala vijugava rječica Pazinčica čija se voda i dan danas netragom gubi u vrletnoj Pazinskoj jami kako je to ispripovjedio poznati hrvatski pisac Vladimir Nazor. Vjeruje se da je i Dante posjetio Pazin (nakon Pule) i dobio dodatnu inspiraciju za Božansku komediju, pogotovo dio o silasku u pakao. Pazinska jama nadahnjuje svjetski poznatoga pisca Julesa Vernea, koji u romanu Mathias Sandorf, provodi junake podzemljem jame od Pazina do Limskog kanala. Riječ je o ponoru koji je nastao na dodiru vodonepropusne podloge sliva Pazinčice i vodopropusnih vapnenaca koji izgrađuju cijeli prostor jugozapadne Istre.

Izvor:pazinska-jama.com

Istra



Istra (čakavski Istrija, Jistra) je najveći hrvatski (a ujedno i jadranski) poluotok. Nalazi se na sjeverome dijelu Jadrana na teritoriju Slovenije, Hrvatske i Italije. Geografska granica Istre ide linijom od uvale Milje (talijanski Muggia) do uvale Preluka (tako da je npr. Opatija dio Istre.)

Zapadna obala Istre je plića i bolje razvedena, dok je istočna strma i slabije naseljena. Istru se obično dijeli na tri dijela:

   Crvena Istra (zapadna obala), gdje prevladava crveno-smeđa zemlja (crljenica)
   Siva Istra (središnja Istra), zbog sivog glinenastog tla.
   Bijela Istra (padine Učke i istočni dio poluotoka) zbog kamenitog tla.

Istočna obala Istre (tzv. Liburnija odnosno gradovi Brseč, Lovran, Opatija, Volosko, Matulji, Kastav) odnosno zapadni dio Kvarnerskog zaljeva od 1993 godine administrativno je odvojen od ostatka Istre u sastavu Republike Hrvatske, tako da je danas Istra podijeljena između dvije županije: Istarske i Primorsko-goranske. Veći dio Istre pokriva Istarska županija. Važni gradovi i općine u Istri su Pula, Pazin, Poreč, Rovinj, Opatija, Umag, Novigrad, Labin, Buzet, Motovun, Kopar i Piran.

(Wikipedija)

Povijest

Naziv Istra prema nekim izvorima potječe od ilirskog plemena Histri, koje je živjelo u tom području. Rimljani Ilire opisuju kao zloglasne gusare koji su znali iskoristiti činjenicu što su zbog brojnih plićaka istarske obale vrlo opasne za plovidbu. Rimljani su Istru osvojili tek nakon dva vojna pohoda - 177 godine pr. Kr. kada ih pobijeđuje konzul Manlije Vulzon. Zadnji otpor Histri su pružili u svom sjedištu Nezakciju (lat. Nezactium) pokraj Pule. Posljednji branitelji, ukljućujući i posljednjeg kralja Epulona su si oduzeli žviot bacivši se sa zidina grada. Po tome događaju Nezakcij se često uspoređuje sa Masadom.

Hrvati se na Istri spominju već u 6. stoljeću.

Naziv "Istra" prema nekim izvorima potiče od ilirskog plemena Histri, koje je živjelo u tom području. Rimljani Ilire opisuju kao zloglasne gusare koji su znali iskoristiti činjenicu što su zbog brojnih plićaka istarske obale vrlo opasne za plovidbu. Rimljani su Istru osvojili tek nakon dva vojna pohoda - 177 godine pne.

Nakon propasti Rimskog Carstva regiju su pljačkali Goti i Langobardi. 789. godine Istra je pripala Franačkom Carstvu (pod Pipinom III.) i nakon toga je njome vladao cijeli niz grofova, akvilejski patrijarsi i Venecijanska Republika.

Habsburgovci, koji su dotada držali uglavnom unutrašnjost poluotoka, obalu su stavili pod vlast mirom u Campo Formiu i propašću Mletačke republike 1797. godine. Od 1805. do 1813. Istra je bila pod vlašću Napoleona, da bi je nakon toga ponovno preuzeli Habsburgovci.

Istra je tradicionalno etnički miješana. Za vrijeme austrijske vladavine u Istri su živjeli Hrvati, Slovenci, Talijani i brojne manjine (npr. Istrorumunji).

Nakon Prvog svjetskog rata Istra je prešla u ruke Italije. Tokom par sljedećih desetljeća Hrvati i Slovenci su bili prisiljeni na talijanizaciju: morali su talijanizirati imena, slavenske škole su bile zabranjene i sl. Talijanska vlada je u Istru naselila nekoliko desetaka tisuća Talijana iz južne Italije. Ti potezi su pogoršali tradicionalno dobre odnose između pripadnika naroda koji u Istri žive.

Po završetku drugog svjetskog rata Istra je postala dijelom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U prvih nekoliko godina nakon rata je Istru napustilo nekoliko desetaka tisuća stanovnika (oko broja još uvijek ne postoji suglasnost među povijesničarima) koji se dijele na "esule" i "optante". Esuli su izbjeglice koji su otišli odmah nakon rata, a "optanti" su oni koji su odabrali (optirali) otići iz Jugoslavije, a Italija se obvezala brinuti se za njih. Velik broj ljudi koji su odlazili iz Istre samo su se privremeno zadržavali u Italiji i kasnije kretali u druge zemlje.

U Istri se nakon toga razvio turizam, te je postala jednom od najprosperitetnijih regija tadašnje države. U doba neposredno pred raspad Jugoslavije, Istra je uglavnom bila pošteđena etničkih tenzija, a stanovništvo nesklono ekstremnom nacionalizmu.



(Wikipedija)

Starohrvatska mitologija je prepuna zanimljivih pričica koje se odnose na prostor Istre, Kvarnera i Gorskog Kotara.

Tako se pod 12 istarskih legendi smatraju sljedeće priče:

1. Legenda o kralju Albusu
2. Legenda o vilama koje su gradile Arenu
3. Legenda o Argonautima
4. Legenda o posljednjem histarskom kralju Epulonu
5. Legenda o kruni kralja Tomislava
6. Legenda o Atili u Istri
7. Legenda o sv. Niceforu i trnoplesarima
8. Legenda o sv. Eufemiji
9. Legenda o nastanku Pazinske jame
10. Legenda o Velom Joži
11. Legenda o stijeni sv. Stjepana
12. Legenda o starohrvatskim bogovima i divovima

Legenda o Atili u Istri



U zapadnom dijelu Istre postoje mnoge priče o Atili, vojskovođi i vladaru Huna, koji je 453. godine razorio Akvileju, poharao sjevernu Italiju, te došao u sukob s Rimskim carstvom. U domaćoj predaji Atila je i simbol svakog osvajača i svih vojski koje su harale Istrom. Tako je Atila ponekad grčki car, ponekad francuski kralj, no gotovo da ne postoji mjesto u zapadnom dijelu Istre koje ovaj osvajač u nekoj legendi nije opustošio, ili barem to pokušao pa mu iz nekog razloga nije uspjelo.

Legende kazuju o podrijetlu Atile od kćeri nekog vladara, koji je bio toliko strog prema prema njoj, da joj nije dozvoljavao da se makne iz dvorca. Naposljetku ga je uspjela zamoliti da joj nabavi psa, kako bi se imala s čime razonoditi, što je on i učinio. Vremenom, iz veze psa i princeze rodio se Atila, a prepoznavali su ga po tome što kad bi otvorio usta bi prvo tri puta zalajao, a onda progovorio kao čovjek, te što je imao oko na čelu. Prema istarskim legendama, razorio je Dvigrad, sv. Lovreč, Mutvoran te Starigrad na moru, umjesto kojeg je kasnije sazidan Novigrad, kao i mnoge dvorce i palače kojima danas nema ni traga. Druga legenda govori kako je Atila „zgorija svu Istriju, samo je ostala okoli Motovuna jena hiža i jedan veli dub spod Kaldira". No, nije on uvijek imao sreće s osvajanjima na poluotoku. Pokušao je osvojiti Grožnjan, te došavši pod zidine, najprije je zalajao tri puta, a onda naredio juriš na grad. Međutim, zvona na lokalnoj crkvi su se sama pokrenula, te su ga zauvijek otjerala iz ovog kraja. Čak je Atila prema jednoj istarskoj legendi završio svoj život na Božjem Polju kod Vižinade, na način da ga je pastir pogodio praćkom u „slipo oko". Iz tog razloga njegova glava stoji na portalu tamošnje crkve, a to nije jedino mjesto u Istri gdje se nalazi okrunjena kamena glava s psećim ušima i isplaženim jezikom, simbolično upozoravajući što se može dogoditi osvajačima ako udare na njihovo mjesto.

Legenda o nastanku Pazinske jame



Postoje u narodu priče koje govore kako su nekada davno u Istri zajedno živjeli divovi i ljudi. Najveći među njima, istovremeno i poglavar, bio je Ban Dragonja, velik kao planina. Kako su dijelovi Istre bili pod jezerima i močvarama, a drugi dijelovi sušni, zamoli su ljudi Bana da im podari vodu, da mogu obrađivati zemlju.
Najveći div bijaše dobre volje, pa je zaorao svojim ogromnim volovima i plugovima, te stvorio brazdu od jezera do mora u kojoj se otvorila rijeka, koju je nazvao po sebi. Tako nastade Dragonja. Učinio je i drugu brazdu, koju je nazvao po svojoj ženi. Tako nastade Mirna. Nakon što je počeo raditi na trećoj brazdi, koju bi po svojoj kćeri nazvao Draga, s Pazinskog kaštela mu se počela podsmjehivati i rugati žena pazinskog kapetana. Upitala ga je zar je tako star da tako plitko i krivudavo ore, na što se div razljutio i naprasno prekinuo posao. U tom času je nedovršenom brazdom navalila voda, htijući poplaviti kompletnu pazinsku kotlinu. Ljudi su pohitali Dragonji da ga mole za pomoć, a začuo se i plač majki i djece. Smilovao im se Ban, udario nogom u zemlju, točno pored pazinskog kaštela, gdje se otvorila ogromna jama, koja je uvukla sav višak vode u sebe, te je problem bio riješen. Na mjestu treće brazde nastala je krivudava Pazinčica, koja ponire upravo u Pazinskoj jami.

Legenda o Velom Joži




Vjerojatno je većina ljudi čula za Velog Jožu, lik iz romana Vladimira Nazora. Ovaj je pisac prije nekoliko destljeća, prikupljajući materijale za svoje priče, bio dobro upoznat s istarskim mitovima i pučkim pričama, koje je i proučavao.

Boraveći u Motovunu, na ulici je primijetio velikog i kršnog momka, koji je na ramenu nosio poveće deblo. Nazora je oduševio njegov ponosni stas, te radost i veselje na njegovu licu, te je tako dobio nadahnuće za priču. Prema legendama, Istra je u prošlosti osim ljudi imala i mnoštvo divova, koje su mali ljudi iz pakosti otrovali, ostavivši po jednog u svakom gradu da im služe. Tako su divovi obrađivali polja, krotili divlje zvijeri i radili druge najteže poslove, uz prijezir i omalovažavanje od strane patuljaka. Veli Jože je pripadao Motovuncima, koji se prema njemu nisu lijepo ponašali, a najviše što im je div mogao učiniti nakon što bi mu učinili štogod nažao, bilo je da protrese motovunski zvonik. Jednog dana su ga poslali u Veneciju, pa je na brodu upoznao galijota Iliju, koji mu je prenio značenje slobode. Galija je nestala u oluji, Jože se spasio, te isplivavši na istarskoj obali potražio je ostale divove, nagovarajući ih na pobunu. To su oni naposljetku i učinili, no patuljci su ih uspjeli zavaditi i podijeliti miteći ih zlatom i vinom. Svi su se vratili kao sluge svojim gradovima, osim Velog Jože, koji je u gori čekao bolji trenutak za ostvarenje slobode.

Legenda o kralju Albusu




Prema predaji, jednom davno kralj Albus bijaše vladar velikog broja otoka, pobijedivši sve neprijatelje koji bi mu stali na put. Kad se zasitio osvajanja, sagradio je sebi dvorac, čija su zlatna vrata bila okrenuta ka istoku. Kad se prvo jutro probudio, primijetio je da prve zrake ne padaju na njegova nova vrata, već na vrh planine Učke, te se zapanjio.
Pozvao je kraljeve susjednih zemalja, te ih upitao što je to što uspijeva zadovoljiti njihovu oholost. Kralj Gigan mu je priopćio da je u njegovom kraljevstvu to Učka gora, koja za njega nije tek obična planina, već kraljica. Galeša, drugi kralj mu je na isto pitanje dao odgovor da on osobno najviše mari za Mirnu, njegovu kraljicu. Tada je Albus odlučio napasti oba kraljevstva, kako bi im oteo ono najvrjednije. Svoje bi prijestolje postavio na vrh Učke, a Mirnu bi uzeo za ženu. Započeo je vojnu na Giganove posjede, te uspio proći sve prepreke i zasjesti na vrh najviše istarske planine, nakon čega se obrušio na Galešine zemlje. Na njegovom osvajačkom putu ga ništa nije moglo zaustaviti, te kad je napokon osvojio prijestolnicu, pozvao je Mirnu pred sebe. Kraljica je izašla pred barbarina noseći dojenče na grudima, no umjesto daljnjeg nasilja, dogodilo se nešto nepredvidljivo. Zgrabivši dijete, čudna mu je sila prošla tijelom, i oholi se kralj preobratio. Majci je nježno vratio dijete, te skupio svoju vojsku i otišao. Duša mu je od tada postala mirna, te se zauvijek ispunio radošću i dobrotom.

Legenda o vilama koje su sagradile Arenu




Prema legendi, Istru su nekada nastanjivale vile. Po noći bi plesale šumskim proplancima i livadama, a znalo bi se dogoditi da se ukažu ponekom mještaninu, bez loših namjera. Imale su moć čovjeku donijeti sreću, a bile su i graditeljice.

Prema priči, vile su sagradile Arenu u Puli. Jedne noći vukle su kamen s Učke, te jedan po jedan slagale u krug, i tako je nastalo velebno zdanje. Budući da su vile stvorenja noći, kada je prvi pijetao zakukurikao, one su morale prestati raditi svoj posao da ih ljudi ne bi vidjeli, i tako je Arena ostala nedovršena. To se objašnjava činjenicom da ona nije natkrivena, a kamenje namijenjeno za taj završni pothvat, ostalo je razasuto diljem Istre od Učke do mora, na mjestima gdje su se vile zatekle u trenutku pijetlove jutarnje pjesme. Pulska je Arena kroz povijest izazivala poštovanje kod svih koji su je vidjeli. Tako je bilo i kod Slavena, koji su je poput drugih smatrali za čudo, a pučki joj je naziv bio Divić - grad. „Divić" znači čudo, a etimološki nema veze s „divicama" - vilama.

Legenda o sv. Eufemiji



Ova legenda datira u 4. stoljeće, razdoblje vladavine cara Dioklecijana, koji je smatran najvećim progoniteljem kršćana. Sveta Eufemija rođena je 290. godine u gradu Kalcedonu nedaleko Carigrada. Bila je iz ugledne plemićke obitelji, no jednom se prilikom odbila pokloniti gradskom idolu, koji je predstavljao božanstvo, te je zbog toga uhićena te bačena u tamnicu.

Tamo je druge zatvorenike poticala da prebrode muke snažnom vjerom u Boga, odnosno u kršćanstvo, te je zbog toga bila podvrgnuta još većem mučenju. Prošla je kotač nazubljen oštrim bodljama, kad je naposljetku bačena u arenu s lavovima, koji je nisu htjeli napasti. Umrla je na pijesku jednog takvog borilišta 304. godine, u dobi od 15 godina. Njezino tijelo pokopano je u rodnome Kalcedonu. Na tom mjestu, nakon što je car Konstantin dao kršćanima slobodu, sagrađena je crkva. Kad je Kalcedon osvojila perzijska vojska, sarkofag s njezinim ostacima premješten je u Carigrad. Za vladavine Nicefora, koji je bio veliki protivnik svetačkih slika i moći, sarkofag je 800. godine preko noći nestao. Iste godine u srpnju, jedne olujne noći pred gradom Rovinjom se pojavio brod, na kojem je bio svetački sarkofag. Cijeli dan su žitelji grada bezuspješno pokušavali konjskim zapregama i volovima izvući teški kameni grob na obalu, dok im u pomoć nije prišao mladi dječak s junicama. Priopćio je okupljenom mnoštvu da mu se ukazala sv. Eufemija te mu rekla da dođe pomoći u izvlačenju sarkofaga. Mimo svih očekivanja, dječak je sa svojim slabašnim životinjama izvukao teški predmet na obalu, odvukao ga na brijeg gdje je bila župna crkva sv. Jurja, koja je od tada ponijela ime Svete Eufemije, nove zaštitnice grada Rovinja. U današnje vrijeme, njezin se sarkofag otvara vjernicima i hodočasnicima svake godine 16. rujna, kada se slavi i dan grada Rovinja.

Legenda o stijeni sv. Stjepana


Ova priča vezana je uz nastanak ljekovite vode u današnjim Istarskim toplicama. Mnogi su putopisci i znanstvenici pisali o otkriću sumporne vode, koja liječi kožne bolesti i reumatizam.
Romantična legenda kazuje o čednoj i dobroj djevojci, koja je zbog optužbe za nemoral odlučila sebi oduzeti život. Popela se na 85 metara visoku stijenu koja natkriva izvor vode i zavjetovala sv. Stjepanu: „Ako sam grješna, neka skokom u ponor poginem, a ako sam nevina, neka ispod mojih nogu poteče voda koja će liječiti ljude“. Prema priči, djevojka je skočila, ostala živa, te je otada to mjesto bilo izvorištem ljekovite vode. Stijena s koje je izvela skok nazvana je po Svetom Stjepanu, a na tom se mjestu u dva navrata, u 16. i 19. stoljeću gradila crkva, koja gleda na cijelu dolinu Mirne.

Literatura:Davor Šišović, Stijena Svetog Stjepana, Franina i Jurina
Izvor:Istrapedia

Istarsku srednjovjekovnu arhitekturu su obilježili kašteli (lat. castrum, vojno naselje rimske vojske utvrđeno kulama i bedemima). Kaštele su gradili zemljovlasnici i vladari feuda kao obrambene utvrde u kojima bi uživali i nadgledali svoje posjede. Uz istarske kaštele se povezuju brojne legende koje uključuju slučajeve otmica, prijevara i darivanja kaštela među feudalcima, ondašnjom gospodom.

Nijedan kaštel nije bio neosvojiv te su svi bili napadnuti, osvajani, rušeni i paljeni. Prvi pisani dokument o ovim građevinama seže u 983. godinu, no važniji je onaj iz 1102. kojim Ulirich II. Weimar-Orlamunde daruje većinu svojih istarskih kaštela akvilejskom patrijarhu. Najintenzivniju gradnju kaštele bilježe u kasnijem razdoblju Mlečani i Habsburgovci. Arhitektonski su vrlo slični, svi su građeni od kamena, sastoje se od glavne kule, zidina, zgrade za stanovanje, gospodarskih prostorija i otvorenog dvorišta. Smješteni su na strateški važnijim položajima, na nedostupnom terenu u blizini potoka, rijeka ili izvora vode. Važnost kaštela opada u 16. stoljeću pojavom vatrenog oružja kada uske i visoke kvadratne kule postaju laka meta za topovsku tanad. Neke su utvrde tada napuštene, a odbjeglo je stanovništvo u njihovoj neposrednoj blizini podiglo naselja koja su se kasnije pretvorila u gradove. Danas kašteli predstavljaju dokument jednog vremena te obilježje arhitekture, kulture i običaja srednjeg vijeka.

Popis istarskih kaštela:
Bale, Barban, Belaj, Beligrad, Beram, Boljun, Brijuni, Brseč, Buje, Buzet, Čepić, Červar, Črni Kal, Črnigrad, Draguć, Dvigrad, Glem, Gologorica, Gračišće, Gradin, Gradina, Gradinje, Grožnjan, Hrastovlje, Hum, Kašćerga, Kaštel, Kostanjica, Kaštelir, Koštabona, Kožljak, Kršan, Kubed, Labin, Lindar, Loka, Lupoglav, Momjan, Motovun, Movraž, Mutvoran, Novigrad, Oprtalj, Osp, Paz, Pazin, Pietrapelosa, Plomin, Podčep, Poreč, Pula, Račice, Rašpor, Roč, Rakalj, Rakitovec, Rovinj, Svetvinčenat, Sipar, Secerb, Sv. Ivan, Sv. Ivan od Šterne, Sv. Juraj, Sv. Lovreč, Sv. Martin, Sovinjak, Šumber, Tinjan, Trviž, Umag, Vižinada, Vrh, Vodnjan, Vrsar, Završje, Zanigrad, Zelengrad, Žminj.



Izvor: Istarski kašteli, urednik: Miodrag Kalčić, Istarska županija; tz.pazin

Pazinski je kaštel najveća i najbolje sačuvana srednjevjekovna utvrda u Istri. U pisanim se dokumentima spominje od 983. Od tog vremena Pazinski kaštel, zajedno s naseljem koje se polako širilo oko njega, mnogo puta bio poklanjan, osvajan i pljačkan, rušen, pregrađivan i davan u zakup. Mijenjao je vlasnike i upravitelje i mijenjao je imena. Bio je u vlasti akvilejskih patrijarha, pa goričkih grofova. Iz sigurnosti njegovih zidina upravljalo se čitavim područjem središnje Istre, koje se tada nazivalo Grafschaf Mitterburg, Contea di Pisino ili Pazinska knežija. Cijela je knežija od 1374. bila u privatnom posjedu austrijske kuće Habsburg.

Izvor: Istarski kašteli, urednik: Miodrag Kalčić, Istarska županija; tz.pazin  

Kažun je malo poljsko skloniše napravljeno u suhozidu, od kamena bez ikakvog veziva. Osim kao zaklon koristilo se i za nadgledanje polja i vinograda neposredno prije žetve i berbe.

Porijeklo kažuna ne može se vezati uz određene etničke skupine jer su te građevine starije od bilo koje poznate kolonizacije istarskog poluotoka. Nalaze se najčešće na južnom i zapadnom dijelu Istre i najpoznatiji su istarski simboli.

Arena je služila kao mjesto gladijatorskih borbi i mogla je primiti do 20.000 gledatelja. Nisu poznati pisani izvori o izgradnji najmonumentalnijeg zdanja pulske povijesti, ali je najvjerovatnije gradnja započela za cara Augusta.

Zidni plašt s velikim polukružnim otvorima na dva kata, po stilskim karakteristikama odgovara vremenu pol. I. st., vladavini cara Klaudija.

Posljednja faza izgradnje trećega kata i dovršenja amfiteatra pripisuje se caru Titu Flaviju Vespazijanu oko 80. godine.

U vodnjanskoj se Župnoj crkvi čuva 370 relikvija 250 različitih svetaca. Uz trn s Isusove krune, komadić vela Bogorodice, česticu Kristova križa i mnoge druge, posebnu pozornost privlače neraspadnuta, posve očuvana tijela ili djelovi tijela sv. Sebastiana, sv. Barbare, sv. Marije Egipatske, sv. Leona Bemba, sv. Ivana Olinija i sv. Nikoloze Bursa. Dijelovi i čitava tijela u Župnoj crkvi sv. Blaža leže stoljećima, a nisu balzamirani niti hermetički zatvoreni što predstavlja pravu zagonetku za znanstvenike. No to nije jedina zagonetka. Prema narodnoj predaji, neraspadnuta tijela svetaca imaju čudesnu moć ozdravljenja.

Crkvu sv. Blaža posjećuju ljudi iz cijelog svijeta. Građena je od 1760. do 1800. godine prema modelu crkve sv. Petra u Veneciji, a projekt je bio vrijedan 13.000 zlatnih dukata. U to vrijeme građani su odvajali 10 posto svih proizvoda za gradnju crkve, a daljnih deset godina izdvajali su deset posto vina i maslinovog ulja. Danas je ova crkva najveća i jedna od najznačajnijih u Istri, a njen 62 m visok zvonik najviši je u Istri.

Relikvije su u Vodnjan stigle 1818. godine iz Venecije zbog straha od Francuza. Veliki slikar i član Carsko kraljevske akademije likovnih umjetnosti Gaetano Grezler iz Venecije preuzeo je relikvije i pohranio ih kod sebe. U potrazi za umjetnikom koji bi dekorirao tek izgrađenu župnu crkvu, uprava vodnjanske crkve izabrala je baš - Gretzlera. On dolazi u Istru sa svojim jedrenjakom te sa sobom nosi i čudotvornu kolekciju.

Sveta Eufemija zaštitnica je Rovinja, a crkva svete Eufemije dominira starom gradskom jezgrom. U njoj se nalazi sarkofag uz kojeg se stoljećima prepričavaju legende. Sarkofag je dugačak 212 cm, širok 95 cm, visok 195 cm. U sarkofagu se nalaze svetičine relikvije. Ona je bez lijeve ruke, prekrivena skupocjenom odjećom izvezenom zlatnim ukrasima. Voštana maska pokriva kosti glave. Tu je masku izradila 1953. god. umjetnica Mila Vod. Okrunjena je krunom i u desnoj ruci drži lovorov list. Na sarkofagu se nalaze vratašca kroz koja se može vidjeti unutra, a otvara se za javnost na blagdan sv. Eufemije i prigodom značajnijih događaja u župi.

Prema legendi, Eufemija se rodila 290. godine u Kalcedonu kraj Carigrada, za vrijeme rimskog cara Dioklecijana i najžešćeg progona kršćana. Kao kršćanka je i uhićena i u tamnici u ostalih zarobljenih kršćana potiče njihovu vjeru. Zbog toga prolazi kroz najnemilosrdnije metode mučenja i u 15. godini umire (točnije 16. rujna 304. godine).
Pokopana je u Kalcedonu, a nakon što je car Konstantin dozvolio kršćanstvo, na tom je mjestu izgrađena crkva. Osvajanjem Kalcedona od strane perzijanaca sarkofag je prebačen u Carigrad.
U Carigradu dolazi na vlast car Nicefor koji je protivnik svetih slika i moći te sarkofag tajanstveno nestaje u 800. godini. Isti taj kameni sarkofag 13. srpnja 800. godine doplovio je (ф) do Rovinja. No bio je toliko težak da ga nitko nije uspijevao izvući iz mora. Uto dolazi dječak s parom mladih junica. Kazuje da mu se ukazala Eufemija i dala naputke te bez problema, uz pomoć nejake stoke, izvlači sarkofag iz mora. I ne samo to, nego taj teški sarkofag dovlači do vrha brda gdje je tada bila crkva svetog Jurja koja je od tada preimenovana u Svetu Eufemiju.
Dječarac koji je s dvije junice jedini uspio dovući sarkofag do vrha, pri vuči je stradao pod tim istim sarkofagom. Legenda kaže kako je njegova majka prizvala čudo i dječak je oživio.
Postoji još jedna legenda vezana uz Svetu Eufemiju i Rovinj. Naime, prvo su u ratu s Genovom u 14.st. ukradene svete moći i odnešene u Chioggu. Neko su vrijeme ostale u Veneciji, a 1401. moći Sv. Eufemije vraćaju se u Rovinj. Goveda i sva stoka koja je tada bila na lađama u rovinjskoj luci, kod dolaska moći u blizinu Rovinja, po legendi poskakala je u more kako bi dočekali ostatke svetice.
Sarkofag se otvara vjernicima i danas, na dan grada Rovinja, 16. rujna. ...

Limski kanal ubraja se u jedan od najljepših krajolika Istre. Dio je 35 km dugačke Limske udoline (drage) koja seže gotovo do Pazina u središtu Istre. Sam kanal je nešto duži od 10 km, a s obje njegove strane uzdižu se strme litice, ponegdje visoke i do 100 m. Pun je „zavoja“, a završava u Limskoj stražnjici (nije šala - njegovo dno naziva se Cul da Limo ili Limska guzica).
Kako je nastao? Prije nekoliko milijuna godina, za vrijeme miocena, ovdje je tekla prarijeka, preteča rijeke Pazinčice. Razina mora bila je znatno niža od sadašnje (oko 50 metara), a miocenske obilne kiše rijeku su radile snažnom tako da je voda i dalje ispirala vapnenac i dodatno produbila riječno korito. Dizanjem razine mora, more je doslovno potopilo prarijeku, a miocen sa svojim kišama je prestao pa je i rijeka presušila, Pazinčica se premetnula u ponornicu, a ušće je postalo “kanal”.
Naziv mu vjerojatno potiče od riječi „limes“, što je latinska riječ za granicu, a Limski je kanal bio granica između puljskog i porečkoj agera (danas između Rovinja i Vrsara…)
Dno kanala skriva mnogobrojne komade antičkih predmeta, ali niti jedan nije nađen neoštećen. Tumačenje – vjerojatno su se u kanalu za vrijeme „nevera“ skrivali antički brodovi koji su u iščekivanju prestanka nevremena imali „generalno čišćenje“ pa su u more bacali sve što na brodu nije izdržalo plovidbu nemirnim morem.

Naziv Lim fjord nastao je nakon snimanja filma »Vikinzi« 1958. s Kirk Douglasom i Tony Curtisom, kada je Limski kanal odista »glumio« fjord pa se to nastojalo i komercijalno iskoristiti dok se nije urušilo vikinško naselje koje je bilo sagrađeno na Vrhu Lima.
U području Limskog kanala nalazi se Romualdova pećina - paleolitsko nalazište i zanimljiv speleološki objekt sa pećinskim ukrasima. Ulazak u spilju visok je 47 centimetara, glavna dvorana pet do šest metara, a dugačka je 105 metara. Romualdova pećina je speleološki fenomen, jer se spiljski ukrasi nalaze samo s lijeve strane dok je desna prazna. Temperatura je u njoj ugodnih 14º - 17º C i stalna je tijekom cijele godine. U njoj obitava velika kolonija šišmiša. Ulaz u špilju je zatvoren i posjet je moguć samo uz vodiča.
Gusarska spilja je jedna od nekoliko spilja uz Limski kanal. Može joj se pristupiti samo s mora. Naziv je dobila po gusarima koji su se u prošlosti često skrivali u ovoj spilji. Uz Limski kanal ima i okomitih stijena koje su cilj mnogih penjača. Na slici ih se vidi nekoliko. (Photo by S.Š.)
More i podmorje, kao i krajolik Lima, danas je prirodni rezervat pod zaštitom. More u Limskom kanalu vrlo je čisto, što pogoduje uzgoju školjaka, mriještenju riba, i naravno - kupanju. U Limskom se kanalu uzgajaju ribe, a posebno je poznat po uzgoju dagnji i kamenica (možete ih probati na licu mjesta u obližnjim restoranima).

Jama Baredine nalazi se kod mjesta Nova Vas, između većih naselja Poreča, Višnjana i Tara Cesta koja vodi do jame označena je putokazima, a uz jamu se nalazi prostran parking za osobne automobile i autobuse.

Jama je zaštićeni geomorfološki Spomenik prirode. Ukupna dubina jame iznosi 132 metara sa podzemnim jezerima čije je dubina ponekad i tridesetak metara. Temperatura u jami je konstantna i iznosi oko 14 stupnjeva Celziusa. Pored jame uređen je informativni punkt, prodaja karata, suvenira, natkrivena terasa s ugostiteljskom ponudom, etno zbirka starih poljoprivrednih strojeva, galerija za izložbe fotografija i «Speleolit» centar za speleo-climbing. Za ljubitelje piknika u prirodi uz jamu uređen je prigodni prostor sa stolovima i klupama. Za grupe školske djece mogu se organizirati igre na prostranoj livadi pored jame.

U spilji Baredine nalazi se bogatstvo stalagmita i stalaktita, podzemnih skulptura nastalih tisućama godina, čudesne sigaste forme od kojih se posebno ističu desetak metara dugačke visoke "zavjese", vrlo realističan kip Bogorodice, tijelo pastirice Milke, kosi toranj iz Pise, snješko - lučonoša koji je postao zaštitnim znakom ove spilje. U jednoj od dvorana prolazi se pored grotla širokog 4 m i dubokog 66 m koje se spušta do podzemnih jezera. Pet je dvorana jame Baredine, 40 minuta ugodne šetnje u pratnji vodiča i "kustosa" koji će vam pokazati čovječju ribicu, endemsku vrstu životinje te minijaturne prozirne račiće i kukce. Na ulazu u spilju postavljena je muzejska vitrina u kojoj su izloženi ostatci lončarije prethistorijskog čovjeka. Od 1973. godine jamu istražuju članovi speleloškog društva "Proteus" i pritom otkrivaju podzemna jezera. Na njihov poticaj, 1986. g jama Baredine je zbog svoje posebnosti i bogatstvu ukrasa proglašena Spomenikom prirode. Početkom devedesetih godina započinju konkretni radovi na njezinu uređenju, a za posjet otvorena je od svibnja 1995.g.


Za spilju BAREDINE vezana je i jedna ljubavna priča tamo negdje iz 13. st. Ako je vjerovati legendi, porečki plemić Gabrijel zaljubi se u prelijepu pastiricu iz Nove Vasi po imenu Milka. i jednom smicalicom zla Gabrijelova majka nije mogla ugasiti tu ljubav pa je razbojnicima dala tri zlatnika da potajno ubiju lijepu Milku. Razbojnici nisu ubili pastiricu nego su je bacili u jamu. Kada je saznao za zlu kob svoje ljubljene, plemeniti Gabrijel uzjahao je konja i nestao. Našli su samo konja kod jedne druge obližnje jame. Priča kaže da okamenjeno tijelo nesretne pastirice, iz stoljeća u stoljeće postepeno klizi prema dnu jame, gdje ga i sada možemo vidjeti, tražeći svoga ljubljenog.

Park skulptura glasovitoga Dušana Džamonje u Vrsaru je kompleks od 30.000 m2 s ljetnikovcem, ateljeom, galerijom i parkom veličine 24.000 m2 - od 1979. taj kompleks nosi status spomenika kulture, da bi 2006. godine bio uvršten u Registar nacionalnog kulturnog dobra pod zaštitom države Hrvatske.
Čarolija u kojoj je 26 modernih skulptura pomireno s organskom fluidnošću prirode, izložena je u prekrasno uređenom okolišu Vrsara. Dušan Džamonja diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kao student Vanje Radauša, Frana Kršinića i Antuna Augustinčića, živio i radio u Bruxellesu, Vrsaru i Zagrebu. 1970. godine izgradio je kuću, studio i park skulptura u Istri. Prvo što je napravio kad je odlučio obnoviti staru kuću u Vrsaru, od koje su ipak sačuvana mjesta gdje su nekad bili vrata i prozori, bio je crtež s prikazom ulaznih vrata - iz toga je nastao reljef vrata u drvu. Bio je vođen idejom, kaže, da vrata moraju personificirati osobu koja živi u kući.

Dušan Džamonja živio je i radio u Zagrebu, Bruxellesu i Vrsaru.
Osnovni materijali s kojim je radio su bronca, željezo, korten čelik i aluminij. Džamonjine monumentalne apstraktne skulpture su bile izložene na Place de Vendome u Parizu, Praca de Commercio u Lisabonu, ispred Palače pravde u Bruxellesu i u londonskom Regent´s Parku. Preminuo je 14. siječnja 2009. u osamdesetoj života. Sa stvaralačkim radom dugim gotovo pola stoljeća, Džamonja je bio jedan od najuglednijih umjetnika u Europi, njegova se djela nalaze u vodećim svjetskim muzejima moderne i suvremene umjetnosti, među kojima su zasigurno najpoznatiji Kolekcija Peggy Guggenheim i Muzej moderne umjetnosti iz New Yorka, a po ocjeni likovne kritike, njegovo stvaralaštvo poput luka velikog mosta spaja vremena umjetničkih avangardi pedesetih godina 20. stoljeća s trećim milenijem.

U jedinstvenom parku pored Vrsara je osam velikih dinosaura, visine od 16 do 24 metra, tri manja na kojima djeca mogu "jahati", dva kostura i pet glava, a park je prepun stazica i prolaza gdje se skrivaju najopasniji mesožderi, biljojedi i leteći dionosauri.

Apatosaurus iz porodice biljojeda velik 24 metra, koji ispušta autentične zvukove i radi isto takve pokrete, bezopasna je “grdosija” koja dočekuje oduševljene posjetitelje na samom ulazu u zabavni park Margareta u Funtani, pretvoren u JURASSIC PARK koji se prostire na 40.000 četvornih metara.


U velikoj hali u njegovu središtu smještena su dva kostura dinosaura, dvije glave i jedan pokretni dinosaur na kojem djeca mogu sjediti, odnosno jahati.

U tom prostoru svoju točku redovito izvodi mađioničar i drugi zabavljači koji upotpunjuju zabavni sadržaj.

Prema legendi Hum je nastao kada su divovi gradili gradove u dolini Mirne te od preostalog kamenja na kraju izgradili Hum. Nalazi se u centralnoj Istri i broji danas svega 20-ak stanovnika.

Unatoč tako malom broju stanovnika u Humu se sve do danas sačuvao običaj "Biranja župana na leto dan", kada svi muškarci iz župe u gradskoj loži biraju seoskog poglavara na način da urezuju svoje glasove u drveni štap. Unutar očuvanih gradskih bedema dvije su male ulice i tri reda kuća. Hum je danas spomen-grad, jedan od rijetkih sačuvanih primjera urbanog razvoja isključivo unutar gradskih zidina.

Park prirode zauzima površinu od 160 četvornih kilometara. Za one koji žele uživati u ljepotama planine preporučamo penjanje na najviši vrh Učke - Vojak (1401 m). Tamo je sagrađena kula s koje se za vedrih dana pruža fantastičan panoramski pogled. Posjetiteljima je na raspolaganu dvije poučne staze, te šetnica Slap.

Istarska će vas kuhinja oduševiti svojom raznolikošću i skladom. Katkad lepršavo pokazuje svoje mediteransko lice, a katkad ono kontinentalno, lako se prilagođava godišnjim dobima, a zaokružuju je vrhunska maslinova ulja i više sorti sjajnih vina. Bez obzira na to u kojem dijelu godine doputujete, umjetnost istarskog kulinarstva i gastronomije otkrivat će vam se jednako snažno, strastveno i intenzivno. Razna godišnja događanja, kao što je Istra Gourmet Festival, uvijek nude nešto novo svojim gostima. Počastite svoja osjetila okusima i mirisima Mediterana i uživajte u pomno pripremljenim istarskim jelima samo u vašu čast.



Istarska kuhinja nudi svoju raznolikost; u proljeće će vas chefovi iznenaditi divljom šparugom, ljeti pred vas rasprostrti morske plodove, a ujesen obavezno posegnuti za tartufom. Zimi se u živopisnim konobama spremaju maneštre, kupus i pečene kobasice. Još je pregršt tradicionalnih jela u ponudi, a ne zaboravite ni istarska jela: domaći kruh, supu, redom djeliće starinskog istarskog življenja. Hrvatska kuhinja je heterogena a svaki dio Hrvatske ima svoju kulinarsku tradiciju. Unutar toga posebno je mjesto našla istarska kuhinja sa prepoznatljivim istarskim delicijama.
Share on email Share on facebook Share on twitter Share on print More Sharing Services