Ratnice 21. veka

Mnoge armije sveta u svoje trupe sve više uključuju žene. U početku su bile uglavnom u medicinskoj službi, a danas su borbeni piloti, vojni policajci, pa čak i generali. Stručnjaci ipak ističu da su najbolje kao ratni pregovarači i obaveštajci

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iako se vojna služba smatra muškim zanimanjem, danas se sve više žena pridružuje armijskim trupama. Do 20. veka žene su učestvovale u ratovima, ali skoro da nema onih koje su odlazile u najkrvavije bitke kao danas.

Uglavnom su se poslovi koje su obavljale svodili na volontiranje u administraciji ili ispomoć u medicinskim službama. Danas žena vojnika ima najviše u američkoj armiji, više od 356.000, ili 16 odsto u ukupnom skoru.

U 2009. godini 57 žena u američkoj vojsci imalo je činove generala i admirala, što je dvostruko veći broj od onog iz 1999. godine. Amerika se na kraju vijetnamskog rata suočila sa razbijanjem svih iluzija i opadanjem interesovanja muškaraca za vojsku. Pravi prelom je nastupio kada su 1973. godine oformljene dobrovoljačke jedinice. Žene su ubrzo stigle i na „Vest Point", kao i na ostale akademije. Danas ih ima u svim rodovima vojske, a američko vazduhoplovstvo ima čak i žene borbene pilote. Ipak, do 2001. godine nije bilo žena na prvoj borbenoj liniji, ali je intervencija u Avganistanu i Iraku u velikoj meri to promenila. Doktor Nagel, predsednik Centra za novu američku bezbednost, naglašava da SAD ne bi mogla da se bori u tim ratovima bez žena.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Borbe u Iraku zahtevale su drugačiji pristup bitkama. Zapovednici su bili prisiljeni na brisanje polnih granica. Prema mišljenju Petera R. Mansura, penzionisanog pukovnika, rat u Iraku uzrokovao je punu integraciju žena u vojsci, pa su one stekle poverenje i poštovanje muških kolega. Prema pravilima, njih nema u pešadiji, ali zato u borbe odlaze u oklopnim, specijalnim i artiljerijskim jedinicama

[You must be registered and logged in to see this image.]

Od 121 žene koja je smrtno stradala u Iraku, 66 ih je ubijeno u borbama, a ostale su stradale u nesrećama, samoubistvima i zbog bolesti. U Iraku je ranjeno ukupno 620 žena.

En Danvudi je prva žena koja je dobila čin generala sa četiri zvezdice, što je najviši čin koji se može dostići u američkoj vojsci. Prošle godine dve žene su dobile srebrne zvezde, jednu od najviših vojnih počasti, a istraživanja su pokazala da je veliki broj žena nagrađen medaljama za hrabrost.
Međutim, aktivno učešće žena u vojsci i na bojnim poljima nije prošlo bez problema. Osim što su suočene sa polnom diskriminacijom, najveći problem su silovanja, i to od strane kolega vojnika. Svaka treća žena koja je učestvovala u ratnoj misiji američke vojske bila je silovana, dok je njih čak 90 odsto bilo bar jedanput zlostavljano. Prema istraživanju sprovedenom u američkim oružanim snagama, žene vojnici su se u Iraku više bojale ljudi s kojima su delile hranu nego talibana.
Britanski pukovnik Sajmon Vendeler kaže da su žene potrebne za mnoge vojne specijalnosti zbog karakternih i socijalnih osobina, sposobnosti zapažanja i bolje organizovanog mozga.

- Odlične su kao intendanti, na poslovima održavanja radio-veza, u održavanju sofisticirane opreme, kao logističari, pregovarači, vojni policajci. Dvadeset odsto britanskih vojnih policajaca su žene - kaže Vendeler. On ističe da nema mesta priči o feminizaciji vojske. Zapravo, ono gde većina eksperata vidi lepši pol jeste funkcija pregovarača, osobe koja kreira, što znači da se u uslovima izmenjene bezbednosti sveta na ključna mesta dovode osobe koje umeju da primene „soft power", tj. meku silu, kako bi ili predupredile sukob ili ga na vreme stišale.
Bugarska vojska, koja se od kraja osamdesetih teško otvarala prema ženama, danas ih u svojim redovima ima oko 2.000 i šalje ih u mirovne misije. Šveđani su, kao i većina Skandinavaca, dozvolili svojim ženama da postanu pravi trupaši. Norvežani su, na primer, prvi primili žene u službu na podmornicama, ali i u sve ostale rodove. Francuzi su još sedamdesetih ženske trupaše izjednačili sa muškim, ali sve do osamdesetih godina nisu pravili ozbiljnije korake kako bi stvarno poboljšali integraciju žena u trupu. Danas Francuskinje učestvuju u mirovnim misijama. Belgijanke su počele da ulaze u vojne redove još sedamdesetih, ali ih danas ima oko sedam odsto i većina služi u logistici i administraciji. Španija je počela 1988. da regrutuje žene, a Portugal je to učinio 1992. godine. Iako Portugalke zvanično mogu da konkurišu za sve rodove, u stvarnosti nemaju šanse da postanu marinci ili bilo kakvi specijalci.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Grčka je 1979. godine počela otvaranje prema ženama, ali su visoke vojne škole ostale zatvorene za njih sve do 1990. godine. Grkinje i danas imaju ograničen pristup kako trupama, tako i vojnim školama. Tek 2000. godine je prva Grkinja služila u mornarici. Dok su u Poljskoj žene dugo služile isključivo kao medicinski radnici, u Češkoj i Mađarskoj je ovaj proces već odmakao. Ipak, i u vojskama ovih zemalja žene ostaju uglavnom u tradicionalnim ulogama. U Rumuniji jedna žena ima čak i čin generala.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zemlja koja može da se pohvali pravim ratnicama je Izrael, gde su žene obavezne da služe vojsku. Merama od pre dve godine one imaju mogućnost obuke u svim vojnim jedinicama, pa čak i među komandosima. U ovoj zemlji muškarci imaju vojnu obavezu dugu tri godine, dok kod žena ona traje uglavnom dve godine. One su do pre nekoliko godina uglavnom obavljale administrativne poslove, ali je bilo i instruktura u tenkovima, vojnih policajaca, tehničara i spasilaca.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gadafi ima žensku gardu, a i papa se premišlja

[You must be registered and logged in to see this image.]

Još otkad je 1969. preuzeo vlast u Libiji, o bezbednosti Moamera el Gadafija brinu se njegove telohraniteljke. Koliko su važne, Gadafi je pokazao i osnivanjem prve ženske vojne akademije. Time je celom svetu poručio da su one jednako dobri čuvari kao i muškarci. I u Vatikanu su sve skloniji razmišljanju da u telohraniteljsku službu treba regrutovati žene. Naime, Švajcarsku gardu zaduženu za čuvanje pape čine isključivo mladi Švajcarci katolici od 19 do 30 godina. Iako postoji mnogo prepreka za ulazak nežnijeg pola u poznatu službu, kao što je premali prostor, zatim nemogućnost smeštanja žena u zasebne prostorije za presvlačenje i higijenu, o toj odluci se ipak raspravlja. Postoji i teorija da je žena bodigard poželjna u obezbeđenju VIP ličnosti jer je snajperisti, kako god on bio obučen, teže da povuče obarač na telohraniteljku i da mu je za to potrebno pet sekundi više nego kada puca u muškarca.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sposobnije smo od 70 odsto muškaraca

Trenutno ima malo problema sa tetivom na desnoj ruci. Kaže da je pre nekoliko dana tri sata bez prestanka bacala nož. U tome uživa, kao i u pucanju iz pištolja CZ 99. Ona je Nataša Jovanović, stariji vodnik i sekretar komandanta garde, prva žena koja je bila zaposlena u „Kobrama". Vojnički poziv bio je njen logičan životni put. Odrasla je u porodici vojnih lica i sama je želela da nastavi porodičnu tradiciju. Karijeru je započela pre 15 godina i to kao vojnik po ugovoru na mestu veziste u korpusu specijalnih jedinica. Nakon kursa kriptozaštite, postala je komandir odeljenja - vodnik, a zatim se aktivirala kao profesionalni podoficir. Trenutno ima čin starijeg vodnika.

[You must be registered and logged in to see this image.]

- Kao vojnik po ugovoru počela sam da radim u korpusu specijalnih jedinica koji, nažalost, više ne postoji. To je bila naša najelitnija jedinica gde sam radila u bataljonu veze kao teleprinterista, a onda sam prošla obuku kriptozaštite i postala komandir odeljenja. Kada je rasformirana ova jedinica, došla sam u komandu Prve armije. Tu sam radila kao referent na obaveštajno-izviđačkim poslovima, na kojima sam provela tri godine. Ubrzo sam aktivirana u čin vodnika i to u protivterorističkoj jedinici „Kobre". Tamo sam radila pet-šest godina i sad sam stariji vodnik - priča Nataša, kojoj kao tehničkom sekretaru garde nedostaju teren i više fizičke aktivnosti.
- Imala sam 22 godine kada sam ušla u vojsku i nikada nisam zažalila zbog toga. Pre 15 godina bilo je vrlo neobično da se žena opredeli za vojni poziv, ali sada je to postalo normalno. Nikada se nisam pokajala, jer kolika god da je kriza, vojska pruža sigurnost i društveni status.
Nataša kaže da je uporedo sa muškarcima izvršavala sve zadatke. Izdržala je sve terene, razne zadatke, poslove obezbeđenja. Završila je kurseve informatike, a i obučila se za vožnju u svim uslovima i na svim motornim vozilima.
- Nekada je bilo dosta terena, a sada je mnogo mirnije. Istina, tada nije bilo radnog vremena i bio si aktivan 24 časa. Kad god te pozovu, moraš da budeš spreman za zadatak. Danas je znatno mirnije.
Nataša je bila aktivna i u vreme bombardovanja. Nalazila se u Prvoj armiji kada su zgradu u kojoj je boravila pogodile bombe. Prve tri je dočekala unutra, a kada je pala četvrta, izašla je iz zgrade. Inače, ta četvrta bomba pala je direktno u njenu kancelariju. Najponosnija je na takmičenja iz streljaštva na kojima je uvek visoko rangirana.
- Odlično rukujem raznim vrstama oružja, kao što su nož i pištolj. Dobro mi idu i veranje i skijanje, dok me borilačke veštine manje interesuju. Volim oružje jer sam talentovana za streljaštvo i to mi zaista ide od ruke. Bili smo na Svetskom prvenstvu u Norveškoj, gde smo osvojili 12. mesto posle samo nekoliko meseci pripreme. Sada imamo nove pištolje, pa će nam i rezultati biti bolji. Nedavno smo bili na regionalnom takmičenju u Sloveniji. Bio je to prvi put da je naša vojska poslala žensku ekipu. Uzele smo sva prva mesta. Takmičila sam se i u rodu veze i tu sam tri godine zaredom bila prva. I na takmičenjima u skijanju redovno sam imala odličan plasman.
O položaju žene u vojsci Nataša kaže da nije imala problema sa muškim kolegama i da su oni uvek tu kad treba da se pomogne.

- Ne bih da se poredim sa muškarcima i mislim da svako treba da radi ono u čemu je najbolji. Na terenima dolazi, uslovno rečeno, do problema, ali se oni rešavaju na licu mesta. Treba odvojiti ženske toalete i kupatila, pa mi to sve same radimo. Nas nekoliko napravimo kupatilo uz pomoć šatorskih krila, mada nam i muškarci pomažu oko toga. Žena treba da se trudi bar 25 odsto više od muškarca da bi postigla isti efekat i rezultat. Ipak, tvrdim da su u mojoj sadašnjoj jedinici žene sposobnije od 70 odsto muškaraca. Postoji jedna oblast u kojoj je ženski mozak „zbog bolje organizovanosti" superiorniji, a to su vojnoobaveštajna i vojnobezbednosna služba.

Moderni ratovi dižu status žena u vojsci

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tijekom 2008. čak 57 žena u vojsci bile su aktivni generali i admirali, što je dvostruko više nego što ih je bilo prije deset godina

Iako se vojna služba smatra muškim zanimanjem, sve se više žena pridružuje vojnim trupama te se postavlja pitanje je li položaj žena koje se odlučuju za vojnu službu u praksi izjednačen s muškim. Do dvadesetog stoljeća žene su u ratovima sudjelovale, ali nikada nije zabilježeno da su odlazile u najkrvavije borbe na prvim crtama bojišnice. Uglavnom su se poslovi koje su obavljale svodili na humanitarno volontiranje u administraciji ili ispomoć u medicinskim stožerima. Danas više od 356.000 žena služi u američkim vojnim snagama, što je 16 posto ukupne američke vojske. U 2008. godini 57 žena bile su generali i admirali u aktivnoj vojsci, što je dvostruko veći broj nego što je bio deset godina prije. Do 2001. godine nije bilo žena na prvoj crti bojišnjice. Američki ratovi u Afganistanu i Iraku to su u većoj mjeri promijenili te je angažiranost žena jasno počela pokazivati njihovu borbenost u bitkama. Dr. Nagel, predsjednik Centra za novu američku sigurnost, institucije za vojna istraživanja u Washingtonu, naglašava kako se Amerika ne bi mogla boriti u tim ratovima bez žena.

Dobrovoljci i dobrovoljke

Borbe u Iraku odvijale su se na svakom uglu ulica i vojnih baza, sukobi su postali duži i složeniji, što je dovelo do potrebe većeg broja dobrovoljnih vojnika te drukčijeg pristupa u borbi. Zapovjednici su bili prisiljeni na brisanje spolnih granica. Prema mišljenju Petera R. Mansoora, umirovljenog pukovnika koji je bio izvršni časnik najboljem američkom zapovjedniku u Iraku, generalu Davidu H. Petraeusu, rat u Iraku uzrokovao je punu integraciju žena u vojsci te su one stekle povjerenje i poštovanje muških kolega. Iako postižu uspjehe, njihov rad i rezultati uglavnom ostaju skriveni od javnosti jer je njihov izazovan rad često rezultat mirnog izbjegavanja vojne politike. Iako su žene odvojene od odlaska u bitku kao pješaci, odlaze u oklopne jedinice, specijalne postrojbe i artiljerijske jedinice, obavljaju potporne poslove dok žive u ratnim područjima. Žene mogu voditi trupe muških djelatnika na bojištima, ali ne mogu ravnopravno sudjelovati u bitkama. U Afganistanu i Iraku vojni zapovjednici služe se birokratskim trikovima kada im je potrebno više vojnika za ključne poslove pa na papiru pribjegavaju terminima “priključen” na borbene jedinice, a ne “dodijeljen” kad je riječ o ženama. Takve vrste promjena u vojsci nisu prošle bez problema. Bila je potrebna izmjena vojne kulture na bojištima u manjem i većem smislu. Žene trebaju posebne kupaonice i ležišta. Suočene su sa spolnom diskriminacijom i silovanjima. U Afganistanu i Iraku žene su u borbi učinkovite gotovo kao i njihovi muški kolege. Patroliraju ulicama sa strojnicama, služe kao artiljerci na vojnim vozilima, raspolažu eksplozivom te voze kamione kroz minirane ceste. Od 121 žene koje su smrtno stradale u Iraku 66 ih je ubijeno u borbama, a ostatak ih je stradalo u nesrećama, samoubojstvima i bolestima. U Iraku je ranjeno ukupno 620 žena. Istraživanja su pokazala da su žene koje su se vratile iz rata kući također sa sobom donijele psihičke i fizičke ozljede te su stope posttraumatskoga stresnog poremećaja usporedive s onim u muškaraca. Broj visokorangiranih žena koje upravljaju muškim vojnim jedinicama znatno je porastao. Američki Kongeres počeo je razmatrati položaj žena u vojsci. Ankete provedene među građanima pokazuju da većina javnosti dopušta ženama da učine više na bojnom polju. Pedeset tri posto ispitanika u anketi New York Timesa smatra da bi trebalo dopustiti ženama da se pridruže borbenim jedinicama kojima bi bile izravno uključene u borbu na tlu. Vojska nema službene statističke podatke o tome koliko spol utječe na odlikovanja. Ann E. Dunwoody prva je žena koja je dobila čin generala sa četiri zvjezdice, što je najviši čin koji se može postići u američkoj vojsci. Prošle su godine dvije žene dobile srebrne zvijezde, jednu od najviših vojnih počasti. Istraživanja su pokazala da je velik broj žena nagrađen medaljama za hrabrost. Carol Burke, profesorica na Sveučilištu u Kaliforniji i bivša predavačica na Vojnoj akademiji, bavi se proučavanjem vojne

Smanjenje napetosti

Burke smatra da su žene u vojsci pridonijele smanjenju napetosti u patrolama u kojima se pretražuju kuće u potrazi za pobunjenicima. Zadatak vojnikinja je smirivanje situacije jer ukućani kad vide žensku osobu neće odmah pomisliti da bi moglo doći do neugodnih incidenata: “Zapovjednici koji provode patrole ne bave se nekim socijalnim eksperimentima niti se bore za ista rodna prava. Oni se jednostavno koriste vojnikinjama jer je njihov angažman učinkovit i jer su im potrebne. Na taj se način vojna kultura mijenja, i to na samom terenu”. Nakon što su fotografije mučenja zatvorenika izašle u javnost, pokrenulo se pitanje uloge žene u vojsci kao seksualnog napadača. Burke je u jednom intervjuu događaj komentirala kao namješten. Burke je u jednom intervjuu događaj komentirala kao namješten, a ne kao novu ulogu žene u strategijama ratovanja. Smatra da negativno gledanje na ženski angažman u vojsci ne potječe od muških kolega s terena, nego civilnih konzervativnih grupacija koje lobiraju za vojsku bez žena.

Hrvatska vojska pod ženskom čizmom

Čeka se prva žena general

U hrvatskom Ministarstvu obrane te Oružanim snagama sudjeluje ukupno 17 posto žena. Muškarci su još na 92 posto zapovjednih dužnosti u sustavu obrane. Među 27 generala nema nijedne žene, od 120 brigadira samo je pet žena s tim činom, a među 200 pukovnika samo je 15 žena. Brigadirka Mirjam Antolić jedina je žena u Hrvatskoj koja je završavanjem Ratne škole dobila mogućnost postati prva žena general.

(Poslovni dnevnik)

mislim da su žene kao stvorene da u ratovima budu špijunke  
lepo ubaciš neku izazovnu cicu u protivnički tabor, da zavodi generale i političare...
onda oni postanu ljubomorni jedni na druge, poubijaju se međusobno, i rat je rešen 

Žene se po mnogo čemu mogu nać rame uz rame sa muškim ratnicima , po inteligenciji , snalažljivošću , intuiciji i kamuflaži al ipak neke stvari tipa fizičkih mogućnosti ne mogu , zato svoje mesto nalaze u onim odredima gde njihove sposobnosti dolaze sasvim do izražaja  

[You must be registered and logged in to see this image.]

GOSPOĐO poručniče, dozvolite da se obratim - reči su kojima će vojnici, podoficiri i oficiri oslovljavati svoje koleginice u uniformi. Ovo je jedini dopušteni način obraćanja damama, jer je termin "gospođica" u vojničkoj komunikaciji trajno ukinut. Stariji po činu mlađe će ubuduće obavezno oslovljavati sa "gospodine", bez obzira na čin i dužnost.

Promene u načinu obraćanja samo su deo novina koje sadrži novo Pravilo službe Vojske Srbije, koje važi desetak dana. Ovaj akt uređuje život u vojsci, a poslednji put je promenjen 2008. godine. Novo Pravilo službe posebnu pažnju posvetilo je za oko 1.000 žena, koliko ih trenutno nosi uniformu.

Propisano je da dame u Vojsci Srbije obavezno imaju posebne prostorije za spavanje, presvlačenje i ličnu higijenu. Vojni propisi lepšem polu ne dopuštaju pirsinge, napadnu šminku i drečavu boju kose. Prihvatljivi su diskretna šminka i lakirani nokti, uredna frizura i male minđuše.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sklekovi aa  

[You must be registered and logged in to see this image.]

Enigma ::GOSPOĐO poručniče, 

 znači ovako.. a ne gospođo poručniCe... majorko, kapetanko..  

dobro je što bar u vojsci nema feminističkih rogobatnih jezičkih konstrukcija, tipa sutkinja, gradonačelnica, vodoinstalaterka... 

kriger ::

Enigma ::GOSPOĐO poručniče, 

 znači ovako.. a ne gospođo poručniCe... majorko, kapetanko..  

dobro je što bar u vojsci nema feminističkih rogobatnih jezičkih konstrukcija, tipa sutkinja, gradonačelnica, vodoinstalaterka... 

E mače viš onu tamo kotu $13 de trkni i naberi nam malo divljih malinica   

ee sad će morati gospoDZo msm ako može i to ovoo onoo  

muški će i dalje morat da se briju svaki dan što za ženske nije navedeno   

BRIJANjE
OBAVEZNO NOŠENjE brade pripadnicima vojske i dalje neće biti dopušteno. Iako se ponovo razmišljalo o promeni ovog pravila, vojnici, podoficiri i oficiri i ubuduće će se svakog jutra hvatati za brijač. Bradu će nositi samo vojni sveštenici, kojima vera nalaže njeno nošenje. Ona mora biti kratka, kako bi se lako održavala lična higijena, ali i stavljala zaštitna maska na lice. 

Žene u vojsci -u borbu, ali bez priznanja

[You must be registered and logged in to see this image.]

Žene u vojsci mogu ići u borbu, ali često za to neće dobiti priznanje kao muškarci.

Žene u vojsci pod  “brass ceiling”-om

Stakleni strop u vojsci toliko je neprobojan da je već dobio i svoj poseban naziv – “brass ceiling”. Žene sudjeluju u ratovima od kad ih ima, ne samo kao pomoćno osoblje već i u borbi na terenu.

Ali, čini se da što je vojna sila jača, “brass ceiling” je također jači.  U većini zemalja svijeta, žene mogu služiti u vojsci, ali im se zabranjuje sudjelovanje u borbi. Budući da je sudjelovanje u sukobima ono na čemu se gradi vojna karijera, žene automatski ne ulaze u izbor za promaknuća u vojsci.

Američki Pentagon je početkom ove godine odlučio maknuti zabranu ženama za sudjelovanje u direktnim sukobima. Plan je da se do 2016. napravi analiza fizičkih zahtjeva potrebnih za svaki borbeni posao s ciljem utvrđivanja najboljeg načina za mjerenje potrebne tjelesne spremnosti što bi omogućilo i ženama da ih obavljaju. Žene koje su bile u ratovima u Afganistanu i Iraku kažu da su ratne prilike ionako takve da one na kraju sudjeluju u direktnim sukobima, ali im se to ne priznaje.

Novreška i Izrael su jedine zemlje na svijetu gdje žene također moraju služiti obavezan vojni rok te također sudjeluju u sukobima, iako u Norveškoj i muškarci i žene mogu izbjeći služenje vojnog roka ako to žele.  Skandinavske zemlje, Italija, Njemačka, Švicarska, Tajvan, Kanada i Novi Zeland također dopuštaju ženama sudjelovanje u direktnim sukobima.


(Women)

Prve žene policajci


Nažalost, nigdje u svijetu žene se ne mogu pohvaliti da na svim poljima društvenog i profesionalnog života imaju ista prava i mogućnosti kao muškarci.
Povijesni ulazak žena u policiju povezuje se uz 19. stoljeće i potrebu postojanja žena koja bi nadgledale starije žene i djecu u zatvorima, pritvorima i duševnim bolnicama. U New Yorku je 1845. godine šest žena imenovano na radna mjesta nadglednika žena i djece u dva zatvora, a broj se s vremenom povećavao.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Alice Stebbins Wells - prva žena sa značkom

Prva policijska službenica bila je Alice Stebbins Wells, a imenovana je 1910. godine kad je prikupila peticiju s potpisima stotina utjecajnih građana. Do tada je bila socijalna radnica u Los Angelesu. Nastavila je s promoviranje ulaska više žena u policiju držeći predavanja i govore u 73 američka grada. U sljedećih šest godina u trideset drugih gradova u ustrojstvene jedinice policije zaposlene su žene. U svojim govorima i nastupima borila se za ideju da su žene u policiji posebno korisne za preventivne aktivnosti te rad s maloljetnicima i ženama počiniteljima kaznenih djela. Kao prva žena sa “značkom” doživjela je i neke smiješne situacije. Naime, u to vrijeme policijski su se službenici besplatno vozili gradskim trolejbusom, međutim kad se ona htjela ukrcati kondukter ju je optužio da se lažno predstavlja u muževo ime.

Zbog epiteta “prva” ubrzo je postala glavna vijest na svim naslovnicama i svi su željeli intervju s njom. Kad je primljena u službu, novine su je prikazale kao “koščatu”, grubu i muškobanjastu osobu koja rukuje pištoljem. Alice Stebbins Wells nije prestala promovirati žene u policiji jer su 1926. godine svega 1 do 2 posto, od cjelokupnog broja policijskih službenika, bile žene. Kad je 1940. godine otišla u
mirovinu imala je 30 punih godina staža u policiji, ali je zato zastupljenost žena bila puno veća.

Najznačajniji pomak dogodio se 1973. godine kad je Policijski odjel u Washingtonu odlučio u patrolni rad uključiti žene, što će za žene biti i procjena njihove efikasnosti. Naravno da je utvrđeno da poslove patroliranja jednako dobro obavljaju i žene
i muškarci te da imaju jednake rezultate u razrješavanju i suzbijanju nasilja kod građana. Građani su izražavali podjednako poštovanje prema oba spola, a posebice su istakli žene u intervencijama povodom obiteljskih svađa. Također su smatrali da
su žene ugodnije i stručnije.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Annie Matthews u Hyde Parku

Prva crnkinja u policiji

Prva crna žena u britanskoj policiji je bila Sislin Fay Allen.
Bila je na službi od 1968 do 1972 godine.

[You must be registered and logged in to see this image.]