Tehnički muzej



Osnovan po uzoru na postojeće velike znanstveno-tehničke muzeje u svijetu, zagrebački Tehnički muzej je općega tipa, to jest složeni muzej znanosti i tehnike za razliku od specijaliziranih tehničkih muzeja koji obrađuju samo pojedino područje tehnike.

Ideja o osnivanju te vrste muzeja u nas potječe još s kraja 19. stoljeća, pa je jedno vrijeme u Zagrebu i postojao Trgovačko-obrtnički muzej, no prava povijest Tehničkoga muzeja započinje 21. prosinca 1954. godine kada je donijeta odluka o njegovu osnivanju. 1959. je važna godina za Muzej jer mu je tada dodijeljena današnja lokacija, na Savskoj cesti 18. Objekti koje je dobio Muzej napravljeni su 1948. godine (projektant Marijan Haberle, dipl. ing. arhitekture) za potrebe Zagrebačkog velesajma. Građeni su od drvenog materijala i bili privremene namjene. Nakon preseljenja Velesajma na novu lokaciju, spomenuti su objekti služili za različite društveno-sportske aktivnosti, a kasnije su dodijeljeni Muzeju, koji se i danas nalazi u njima.
Idejni začetnik osnivanja Tehničkog muzeja bio je sveučilišni profesor dr. sc. Božo Težak, kasnije dugogodišnji predsjednik Savjeta Muzeja, a realizator i prvi direktor Muzeja bio je Predrag Grdenić. Likovni postav izveo je arhitekt Emil Vičić.

Prvi odjeli Tehničkog muzeja Transformacija energije, Prometna sredstva i Rudarstvo otvoreni su za javnost 1963. godine. Potom je 1964. slijedila zbirka Nafta i odjeli Astronautika s planetarijem (1965), Demonstracijski kabinet Nikole Tesle (1976), Osnove poljodjelstva (1981) i Vatrogastvo (1992). Stalni postav Muzeja posljednjih je godina obogaćen i drugim sadržajima, poput Aleje skulptura velikana hrvatskog prirodoslovlja i tehnike u parku na otvorenom (1993). Odjeli Osnove poljodjelstva i Rudarstvo - geologija - nafta prošireni su 1994. oglednim pčelinjim košnicama (apijarijima) i sobom Zemljomjerstvo - katastarski ured, a odjel Transformacije energije zbirkom modela strojeva nazvanom Toplinska moć vatre (1999).

Godine 2006. u potpunosti je obnovljen Demonstracijski kabinet Nikole Tesle.


(Tehnički muzej Zagreb)

Vatrogastvo



Upotreba vatre (u počecima za rasvjetu i grijanje, zatim i za pripremanje hrane, te konačno i u metalurgiji) jedna je od osnovnih tekovina evolucije koja čovjeka izdvaja od životinja. No, od kada čovjek upotrebljava vatru, od tada se i bori s njom kao izvorom opasnosti. Zaštita od požara stara je koliko i poznavanje vatre. Čovjek se oduvijek odupirao opasnostima od vatre tehničkim dostignućima svoga vremena. O tom razvoju vatrogasne tehnike govori ovaj odjel.
Dok se na početku tumači gorenje kao kemijski proces te mogućnosti njegova prekidanja, to jest gašenja (odvajanje gorive tvari od vatre, ohlađivanje i ugušivanje), u nastavku je dan prikaz vatrogasnih naprava od početaka do danas.
Posebna pažnja posvećena je najsuvremenijim rješenjima za vatrodojavu i gašenje u različitim uvjetima kao na primjer na moru, u tunelima, rudnicima i dr.

Prenosiva vatrogasna štrcaljka – rastavnjača



Dvocilindrična sisaljka na ručni pogon s otvorenim bazenom za vodu, proizvedena je u Ljubljani oko 1900. godine u tvrtki "Albert Samassa". Izložena je u presjeku, a moguće je prikazati kretanje pojedinih njezinih dijelova pri radu.

Leđni vatrogasni aparat za gašenje vodom



Izradila ga je tvrtka "Kernreuter" u Beču oko 1925. godine. U ovalno limeno tijelo aparata ugrađena jednocilindrična stapna crpka s polužnim mehanizmom. Nedostaju platneni remeni za nošenje, izlazna cijev od kudjelje i mlaznica.

Vatrogasna štrcaljka (vožnjača) "Seltenhofer"




Dvocilindrična vatrogasna štrcaljka na ručni pogon postavljena na osnovnu konstrukciju zaprežnih kola izrađena je u Mađarskoj 1928. godine. Korištena je u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu „Brdovec“.
Obnovljena je 1992. godine dobrotom HŽ-Glavne radionice.

Zaprežna momčadska vatrogasna kola



Izrađena su potkraj 19. stoljeća. Namijenjena su prijevozu ljudstva i opreme za gašenje na mjesto požara.

Kabinet Nikole Tesle




Vrijednost životnog djela Nikole Tesle prepoznata je već prigodom svečanog otvorenja Tehničkog muzeja u Zagrebu 14. siječnja 1963. godine, kada je ujedno obilježena dvadeseta godišnjica smrti toga genija i velikana znanosti i tehnike. Već je tada dio Muzeja u odjelu Transformacije energije bio posvećen pokusima s Teslinim transformatorom, u kojima su mogli sudjelovati i posjetitelji.

Stalni postav demonstracijskoga kabineta izuma Nikole Tesle, ukupne površine 260 m2, otvoren je 1976. prigodom obilježavanja 120. godišnjice Teslina rođenja. Njegova je muzeološka koncepcija bila specifična jer su se u njemu izvodili pokusi s rekonstrukcijama najpoznatijih Teslinih izuma izrađenih prema originalnim Teslinim nacrtima i patentnim prijavama, u većini slučajeva metodama i materijalima iz vremena u kojem je živio. Izlošci su napravljeni u radionicama Muzeja, a proračune za njihovu izradu napravili su i radove nadzirali Franjo Kičinbači iz Školskog centra Ruđer Bošković i Miroslav Mirković, kustos Tehničkoga muzeja.

Sadašnji izgled Kabineta rezultat je rekonstrukcije 2006. godine čime je postignuto da bude suvremeniji, dinamičniji i stalno dostupan posjetiteljima. Dok se ne izvode pokusi, posjetiteljima se približava život i djelo Nikole Tesle raznim multimedijskim sadržajima; između ostaloga na velikom ekranu mogu pogledati film koji prikazuje pokuse. Osim pasivnog praćenja desetak atraktivnih pokusa s tribine, neki posjetitelji mogu u njima i aktivno sudjelovati. Posjetitelji kroz pokuse mogu upoznati primjerice okretno magnetsko polje, Tesline visokofrekventne transformatore, bežični prijenos elektromagnetskih titraja, brod s daljinskim upravljanjem, model Tesline turbine i dr.

Tribina s devedesetak sjedećih mjesta dijeli prostor za posjetitelje na tri dijela u kojima su multimedijski prikazani djetinjstvo, školovanje, život i rad u Americi te odlikovanja i priznanja Nikole Tesle.

Bista Nikole Tesle



Bista Nikole Tesle, smještena u prostor kabineta gdje se rade pokusi, izradio ju je, u gipsu, kipar Emil Bohutinski iz Zagreba, 1932.

Naprava za stvaranje okretnog magnetskog polja



U pokusu s okretnim magnetskim poljem koristi se bakreno jaje da se pokaže elektromagnetska indukcija zbog koje se ono rotacijom oko svoje uzdužne osi postepeno postavi na vrh.

Kavezni rotor (model)



Naprava za stvaranje okretnog magnetskog polja, bakreno jaje i kavezni rotor služe za prikazivanje učinka okretnog magnetskog polja na bakrene predmete unutar zavojnice sa željeznom jezgrom kroz koju teče dvofazana izmjenična struja. Bakreno jaje se stavlja na drvenu podlogu, pa se na njoj okreće dok se ne uspravi, dok kroz zavojnicu teče struja, a kavezni rotor se pridržava rukom dok se okreće unutar zavojnice.

Teslin transformator od 3 000 000 Volti








   Dimenzije:
   primar promjera 175 cm,
   sekundar promjera 72 cm,
   visine 180 cm.
   TMZ, inv. br. 695

Model, koji je u demonstracijskoj funkciji, izrađen je u Tehničkom muzeju 1976. prema opisima Teslinih transformatora iz Colorado Springsa (1899.), kojima je dobivao napone i do 12 000 000 Volti. Svakako je jedan od najzanimljivijih izložaka u ovom muzejskom postavu, jer proizvodi iskre duljine do 3 metra.

Rudarstvo, geologija, nafta



Čovjek se počeo baviti rudarstvom u dalekoj prošlosti, još u starijem kamenom dobu. Tako je rudarstvo jedna od najstarijih ljudskih djelatnosti, koja traje još i danas. Rastom ljudskih potreba i spoznaja razvijala se i rudarska djelatnost, a unutar rudarske djelatnosti i pojedine specijalističke grane, koje su kasnije postale zasebne djelatnosti. Tako se iz potrebe za pronalaženjem novih rudnih bogatstava razvila geologija, a koncem devetnaestog stoljeća i naftno rudarstvo. Geologija je započela proučavati građu i nastanak našeg planeta, kako bi dala odgovor na pitanje: „Gdje se nalazi rudno blago?“

Tražeći odgovor na postavljeno pitanje došlo se do širih spoznaja o Zemlji, ali i do novih pitanja na koja geolozi pokušavaju dati odgovor. Nafta je prvenstveno energetska mineralna sirovina, koja je postala interesantna čovjeku razvojem automobilske industrije, a kasnije i ostalim industrijama. Porastom potreba za naftom razvila se posebna grana industrije, koja se naziva naftna industrija.

50 godina Rudnika Tehničkog muzeja



Ove godine Jama Barbara, koja je i u svjetskim razmjerima vrlo rijedak cjeloviti prikaz rudarske tematike, obilježava svoj pedeseti rođendan. Radovi na izradi Rudnika počeli su 1961., a 1963. primio je svoje prve posjetitelje

U Rudniku Tehničkog muzeja – Jami Barbara – otvorena je izložba posvećena Svetoj Barbari, zaštitnici rudara, koja se može razgledati do 2. veljače 2014. godine.
Jama Barbara iznimno je vrijedan muzejski postav, vjerni prikaz rudarskoga horizonta za eksploataciju ugljena, željezne rude, boksita te ruda olova, cinka i srebra. Rudarska jama ukupne duljine od više od tristo metara, s najvećom dubinom od šest metara, posjetiteljima pruža vjeran i upečatljiv doživljaj pravoga rudnika. Jedna od značajki muzejskog rudnika jest da su u njemu u prirodnoj veličini prikazane sve vrste podgrada koje se upotrebljavaju u rudarstvu, i to u punoj raznolikosti materijala (drvo, metal, opeka, armirani beton itd.) i oblika.

Povijest rudnika

Ove godine Jama Barbara, koja je i u svjetskim razmjerima vrlo rijedak cjeloviti prikaz rudarske tematike, obilježava svoj pedeseti rođendan. Radovi na izradi Rudnika počeli su 1961., a 1963. primio je svoje prve posjetitelje.
Povijest Rudnika počinje pozivom Savjeta Tehničkog muzeja, u suradnji s tadašnjim direktorom Muzeja Predragom Grdenićem, Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu da se uključi u izradu projekta rudarskog odjela u Muzeju na površinskome i u podzemnome izložbenom prostoru. Fakultet se rado odazvao pozivu jer se tako promovirao rudarski studij te je to ujedno bila prilika za očuvanje tehničke kulture i tradicije vezane uz hrvatske rudnike. Olakotna okolnost bila je mogućnost da se rudnik izgradi u prirodnoj veličini u podzemnim prostorima Muzeja koji su služili za ventilaciju izložbenog prostora nekadašnjeg Velesajma. Za izradu projekta rudarskog odjela bio je zadužen prof. dr. sc. Vladimir Abramović, koji je tada bio asistent na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu. Osim u stvaranju rudarskog odjela u Muzeju profesor je sudjelovao i u svim naknadnim obnovama Rudnika.



Prvo sveobuhvatno uređenje, obnova dotrajalih podgrada, bilo je 1975. Tijekom sljedećih godina Rudnik je još nekoliko puta obnavljan i nadopunjivan novim sadržajima. Na radilišta su postavljene lutke rudara u radnim položajima, povećana je zbirka rudarskih alata, a jamske zalihe ugljena i boksita neprekidno se nadopunjuju.

Dva milijuna posjetitelja

Kroz Rudnik su dosad prošla gotovo dva milijuna posjetitelja. Od samoga se početka njime koriste nastavnici i studenti Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta za održavanje pojedinih segmenata svoje teorijske i praktične nastave te je u njemu izrađeno nekoliko diplomskih radova.
Nakon posljednje obnove 1995., rudarska jama dobila je i svoje ime: Barbara. Kao što nalaže rudarska tradicija, i muzejska jama dobila je žensko ime – po zaštitnici rudarâ Svetoj Barbari.

Prolazeći rudnikom, posjetitelji mogu vidjeti prikaze pojedinih rudnika iz Hrvatske, koji su danas uglavnom zatvoreni. Konjščina, Ivanec i Golubovec rudnici su koji su pripadali nekadašnjim Zagorskim ugljenokopima. U središnjem dijelu tog područja, u Bedekovčini, izgrađena je crkva Svete Barbare, djevice i mučenice, koja je ujedno i zaštitnica te općine. Crkve posvećene toj zaštitnici izgrađene su i u Raši, Rudama i Zagrebu (Vrapče), mjestima koja su poznata po rudnicima, čiji se prikazi također mogu vidjeti u Rudniku.

Sv. Barbara – omiljena svetica



Sveta Barbara, djevica i mučenica, veoma je omiljena u vjerničkom puku. Njezin blagdan slavi se 4. prosinca. Prema legendi iz 7. stoljeća, za koju nema povijesnog temelja, živjela je u 3. stoljeću u Dioklecijanovoj prijestolnici Nikomediji u Maloj Aziji. Učenu i oštroumnu djevojku iz imućne obitelji otac je čuvao u bogato opremljenoj kuli bojeći se da joj se tko ne približi. Unatoč tome Barbara se počela zanimati za kršćanstvo te se, skrivajući to od oca, pokrstila. Pretpostavlja se da ju je krstio ugledni kršćanski teolog Origen. Postavši kršćankom, Barbara je dala napraviti i treći prozor na kuli kao simbol Presvetog Trojstva, a na vrata je stavila križ da je podsjeća na Kristovo otkupljenje. Kad je ocu priznala svoje obraćenje na kršćanstvo, on ju je stavio na muke pa joj odrubio glavu, nakon čega je pao mrtav, pogođen munjom u strahotnoj grmljavini.
Tijekom mnogih stoljeća svetica je postala mnogostrukom zaštitnicom: tvrđava, tornjeva, graditelja, zidara, topništva i ljevača topova (često je prikazana s topom), vojnika općenito, vatrogasaca i svih koji rade s vatrom (što je povezano s gromom i munjom iz legende). Poznata je i štovana kao zaštitnica rudara, koji su, radeći pod zemljom, u stalnoj opasnosti. Štuju je i bušači tunela u stijenama i općenito oni koji rade s kamenom. Nju se zaziva kada dođe do nesretnog slučaja ili nagle smrti. Za nevremena joj se seljaci mole da ih zaštiti od groma.

S blagdanom Sv. Barbare u našim su krajevima povezani i adventski običaji: na taj se dan sadi pšenica, koja je simbol novog života i služi kao božićni ukras.
U njezinim je prikazima neizostavna oznaka kula (toranj), a katkad nosi kalež i hostiju te mač ili paunovo pero (simbol njezina zavičaja). Najčešći motivi votivnog slikarstva vezani su uz opasnost od iznenadnih oluja i udara munje. 

(zg-magazin)

Uskop u lignitu



Slojevi ugljena mogu biti vodoravni, kosi ili uspravni. Prilikom kopanja ugljena prati se ugljeni sloj, tako da imamo vodoravne, kose i uspravne hodnike. Najčešće su kosi hodnici pod manjim ili većim kutom.Ukoliko s rudarskim radovima u kosom hodniku napredujemo prema površini kažemo da radimo u uskopu. Debljina je sloja ugljena različita, a kreće se od nekoliko centimetara do nekoliko desetaka metara. Postoje i hodnici visine svega pedesetak centimetara, u kojima rudari rade u ležećem položaju.

Rudarske lampe



Rasvjeta omogućava kvalitetan i siguran rad u podzemnim prostorijama. Rasvjeta se u podzemnim prostorijama dijeli na: prijenosnu i stalnu. Prijenosna rasvjeta je ona koju rudari nose sa sobom. Stalna rasvjeta je ona koja je, više ili manje, stalno montirana u podzemnim prostorijama.

Rudarski samospasilac



Mali prijenosni filtar koji veže ugljični monoksid i omogućuje kraće vrijeme boravka u prostorima s većom količinom spomenutog otrovnog plina. Ovakvi filtri ne služe za rad, već samo za spašavanje iz zaplinjenih prostora nakon eksplozije, pa odatle i naziv samospasilac. U takvom zaplinjenom prostoru može se disati samo ako ima minimalno 15 % kisika, a ugljični monoksid je ispod 6 %. Filtar se utroši u toku dva sata. Ovaj filtar nije prikladan za druge plinove, već samo za ugljični monoksid.

Prvi teleskop Zvjezdarnice u Zagrebu







Ovaj teleskop, koji je napravljen u Münchenu 1901, bio je postavljen na Popovom tornju na Gornjem gradu u Zagrebu. Zvjezdarnica je svečano otvorena 5. prosinca 1903, a teleskop je bio u uporabi 60 godina.

“Sputnik-1” (maketa M 1:1)



Prvi umjetni Zemljin satelit označio je početak svemirske ere. Lansiran je u SSSR-u 4. listopada 1957. Imao je masu od 83 kg. Promjer loptastog tijela je 0,58 m.

Orbitalna postaja "Skylab" (maketa M 1:10)



Američka svemirska postaja, lansirana 1973, imala je masu od 90 tona i bila je dugačka 35 m. U njoj su boravile tri ekspedicije od po tri astronauta. Letovi su trajali 28, 59 i 84 dana

Raketa - nosač "Saturn-5" (maketa M 1:20)







Raketa - nosač "Saturn-5" (maketa M 1:20)
Najveća raketa koja je korištena za svemirske letove. Imala je tri stupnja, a omogućila je letove s ljudskom posadom na Mjesec u okviru američkog programa “Apollo”. Na startu je imala masu od oko 2900 tona i bila je visoka 110 m.

Promet



Svladavanje prostora, putovanje, odnosno transport, staro je koliko i sam čovjek. Tijekom tisućljeća čovječanstvo je korak po korak osvajalo prostranstva kopna, svladavalo vodene prepreke, te konačno u vijeku u kojem živimo pobijedilo i Zemljinu gravitaciju - od letova prvih aviona do leta na Mjesec. Odjel Prometna sredstva sažeto prikazuje povijesni razvoj prometnih sredstava na kopnu, vodi i u zraku.

Kopneni promet

Po svojoj tjelesnoj građi čovjek je kopneno biće, pa je stoga i kopneni promet najstariji oblik prometa. Na samom početku susrećemo čovjeka pješaka, a kasnije mu pomažu životinje - pojavljuje se jahač na konju, devi, slonu itd. Kotač, osnovni element prometnih sredstava na kopnu pojavljuju se prvi put 3000 godina prije Krista. Pogon kopnenih vozila isprva je ljudska snaga, no ubrzo se primjenjuje i životinjska vuča.

Od davnine čovjek je želio stvoriti vozilo koje bi se pokretalo vlastitim pogonom. Razvitak kopnenih vozila sa samostalnim pogonom omogućuje tek izum parnog stroja koji je najviše došao do izražaja u pogonu vozila na tračnicama, dok su cestovna vozila trajno riješila problem pogona tek primjenom motora s unutarnjim izgaranjem. U ovom dijelu postave Tehničkoga muzeja izloženi su različiti bicikli, motorkotači i automobili pokretani benzinskim ili diesel motorima, vozila na gusjenicama, tramvaji i lokomotive.

Vodni promet

Vodene zapreke čovjek je najprije savladavao plivanjem, a onda je izradio prva plovila. Nakon ladve, splavi, prvih čamaca i brodova pokretanih veslima, nastali su prvi jedrenjaci.
Usavršavanjem parnih strojeva u 18. stoljeću, oni se ugrađuju u plovila i tako su stvoreni parobrodi.
Daljnji napredak u razvoju brodskog pogona doveo je do pojave novog tipa brodova - motornih brodova.
Sredinom našeg stoljeća pojavljuju se i brodovi koje pokreće atomska energija.

Zrakoplovstvo

San čovjeka o letu star je vjerojatno kao i samo čovječanstvo. Težnju čovjeka da se vine u zrak i poleti poput ptice najzornije nam pokazuje poznata grčka legenda o graditelju Dedalu i njegovu sinu Ikaru, koji su uspjeli poletjeti uz pomoć krila izrađenih od ptičjeg perja. Ipak, problemu letenja trebalo je pristupiti na znanstvenoj osnovi što je prvi učinio Leonardo da Vinci. Prve uspješne letove čovjek je ostvario letjelicama lakšim od zraka - balonima, no tek je motor sa unutarnjim izgaranjem omogućio ljudima ostvarenje letjelice koja se vlastitim pogonom diže u zrak, kreće u željenim smjerovima i sigurno se vraća na zemlju. Daljnjim razvojem zrakoplova, klipne motore zamijenili su mlazni te konačno raketni koji su omogućili i letove u svemir.

Samoborček





Parni vlak „Samoborček“ (lokomotiva sa željezničkim kolima)
Prometovao u službi gradske vicinalne željeznice na uskotračnoj pruzi Zagreb – Samobor u periodu od 1930. do 1960. On se sastoji od parne lokomotive (popularne sedmice, teške 12 t, s trima veznim osovinama tvrtke „Orenstein und Koppel“ iz Njemačke) i željezničkog vagona čija je unutrašnjost podijeljena na dva dijela: putnički prostor i poštanski dio, odnosno dio za posadu vlaka. Putnici su, da bi se ugrijali za vrijeme vožnje, sami donosili komad drva ili ugljena kako bi održavali vatru u popularnoj peći „Gašpar“.