Vesne Krmpotić

105. TREBA DA STREPIŠ, ALI NE I
DA SE BOJIŠ
Bojati se znači ne razumjeti Me.
Strepiti znači naslutiti što se sve moglo
izgubiti ne susrevši Me.
Strepiti znači biti svjestan gubitka koji te
nije snašao; biti svjestan svojega
neznanja da te uopće snašao, kad bi te
snašao.
Pred ljubavlju se strepi, u ljubavi se
strepi.
Strahuje se kad nema ljubavi.
Strepiti znači ljubiti i sjećati se
neljubavnoga doba.
Strahovati znači ne razumjeti Me.

106. NE PADAJ U SUZNE ZANOSE,
ne slavi Me, i ne veličaj riječima.
Ako Mi želiš odati poklonstvo, predaj Mi
svoje želje, i s njima svoje ljutnje,
smutnje, i strahove.
Prozrači i osvjetlaj svoje misli – to će biti
blagdanska misa, kojoj ću rado na oltar
sići. Ne klanjaj Mi se, i ne kadi Mi, ne
gradi Mi katedrale od pjesama. Radije
bih da prošetamo ulicom tvojih želja,
kojom si nekad sama glavinjala od
jednoga do drugog prodavača droge.

107. HOĆETE LI ČESTITATI SUNCU
ŠTO SIJE I GRIJE, ili ćete čestitati sebi
što ste se našli pod njegovom
svjetlošću i toplinom? Shvatite svoju
dobru sreću, i kad ju shvatite, to će biti
čestitka kakvu želim od vas primiti.
Svečanost je svakodnevna, a vi ju
slavite jednom u godini.
Svakoga dana sve vam darujem iznova,
a vi ste odredili samo jedan dan kad
primate darove.
Od bezmjernog Mojega davanja, i
ljubavnoga neizmjerja uzeli ste mrvicu,
i zbog mrvice Me hvalite i slavite. To je
kao da gladan čovjek pjeva psalme o
sitosti.
Gladujem i Ja za vama, Ja, koji sam
puna punina.
Jer sve Me se tiče, i ništa Me ne dotiče.
Sunca se tiču žita i usjevi, mada ga
svojim klasom ne dotiču.

108. SPREMAO SAM VAS ZA TIŠINE,
ZA MILINE, duga smo stoljeća na tomu
radili.
Obećao sam vam da ćete Me
prepoznati kad siñem i kad siñete,
i rastali smo se suznih očiju, negdje u
visokim predjelima neba.
Sišao sam, sišli ste.
Samo Ja čujem šuštanje vaših krila,
samo Ja čujem zvona i trublje Mojega
dolaska.
Vi slušate tišinu i milinu svojega bića, i
što ju jače slušate, sve više Me vidite.

Izvor: časopis "Kulture Istoka", br 19, str. 76, 1989.

Kad je 1971. objavljeno prvo izdanje ove knjige u biblioteci "Orfej", koju je uređivao pokojni Zoran Mišić, bio je to jedan od događaja književne sezone. Bio je to prvi prodor u prašumu indijske književnosti, pokušaj da se u okviru jednog toma smesti tematski izbor odlomaka iz pojedinih književnih tradicija Indije. Kažemo "književnih tradicija", jer u geografskom smislu Indija se naziva potkontinentom, a u kulturnom smislu ona je kontinent. Vesna Krmpotić je obavila zadatak veći nego što je zadatak koji bi pred sobom imao neki Indijac koji bi hteo da svojim čitaocima predstavi evropsku književnost, od najstarijih početaka (tj. grčkih i nordijskih epova) do XVII veka, u okviru jedne knjige. Kažemo "veći", jer pred njom je stajao višestruko veći (i u pogledu obima i u pogledu raznovrsnosti) zadatak nego pred autorom takvog izbora iz evropske književnosti. Ko želi da proveri taj utisak može da se posluži knjigom Radoslava Katičića Stara indijska književnost objavljenom 1973. (M. hrvatska, Zagreb), koja takođe čeka da bude ponovljena. Katičićeva knjiga nije antologija (prevoda) nego pregled sa anotacijama o delima i autorima.
U nameri da stvori antologiju po meri vlastite inspiracije i zanimljivu za čitanje, Vesna Krmpotić je građu grupisala u deset poglavlja (tematskih celina), u koje su uključeni tekstovi iz različitih razdoblja i tradicija, umesto da se drži načela školskih antologija, koje strogo vode računa o hronologiji i pripadnosti. U celini gledano, čitalac ostaje zapanjen kad shvati da su uključeni tekstovi u najvećem broju slučajeva odlomci iz mnogo opširnijih dela (ponekad neshvatljivo opširnih) i da su se svi ti ogromni tekstovi sačuvali do naših vremena u kulturi koja nije marila da ih stavi na hartiju (ili je to izričito izbegavala, kad je reč o nekim kategorijama tekstova: ovde, naravno, reč "tekst" ne označava obavezno pisanu reč). Ta opširna dela su, recimo, vedski korpus i budistički kanoni (kad je reč o religijskim tekstovima), Mahabharata (kad je reč o epovima) ili Okean priča (Kathasaritsagara, zbirka slična Hiljadu-i-jednoj-noći, ali sa obrnutom verzijom nastanka: smišljena je da razonodi jednu kraljicu). Već i izbor iz Okeana priča bio bi dovoljan za jedan zbornik, a nekoliko savremenih pisaca (među njima i R. Narajan) okušali su se u pokušaju da za savremenog čitaoca tomove Mahabharate prepričaju u okviru jedne knjige standardnog formata (da današnji čovek nema vremena nije tačno ako se uzme u obzir da je, kao Harun-al-Rišid, spreman da tokom godina svake večeri prati svoju omiljenu seriju na televiziji).
U izboru Vesne Krmpotić najviše prostora posvećeno je tekstovima u kojima se veličaju osećanja divljenja, obožavanja, predanosti i ljubavi, bilo da je reč o divljenju pred veličanstvenim događajima u prirodi, ili pred zagonetkama života, bilo da je reč o predanosti i ljubavi između čoveka i boga, ili između ljudi. Posle prvog izdanja ove knjige moglo se očekivati da će se pojaviti posebni zbornici, posvećeni pojedinim tradicijama. Ipak, to se nije dogodilo. Od ozbiljnijih knjiga valja pomenuti zbornik Rade Iveković Počeci indijske misli (BIGZ, Beograd 1981) i Rgvedske himne Mislava Ježića (Globus, Zagreb 1987.)
Zbog toga treba pozdraviti drugo izdanje ove antologije, mada je - imajući u vidu interesovanje čitalaca - to komotno moglo biti i peto izdanje ove knjige. Bez obzira na to da li ćemo u dogledno vreme imati neki drugi, novi pokušaj panoramskog prikazivanja - antologiju indijskih književnosti - ili antologiju, recimo, budističke književnosti, ova knjiga ostaće nezaobilazna za svakog ljubitelja indijske književnosti. Ono što bi svakako obogatilo njena naredna izdanja jeste indeks u kome bi se evidentirala dela iz kojih su uzeti odlomci, čime bi se čitaocu pružila mogućnost da grupiše odlomke iz pojedinih dela rasute po pojedinim poglavljima.
Ovaj zbornik pravljen je sa jedinstvenom inspiracijom u nameri da predoči glasove koji govore iz pojedinih tekstova i tradicija, kao članove hora koji peva istu pesmu i kazuje istu misao, na različite načine. Međutim, rasponi indijske duhovnosti, pa time i književnosti, su ogromni - jedva da možemo nešto misliti, a da to već nije na neki način mišljeno u Indiji - isprobani su tamo svi načini mišljenja i uzdržavanja od mišljenja, sva osećanja i uzdržavanje od osećanja, sve potankosti kazivanja i uzdržavanja od kazivanja. I sama Vesna Krmpotić to konstatuje u predgovoru kad kaže da ako se uočava spiritualnost indijske civilizacije ne treba da bude zaboravljena kultura prefinjenog svetovnog uživanja koja je takođe bila razvijana do neverovatnih potankosti. U indijskoj književnosti, stoga, nalazimo i uzajamna, prećutna ili otvorena, tanana ili silovita, osporavanja i opovrgavanja, a ne samo slaganja i nadovezivanja.

Hoćeš li ikad biti tako sretno;
kao što si sada; u ljubavi mog tijela?

Ni jedna te ljubav više neće
tako prožeti svega
niti ćeš krv svoju dijeliti s nekim
ko sada sa mnom.

U zagrljaju svakom ljudskom
i ne znajuć sjećat ćeš se kako si ovdje ležao
prelijevajući se iz sebe u mene
kao zora u dan -
O ne nadaj se da ćeš zaboraviti ovo vrijeme;
jedino vrijeme kad nisi bio sam.

Što te onda goni u surovu svjetlost svijesti?
Iz cjeline svog bića bit će izrezan komad
Iz kugle vida samo jedan pogled
Od neba samo jedna zvijezda.

Bespomoćno ti rasteš;
bespomoćno ja starim:
ista slijepa želja tjera tebe u svjetlost dana
koja je i mene nagnala u mrak tvog začeća.

Uzalud sam gradila
branu na toj rijeci:
ti si voda koja je naišla i odnijela me sobom.
Protiv tebe nema lijeka; jer si ti bujica
koja iz mene same izvire -
uzalud sam gradila
branu na toj rijeci.

Dijete moje;
mi smo igračke s ugrađenim otporom;
koji povečava ljepotu naših kretnja.

Budućoj ljubavi

Buduća ljubavi,
kad bi mogla ne doći.

S tobom se rastajem unaprijed,
za ruku odvodeć dijete koje začeh s tobom,
ovu tjeskobu koja naglo raste.
Ljubavi sve sam ti rekla već davno.
A ti si već davno prošla.

Kad bi mogla ne doći.

Daj mi to što mi daješ

Daj mi to što mi daješ.
I daj mi ono što ćeš mi dati.
I ne usliši ako te ikad molim
Nešto treće.

A ne zaboravi dati snagu
Da primim sve to što mi daješ;
Da ne odbijem što ćeš mi dati,
Ne zaištem što ne ćeš dati.

Gola pjesma

Dobri Bože, ja nisam pristala na ovu rastavu,
Pa makar ta rastava bila san.
Dok su mi snove krojili , nisu me pitali
Ne bih li više voljela javu.

Dobri Bože, nisam pristala da budem
drukčija od tebe.
Da itko bude drukčiji.
Pa makar sve razlike bile pričin,
kao što mudri vele.
Ja nisam pristala na priču, na sebe.

Dobri Bože, tako mi se čini.
Ali ako ti znaš i kriješ od mene
Moj pad, moj potmuli pristanak
Na sve ove rastanke,
na sav taj svijet od sjene,
Tad uzmi, preuzmi me Ti,
koji si pristao na mene.

Interludij

Ogromna sjena viljuške
nadnama oklijeva;
mi smo dva drhtaja zalogaja mesa
na hladnoj okrugloj ravni
pod jastrebima pogleda
strelovitih.

I dok nepoznata ruka nešto premišlja,
na brzinu živimo i ljubimo se.

Lotos

Za radost Boga u nama
pijem.
Za sjaj njegov u kristalu,
vatri, suncu, pijem.
Pijem, ne da se opijem,
već da se opijam,
i dno ove čaše
u blaženo bezdno spuštam.

Mjerenje i vaga

Tvoji su danovi zdjelice vage,
u kojima me odmjeruješ dan i noć.
Mučiš se da izjednačiš San i Javu,
ali ne znaš da oni neprestano mijenjaju svoju težinu,
neumorni, kao da mjere tvoju upornost.

Zar ti nisam teška, dragi? Odloži na čas vagu
i uzmi me golim rukama.
Neka nas slobodno njiše
talas krasnog nesuglasja,
talas koji nas je stvorio.

Mnogostruki život

Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,
kad smo tako čudno iznemogli,
od čega za jedninom,
a sve nam živote veže tanka nit.
I kad umiremo, umire nas mnogo.

I ja koja tvrdom zvijezdom večernjom slutim,
da samo karika sam golemog mog žića,
samo jedno svoje čulo,dimenzija jedna,
samo miljuntina svoje snage
što svemirom troši se
i luta
ja osjećam,
da ni u ovom času nisam presjekla nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
jer i sada me škrope nečije daleke misli
neosjetno,
k'o ponočna rosa.

'Kad sam prvi put otišla u Indiju, svi su mi, osim Vlade Gotovca, govorili da sam luda...'

Ponudili su mi stipendiju u Indiji. Odmah sam rekla – da. Upozoriše me: "Ne radi se o srpskoj Inđiji, nego o azijskoj Indiji. "Upravo zato i hoću!" rekla sam

Toga dana, kad smo je posjetili, bila je razdragana lijepim danom i suncem koje je, kroz krošnje stabala, škiljilo u njezin stan na beogradskom Miljakovcu. Vesna Krmpotić, spisateljica, pjesnikinja, prevoditeljica, danas živi sa svojim uspomenama, no nije se zamorila od pisanja. Nakon smrti supruga diplomata i sina Igora, koji je prije četiri desetljeća umro kao dijete, Vesna Krmpotić ostala je s dva danas odrasla sina. Neven je marinac američke vojske u Stuttgartu, a stariji, Relja koji radi u predstavništvu jedne trgovinske firme, živi u Beogradu. Ova izuzetno plodna autorica obilježila je osamdesete svojom potresnom knjigom o smrti sina “Brdo iznad oblaka”. U fokusu njezina rada uvijek je bila i njezina opsesija Indijom.

Kako ste se zainteresirali za indijsku kulturu?

- Mi smo na Zapadu odgojeni tako da ne postavljamo pitanja. Kod mene je to prsnulo vrlo rano. U vrijeme rata živjela sam u Zagrebu, gdje je moj otac radio u Vinogradskoj bolnici kao načelnik internoga odjela. Radio je za partizane, slao lijekove, udomljavao mnoge zatvorenike u bolnici kao pacijente i poslije im omogućavao bijeg. Kad je nastupilo oslobođenje, odjednom sam bila strpana u “buržoaziju”, to jest u ideološke nepodobnike. U školi sam iz jezika i književnosti dobivala jedinice. Teškom sam mukom završila gimnaziju na Katarinskom trgu, uz gorke otpore prema školovanju i, općenito, prema duhu vremena. O Bogu se nije smjelo ni pisnuti. I to mi je jako smetalo i bila sam očajna i zbunjena. Želeći saznati što je to u ljudima što je temelj i dobra i zla, upisala sam psihologiju. No psihologija onovremenska posve me razočarala. O psihi nije bilo ni govora. Ipak sam diplomirala, no počela sam se svjesnije i ljubavnije predavati poeziji.

U vrijeme studentsko, radeći na Velesajmu u Indijskom paviljonu, dočepala sam se Tagore i Upanišada. Iznenađena, uistinu zapanjena nad “mojošću” tih tekstova, osjetila sam se kao njihov zakoniti potomak. Imala sam dvadeset pet godina kad sam prevela Tagoreove “Gitanjale” za ondašnju izdavačku kuću “Lykos”. Prevela sam ih s engleskog, jer original je na bengalskom. Rekla sam sebi – jednoga ću dana naučiti taj “bangla” da Tagorea čitam na originalu. I naučila sam ga. Ta su djela, zapravo, neprevodiva na engleski ili bilo koji jezik, jer muzika tog jezika je divna, gotovo da vas miluje. U ondašnjoj Jugoslaviji bio je to prvi prijevod tog nobelovca. Ta je knjiga bila jako prodavana. Indija za mene nikada nije bila samo točka na globusu, nego u prvomu redu stanje duha.

Rano ste počeli pisati poeziju. Bili ste u grupi pisaca, u tzv. krugovašima. Kako je to prolazilo u “željezna” vremena šezdesetih godina u Jugoslaviji?

- Ondašnji sistem sve je nas “odgajao” jako usko i strogo i sve što je govorilo o duhovnosti proglašavalo se subverzivnim elementom. Rilke je bio zabranjivan. Prve sam pjesme objavila još na prvoj godini studija u časopisu “Hrvatsko kolo”. U to su vrijeme carevali “partizanski pisci”. Jedan od njih me javno naružio zbog toga što pišem o “nekomu tko dolazi alejom niz mjesečinu”, što je dekadentno - a još je gore što taj netko nikada ne stiže. To “nikada ne stiže” stav je truo i nenapredan, i valjalo ga je prokazati. Imala sam problema. Religija i duhovnost bile su bez ikakvog praštanja, a poezija se proglašavala dekadentnom, što je bila najviše upotrebljavana riječ u ono vrijeme. Nije bila podobna osim ako nije pisana s uskličnicima u smislu – Naprijed naši!

Tako da je nekoliko nas, a među njima Vlado Gotovac, Ivan Slamnig, Josip Pupačić, a djelimice i ne tako strasno Antun Šoljan, podizalo bune. Cijenim jako Vesnu Parun, a ima ih još, naravno, koji su svrdlali, tražili proboj iz tog ideološkog zida. Najprije kao krugovaši, kasnije okupljeni oko časopisa “Književnik”. Za neke je to bila, manje-više, žurka. Onda sam, na zgražanje ostalih, jedina i sama, otplovila poluteretnjakom “Velebit” u Indiju. Svi, osim Vlade Gotovca, govorili su mi da sam luda.

Je li taj vaš odlazak bila potreba za slobodom?

- Žudila sam za tim njihovim pogledom na stvarnost koju sam naslućivala iz njihove literature. Tada je bio onaj čuveni sastanak Tito-Naser-Nehru. Indijska vlada nudila je ekspertsku stipendiju, koju je malo tko htio koristiti. Ja sam te 1962. radila u redakciji kulture Radio Zagreba, u Jurišićevoj. Plaća odlična, stan iza ugla u Amruševoj, družina u redakciji obrazovana i nesklona stereotipijama vremena. Ali jednoga jutra ja sam odlučila sve to napustiti.

U redakciju me pozvao prof. Ivo Hergešić. Reče da me, eto, reda radi pita jesam li zainteresirana za indijsku stipendiju. Odmah sam rekla - da. Upozorio me da se ne radi o srpskoj Inđiji, nego o azijskoj Indiji. Upravo zato i hoću, rekla sam. Hergešić i Rudi Filipović pokušali su mi, zgranuti, objasniti što su amebe i kobre, i uopće što to znači napustiti svoje društvo, i posao, i status književnice, i stan iza ugla, a sve to zaradi neizvjesnosti. Bilo mi je tada 30 godina. Moj otac već je prije deset godina umro, a majka je bila dovoljno mudra da me podrži u odluci.

U svom posljednjem intervjuu, već veoma bolestan, pisac Ivan Kušan otkrio nam je da ste bili njegova velika ljubav. I da ste ga ostavili zbog Indije.

- Znala sam da je to kod njega tako. Da sam njegova ljubav, ali nisam se mogla uz njega istinski vezati. Radio je u našoj redakciji, u kojoj sam ja bila jedina ženska i nekako smo ga svi tetošili, kao da je bolestan. Uvijek je bio nesiguran i povučen.

Je li to, onda, bila platonska ljubav?

- Prije bih rekla - aristotelovska. (smijeh)

U doba vaše mladosti svijet je bio “veći”. Kad ste otišli u Indiju, to je bila velika avantura.

- Ničega se nisam bojala i bilo mi je divno. Osim mene, bio je još jedan putnik, a bila sam jedina žena na tom velikom brodu. Imala sam osjećaj da idem na raskrivanje nečega što mi je jako važno i za što sam bila sigurna da će zadovoljiti moj duh i usrećiti me. Dok smo se, ploveći, približavali Sueskom kanalu, odnekud se stvorio kapetan i, na moje veliko iznenađenje, zaprosio me. Nisam ga željela uvrijediti, pa sam mu rekla da ću razmisliti. Nakon 29 dana plovidbe iskrcala sam se u Bombaju i vlakom otputovala u Delhi. Smjestila sam se u studentski hostel.

Rekli ste da ste išli u Indiju tražiti odgovore koje niste našli u svojoj sredini. Jeste li ih našli?

- Bila sam željna upoznati taj svijet za koji sam mislila da mu pripadam. Kad sam čitala Tagorea, osjetila sam da je u tome nešto što imam u sebi i to sam u Indiju išla potražiti. Katolička crkva je u ime vjere, u ime najveće ljubavi, kroz povijest činila zločine. Kad sam to kao veoma mlada shvatila, smatrala sam da se nikad nisu pokajali kako treba. Odgajana sam katolički, moji su katolici i jako sam voljela tu katedralu u Zagrebu. Željela sam odbaciti te laži. Najvažnije što sam naučila u Indiji jest da je sve što tražimo izvan nas prisutno u nama, uključujući i ono najviše što zovemo Bog.