PRVO I POSLEDNJE RAZMIŠLJANJE

Vrijeme je
boje noći.
Noći spokojne.
Nad mjesecima golemim
Vječnost je stala
u dvanaest.
A vrijeme je usnulo
u kuli svojoj, zauvijek.
Varaju nas
svi satovi.
Vrijeme već ima
obzorja.

MJESEČARSKA ROMANSA

Zeleno, volim te zeleno.
Zeleni vjetar. Zelene grane.
Barku na zelenom moru
Konja u zelenoj gori.
Sa sjenkom oko svog pasa
Ona na terasi sanja,
Puti zelene i kose,
S očima od srebra hladna.
Zeleno, volim te zeleno.
Ispod ciganskog mjeseca,
Stvari što je posmatraju
Ona ne može da gleda.

Zeleno, volim te zeleno.
Velike ledene zvijezde
Dolaze sa ribom sjene
Što svitanju put prostire.
Smokva se uz vjetar tare
Grubom korom svojih grana,
A šuma iskusna lija,
Ljutite agave svija.
Ko će doći? I otkuda?
Na terasi ona spava,
Kose zelene i puti,
I o gorkom moru sanja.

Kume ja mjenjati želim
konja svog za kuću njenu,
konjsku ormu za zrcalo
I svoj nož za njezin veo.
Iz kanjona Kabra kume

Krvareći stigoh evo.
Kad bih ja to momče mogo
sporazum bi sklopljen bio,
ali ja više nisam ja
kuća više moja nije.
Kume umro bih na odru
ako može od čelika
zastrtom holandskim platnom
dolično, ne žaleć svijeta.
Zar ne vidiš moju ranu
Od grudi do grla cvijeta!
Tri stotine crnih ruža
na bjelini tvog prsnika.
Mirisna ti krv natapa
Pojas oko struka gipka.
Al' ja nisam više ja,
Nit je kuća više moja.
O pusti me da se uspnem
do balkona visokoga;
pusti me uzaci pusti
do balkona zelenoga.
Do balkona mjesečeva
Odakle se voda slijeva.

Dva kuma se već uspinju
Ka visokim balkonima,
A za sobom ostavljaju
Trag od krvi i od suza.
Trepere na krovovima
Laki limeni ferali.
Hiljadu kristalnih defova
Zoru što se rađa pali.

Zeleno, volim te zeleno,
Zeleni vjetar i grane.
Dva su kuma uspela se.
Raskošni vjetar ostavlja
Čudan okus na usnama
Mente, žuči i bosilja.
Gdje je reci meni kume
Tvoja kćerka miljenica?
Kolko puta čekala te
Na balkonu zelenome!
Kolko puta čekat će te
Crne kose hladna lica!

Iznad zrcala studenca
Ciganka se njiše jedna.
Puti i kose zelene
Očiju od srebra ledna.
Nad vodom je podržava
Smrzla siga mjesečeva.
Noć je postala intimna
Kao neki trg maleni,
A na vrata udaraju
Grubo pijani žandari.
Zeleno volim te zeleno.
Zeleni vjetar. Zelene grane.
Barku na moru zelenom
Konja u gori zelenoj.

PJESNIK MOLI SVOJU LJUBAV DA MU PIŠE

Ljubavi moje krvi, smrti živa, nijema,
zalud očekujem riječ pisanu tvoju
i mislim s cvijetom koji gubi boju,
kad živim bez sebe, bolje da te nemam.

Uzduh je besmrtan. Stijena, mira puna,
ne poznaje sjenu nit se od nje krije.
Srcu unutrašnjost odp opotrebe nije
onaj med smrznuti što ga toči luna.

No ja to potrpjeh. Razdrijeh vene za te,
a tigar i golub u tvojem struku
od bola ujeda i ljiljana pate.

Stog riječma ispuni moju ludu muku,
ili me pusti da živim u tišini,
u noći moje duše vječnoj pomrčini.

НOКTУРНO


Стрaхуjeм стaлнo
oд сувa лишћa
и oд ливaдa
кaд пaдa рoсa.
Идeм дa спaвaм;
нe прeнeш ли мe,
срцeм ћу бити
крaj тeбe скoнчaн.

Штa из дaљинe
тo jeчи? Љубaв.
Вeтaр пo oкну,
Љубaви мoja!

Стaвих ти ниску
aлeмa зoрe.
Штo oстaвљaш мe
срeд путa тoгa?
Удaљиш ли сe,
тужићe тицa,
и винa нeћe дaти лoзa.

Штa из дaљинe
тo jeчи? Љубaв
Вeтaр пo oкну,
љубaви мoja!
Дa л икaд знaдe,
сфингo oд снeгa,
кoликo силнo
тих прaскoзoрja
вoлeo бих тe,
кaд пљусти кишa
и с грaнa рушe
гнeздa сe трoшнa.

Штa из дaљинe
тo jeчи? Љубaв.
Вeтaр пo oкну,
љубaви мoja!

PONOĆNI VETAR

Previše se plašim
umrlog lišća,
plašim se livada
kad ih rosa kiti.

Ja idem da zaspim;
ako me ne preneš;
hladno ću ti srce
uz bok ostaviti.

Što je to što zvoni
u daljini?
Ljubav. Vjetar u staklima,
ljubavi moja!

s biserjem od zore.
Zašto me ostavljaš
na putu da patim?
Kad pođeš daleko,
moja ptica plače
i vinograd zelen
neće vina dati.

Što je to što zvoni
u daljini?
Ljubav. Vjetar u staklima,
ljubavi moja.

Ti nikada nećeš
znati, sfingo nježna,
da sam te mnogo
volio u duši
u zore oblačne
kada kiša lije,
a s uvele grane
gnijezdo se ruši.

Što je to što zvoni
u daljini?
Ljubav. Vjetar u staklima,
ljubavi moja.

PESMA DANU KOJI ODLAZI

Kako mi je teško
da te pustim da odeš, dane!
Odlaziš pun mene
a kad se vraćaš, ne poznaješ me.
Kako mi je teško
ostaviti na tvojim grudima
moguća ostvarenja
nemogućih minuta.

U predvečerje
Persej ti kuje okove.
Ti bežiš na breg
ranjavajući noge.
Ne mogu te privući više
ni moje telo, ni moj plač,
ni reke kraj kojih snivaš
svoj zlatni popodnevni san.

Sa istoka na zapad
nosim tvoju okruglu svetlost.
Tvoju veliku svetlost što drži
moju dušu u neprekidnoj napetosti.
Sa istoka na zapad...
Kako mi je teško da te nosim
sa tvojim pticama
i tvojim rukama od vetra!

GITARA

Počinje tužaljka gitare
Razbijaju se kupe praskozorja.
Počinje tužaljka gitare.
Zalud ju je šutkati.
Ne možeš jeušutkati.
Plače jednolična,
kao što plače voda,
kao što plače vjetar
na snježištu.
Ne možeš je ušutkati.
Plače zbog stvari dalekih.
Pijesak toploga Juga
što traži kamelije bijele.
Plače strijela bez cilja,
večer bez sutra
i prvu mrtvu pticu na grani.
Oh gitaro!
Srce ranjeno
sa pet mačeva.

ZARUKE

Bacite ovaj prsten
u vodu.

(Sjena naslanja svoje prste
na moje rame.)

Bacite ovaj prsten. Meni je
više od sto godina. Tišina!

Ne pitajte me ništa!

Bacite ovaj prsten
u vodu.

IZLAZAK MJESECA

Kad mjesec izlazi,
zvona nestaju,
a javljaju se staze
neprohodne.

Kad mjesec izlazi,
more prekriva zemlju,
a srce se osjeća
otok u beskraju.

Nitko ne jede naranče
pod punim mjesecom.
A treba jesti voće
zeleno i hladno.

Kad mjesec izlazi
sa sto jednakih lica,
srebrni novčići
u džepu jecaju.

ŽELJA

Samo tvoje toplo srce,
i ništa više.
Moj raj je polje
bez slavuja
i lire,
s jednom skromnom rijekom
i malenim vrutkom.
Bez ostruge vjetra
u hvojama,
bez zvijezde što bi htjela
listom biti.
Golema svjetlost
koja bi bila
krijesnica
druge svjetlosti,
u nekom polju
skrhanih pogleda.
Čisti počinak
i tamo cjelovi naši,
zvonki madeži jeke
rastvorili bi se
u daljini.
I tvoje toplo srce,
i ništa više.

PJESMA

Kad bi čula gorke
oleandra jecaje,
što bi učinila,
ljubavi moja?
Uzdisala.

Kad bi vidjela
svjetlost što nestaje
što bi, ljubavi moja,
učinila?
Na more mislila.

Kad bih ti rekao
jednog dana,
iz svog maslinika,
- volim te! -
što bi učinila,
ljubavi moja?
Bodež mi zarila!

TUŽALJKA ZA IGNACIJEM SÁNCHEZ MEJÍASOM
Mojoj dragoj prijateljici Encarnacion Lopez Juelvez
1935.


1

Probod i smrt

U pet sati predveče.
Bijaše točno pet sati predveče.
Jedno dijete donese bijelu ponjavu
u pet sati predveče
Košaru vapna već pripravljenu
u pet sati predveče.
Ostalo bijaše smrt i samo smrt
u pet sati predveče.

Vjetar podignu pahulje pamuka
u pet sati predveče.
I oksid posija kristal i nikal
u pet sati predveče.
Već se bori golubica s leopardom
u pet sati predveče.
I bedro s jednim tužnim rogom
u pet sati predveče.
Brujanje otpoče muklih zvukova
u pet sati predveče.
Zvonjava zvona dima i sićana
u pet sati predveče.
Na uglovima tišine skupine
u pet sati predveče.
I bik Jedini srca uspravna!
u pet sati predveče.
Kad probijati stade snježni znoj
u pet sati predveče,
kad se arena jodom pokrila
u pet sati predveče,
smrt stavi svoje sjeme u ranu
u pet sati predveče.
U pet sati predveče.

Bijaše točno pet sati predveče.
Lijes na točkovima njegov je log
u pet sati predveče.
Kosti i frule šume mu u ušima
u pet sati predveče.
I bik već riče u čelu njegovu
u pet sati predveče.
Soba se prelijeva agonijom
u pet sati predveče.
A iz daljina već vučac prilazi
u pet sati predveče.
Truba krina na zelenoj preponi
u pet sati predveče.

I rane su kao sunaca palile
u pet sati predveče,
i gomila razbijaše prozore
u pet sati predveče.
U pet sati predveče.
Jao, staršnih li pet sati predveče!
Bijaše pet sati na svim urama!
Bijaše pet sati u sjeni predveče!


2

Prolivena krv

Neću da vidim krv!

Reci mjesecu da dodje,
jer neću da vidim krv
Ignacijevu na pijesku.

Neću da vidim krv!

Mjesec širom rastvoren...
Konj spokojnih oblaka
i arena siva od sna
s vrbama na ogradama.

Neću da vidim krv!

Nek izgori uspomena.
Kažite to jasminima,
cvijeću malene bjeline!

Neću da vidim krv!

Krava starog svijeta
jezikom tužnim prelazila
preko golubice od krvi
prolivene po pijesku,
a bikovi iz guisanda,
napol smrt i napol kamen,
riknuše ko dva vijeka
umorna od hoda zemljom.
Ne.
Neću da vidim krv!
Uz stube se Ignacio penje
svu svoju smrt na pleću nosi,
Tražio je osvit dana,
a svitanja ne bijaše.
Tražio svoj profil oštri,
ali san ga pomućuje.
Tražio je lijepo tijelo,
ali nađe krv otprtu.
Ne ištite da je vidim!
Neću da čujem mlaza
svakog časa sve to tanjeg;
toga mlaza što osvjetljuje
gledalište i što pada
po odjeći i po puti
na takninu i na kožu
gomile uznemirene.
Tko mi viče da se sagnem!
Ne ištite da je vidim!

Oči mu se ne sklopiše
kad rogove pred sobom vidje,
ali majke strahovite
podigoše svoje glave.
I međ stadom na pašnjacima
tajnih glasa glas se diže
što vikaše nebeske bike,
provodnike blijede magle.
Ne bješe kneza u Sevilli
koji bi mu bio nalik,
mača do njegova mača,
niti srca tako prava.
Kao rijeka od lavova
snaga mu čudesna bješe
i ko torzo od mramora
opreznost mu ocrtana.
Uzduh Rima andaluškog
pozlaćivao mu glavu
gdje mu smiješak bješe smilje
od soli i od razuma.
Silna l' torera u arenai!
Dobra l' gorana u gori!
Kako bješe blag sa klasom!
Kako tvrd sa ostrugama!
Kako bješe s rosom mio!
Kako blistav za svetkovina!
Kako strašan sa posljednjim
banderillama pomrčine.

Al on već zauvijek sniva.
Mahovine vbeć i trave
sigurna prsta otvatraju
cvijet njegove mrtve glave.
I krv mu već šumeć pjeva:
pjeva barama i livadama,
niz rogove u strahu klizi,
bez duše u magli dršće,
spotiče o bezbroj papaka,
kao dug, mrk, čemeran jezik,
da najzad stvori mlaku agonije
do Gudalquivira zvijezda.
Oh, bijeli zide Španije!
Oh, crni biče pecali!
Oh tvrda krvi Ignacijeva!
Oh, njegovih žila slavuju!
Ne.
Neću da vidim krv!
Nema kaleža da je sakupi,
nema lastavica da je popiju,
nema svjetlosti inja da je saledi,
pjesme nema, nit potopa ljiljana,
kristala nema da je srebrom prekrije.
Ne.
Ja neću da vidim krv!


3

Tijelo na odru

Kamen je čelo u kojem jauču sanje
bez svijene vode i smrznutih čempresa.
Kamen je hrbat štono vrijeme nosi
sa stablima suza i vrpcama i planetima.

Vidio sam sve sive kiše kako jure za talazima
dižući svoje krhke ruke izrešetane
da ih ne zdrobi kamen ispruženi,
što raščinja njina uda ne upijajući krv.

Jer kamen skuplja sjemenke i oblake,
kosture ševa i kurjaka polutame;
al on ne daje zvuka, ni kristala ni ognja
osim arena i arena i još arena bez zidova.

Već je na kamenu Ignacio blagorodni.
Već je dokončao; što je? Gledajte mu lice:
smrt ga je prekrila sumporom blijedimn
i natakla mu glavu tamna minotaura.

Već je dokončao. Kiša mu kroz usta nadire,
Zrak, kao mahnit, napušta mu šuplju grud,
a Ljubav, mokra od suza snježnih,
grije se na vrhu pašnjaka bikova.

Što kažu? Gnjila tišina sve pokriva.
Tu smo pred tijelom na odru što iščezava,
tijelom svijetla oblika što bje gnijezdo slavujima,
i vidimo gdje se šupljinama bez dna ispunja.

Tko gužva mrtavčki pokrov? Neistinu govore!
Ovdje nitko ne pjeva, i ne plače u kutu,
niti ostrugama bode, niti plaši zmiju.
Ovdje hoću da vidim samo odlučne oči,
da gledaju ovo tijelo bez mogućeg odmora.

Ovdje hoću da vidim ljude tvrda glasa,
one što krote konje i što vladaju talasima,
ljude kojih kosturi zvone i koji pjevaju
ustima punim sunca i bjelutaka.

Ovdje hoću da ih vidim. Pred kamenom.
Pred ovim tijelom uzda izlomljenih.
Hoću da me nauče gdje je krajnji izlaz
ovome kapetanu što ga ulanči smrt.

Hoću da me nauče plaču što je kao rijeka
a blagim maglama i dubokim obalama
da odnese tijelo Ignacijevo i da se izgubi
ne slušajuć dvostrukog dahtanja bikova.

Neka se izgubi u okrugloj areni mjeseca,
što se, malen, čini tužno blašče nepomično;
nek se izgubi u noći bez ribljeg pjevanja,
i u šikarama bijelim dima smrznuta.

Neću da mu pokriju lice maramama,
neka se privikne na smrt što ga ispunja.
Idi, Ignacio, ne slušaj topla rikanja.
Spavaj, leti, počivaj! I more umire.


4

Odsutna duša

Ne pozna te ni bik, ni smokva,
ni konji, ni mravi tvoje kuće.
Ne pozna te ni dijete, ni veče,
jer ti si mrtav zauvijek.

Ne pozna te ni hrbat kamena,
ni crna svila u kojoj se raspadaš.
Ni uspomena te tvoja nijema ne pozna,
jer ti si mrtav zauvijek.

Doći će jesen s trubama
grozdovima oblaka i skupljenim gorama,
al nitko neće htjeti da ti gleda očiju,
jer ti si mrtav zauvijek.

Jer ti si mrtav zauvijek,
kao svi mrtvi Zemljini,
kao svi mrtvi što se zaborave
u jednoj hrpi pasa ugaslih.

Nitko te ne pozna. Ne. Al ja o tebi pjevam.
Pjevam za buduće tvoj lik i tvoju draž.
Znamenitu zrelost tvoga umiještva.
Tvoju želju za smrću i njenih usta okusu.
I tugu na dnu tvoje hrabre radosti.

Kasno će se roditi, ako se roditi uzmogne,
Andalužanin tako sjajan, tako bogat pustolovinom.
Ja pjevam njegovu skladnost riječima što jauču
i pamtim jedan tužni lahor usred maslina.

PJESMA KONJANIKA


Kordoba.
Daleka i sama.

Crni konjić, velik mjesec
i masline u bisagama.
Premda poznam ceste, nikad
neću stići u Kordobu.

Kroz ravnicu i kroz vjetar,
crni konjić, crven mjesec.
Pogledima smrt me prati
svrh tornjeva iz Kordobe.

Jao, duga li je cesta!
Jao, ti moj dobri konju!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Kordobu!

Kordoba.
Daleka i sama.

UMRO OD LJUBAVI

Što je to što tako blista
Kroz visoke koridore?
_ Sine moj zatvori vrata;
jedanaest minulo je.
_ U očima bez da želim,
četir svjetla mi blistaju.
_ Bit će da ti ljudi tamo
sjajni bakar ispiraju.

Luk izblijedjeloga srebra
Izdišuće lune, baca
Zlatnih vlasi vlasi pramenove
Na tornjeve pozlaćene.
Noć trepereći poziva
Na balkonskim
Prozorima,
Gomila je pasa prati
Al' je neće prepoznati,
Miris vina i jantara
Dolazi iz koridora.

Povjetarac iz trščaka
I glasova starih jeka
Pod ponoćnim razlomljenim
Lukom zvone iz daleka.
Volovi i ruže sniju.
Samo preko koridora
Četir svjetla zazivaju
Mahnitošću Svetog Đorđa.

Tužne žene iz doline
Silazahu s krvlju muskom,
Mirnom od ubranog cvijeta
I gorkom od mladog bedra.
Stare žene s rijeke plaču
Na podnožju planinskome
Jednog neprolaznog trena
Od vitica i imena.
Vapnene fasade čine
Noć bijelu i kvadratnu.
Serafini i cigani
Na harmonike sviraju.
_ Majko moja kada umrem
daj gospodi to na znanje.
Pa od juga ka sjeveru
Šalji telegrame plave.
Sedam krvi I jauka,
Sedam dvostrukih makova
Lome stakla neprozirna
U opskurnim salonima.
Puno ruku odsječenih
I krunica od cvjetova,
Sa obala ko zna kojih
More zvoni zakletvama.
Zalupilo nebo vrata
Oporom rumoru sume,
Dok su svjetla zazivala
Kroz visoke koridore.

ROMANCA CRNE TUGE

za Josea Navarra Parda


Pijucima svojim pijetli
kljucajući traže zoru,
kada s mračnog brda u dol
slazi Soledad Montoya.
Bakar žuti njene puti
na konja i na noć vonja.
Dva nakovnja žarna, grudi,
cvile pjesme nesputane.
-Soledad, koga li tražiš
samosama u to doba?
-Tražim, štono hoću, tražim
i zar to je briga tvoja?
tražim ono što izgubih,
radost svoju, sebe samu.
-Soledad, o ljuta rano,
konjić sad se usplahiri,
najzad stigne sve do mora,
i odnese njega voda.
-Ne spominji meni mora,
jerbo crna tuga niče
među granjem maslinika,
pod šumorom njina lišća.
-Soledad, o muko živa!
Glema l' je patnja tvoja!
Suze roniš, sok limunov
od nade i usta gorak.
-Ah tugujem tešku tugu,
hodam izbom ko mahnita,
pletenice po tlu vućem
od ognjišta do kreveta.
Jadna ja! uglju nalik
put mi tavni i odjeća!
Joj, laneno ruho moje!
Joj, makova bedra moja!
-O Soledad, okupaj se
na ševinu bistru vrelu,
uspokoji srce svoje,
o Soledad Montoya!

U dolini rijeke pjeva,
trak od neba i od hvoja.
Cvjetovima misirača
nova svjetlost sebe kruni.
Oh ciganska teška tugo!
tugo čista i sveđ sama,
tugo toka tajnovitog
i dalekog praskozorja!

KASIDA O LEŽEĆOJ ŽENI

Vidjeti te golu to je sjetiti se zemlje.
Uravnane zemlje, konjima utabane.
Zemlje bez ijedne sitine, čista oblika
zatvorena budućnosti: međe srebrne.

Vidjeti te golu to je shvatiti pohlepu
kiše, što slabašnu stabljiku traži
il groznicu mora lica beskrajna
što ne nalazi luči tvoga obraza.

Krv će zvoniti ložnicama
i doće će s mačem munjevitim,
al ti nećeš znati gdje se sakriva
srce krastače ili ljubica.

Tvoje njedro je borba korijena,
tvoje su usne zora bez obrisa.
Pod toplim ružama postelje
mrtvi jecaju, čekaju svoj red.

NOKTURNO

Strahujem stalno
od suva lišća
i od livada
kad pada rosa.
Idem da spavam;
ne preneš li me,
srcem ću biti
kraj tebe skončan.

Šta iz daljine
to ječi? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja!
Stavih ti nisku
alema zore.

Što ostavljaš me
sred puta toga?
Udaljiš li se,
tužice tića,
i vina neće dati loza.
Šta iz daljine
to ječi? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja!

Da l ikad znade,
sfingo od snega,
koliko silno
tih praskozorja
voleo bih te,
kad pljušti kiša
i s grana ruše
gnezda se trošna.

Šta iz daljine
to ječi? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja!

NARCIS

Narcise.
Tvoj miris
I dno reke mirne.

Želim da uz tebe budem,
cvete ljubavi,
narcise.

Setnim ti okom kruže
vali i zaspale ribe,
Očima mojim
leptiri i tice.

Ti majušan a ja velik.
Cvete ljubavi,
narcise.

Na miru ne ostavljaju
ljiljane,anđeoski bele,
ogledalo što ogleda
zanose nam iste.

Moj bol
i suštinu bola.
Narcise?

IZLAZAK MESECA

Kad mesec izlazi,
zvona nestaju,
a javljaju se staze
neprohodne.

Kad mesec izlazi,
more prekriva zemlju,
a srce se oseća
otok u beskraju.

Niko ne jede narandže
pod punim mesecom.
A treba jesti voće
zeleno i hladno.

Kad mesec izlazi
sa sto jednakih lica,
srebrni novčići
u džepu jecaju.

STRELCI

amni strelci
približuju se Sevilji.

Gvadalkivir otvoren.

Sa velikim sivim šeširima,
u crnim, starim ogrtačima.

Jao, Gvadalkivir !

Dolaze iz dalekih
zemalja tuge.

Gvadalkivir otvoren.

I idu lavirintu.

Ljubav, staklo i kamen
Jao, Gvadalkivir !

SONET

Strah me da ne bih izgubio čudo
tvojih očiju kipa i naglasak
koji mi noću postavlja na lice
samotnu ružu tvojega disanja.

Strah me da ne bih bio na obali
deblo bez grana, a najviše strepim
da ne ostanem bez cveta i mesa
i bez gline za crva mojih muka.

Ako ti jesi moje blago tajno,
ako si križ mog okupanog bola
ako sam ja pas tvojega gospodstva,

Nedaj da gubim što sam zaslužio
i daj ukrasi vode svoje reke
lišćem od moje jeseni bezumne.

Romansa mesečarka

Zeleno, volim te zeleno.
Zelen vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.
Opasana senkom
ona sanja na verandi,
zelene puti, kose zelene,
sa očima od hladnog srebra.
Zeleno, volim te, zeleno!
Pod lunom Cigankom
stvari pilje u nju
a ona ih ne vidi.

Zeleno, volim te, zeleno!
Velike zvezde od inja
dolaze sa ribom senke
što otvara put zori.
Smokva trlja vetar
korom svojih grana,
a breg, mačak lupež,
ježi svoje ljute agave.
Ali ko će doći? I odakle?
Ona čeka na balkonu,
zelene puti, kose zelene,
sanjajući gorko more.

- Kume, daću ti
konja za kuću,
sedlo za njeno ogledalo,
noć za njen ogrtač.
Kume, dolazim krvareći
iz Kabrinih klanaca.

- Kad bih mogao, mladiću,
lako bi se nagodili.
Ali ja više nisam ja
niti je moj dom više moj.

- Kume, hoću da umrem
pristojno u svojoj postelji
od čelika i, ako je moguće,
sa holandskim čaršavima.
Zar ne vidiš moju ranu
od grudi do grla?

- Trista crvenih ruža
pokrivaju tvoj beli grudnjak.
Krv ti vri i miriše
oko pojasa.
Ali ja više nisam ja
niti je moj dom više moj.

- Pustite me bar
na visoke verande;
pustite me da se popnem! Pustite me
na zelene verande.
Verande mesečeve,
gde kaplje voda.

Već se penju dva kuma
na visoke verande
ostavljajući trag krvi.
Ostavljajući trag suza.
Drhtali su krovovi,
fenjerčići od lima.
Hiljadu staklenih defova
ranjavalo je zoru.

Zeleno, volim te, zeleno!
Zelen vetar, zelene grane.

Dva kuma su se popela.
Širok vetar ostavljao je
u ustima čudan ukus
žuči, mentola i bosiljka.

- Kume, gde je, reci mi,
gde je tvoje gorko devojče?
- Koliko puta te je čekala
sveža lica, crne kose,
na toj zelenoj verandi.

Nad ogledalom bunara
Ciganka se njiše.
Zelene puti, kose zelene,
sa očima od hladnog srebra.
Mesečev stalaktit od leda
drži je nad vodom.
Noć je postala intimna
kao mali trg.

Pijani su žandari
lupali na vrata.
Zeleno, volim te, zeleno!
Zelen vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.

Federiko Garsija Lorka rođen 1898. u Fuente Vakerosu, provincija Granada, u Španiji, a umro je 18. ili 19. avgusta 1936. Studirao je književnost, slikarstvo i muziku što je sve kasnije došlo do izražaja u njegovom bavljenju scenskom umetnošću tj. dramom. Putovao je širom Španije, ali je posetio i Ameriku, SAD i Argentinu. Tokom putovanja kroz Španiju beleži narodne napeve. U SAD je stigao u doba ekonomske krize pa je tu zemlju doživeo kao svet praznine i teskobe u kojem nema ničeg humanog, već je sve podređeno trci za novcem. Iako se Lorka nije aktivno bavio politikom, za vreme građanskog rata je bio uhvaćen i streljan u avgustu 1936. Ne zna se tačno gde mu je grob.



Životopis

Lorka je bio sin imućnog andaluzijskog zemljoposednika, nikad nije bio uspešan đak. 1909. se sa roditeljima seli u Granadu. 1919. godine radi studiranja književnosti i prava odlazi u Madrid gde se upoznaje i druži sa mnogim tadašnjim španskim intelektualcima kao što su umetnici Luis Bunjuel i Salvador Dali, što je imalo veliki uticaj na njega. Muziku je studirao kod M. de Feil koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pesmi i usmerio ga ka sakupljanju narodnog blaga. U Madridu se takođe upoznaje sa aktuelnim evropskim i svetskim zbivanjima i problemima. Krajem dvadesetih godina postaje depresivan ponajviše zbog neprihvaćanja okoline i prijatelja njegove homoseksualne orijentacije. Bunjuel i Dali zajedno rade na filmu „Andaluzijski pas“, koji je Lorka protumačio kao direktan napad na njega. Shvativši problem, njegovi roditelji ga šalju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u SAD, najviše u Njujorku, a posetio je i Kubu. Zatim se vraća u novoproglašenu Republiku Španiju. Na poziv svog granadskog profesora, socijaliste F. de la Riosa, Lorka prihvata posao direktora i umetničkog animatora studentskog putujućeg pozorišta La Baraka sa kojim je obišao sve krajeve Španije, od najbogatijih do onih najzabačenijih. Pomoću pozorišta je prikazivao dela španske klasike i sprovodio je ideju o društvenoj ulozi pozorišta. Za vreme izbijanja građanskog rata, Lorka se zatekao u Viznaru u Granadi. 19. avgusta 1936. fašistički vojnici su ga uhvatili i streljali, a telo su mu bacili u neobeležen grob. Frankova vlada je pokušala da uništi uspomenu na Lorku tako što je uništila sva njegova dela, a spominjanje njegovog imena je bilo strogo zabranjeno. Kako je bio među prvim i najslavnijim žrtvama građanskog rata, Lorka je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.

Karakteristike Lorkine poezije



Lorka je počeo da piše stihove kao petnaestogodišnji dečak. Njegovu poeziju karakterišu tri bitne crte: artizam, uticaj tradicije i narodnih pesama i lični, izrazito strastan doživljaj. Pesnik je verovao, u praksi sprovodio, i izjavljivao, čak i kroz neke pesme koje se mogu smatrati njegovom poetikom, da u gradnji pesme vodi brigu i o najmanjem detalju koji obrađuje. Uticaj narodne književnosti u Lorkinoj poeziji je očigledan pri čemu nije akcenat na formi već na temama; pesnik nastoji da kroz pojmove zvuka, boje i pokreta da dušu Andaluzije koja je obeležena znakom tragičnosti i primitivnog duha. Njegov lični doživljaj je nagonski, prepun slutnji i tajnovitosti pa na čitaoca deluje kao nestvaran. Misli se da je u pesmi Romansa osuđenog predvideo vreme i način svoje smrti. Prvu zbirku pesama je objavio 1921. Sledeća zbirka pesama je Poema del kante hondo. Kante hondo je tipična andalusijska narodna pesma obogaćena uticajem Cigana lutalica i srednjovekovnih Saracena, ali Lorka ne podražava bukvalno njene metričke zakone i tipičnu strukturu teksta, već na sopstveni način gradi male kompozicije. Njegova najčuvenija zbirka, kojom je pesnik obezbedio svoju besmr-tnost, je Ciganski romansero. Ova zbirka sadrži sve one, široj publici poznate pesme, iz kojih potiču često navođeni stihovi i lajtmotivi kao što su: Povedoh je do reke Misleći da devojka je, Al’ udata ona beše.

Ili: Zeleno volim te zeleno.

U zbirci Pesnik u Njujorku Lorka je opevao svoje, već pomenuto, negativno viđenje američkog društva. Neki kritičari smatraju da su po stilu ove pesme bliske nadrealizmu, dok drugi pak, misle da je Lorka tu blizak ekspresionizmu. Jedna od poslednjih Lorkinih pesama je: Plač za Sančezom Ignasijem Mehijazom u kojoj je opevao tragičnu smrt svog prijatelja, čuvenog toreadora. Osim pesama Lorka je pisao i drame u kojima opisuje patnju i ljudske strasti, pre svega žena. Njegove najčuvenije drame su: Krvava svadba, Jerma i Dom Bernarde Albe.