Pablo Neruda

**Učlanjen** : 06.12.2012

68.

Djevojcica od drveta ne dode hodajuci:
sjedila je odjednom tamo na opekama,
staro cvijece mora pokri njenu glavu,
njezin je pogled imao nešto od tuge korijenja.

Gledala je otamo naše živote otvorene,
postojanje i kretanje i kruženje zemljom,
i dan koji skida boju svojih postepenih latica.
Bdjela je, ne videci nas, djevojcica od drveta.

Djevojcica okrunjena drevnim valovima
gledala je otamo svojim razbitim ocima:
znala je da živimo u nekoj dalekoj mreži

vremena i vode, valova, zvuka i kiše,
ne znajuci živimo li, ili smo iz njenih snova.
To je prica o dvevojcici od drveta.

**Učlanjen** : 06.12.2012

69.

Možda ne biti znaci biti bez tebe,
da ne ideš režuci podne
kao modri cvijet, da ne koracaš
kasnije izmedu magle i opeka,

da nema onog svjetla koje nosiš u ruci,
koje drugi, možda, nece vidjeti da je raslo
kao rumeno porijeklo neke ruže,

i da ne postojiš, najzad, da nisi došla
opora, uzbudljiva, da upoznaš moj život vjetra,

i otada postojim jer ti postojiš,
i otada jesam, jesi i jesmo,
u za ljubav bit cu, bit ceš, bit cemo.

**Učlanjen** : 06.12.2012

70.

Možda sam ranjen, a da ne krvarim
jednom od zraka tvoga života
i posred šume zaustavlja me voda:
kiša koja je pala sa svojim nebom.

Zatim dodirujem prokislo srce:
tamo znam da tvoje oci prodiru
u prostrano podrucije mog bola
i šapat sjene sam se podiže:

Tko je? Tko je? Ali bijaše bez imena
list ili tamna voda što drhti
posred šume, gluha, i na putu,

i tako, ljubavi, doznah da sam bio ranjen
i nitko nije govorio, jedino sjena,
noc koja je lutala, jedino poljubac kiše.

**Učlanjen** : 06.12.2012

71.

Od bola do bola prelazi ljubav otoke svoje
i postavlja korijenje koje zatim natapa plac,
i nitko, nitko ne može umaci koracima
srca koje trci šutljivo i krvolocno.

Tako ti i ja tražimo pukotinu, drugu planetu
gdje sol ne ce moci dirnuti tvoju kosu,
gdje boli nece moci rasti mojom krivnjom
i gdje ce živjeti hljeb bez agonije.

Planeta zapletena u lišcu i daljini,
pustoš, kamen suv i nenastanjen,
svojim vlastitim rukama htjeli smo sagraditi

tvrdo gnijezdo, bez nevolje, bez rane i bez rijeci,
no ljubav ne bijaše takva, tu je sumanuti grad
u kome ljudi polako na balkonima blijede.

**Učlanjen** : 06.12.2012

72.

Ljubavi moja, zima se vraca u svoje kasarne,
zamlja ucvršcuje svoje žute darove
i prelazimo rukom preko dalkog mjesta
na kosi geografije.

Podimo! Danas! Naprijed, kotaci, brodovi, zvona,
avioni celicni od dnevnog beskraja
prema svadbenom mirisu arhipelaga,
po longitudinalnom brašu užitka!

Podimo, ustani i okiti se i popni se,
i sidi i trci i cvrkuci sa zrakom i sa mnom,
udimo u vlakove Arabije i Tocopilla,

tek da bi smo odselili prema dalekoj peludi,
prema probadajucim selima od prnja i gardenija
u kojima vladaju ubogi bez cipela.

**Učlanjen** : 06.12.2012

73.

Možda ceš se jednom sjetiti onog oštrog covjeka
koji je poput noža izišao iz tmine
i koji je znao prije no što smo znali:
vidje dim i odluci da bukne vatra.

Blijeda žena crne kose
izide kao ulovljena riba iz bezdana
i izmedu to dvoje podigoše protiv ljubavi
stroj naoružan bezbrojnim zubima.

Covjek i žena zatriješe planine i vrtove,
sidoše k njivama, uzveraše se na zidove
i podigoše na brda svoje grozne topove.

Ljubav je tada znala da se zove ljubav
i kada podigoh oci do tvoga imena
odjednom tvoje srce odredi moj put.

**Učlanjen** : 06.12.2012

74.

Put okupan vodom kolovoza
blista kao presjecen za puna mjeseca,
u jasnoj svjetlosti jabuke,
posred voca jeseni.

Magla, prostor ili nebo, skitnicka mreža dana
raste sa hladnim snovima, zvucima i ribama,
para otoka napada krajinu
i drhti more pod svjetom Chilea.

Sve se povlaci kao kovina i skriva se
lišce, zima prikriva svoje potomstvo
i slijepi smo, neprestano, jedino slijepi.

Samo prikovani za rjecno korito koje cuva
tajnu kretanja, rastanaka, putovanja i puta:
zbogom, kaplju suze prirode.

**Učlanjen** : 06.12.2012

75.

Ovo je kuca i more i zastava.
Lutasmo iza drugih dugih zidova.
Ne nadosmo vrata, ni zvuka
poslije odsutnosti kao poslije mrtvih.

I na kraju kuca otvori svoju tišinu,
ulazismo da gazimo ostavljeno,
mrtve štakore, prazno zbogom,
vodu što je plakala u cijevima.

Plakala je, plakala kuca nocu i danju,
jecala s paucima, pritvorena,
rasuše se njene crne oci,

i sada je, odjednom, vracamo životu,
nastanjujemo je, ali nas ne prepoznaje:
treba da cvjeta, ali se ne sjeca.

**Učlanjen** : 06.12.2012

76.

Diego Rivera strpljenjem medvjeda
tražio je smaragd šume u slikarstvu
ili rumenicu, žestoki cvijet krvi,
skupio je svjetlo svijeta na tvojoj slici.

Slikao je odlucan oblik tvoga nosa,
iskru tvojih divljih zjenica,
nokte što raspaljuju zavist mjeseca,

Stavi ti dvije glave vulkana jarko crvena
od vatre, ljubavi i plamena araukanskog,
i iznad obraza koje pozlati glina

pokri te kacigom neobuzdana požara
i ostadoše tamo tajno ulovljene
oci mi na svojoj potpunoj kuli: tvojoj kosi.

**Učlanjen** : 06.12.2012

77.

Danas je danas s težinom prohujala vremena,
s krilima svega što ce tek biti sutra,
danas je Jug mora, staro doba vode
i zadaca nekog novog dana.

Tvojim ustima podignutim k svijetlu ili mjesecu
pridružiše se latice istrošena dana,
i jucer stiže žureci svojom tamnom ulicom
da bismo se sjetili njegova mrtvoga lica.

Danas, jucer i sutra jedu se hodajuci,
pojedimo dan kao gorucu kravu,
naše stado ceka sa svojim izbrojenim danima,

no svoje brašno baci vrijeme u tvoje srce,
moja ljubav sagradi pec od gline Temuca:
jer si ti kruh svagdanji za moju dušu.

**Učlanjen** : 06.12.2012

78.

Nemam: nikada više, i nemam: uvijek. Na pijesku
pobjeda ostavi noge izgubljene.
Ubogi sam covjek odreden da ljubi bližnje.
Ljubim te. Ne znam tko si. Ne dajem, ne prodajem trnje.

Netko ce možda znati da nisam pleo vijence
krvave, da sam se borio s porugom,
da sam doista ispunio plimu svoje duše.
I da sam podlost placao golubicama.

Ne poznajem: nikada, jer drugaciji
bijah, jesam i bit cu, u ime
svoje nestalne ljubavi proglašavam nevinost.

Smrt je samo kamen, kamen zaborava.
Volim te i ljubim radost na tvojim usnama.
Donesimo drva. Zapalit cemo vatru u planini.

**Učlanjen** : 06.12.2012

Noć

79.

Nocu, ljubljena, veži svoje srce za moje
i neka zajedno u snu razbiju tmine
kao dvostruki bubanj, boreci se u šumi
protiv gustoga zida okupanog lišca.

Prolazu nocni, crna žeravo sna
što hvataš niti zemaljskoga grožda
tocnošcu nekog neredovita vlaka
što sjene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.

Zato me, ljubavi, veži za cipkasti pokret,
za postojanost što kuca u tvojim grudima
krilima nekog labuda ispod vode,

da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
naš san odgovorio jednim jedinim kljucem
i samo jednim vratima koja zatvori tama.

**Učlanjen** : 06.12.2012

80.

S putovanja i bola vratih se, ljubavi moja,
tvom glasu, tvojoj ruci što dira žice gitare,
vatri koja prekida jesen poljupcima
i kruženju noci na nebu sumracnom.

Za sve ljude svijeta tražim kruh i carstvo,
tražim zemlju za sve ratare bez srece,
i da se ne nada nitko miru moje krvi i pjeva.
Ali bez tvoje ljubavi ne mogu a da ne umrem.

Za sve to svira valcer jasnog mjeseca,
i pjesma gondolijera u bodi gitare
sve dok mi umorna glava ne klone sanjajuci:

jer sve su nesanice mog života zamrsile
ovu sjenicu gdje ti ruka živi i leti
cuvajuci tu noc putnika usnuloga.

**Učlanjen** : 06.12.2012

81.

Sada si moja. Pocivaj svojim snom u mom snu.
Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti.
Noc se okrece na svojim nevidljivim kotacima,
a ti si uza me cista mira ko jantar uspavani.

Nijedna nece, ljubavi, spavati s mojim snovima.
Ici ceš, ici cemo zajedno vodama ovog vremena.
Nijedna nece putovati sjenom zajedno samnom,
samo ti, uvijek živa, uvijek sunce i mjesec.

Sada su ruke tvoje otvorile nježne šake,
ispustile nježne znakove, a ne zna se kamo,
tvoje se oci sklopiše kao dva siva krila,

dok slijedim vodu koju nosiš, koja me nosi:
noc, svijet i vjetar rasplicu svoju sudbinu
i ja sam bez tebe samo još tvoj vlastiti san.

**Učlanjen** : 06.12.2012

82.

Ljubavi moja, zatvorivši ova nocna vrata
molim te, ljubavi, da podeš u tamni prostor:
zatvori snove i udi s nebom u moje oci,
prostri se u mojoj krvi kao široka rijeka.

Zbogom, zbogom okrutna jasnoco koja ode
padajuci u vrecu svakoga prošlog dana,
zbogom svakoj zraci narace ili sata,
zdravo, zdravo sjeno, nestalna pratilice!

Na ovom brodu ili vodi, smrti ili novom životu,
još jednom sjedinjeni, usnili i uskrsnuli,
mi smo samo vjencanje noci u krvi.

Na znam tko živi ili umire tko se budi
ili odmara, ali tvoje srce poklanja
u mojim grudima darove svitanja.

**Učlanjen** : 06.12.2012

83.

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
ko mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka što se udvostrucuje u sjeni.

Uspravna, bit ceš druga što ce živjeti sutra,
al od onih granica izgubljenih u noci,
oi ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nas svijetlu života
kao da je pecat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.

**Učlanjen** : 06.12.2012

84.

Još jednom, ljubavi, mreža dana gasi
djela, kotace, vatre i hropac rastanka,
i noci predajemo pšenicu povijenu
kojuje podne primilo od svijetla i od zemlje.

Samo mjesec posred svoje šiste stranice
podržava stupove širokog ušca neba,
postojbina usvaja tromost zlata
i ruke tvoje polako pripremaju noc.

O ljubavi, o noci, o kupolo zatvorena rijekom
neprobojnih voda i u sjeni neba
što odvaja i potapa svoje olujno grožde,

sve dok ne budemo jedini taman prostor,
kalež u koji pada nebeski pepeo,
kaplja u bilu spore i duge rijeke.

**Učlanjen** : 06.12.2012

85.

S mora prema ulicama juri skitnicka magla
kao para goveda pokopanog u studen,
dugi jezici vode skupljaju skrivajuci
mjesec što nam životima obeca postati nebeskim.

Rana jeseni, piskutavo sace lišca
kad iznad sela drhte tvoje zastave
pjevaju lude žene opraštajuci se s rijekama
i konji ržu i ržu sve do Patagonije.

Na tvome licu vecernja povijuša
koja tiho raste nošena ljubavlju
do glasnih potkova neba.

Saginjem se nad vatrom tvog nocnog tijela
i ne volim ti samo njedra nego i jesen
što prosiplje u magli prekomorsku krv.

**Učlanjen** : 06.12.2012

86.

O, južni križu, djetelino mirisnog fosfora,
s cetiri poljupca danas probi tvoja ljepota,
preprijecila je sjenu i moj šešir:
okrugao mjesec šetao je po studeni.

Tada, sljubavlju mojom, s ljubljenom, o dijamanti
modroga inja, vedrino nebeska, zrcalo,
ti si se pojavila i noc se ispuni
s tvoja cetiri podruma uzdrhtala od vina.

O ustreptalo srebro ribe sjajne i ciste,
zeleni križu, peršinu blistave sjene,
krijesnico na jedinstvo neba osudena,

pocivaj u meni, sklopimo naše oci.
Na jedan trenutak spavaj s ljudskom noci.
Upali u meni svoja cetiri zvjezdana broja.

**Učlanjen** : 06.12.2012

87.

Tri morske ptice, tri munje, troje škare
presjekoše hladno nebo prema Antofagasti
i zato ostade samo uzdrhtali zrak,
sve je treperilo kao ranjena zastava.

Samoco, daj mi znak svog neprekidnog projektila,
jedva da si put okrutnih ptica
i kucanje što nesumnjivo predhodi
medu i glazbi, moru i rodenju.

(Samoca koju podržava postojano lice
kao težak cvijet raširen bez prestanka,
sve dok ne obuhvati cistu množinu neba.)

Ljetela su hladna krila mora, Arhipelaga
u susret pijesku sjeveroistocnog Chillea.
I noc je zatvorila svoj nebeski zasun.

**Učlanjen** : 06.12.2012

88.

Vraca se mjesec Ožujak sa svojim skrivenim svjetlom
i nebom se skližu beskrajne ribe,
nestalan zemaljski dim napreduje oprezno
i stvari jedna po jedna padaju u tišinu.

Srecom, u toj krizi skitnicke atmosfere
združila si živote mora i plamena,
žalobno gibanje broda zime,
oblik koji je ljubav utisnula gitari.

O ljubavi, ružo što je okupaše sirene i pjena,
vatro što plešeš i ulaziš nevidljivim stubama
i budiš krv u tunelu besanice,

da bi se zatrli valovi na nebu,
da bi more zaboravilo svoja dobra i lavove
i da bi svijet pao u tamne mreže.

**Učlanjen** : 06.12.2012

89.

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim ocima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još, jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmjeni moju sudbinu.

Hocu da živiš dok te, uspavan, cekam,
hocu da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hocu da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje, rascvjetana,

da bi dostigla sve što ti ljubav moja nareduje,
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.

**Učlanjen** : 06.12.2012

90.

Pomislih da cu umrijeti, osjetih blizinu studeni
i od svooga života ostavih samo tebe:
usta ti bijahu dani i noci moje zemaljske,
a tvoja koža republika koju mi poljupci stvoriše.

U ovome trenutku gotovo je s knjigama,
prijateljstvom i blagom zgrtanim bez predaha,
s prozracnom kucom koju smo skupa sagradili:
sve prestade da postoji osim tvojih ociju.

Jer ljubav je, dok nas život progoni,
naprosto visoki val iznad valova,
ali jao kad smrt stigne i kucne na vrata.

Ostaje samo tvoj pogled za toliku prazninu,
samo tvoja svjetlost da se ne bude više,
samo ljubav tvoja da zatvori sjenu.

**Učlanjen** : 06.12.2012

91.

Pokrivaju nas godine kao sitna kiša,
vrijeme je beskrajno i jalovo,
pero soli dira tvoje lice
i kapi su izgrizle moju odecu:

ne razlikuju vrijeme u mojim rukama
ili let narance u tvojima:
snijegom i motikom probija život:
tvoj život koji je život moj.

Moj život koji ti dadoh puni se
godinama, kao volumen nekog grozda.
Vratit ce se grožde zemlji.

A tamo dolje vrijeme ce i dalje postojati
i nadati se i padat ce kiša na prah
željno da izbriše i samu odsutnost.

**Učlanjen** : 06.12.2012

92.

Ljubavi moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema života do ovoga koji živimo.

Prah u žitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao plovece sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.

Onu livadu na kojoj se nadosmo,
o maleni beskraju, vracamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.

I kao što nije imala rodenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje i usne.

» Pablo Picasso