Pablo Neruda

**Učlanjen** : 06.12.2012

18.

Planinama ideš kao što stiže lahor
ili bujica što izvire iz snijega
i tvoja uzdrhtala kosa potvr?uje
visoke šare sunca u šikarju.

Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo
kao na neku malu i beskrajnu amforu
u kojoj voda mijenja odjeću i pjesmu
na svaki prozračan pokrer rijeke.

U brdima stari put ratnika,
a dolje pomamna blista kao sablja
voda izmedu zidina pomamnih ruku,

sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
stručak ili munju nekog modrog cvijeta
i neobičnu strijelu nekog divljeg mirisa

**Učlanjen** : 06.12.2012

19.

Dok te golema pjena Crnog otoka,
modra sol i sunce u valovima kupaju,
promatram kako leti osa
zaokupljena medom svoga svemira.

Stiže i dolazi smirujući svoj let ravan i zlatokos
kao da skliznu s neke nevidljive žice
otmjenost plesa, že? njenog pojasa,
i ubojstva zloćudnog žalca.

Od petroleja i narandže je njena duga,
i poput aviona istražuje u travi,
sa šumom klasja leti i nestaje,

dok ti izlaziš iz mora, naga,
i vraćaš se svijetu puna sunca i soli,
statua blistava i sablja od pjeska.

**Učlanjen** : 06.12.2012

20.

Ružna moja, ti si kesten rasčešljani,
lijepa moja, divna si poput vjetra,
ružna moja, od tvojih se usta mogu stvoriti dvoja,
lijepa moja, cjelovi su ti svjeci kao lubenice.

Ružna moja, gdje su se skrivale tvoje grudi?
Majušne su kao dvije mjerice žita.
Volio bih na njedrima vidjeti dva mjeseca,
goleme tornjeve tvoje suverenosti.

Ružna moja, more nema tvoje nokte u svom šatoru,
ljijepa moja, cvijet po cvijet, zvijezdu po zvijezdu,
val po val, ljubavi, brojao sam tvoje tijelo:

ružna moja, ljubim te zbog tvog struka od zlata,
lijepa moja, ljubim te zbog jedne bore na celu,
ljubavi, ljubim te jer si svijetla i jer si tamna.

**Učlanjen** : 06.12.2012

21.

O neka sva ljubav u meni slavi svoja usta,
da ne patim više ni časa bez proljeća,
prepustio sam bolu jedino svoje ruke,
sada mi, ljubljena, ostavi svoje poljupce.

Pokri svjetlo otvorenog mjeseca svojim mirisom,
sva vrata zatvori svojom kosom,
a ja, ne zaboravi, kada se uplakan probudim
zato je što sam u snovima tek izgubljeno dijete

što traći izme?u lišća noći tvoje ruke,
dodir pšenice koji mi prenosiš,
uzdrhtali ushit od snage i od sjene.

O, ljubljena i ništa više no sjena
u koju me pratiš u svojim snovima
i govoriš mi vrijeme svjetlosti.

**Učlanjen** : 06.12.2012

22.

Koliko puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena,
ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajući te, kentaurko,
u suprotnim krajevima, u podnevu što gori:
bila si jedino miris žitarica koje volim.

Možda sam te vidio, zamislio da prolaziš podižući pehar
u Angolu, na svjetolosti lipanjskog mjeseca,
ili si ti bila struk one gitare koju dirnuh
u tmini i koja odjeknu kao neizmjerno more.

Volio sam te i ne znajući, tražio sam tvoje sjećanje,
ulazio u puste kuće s lampom da bih ukrao tvoju sliku.
Ali, znao sam već kakva jesi. Odjednom,

dok si išla sa mnom dirnuh te i život mi se zaustavi:
pred mojim si očima bila, vladala si i vladaš.
Kao lomača u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.

**Učlanjen** : 06.12.2012

23.

Vatra je bila svijetlo, a kruh kivan mjesec,
jesmin udvostruči svoju zvjezdanu tajnu,
i strašne ljubavi meke i čiste ruke
dadoše mir mojim očima i sunce mojim čulima.

O ljubavi, kako odjednom, iz odrpina
sagradila si zgradu slatke postojanosti,
porazila si nokte zloćudne i zavidne
i sad smo pred licem svijeta kao jedini život.

Tako je bilo i jeste, tako će biti sve dotle
dok, divlja i slatka ljubavi, Matildo voljena,
vrijeme ne najavi za nas konačnu ružu dana.

Bez tebe, bez mene i svijetla nećemo postojati:
tada, sa one strane zemlje i sjene
nastavit će živjeti svjetlo naše ljubavi.

**Učlanjen** : 06.12.2012

24.

Ljubavi, ljubavi, oblaci na tornju neba
popeše se kao pobjedničke pralje,
i sve je gorjelo u modrini, sve bijaše zvijezda:
more, la?a i dan prognaše se zajedno.

Dodi da vidiš trešnje vode zvjezdane
i okrugao ključ hitrog svemira,
do?i da dirneš vatru časovite modrine,
prije nego što se potroše njene latice.

Ovdje je samo svijetlo, mnoštvo, grozdovi,
prostor otvoren vrlinama vjetra
sve dok ne otkrije poslednje tajne pjene.

I izme?u tolikih nebeskih modrina, potopljenih,
gube se naše oči jedva predskazujući sile
zraka, ključeve podmorske.

**Učlanjen** : 06.12.2012

25.

Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše važno, a sve bez imena:
svijet je bio od zraka koji je čekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesečinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotu?ivo strano,

sve bijaše tu?e i ničije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.

**Učlanjen** : 06.12.2012

26.

Ni boja strašnih prudova Iquique,
ni ušće Rio Dulce de Guatemala
nisu izmijenili tvoj profil osvojen u žitu,
tvoj stil velikog grož?a i tvoja usta gitare.

O srce, o moja iz sve ove tišine,
od vrhova gdje su vladale penjačice
do opustjelih ravnica platine,
u svakoj čistoj domovini ponovila te zemlja.

Ali ni plaha ruka mineralnih planina,
ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,
ništa nije promijenilo tvoj oblik žitnog putnika,

kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi
Chillana brane u tebi svoje područje
proglasivši zakone šumskog mjeseca.

**Učlanjen** : 06.12.2012

27.

Gola si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,
glatka, zemaljska, malena, obla i prozračna,
imaš crte mjeseca, puteve jabuke,
gola si tako tanka kao golo žito.

Gola si tako modra kao noć na Kubi,
na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,
gola si tako žuta i neizmjerna
kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.

Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,
obla, tanka, ružična sve dok se ne rodi dan
i dok se ne povučeš u podzemlje svijeta

kao u dugačak tunel odjeće i djela:
tvoja se svjetlost gasi, odjeva se i ostaje bez lišća
i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.

**Učlanjen** : 06.12.2012

28.

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noć klasa.

Kuda pro?osmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.

U svim republikama razvijao se vjetar
svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome svjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

**Učlanjen** : 06.12.2012

29
STIZEŠ iz siromaštva koliba juga,
krajeva tvrdih sa potresom i studeni
što su nam, kad su i bogovi silazili u smrt,
dali u svojoj glini lekciju zivota.

Ti si konjic od gline crne i poljubac
tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
golubica sumraka što je letjela neprestano.
Škrabica sa suzama našeg jadnog djetinjstva.

Djevojko, sacuvala si svoje srce siromaha,
tabane siromaha navikle na kamenje,
usta što nisu uvijek imala hljeb i uzitak.

Ti si s Juga siromašnog, odakle i moja duša:
na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, druzice.

**Učlanjen** : 06.12.2012

30
OD ARHIPELAGA imaš vlakna tise,
meso stvoreno vjekovima vremena,
vene koje poznavahu more drveta,
zelenu krv palu s neba na sjecanje.

Nitko nece podici izgubljeno mi srce
izmedju toliko korijenja, u gorkoj svjezini
sunca umnozena surovim bijesom vode,
tamo zivi sjena koja ne putuje sa mnom.

Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,
nastanjen i okrunjen perjem i drvima
i ja osjetih miris lutajucih gajeva,

nadjoh taman med koji upoznah u šumi,
i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice
što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.

**Učlanjen** : 06.12.2012

31.

Sa lovorom Juga i mažuranom Lote
krunim te, mala vladarice mojih kostiju
i ne može ti nedostajati ova kruna
koju je stvarila zemlja sa balzamom i lišćem.

Ti si, ko taj što te voli, iz zelenih pokrajina:
odande donijesmo glinu koja nam teče u krvi,
lutamo gradom izgubljeni kao i mnogi drugi
uplašeni silno da će zatvoriti tržnicu.

Ljubljena, tvoja je sjena od miomirisa šljive,
tvoje oči skriše na Jugu svoje korjenje,
srce je tvoje kao golubica škrabice,

tijelo ti je glatko kao kamen u vodi,
tvoji su poljupci grozdovi s rosom
i uza te živim zajedno sa zemljom.

**Učlanjen** : 06.12.2012

32.

Kuća ujutru sa nejasnom istinom
ponjava i perja i početak je dana
bez smjera, lutajuća kao uboga lađa,
između horizonta, reda i snova.

Stvari kao da žele ostaviti tragove,
privrženost bez cilja, hladna naslijeđa
papiri skrivaju zgužvane vokale
i htejelo bi vino u boci slijediti svoje juče.

Gospodarice, prolaziš dišući ko pčela,
dirajući područija izgubljena u sjeni,
osvajajući svjetlo svojom bijelom snagom.

I tada se ponovo podiže svjetlost:
stvari se pokoravaju vjetru života
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.

**Učlanjen** : 06.12.2012

Podne

33.

Ljubavi, sada idemo kuci
gdje se ladolež uspinje stepenicama:
prije nego što stigneš vec je u tvojoj sobi
golo ljeto s nogama kozje krvi.

Naši skitnicki poljupci obidiše svijet:
Armeniju, gustu kaplju iskopana meda,
Cejlon, golubicu zelenui Yang Tse koji odvaja
drevnim strpljenjem dane od noci.

I sad se, ljubljena, vracamo morem koje šumi
ko dvije slijepe ptice nekom zidu,
gnjijezdu dalekog proljeca,

jer ljubav ne može ljeteti ne zaustavljajuci se:
zidu i morskom kamenju odlaze naši životi,
i našem kraljevstvu vratiše se poljupci.

**Učlanjen** : 06.12.2012

34.

Ti si kći mora i sestričina mažuranu,
od čiste je vode tijelo tvoje, plivačice,
kuharice, krv ti je kao živa zemlja
i tvoje su navike zemaljske i cvjetne.

K vodi ti idu oči i podižu valove,
zemlji tvoje ruke i skače sjemenje,
tvoji duboki posjedi, u vodi i zemlji
u tebi se sjedinjuju kao zakoni gline.

Najado, tvoje tijelo siječe tirkiz
koji uskrsnuo ponovo cvijeta u kuhinji
tako da preuzimaš sve ono što postoji

i najzad spavaš okružena mojim rukama
što od sjenovite sjene odvajaju, da bi se odmorila,
povrće, alge i trave: pjenu tvojih snova.

**Učlanjen** : 06.12.2012

35.

Odletjela ti je ruka u dan, s mojih očiju
i svijetlo u?e kao otvoreni grm divlje ruže.
Pijesak i nebo kucahu kao neka
najviša košnica presječena u tirkizu.

Tvoja je ruka takla slogove što su treperili,
pehare i uljanice pune žuta ulja,
krunice, izvore i, prije svega, ljubav,
ljubav: žlice je čuvala tvoja čista ruka.

Veče je otišlo. Noć je spustila tajnovita
na čovekov san svoju nebesku čahuru.
Tužni i divlji miris oslobodi kozja krv.

I vrati se tvoja ruka s leta leteći
da bi stavila perje koje smatrah izgubljenim
na moje oči koje je progutala sjena.

**Učlanjen** : 06.12.2012

36.

Srce moje, kraljice nacave i celera:
leopardu mali i konca i luka:
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
oružje od voska, od vina i od ulja,

Od češnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena crijeva.

Ti podižeš miris svojom kosilicom,
ti rukuješ sapunima u pjeni,
ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,

ti koja se služiš znakom mog rukopisa
i nalaziš u pjesku moje bilježnice
izgubljena slova što tražiše tvoja usta.

**Učlanjen** : 06.12.2012

37.

O ljubavi, o luda munjo grimizne prijetnje,
posjećuješ me i ulaziš svojim hladnim stubama
dvorca koji je vrijeme okrunilo maglama,
bijednih zidova zatvorenog srca.

Nitko neće znati da je jedino nježnost
sagradila kristale tvrde poput gradova
i da je krv otvarala tunele zlosretne,
a da ne sruši zima njeno kraljevstvo.

I zato ljubavi, tvoja usta, koža i svijetlo i tvoje boli
bijahu nasljedstvo života, sveti
darovi kiše i prirode

koja prima i uzdiše trudnoću sjemenja,
tajnu oluju vina u podrumima,
bljesak žita u tlu.

**Učlanjen** : 06.12.2012

38.

Tvoja kuća zvoni kao vlak u podne,
zuje ose, pjevaju tignjevi,
slap nabraja činjenice rose,
tvoj osmijeh rasprostire svoj triler palme.

Modro svijetlo zida razgovara s kamenom,
stiže kao pastir fućkajući svoj brzojav
i izme?u dvije smokve zelena gasa
uzlazu Homer u svojim šutljivim cipelama.

Jedino ovdje grad nema ni glasa, ni plača,
ni beskraja, ni sonata, ni usana, ni roga,
čuje se jedino razgovor vodopada i lavova

i ti koja se uspinješ, pjevaš, trčiš, koračaš, silaziš,
sadiš, siješ, kuhaš, pribijaš, pišeš i vraćaš se,
ili si otputovala i zna se da počinje zima.

**Učlanjen** : 06.12.2012

39.

Zaboravih ipak da su ti ruke nahranile
korijenje poljevajući ruže zapletene,
sve dok ne procvjetaše otisci tvojih prstiju
u sveopćem miru prirode.

Motika i voda kao tvoje životinje
slijede te žderući i ližući zemlju
i tako je kao da radeći osloba?aš
plodnost, žestoku svježinu karanfila.

Ljubav i čast pčela tražim za tvoje ruke
koji u zemlju miješaju svoje prozračno pleme,
čak i mome srcu otvaraju svoje svoje ratarstvo,

zbog toga sam, i zato, kamen izgorjeli
koji odjednom, s tobom, pjeva jer prihvaća
vodu dubrava vodenu tvojim glasom.

**Učlanjen** : 06.12.2012

40.

Šutnja je bila zelena i svjetlo okupano,
drhtao je mjesec lipanj kao leptirica
i južnome podrucju, s mora i kamenja,
Matildo, prešla si podne.

Bila si natovarena cvijecem željezovitim,
algama koje vjetar južni mori i zaboravlja
još bijelim i raspuklim od proždiruce soli
i ruke su tvoje podigle klasje pijeska.

Volim tvoje ciste darove, kožu nevina kamena.
tvoje nokte ponudene u suncu tvojih prstiju,
usta tvoja rasipna za svu radost,

ali za moju kucu u blizini bezdana
daj mi izmuceni sustav tišine,
zastavu mora zaboravljenu u pjesku.

**Učlanjen** : 06.12.2012

41.

Nevolje mjeseca sijecčja kada ravnodušno
podne odre?uje svoje jednadžbe na nebu,
tvrdo zlato kao vino u potpunom kaležu
ispunja zemlju sve do azurnih granica.

Nevolje ovog vremena nalik na grožde
maleno i koje skuplja gorko zelenilo,
zbunjene i skrivene suze mnogih dana,
sve dok nevrijeme ne objavi svoje grozdove.

Da, klice i bolovi, sve ono što drhti
pokopano u praskavom svijetlu sijećanja,
sazrijet će, izgorjeti, kao što izgorješe plodovi.

Jadi će biti podijeljeni: duša će poželjeti
udarac vjetra i dom će ostati čist
sa svojim svježim hljebom na trpezi.

**Učlanjen** : 06.12.2012

42.

Blistavi dani zaljuljani morskom vodom,
skupljeni kao nutrina nekog žutog kamena
ciju svjetlost meda na obori nered:
sacuvala je svoju cistocu pravokutnika.

Pucketa, da, cas je poput vatre ili pcela
i zelen je zadatak da utone u listove,
sve dok gore u visini lišce ne bude
iskricavi svijet koji se gasi i šapuce.

Žed vatre, pomamna gomila ljeta
koje podiže Raj s nekim listovima,
jer zemlja mracna lica ne priznaje patnje.

nego svježinu ili oganj, vodu ili hjeb za sve
i ništa nece smjeti razdvojiti ljude,
jedino sunce ili noc, mjesec ili klasje.

» Pablo Picasso