Pablo Neruda

XIV

Igras se svakog dana svetloscu svemira.
Posetiteljice nezna, stizes u cvetu i vodi.
Vise si nego ta bela glava koju stezem
rukama, poput grozda, svakog dana.

Nikome nisi slicna otkako te volim.
Dopusti da te prostrem izmedju zutih venaca.
Ko pise tvoje ime slovima od dima izmedju
juznih zvezda?
Ah, pusti me da se setim kakva si bila tada
kada jos nisi postojala.

Odjednom vetar urla i udara o moj zatvoren prozor.
Nebo je mreza skamenjena od senovitih riba.
Ovde zamiru svi vetrovi, svi.
I svlaci se kisa.
Ptice bezeci prolaze.
Vetar. Vetar.
Mogu se boriti samo protiv ljudske snage.
Nevreme skuplja tamno lisce
i odvezuje sve barke vezane nocas o nebo.

Ti si ovde. Ah ti ne bezis.
Odgovaraces mi sve do poslednjeg krika.
Privi se uza me, kao da se plasis.
Ipak ti ponekad cudna sena dira oci.

Sada i sada, malena, donosis mi kozju krv
i grudi su ti mirisne kao i ona.

Dok tuzan vetar juri ubijajuce leptire
ljubim te i moja radost grize ti usta od sljive.
Mora da te bolelo da se na me priviknes,
na dusu mi divlju i samotnu,
na ime od koga svi beze.
Toliko smo puta videli zvijezdu kako gori
ljubeci nam oci i sumrak sto se nad nama gubi
u lepezi sto se vrti.

Milujuci te kisile su na te moje reci.
Odavno voleh tvoje telo od osuncana sedefa.
Cak verujem da si vladarica svemira.
Donecu ti copihue, radosno cvece s planina,
tamne lesnike i sumske kosare celova.

Hteo bih s tobom uciniti sto prolece cini sa tresnjama.

XVII

Ne volim te kao da si ruža od soli, topaz
ili strijela karanfila koji prenose oganj:
volim te kao što se vole neke mračne stvari,
potajno, izmedju sjene i duše.

Volim te kao biljku koja me cvjeta i nosi
u sebi, skriveno, svjetlo onih cvjetova,
i hvala tvojoj ljubavi u tijelu mi taman živi
gusti miris koji se uzdigao iz zemlje.

Volim te ne znajući kako, ni kada, ni odakle,
volim te izravno bez problema i gordosti:
tako te volim jer ne znam voleti drugačije,

nego na taj način na koji nisam i nisi,
blizu, da ti je ruka na mojim grudima moja,
blizu da ti se oči sklapaju s mojim snom.

TIJELO ŽENE

Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos ...
(Pablo Neruda)

Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.

Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.

Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.

Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.

Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.

Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.

Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.

Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.

Žedj za tobom što me mori u noćima ...

Žedj za tobom što me mori u noćima gladnim,
Drhtava ruka crvena što se do tebe pruža.
Žedj pijana, ... mahnita žedj, ...
šumska žedj u doba suše.
Metalna žedj plama,
Žedj pohlepnih korijena.

Potom, kamo navečer putuju oči tvoje,
ako tad ne kreću mojima koje ih očekuju?
Prepuna si sivih sjena što na mene motre.
Majka me brojnim razumnim pitanjima optereti.
Odgovore na njih imaš. Prepuna si glasova.
Sidro si bijelo što se spušta u more našeg plova.
Brazda nemirna sjemena imena moga.
Da bude komadić moje zemlje na tvom tragu koji ne pokrivaš.
Kada i kamo, bez očiju tvojih skitalačkih.

Stoga si žedj i ono što je utažiti treba.
Kako te ne voljeti kad te i zato moram voljeti.
Ako je to brodsko uže, kako ga presjeći, kako?
Kako, kad su mi kosti kostiju tvojih žedne?
Žedj za tobom, za tobom, djerdanu nježni i okrutni.
Žedj za tobom što me noću poput psa grize.
Oči su žedne, čemu onda oči tvoje?
Usta su ti žedna, čemu poljupci tvoji?
Duša plamti tim žarom koji te voli.
Tijelo: razbuktali požar koji ti tijelo opeći mora.
Žedj.....
Žedj beskrajna.
Žedj što tvoju žedj traži.
I nestaje u njoj kao u vodi oganj.

Ljubavna priča

Mogao bih pisati stihove još tužnije ove noći...
Napisati, na primer: Noć je osuta zvezdama i u daljini cvokoću zvezde.

Noćni vetar bludi po polju i peva...
Mogao bih pisati stihove još tužnije ove noći.

Voleo sam je, a ponekad i ona je volela mene.
U noćima kao što je ova, bila je u mom zagrljaju.

Toliko je puta poljubih pod beskrajnom kapom nebeskom.
Volela me je, a ponekad, voleo sam i ja nju.

Ko ne bi voleo te oči krupne i sigurne?
Mogao bih pisati stihove još tužnije ove noći,
i misliti kako je nemam i kako je izgubih...

Slušam beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju,
a stih pada na dušu kao na livadu rosa...

Šta mari što moja ljubav ne mogaše da je sačuva?
Noć je osuta zvezdama, a ona samnom nije.

To je sve. U daljini nečija pesma. U daljini...
Moja duša se ne miri s tim što sam je izgubio.

Kao da je žele privući, moje je oči traže,
srce je moje traži, a ona samnom nije...

Ista je noć u kojoj se isto drveće belasa...
Mi nekadašnji, već nismo ono što besmo...

Već je ne volim sigurno, al` kako je voleh...
Moj glas je tražio vetar da bi joj do uha stigao...

Već je ne volim... sigurno, ali je i volim... možda.
U noćima kao što je ova, bila je u mom zagrljaju.

Moja se duša ne miri s tim da sam je izgubio,
mada je ovo poslednji bol koji mi nanosi,
i ovo poslednje reči koje joj upućujem...

AKO ME ZABORAVIŠ

Hoću da znam
jednu stvar.



Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.



E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.



Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.



Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.



Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

PISMO

Kad razmisljam o tebi obuzima me njeznost
veca nego sto mogu podnijeti, ponekad,
i zato sutim promatrajuci te dok me ne vidis
i, kao da je kraj godine, biljezim svakog dana
od cega se sastojis, uplasen da nesto nedostaje;
najprije ti citava i meni okrenuta licem
na kome su usne, celo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojcice koja place,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje vec skriva sjena. Ali ja zatvaram oci
jer ti se stidis i pozelim da te cuvam
kad padne vece, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvom prozoru ne uzima vise zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami ne mogu te odvojiti od sebe sama.

(Pablo Neruda)

10.

Nježna je ljepotica kao da su glazba i drvo,
ahat, tkanine i žito, breskve prozračne,
podigli svoj prolazni kip.
Prema valu upravlja suprotnu svježinu.

More kupa glatka stopala utisnuta
u oblik tek učinjen u pesku
i sada je njegov ženstveni oganj ruže
tek mjehur na koji sunce i more nasrću.

Jao, neka te ništa ne takne do soli studeni!
Neka ni ljubav ne sruši netaknuto proljeće.
O ljiepa, odsjaju nerazorive pjene,

neka tvoji bokovi polože u vodu
novu mjeru labuda ili žuta lopoca
i neka plovi tvoj kip po vječnome kristalu.

12.

Popuna ženo, putnena jabuko, topli mjesece,
gusti mirisu alga, blato i svjetlo smrvljeno,
kakvim se tamni sjaj otvara izmedu tvojih stupova?
Kakva drevna noc dira covjeka svojim culima?

Jao, ljubiti je putovanje s vodom i zvijezdama,
sa zrakom utopljenim i grubim olujama brašna:
ljubiti je borba bljeskova
i dvaju tijela jednim medom poražena.

Od cjelova prelazim tvoj mali beskraj,
tvoje rubove, tvoje ruke i tvoja sicušna sela,
i oganj genitalni preobražen u slast

juri osjetljivim putevima krvi
sve dok se ne sruši kao karanfil nocni,
sve dok ne bude i ne bude jedino munja u sjeni.