Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,onaj koji ne menja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odenuti u novu boju,onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji beži od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne menja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji neće dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobegne od smislenih saveta.
Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti srecan!

FAREWELL I JECAJI


Iz dna tebe, na kolenima,
dete nas, tužno kao ja, gleda.
Zbog tog života što će u njemu goreti,
moraće da se vežu naši životi.
Zbog ruku tih, čeda ruku tvojih,
moraće moje ruke ubijati.
Zbog njegovih očiju otvorenih na zemlji
videću suze u tvojim jednog dana.


Ja to ne čelim, draga.
Neka nas nišhta ne veže,
ništa nek nas ne spaja.
Ni reč što usnom tvojom zamirisa,
ni ono što reč nijedna ne iskaza.
Ni praznik ljubavi što nas mimoiđe,
ni jecaji tvoji kraj okna u kutu.


(Volim ljubav mornara
što ljube i odlaze.
Ostavljaju obećanje neko
I nikad ih nema više.
U svakoj luci po jedna žena čeka,
mornari ljube i odlaze.
Jedne noći sa smrću ležu
u ložnicu mora.)


Volim onu ljubav što se deli
između poljuba, kreveta i hleba,
Ljubav što može biti večna
a i prolazna može da bude.
Ljubav što se zheli odvojiti
da bi ponovo voleti mogla.
Ljubav obogotvorena što se primiče,
Ljubav obogotvorena što odlazi.


Više se moje oči neće očaravati tvojima,
više se moja tuga kraj tebe smirivati neće.
Ali, kuda god budem išao, nosiću tvoj pogled,
kuda god putovala budeš, nosićeš moju tugu.
Beh tvoj, ti beše moja. I šta? Nas dvoje sačinismo
krivinu puta kojim je ljubav prošla.
Beh tvoj, ti beše moja. Pripašćeš onom ko te zavoli,
onom ko u vrtu tvome pokupi plodove moje setve.
Odlazim. Tužan sam, ali tužan sam uvek.
Iz tvog zagrljaja odlazim. Put moj cilja nema.
Iz tvog mi srca jedno dete kaže zbogom.
A i ja njemu kažem zbogom, takođe.

ŽIVI PIJESAK

Demoni i čudesa
Vjetrovi i ooseke
More se povuklo već daleko
A ti
Kao alga blago milovana vjetrom
Na pijesku postelje mičeš se u snu
Demoni i čudesa
Vjetrovi i oseke
More se povuklo veće daleko
Ali u tvojim očima napola otvorenim
Zaostala su dva mala vala
Demoni i čudesa
Vjetrovi i oseke
Dva mala vala da mene potope.

IGRAŠ SE SVAKOG DANA


Igraš se svakog dana svetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvetu i vodi.
Više si no ova bela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim medju žute vence.
Ko ti zapisuje ime dimnim slovima medju južnim
zvezdama?
Ah, daj da se setim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Proleću ptice.
Vetar. Vetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovde. Ali ti ne bežiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sena očima prohujala.
Sada, takodjer sada, malena, cvetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbegavaju.
Toliko puta videsmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.
Moje su te reči zasipale, milovale.
Odavna sam voleo tvoje telo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cveće ću radosno, naš copihue, s planine doneti,
lešnike zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želeo bih učiniti s tobom
ono što proleće s trešnjama čini.

NIŠTA MI NISI DALA

Ništa mi dala nisi i zbog tebe ruže
Mog života gube listove beznađa,
Jer vidiš iste stvari koje gledam,
Zemlju, i nebo što se nad nama rađa,

Jer mreža tvojih nerava i vena
Sto održava tebe i lepotu tvoju
Sigurno zadrhti od poljupca čistog,
Sunčevog što pada i na usnu moju.

Ženo, ništa mi dala nisi, pa ipak
Kroz tvoje biće osećam zemaljske stvari;
Radostan sam što mogu da gledam zemlju
Gde srce tvoje odmara i tuku mu damari.

Zalud mi moja osećanja brane
- cvetovi nežni što se vetru smeše-
Jer naslućujem pticu u letu
što čežnju tvoju plavetnilom posu.

Pa ipak, ništa mi nisi dala,
Tvoja mladost ne cveta za mene,
S osmeha tvog bakarnog vodopada
Neće se napojiti moja žedna stada.

Nafora koju ne okusiše tvoje usne,
Poklonik ljubljenog koji će te zvati
Izaći ću na put s ljubavlju mojom u ruci
Kao sa čašom meda za onog koga ćeš zavoleti.

Već vidiš, noć zvezdana, pesma i pehar
Iz kojeg ispijaš vodu koju pijem,
Živim u tvom životu i ti u mome živiš,
Ništa mi nisi dala a, ipak, sve ti dugujem….

PAMTIM KAKVA SI BILA


Pamtim kakva si bila one posljednje jeseni.
Bila si siva kapa i mir u srcu skrušen.
Plamenovi sutona u tvom se oku borili
i lišće je padalo u vodu tvoje duše.
Poput kakva bršljana uz moje ruke pripita,
lišce je sabiralo tvoj glas tih i skrušen.
Kriješ zaprepašćenja u kom je žeđ mi gorjela.
Umilan plavi zumbul savijen vrh moje duše.
Osjećam, oči ti putuju i jesen je daleko:
Siva kapa, ptičji glas i srce kuće
prema kojoj su se selile moje duboke čežnje
i gdje sam slao poljupce vesele ko žar i vruće.
Nebo s nekog broda. Polje sa bregova.
Spomen na te je svjetlo, dim i mir jezera skrušen.
Tamo za očima tvojim sutoni su izgarali.
Suho jesensko lišce kovitlalo usred tvoje duše.

POEMA U 10 STIHOVA


Srce je moje bilo krilo moje živo i zapleteno,
krilo žudnjom obavijeno.

Beše proleće po poljanama zelenim.
Plavičasta uzvisina i tlo poput smaragda.

Ona - koja me ljubila - umrla je u Proleće.
Još se sećam njenih očiju k'o uplašene golubice.

Ona - koja me ljubila - sklopila je oči. Veče.
Veče modro, u polju. Veče krila i letova.

Ona - koja me ljubila - umrla je u Proleće.
I uzdigla Proleće put neba.

OVDJE TE LJUBIM


Ovdje te ljubim.
U tamnome borju vjetar se raspleće.
Svjetlucanje mjeseca iznad nemirnih voda.
Jednaki dani idu, jedan za drugim hita.
Razuđuje se magla u likove što plešu.
Srebrni galeb od zapada se otkida.
Ponegdje neko jedro. Visoke, visoke zvijezde.
Ili crni kriz nekog broda.
Sam.
Katkada osvanem, a duša mi bude vlažna.
Zvoni i odzvanja daleko more.
To je luka.
Ljubim te ovdje.
Ovdje te ljubim i zalud te obzorje skriva.
Ljubim te premda je sve ledeno oko mene.
Katkada moji poljupci odlaze s lađama teškim
koje putuju morem tamo gdje stići neće.
Znam, već sam zaboravljen ko ova stara sidra.
Kejovi još su tužniji kad uz njih pristaje veče.
Život je moj umoran od uzaludne gladi.
Ljubim ono što nemam. Oči su tvoje daleke.
Moja se dosada bori sa sporim sutonima.
Ali dolazi noć da mi zapjeva pjesme.
Mjesec u pokret stavlja svoja kolesa sna.
Tvojim me očima motre one najveće zvijezde.
I kako ja te ljubim, tako u vjetru borovi
svojim iglastim lišćem ime ti pjevat žele.

OČAJNA PJESMA


Izranja tvoja slika iz noći u kojoj jesam.
Rijeka sjedinjuje s morem svoju upornu tužaljku.

Napušten poput gatova u zoru.
To je čas odlaska, o napušteni!

Po mome srcu kiše studene cvjetne krunice.
O slivu ruševina, surova spiljo brodolomaca!

U tebi se skupljaju bitke i letovi.
S tebe se uzdižu krila ptica pjevica.

Ti si sve upila, kao daljina.
Kao more i vrijeme. Sve u tebi bijaše brodolom!

Bješe to radosno vrijeme juriša i cjelova.
Vrijeme zanosa što je gorjelo kao svjetionik.

Žudnja pilota, bjesnilo slijepa ronioca,
mutno pijanstvo ljubavi, sve u tebi bijaše brodolom!

U djetinjstvu magle duša mi krilata i ranjena.
Izgubljeni otkrivač, sve u tebi bijaše brodolom!

Privinuo si se uz bol i zgrabio si želju.
Oborila te žalost, sve u tebi bijaše brodolom!

Uèinih da se povuče bedem sjene
i pođoh mnogo dalje od želje ili djela.

O meso, meso moje, ženo koju sam ljubio i izgubio,
dozivam te i pjevam u ovom vlažnom času.

U tebi se, kao u čaši nastanila beskrajna nježnost
i beskrajni zaborav razbi te kao čašu.

Bijah crna samoća, crna samoća otoka
i tu su me, ljubljena ženo, primile tvoje ruke.

Bijah žeđ i glad, a ti si bila voće.
Bijah tuga i ruševina, a ti si bila čudo.

Ah ženo, ne znam kako si me sačuvala
u zemlji svoje duše, u križu svojih ruku.

Moja želja za tobom bijaše kratka i užasna,
zbunjena i pijana, okrutna i pomamna.

Groblje poljubaca još gori u tvojim rukama,
još gore grozdovi koje kljucaju ptice.

O izujedana usta, o izgubljeni udovi,
o izgladnjeli zubi, isprepletena tijela,

o luda vezo nade, o luda vezo snage
što poveže nas dvoje i dovede do očaja.

I nježnost lagana kao brašno i voda,
i riječ tek započeta na usnama.

Takva mi bijaše sudbina i u njoj je bila čežnja,
i u njoj se srušila žudnja, sve u tebi bijaše brodolom!

O slivu ruševina, u tebi sve je padalo,
koliku si bol iscijedio, kolika te bol ne utopi.

Od pada do pada još si gorjela i pjevala.
Uspravna kao mornar na pramcu nekog broda.

Još si cvala u pjesmama, još razbijena u strujama.
O slivu ruševina, bunaru gorak i otvoren.

Blijedi i slijepi gnjurče, nesretni strijelče,
istraživaću izgubljeni, sve u tebi bijaše brodolom!

Sad je vrijeme rastanka, čas okrutan i hladan
koji noć nalaže svakome voznom redu.

Bučan opasač mora steže obalu.
Izviru hladne zvijezde, odlijeću crne ptice.

Napušten kao gatovi u zoru.
Jedino sjena treperi i drhti u mojim rukama.

Ah, dalje od svega. Dalje od svega.
Sada je čas rastanka, o napušteni!

Zabranjeno je


Zabranjeno je da se place bez ucenja,
da se ikad probudi bez znanja sta raditi dog dana,
da se plasi sopstvenih secanja.
Nije Zabranjeno je da se smeje problemima,
da se bori za ono sto zelite,
da se ne preda zbog straha da se snovi nece ispuniti.
Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokusati da se razume sve sto ste zajedno doziveli, da ih zovete samo kada vam trebaju.
Zabranjeno ne biti ono sto jeste medju svima,
da se pretvarate ispred ljudi do kojih vam nije stalo,
izigravati klovna da bi vas se setili, i zaboraviti sve do kojih vam je stalo.
Zabranjeno je raditi sve za sebe i biti u strahu od zivota i posledica i ne ziveti svaki dan kao da je zadnji uzdah.
Zabranjeno je da vam nedostaje neko bez osmeha, da zaboravite njihove oci, njihov osmeh, samo zato sto njihovi putevi nisu u okviru vasih i da zato mislite da njihovi zivoti nisu vredni koliko i vasi, i da znate da svako ima njihov put i uspeh.
Zabranjeno je da pravite sopstvenu pricu, da nemate vremena za one koji vas trebaju, da razumete sta zivot daje i sta uzima.
Zabranjeno je da se ne trazi sreca, da se ne zivi zivot sa pozitivnim pristupom i da se nemisli da cemo biti bolji, i
zabranjeno je ne misliti da bi ovaj svet bez tebe bio bolji...

ZAROBLJEN U JESENI


Bilo je sedam i trideset
jedne jeseni
i ja sam čekao
nije važno koga.
A vrijeme,
umorno da bude sa mnom
malo po malo ode
i ostavi me sama.

Ostadoh s pijeskom dana,
s vodom,
s talogom
tužnog, umorenog tjedna.

- Što je? – reče mi
lišće Pariza – koga čekaš?

I tako sam više puta bio ponižen,
najprije od svjetlosti koja je odlazila,
onda od pasa, mačaka i oružnikâ.

Ostadoh sam
kao samotan konj
kad na pašnjaku nema ni noći ni dana
samo sol zime.

Ostadoh
tako bez ikoga, tako prazan
da je proplakalo
posljednje lišće
i onda je padalo kao suze.

Nikada prije ni poslije
ne ostadoh
tako nenadano sam.
Bje dok sam nekoga čekao,
ne sjećam se,
bijaše glupo,
prolazno,
ali to bijaše
trenutačna samoća,
ona samoća
koja se bijaše izgubila na putu
i koja najednom, poput vlastite sjene,
razvi svoju beskrajnu zastavu.


Onda pobjegoh s onog
ludog ugla
najbrže što sam mogao,
bijaše kao da bježim
ispred noći
ili ispred mračnog kamena
koji se kotrlja.
Beznačajno je to što pričam,
no to mi se dogodilo dok sam čekao
ne znam koga, jednog dana.

ARS POETICA



Između sjene i prostora, između vojarni i sluškinja
obdaren jedinstvenim srcem i zlokobnim snima
odjednom blijed, uvela čela
i žalošću bijesna udovca za svaki dan života,
jao, za svaku nevidljivu kaplju koju dremljivo pijem
i svaki zvuk koji strepeći prihvaćam,
imam istu daleku žeđ i istu hladnu vrućicu
sluh što se rađa, okolišajuću tjeskobu,
kao da dolaze lopovi ili sablasti
i u ljusci čvrsta i duboka obujma,
kao poniženi konobar, kao pomalo promuklo
zvono,
kao staro zrcalo, kao miris napuštene kuće
u koju gosti dolaze noću žestoko
pijani,
i osjeća se smrad robe razbacane po podu, i odsutnost
cvijeća

- možda drukčije kazano, nešto manje žalosno - ,
ali doista, odjednom, ovaj vjetar što šiba moja prsa,
noći neograničena prostora što padaju u moju sobu,
jutarnji žamor što gori žrtvovanjem
sad traže od mene proročanstvo koje je u meni, s bolom
i nesrećom stvari koje zovu bez odgovora
s kretnjom bez počinka, ime koje ne razabirem.

BOMBARDOVANJE


Ko? drumovima, ko?
ko, ko? u seni, krvi, ko?
U bljesku, ko?
ko? Pada
pepeo, pada?
železo
i kamen i smrt i
jecaj i plamenovi,
ko, ko, majko moja, gde?

NOĆ


Htio bih ne znati i ne sanjati.
Tko bi me naučio kako da me ne bude,
da živim, a da zapravo ne živim?

Kako li traje voda?
Koje je nebo kamenja?

Nepokretan, sve dok selidbe
ne zaustave svoju sudbinu
i onda produže put u vjetru
hladnih arhipelaga.

Nepokretan, sa skrovitim životom
poput podzemna grada,
koji je umoran od svojih ulica,
koji se sakrio pod zemlju
i više nitko ne zna da postoji,
ostao je bez ruku i trgovina
i hrani se svojom tišinom.

Katkada biti nevidljiv,
govoriti bez riječi, čuti
samo pokoju kap kiše,
samo let pokoje sjene.

TVOJ SMEH


Hleb mi oduzmi,ako hoceš,
vazduh mi oduzmi,ali
ne oduzimaj mi svoj smeh.

Ne uzimaj mi ružu,
koplje koje hitaš,
vodu koja naglo
puca u tvojoj radosti,
iznenadni talas
srebrn što te rađa.

Borba je moja teška
i vraćam se umorna oka
ponekad zato što videh
zemlju što se ne menja,
ali kad uđe tvoj smeh,
popne se u nebo tražeći me,
otvara mi širom
sva vrata života.

Ljubavi moja, u času
najcrnjem hitni
svoj osmeh i ako nenadno
vidiš kako moja krv
škropi pločnike,
smej se jer smeh tvoj
biće za moje ruke
kao neka sablja sveža.

Kraj mora, s jeseni,
tvoj osmeh sigurno diže
svoj slap od pene,
a u proleće, ljubavi,
hoću da ti osmeh bude
kao cvet koji sam čekao,
plavi svet, ruža
moje zvonke otadžbine.

Smej se noći,
danu, mesecu,
smej se ulicama
vijugavih ostrva,
smej se ovom nespretnom
momku koji te voli,
ali kad ja otvorim
i zatvorim oči,
kad moji koraci idu,
kada se vraćaju,
oduzmi mi hleb, vazduh,
svetlost, proleće,
ali tvoj smeh nikad
jer bez njega bih umro.

POĆI ĆEŠ SA MNOM

"Poći ćeš sa mnom"-rekoh- i nitko nije znao
gdje i kako drhti moja bolna duša
i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

Ponovih: pođi sa mnom, kao da već umirem
i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
nitko ne vidje tu krv što se penjala u tišini.
O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

Ali kada sam čuo tvoj glas kako ponavlja
"Poći ćeš sa mnom"- kao da si oslobodila
i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina.

što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
i ponovo na svojim ustima osjetih okus plamena,
krvi i karanfila, kamena i paljevine...