U INDIJANSKOM REZERVATU U KANADI Zaboravljeni narod U indijanske rezervate u Kanadi ide se iz tri razloga: da kupite cigarete koje su tri puta jeftinije nego u kanadskim prodavnicama, da u toku leta pogledate raskoš njihovih rituala ili da se jednostavno svojim očima uverite da Indijanci stvarno još uvek postoje.
Pripadnici plemena Mohavk iz Kanade ponosni su što je njihova predstavnica Dakota Brant proglašena najlepšom na takmičenju za Mis Indian
Pre ulaska u zonu Native People ili First Nation, kako se zvanično zovu na severnoameričkom kontinentu, opomenuti ste da to činite na sopstvenu odgovornost, ali zapravo jedino što se od vas traži jeste da ispoštujete njihove običaje i navike. Na Grand river teritoriji, koja se danas nalazi u južnom Ontariju stotinak kilometara zapadno od Toronta, nalazi se rezervat „Šest nacija“’ u kome živi šest plemena Irokeza: Mohavk, Oneida, Onondaga, Kajuga, Seneka i Tuskarora. Ovom zemljom nagradila ih je britanska kruna zbog lojalnosti koju su pokazali za vreme građanskog rata u Americi, kada su se pod vođstvom kapetana Džozefa Brenta borili na strani Engleza. Tokom godina veći deo poseda im je ponovo otet, te je ovaj rezervat sveden na jedva 186 hektara, dok se, recimo, zoološki vrt u Torontu prostire na 282 hektara. Bilo da ste se slučajno ili namerno zatekli na njihovoj teritoriji, utisak je isti – zaboravljeni od Boga i od države, ostavljeni su da u tišini žive u skladu s običajima na koje su vekovima navikli. Već na prvi pogled vidi se pustoš, prašnjave ulice, pored kojih su razbacane straćare sa zapuštenim dvorištima i poneka kamp-kućica koja je pretvorena u prodavnicu cigareta. Na usamljenom trgu vijore se zastave osvajača – Velike Britanije, Amerike i Kanade, ispred kojih je podignut spomenik njihovim palim borcima u Vijetnamskom, Korejskom i Drugom svetskom ratu. Ako vas ovaj sablasni prizor ne obeshrabri i uđete dublje u teritoriju, uz pomoć jednostavno nacrtane mape koja je, slučajno ili namerno, na nekoliko mesta pogrešno obeležena, nailazite na sasvim drugi prizor – razdragane ljude, decu koja se jure na rolerima, sveže okrečene kuće, uređene bašte, dvorišta puna živine i konja...
Iako su plemena međusobno podeljena i pričaju različitim dijalektom, složni su kada treba nešto da zarade od turizma. Osim prodavnica cigareta, u centru se nalaze radnje sa raznoraznim autentičnim suvenirima, među kojima su spiritualne skulpture, grnčarija, nakit, mokasine, amajlije od perja, razne perle...
Čovek zemlje Veliki Vuk pripada najbrojnijem plemenu Mohavk. Izrađuje božanstvene figure u kamenu i drži prodavnicu u kojoj nudi sve što su njegove ruke stvorile: mokasine, ogrlice, maske, toteme, indijanske frule, bubnjeve. Jedan je od retkih koji je raspoložen za priču i to samo zato, na moje neskriveno čuđenje – da ne kažem zaprepašćenje, što sam poreklom iz, kako kaže, zemlje na koju je veliki beli čovek bacio bombe. – Naši narodi imaju mnogo sličnosti – kaže Veliki Vuk, ali kao i svi drugi, nije raspoložen za slikanje. – Svaki dan dolaze i prolaze ljudi, osećamo se kao u zoološkom vrtu. Slikaćete ono najlepše, našu filozofiju života u pesmi i igri. Ovaj kamen koji oblikujem je živa materija, jedinstvo vode, peska i krečnjaka. Ima svoju istoriju i svoju budućnost. Bio je svedok propasti svih imperija, pokazatelj koliko je sve na svetu privremeno, a on kao priroda trajan. Mi crpimo snagu iz prirode. Ja sam čovek zemlje. Sakupljam osmehe. Moja porodica su ljudi, drveće, ptice, reke, planine... U spoljnom svetu imate puteve, velike kuće, radnu nedelju od ponedeljka do petka, radni dan od devet do pet. Mi znamo za moderna dostignuća, ali nam to ne treba. Živimo dan za danom i stvaramo život po našoj meri. A najvećim darom smatramo kreiranje osmeha – započeo je Veliki Vuk koji, iako se obrazovao na visokim školama, vratio se u svoje pleme da nastavi tradiciju predaka. Priča o njegovom narodu ne zapisuje se, kako kaže, po turističkim brošurama i knjigama. Prenose je preko majki, s kolena na koleno, jer je to je jedan od načina da opstanu. – Kada je beli čovek došao, predstavljali smo petinu ljudske populacije na planeti. Danas nas je ostalo svega deset odsto od tog broja, ali nisu uspeli da nas potpuno unište zbog našeg duha. Biološki rat Indijanci imaju najveću stopu samoubistava u Kanadi. Uvučeni u kriminal, drogu i alkohol, prosečni životni vek im je oko 40 godina. Uglavnom su nezaposleni i žive od socijalne pomoći. Malo je poznato da su u Kanadi imali dobro razrađen metod za njihovo etničko čišćenje, „suptilniji“ i manje bučan od onog koji su primenjivali Amerikanci. Jednu od glavnih uloga u tom osmišljenom procesu odigrala je katolička i anglikanska crkva čiji su sveštenici pod velom misionara vodili krstaški rat u pohodu belog čoveka kroz ovu ogromnu zemlju. Niko danas u Kanadi sa ponosom neće istaći činjenicu da je prvi slučaj biološkog rata u istoriji zabeležen sredinom 19. veka u Britanskoj Kolumbiji i da je primenjen upravo na Indijancima. Naime, crkva je pod plaštom humanitarne pomoći isporučila narodu Irokeza velike količine ćebadi koje su pre toga koristili oboleli od malih boginja. Potpuno neotporni na ovu vrstu bolesti, bili su pokošeni talasom smrti. Početkom 20. veka, misionari osnivaju škole i internate, koji su zvanično služile za obrazovanje i brže uključivanje indijanske dece u kanadsku državu. Međutim, oni su bili sve samo ne to. Tokom nekoliko decenija, sve do sredine 60. tih godina prošlog veka, među njihovim zidovima odigravale su se prave drame u kojima su glavnu ulogu igrali sveštenici zaduženi za vaspitanje te dece. Psihička i fizička zlostavljanja, a pogotovo seksualna iskorišćavanja, bila su svakodnevna pojava. Mnogo je onih koji to nisu preživeli, a oni koji su uspeli da izađu odatle ostali su sa da se bore sa teškim traumama koje su ih pratile do smrti, vezani za drogu i alkohol, jedine stvari koje su tamo mogli da dobiju u neograničenim količinama. Izvinjenje Trebalo je da prođu decenije, kako bi se čula istina o “strašnim i ratobornim” Indijancima. Godine koje su proveli u paklu, nasilno odvajanje od porodica, silovanja, drogiranja... Od 19. pa sve do 70-ih godina 20. veka više od 150.000 dece odvedeno je prisilno iz svojih domova. Ipak, pre dve godine, kanadski premijer Stiven Harper zvanično se u ime vlade izvinio starosedeocima Kanade zbog prakse odvajanja dece domorodaca od njihovih porodica i primoravanja da pohađaju državne škole u cilju asimilacije u kanadsko društvo. Žrtve alkohola Danas potomci Mohavka i drugih indijanskih plemena u Kanadi žive na margini društva, okrenuti alkoholu koji je pobio više njihovih predaka nego puške „crvenih mundira“. Vatrena voda delovala je razorno na njihov organizam, genetski potpuno nepripremljen za takvu supstancu, što je beli čovek i te kako znao da iskoristi.
katarina
MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
Naslov: Re: Indijanci Uto 24 Mar - 13:10
KORIŠĆENJE LUKA I STRELE MEĐU SEVERNOAMERIČKIM INDIJANCIMA
Luk i strela su najpoznatije oružje Severnoameričkih Indijanaca, pored tomahavka. Luk i strela omogućavaju veliki domet, preciznost i mogućnost ispaljivanja većeg broja projektila za kratko vreme, kako sa zemlje tako i sa konja.
Različiti tipovi i veličine lukova i strela pojavili su se kao odgovor na doseljavanje konja na američki kontinent. Lukovi za konjanike strelce bili su uglavnom kraći od pešadijskih radi bolje pokretljivosti. Indijanci su davali veliki značaj ovom oružju i vežbali su njegovu primenu od malih nogu.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Glavne prednosti luka i strele nad kopljem na primer jesu veća brzina projektila, bolja preciznost, i manje dimenzije oružja, pa se ono zbog toga lakše nosilo. Glave za strele zahtevaju takođe znatno manje materijala (u ovom slučaju kamena ili kosti) od glava koplja. Dobar obrađivač kamena mogao je da napravi vleiki broj glava od jednog osrednjeg komada kremena ili opsidijana.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Lukovi su nošeni u posebnim vrećama a strele u tobolcima načinjenim od kože, krzna, drveta, kore, pruća i ostalog prirodnog materijala. Vreće su služile da luk ne ošteti vlaga jer se vlažan luk nije mogao dobro zatezati. Luk se vadio iz vreće tokom borbe dok su strele ostajale i vadile jedna po jedna. Ovi pomoćni delovi opreme nošeni su uglavnom preko ramena. U borbi brzo vađenje i zatezanje strele bilo je od suštinskog značaja. Zato su tobolci morali da budu vešto izrađeni. Severnoamerički Indijanci mogli su da ispale projektil na 3-4 sekunde, na razdaljinu do 200 jardi, odnosno 180 metara.
Indijanci su bili poznati po tome da svoje strele umaču razne vrste otrova pa su tako njihovi projektili bivali još smrtonosniji. Otrov se dobijao ili iz reptila ili ekstrakcijom tečnosti iz biljaka. Razne vrste gmizavaca koji žive na severnoameričkom kontinentu u svom organizmu sadrže otrove za ljudsko telo pa su tako mogli biti iskorišćeni kao oružje. U te gmizavce spadaju razne vrste zmija, poput zvečarke, ili guštera kao što je Gila čudovište. Da bi se dobio otrov od zvečarke zmija se provocirala da zagrize parče mesa. Zatim su u ovakvo vrlo otrovno meso zabadani vrhovi strela.
U ove svrhe korišćeni su takođe i ekstrakti od biljaka. Mnoga plemena koristili su ceđ od tisovine. Apači su umakali svoje strele u rastvor juke kako bi ih zatrovali. Često korišćene biljke bile su i mak, krvavi koren, datura i čemerika.
Koncentrovani otrov ponekad je nošen i u samu borbu u posudici od gline na dnu tobolca. Kada bi se strela vadila radi ispaljivanja ona se istovremeno i umakala u svež otrov čime je dejstvo bilo znatno jače.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Tomahavk je tip sekire koju su koristili Indijanci Severne Amerike, i najviše naliči sekirici za bacanje, sa pravom drškom. Sama reč došla je u engleski jezik kao pisani oblik pohatanske (indijansko pleme) reči.
Dakle u Evropi bi se takvo oružje nazivalo sekirica (eng. Hatchet) a zanimljivo je da i neka afrička plemena imaju svoju varijantu tomahavka koju nazivaju Nzapa zap.
Ovo je možda najpopularnije tradicionalno indijansko oružje, i ono koje se iz savremene perspektive najčešće povezuje sa krvožednim indijanskim ratnicima prošlosti, pored luka i strele. Tokom vekova tomahavk je postao simbol cele indijanske kulture iako njegova primena nije bila univerzalna, to jest daleko od toga da su ga koristila baš sva plemena, i to u nekom velikom obimu.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Tomahavk je oružje koje najviše nalikuje sekiri, ili se može posmatrati kao vrsta sekire. Tomahavk ima drvenu dršku i glavu od kamena. To je oružje za blisku borbu, jedan na jedan. On se međutim mogao iskoristiti i na drugi način, gađanjem neprijatelja iz daljine, kako sa zemlje, tako i sa konja. Zbog ove široke primene tomahavk je naravno i postao popularno i često korišćeno oružje.
Tomahavk je i pored svoje jednostavne i primitivne izrade bio relativno novo oružje. Pretpostavlja se da je izmišljeno, ili barem usavršeno u 17. veku n.e. jer je iz tog perioda nađen najveći broj primeraka. Tomahavk u suštini predstavlja “lakšu” sekiru. Indijanci su često ukrašavali svoje tomahavke srebrom. Tomahavk se predavao ratnim poglavicama tokom mirovnih pregovora, kao što je imao ulogu i u brojnim drugim društvenim ceremonijama.
Drška tomahavka je obično dugačka oko 50 cm, tradicionalno se izrađuje od drveta hikorija, jasena ili javora, što su česte vrste u Sev. Americi. Glava tomahavka može imati od 200 grama do pola kilograma, a sama oštrica obično nije duža od cm. Zadnja strana tomahavka obično je u obliku malog čekića, koplja ili okruglog oblika. Tomahavk uglavnom nema ušice. Ponekad se drška saastoji od lule za ********* gde se rupa buši kroz sredinu drške radi pušenja duvana. Tomahavci-lule su predmeti koji se mogu naći samo u Sev. Americi. Takva oružja imala su pored praktičnog i simboličan značaj. Jedan kraj je predstavljao lulu mira a drugi ratno oružje.
Tomahavk sa lulom za ********* duvana. Ovakva kombinacija oružja i praktičnog predmeta iz svakodnevnog života jedinstvena je karakteristika severnoameričkih Indijanaca.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Gost
Gost
Naslov: Re: Indijanci Čet 26 Mar - 8:12
Stara Indijanska pesma
Gost
Gost
Naslov: Re: Indijanci Čet 26 Mar - 8:16
Legenda plemena Wishram:
Kojot je bio zalostan jer su ljudi umirali i odlazili u zemlju duhova. Umrla je i njegova sestra i nekoliko njegovih prijatelja. Umrla je orlova prijateljica i on je tuzio za njom. Kojot i orao krenuli su zajedno u Zemlju mrtvih. Stigli su do velike vode. Cekajuci da padne mrak, kojot pocne pevati i kroz kratko vrijeme pojave se cetiri ljudska duha i prevezu ih u Zemlju mrtvih. Usli su u logor sacinjen od tanke aure gde su duhovi umrlih, divno odeveni i oslikani bojama, plesali i pevali uz udaranje bubnjeva. Mesec koji je visio iznad njih, uspunjavalo je logor svetloscu. Blizu Meseca stajala je zaba, gospodarica logora mrtvih. Rano ujutro duhovi napustise logor da bi posli na dnevno spavanje. Tada kojot ubije zabu i odene njezinu kozu. U sumrak duhovi se vrate i otpocne druga noc pjevanja i plesanja. Kojot, u zabinoj kozi, stajao je kraj Meseca. Kad su pesma i ples bili na vrhuncu, kojot proguta Mesec. U tami, orao uhvati duhove ljudi i smesti ih u kojotovu kosaru a poklopac cvrsto zatvori. Tada se njih dvojica uputise u Zemlju zivih. Kojot je nosio kosaru, a orao je leteo ispred njega. Na putu zacuse glasove u kosari. Duhovi su se zalili i nekolicina ih je vikala uglas: "Otvorite poklopac i pustite nas da izadjemo!"...Kojot je bio umoran, jer je kosara bila sve teza i teza..."Pustimo ih da izadju", rece kojot. "Ne, ne - odgovori orao. Malo kasnije kojot spusti kosaru, Bila mu je preteska. "Pustimo ih da izadju", ponovi kojot. "Sada smo vec tako daleko od Zemlje duhova da se nece vratiti". Potom otvori kosaru. Ljudi poprimise oblik duha i, krecuci se poput vetra, vratise se u zemlju mrtvih. U pocetku je orao zamerao kojotu, ali potom primeti: "Vec je jesen. Lisce pada, kao sto ljudi umiru. Pricekajmo do proleca. Kad se pupoljci otvore i cvece procveta, vraticemo se i ponovno pokusati"..."Ne", odgovori kojot, "umoran sam. Neka mrtvi ostanu zauviek na otoku mrtvih".. Tako je kojot uveo zakon prema kojem se mrtvi nakon smrti vise ne vracaju u zivot. Da nije otvorio kosaru i pustio duhove da izidju, mrtvi bi se svakog proleca vracali u zivot, kao sto se obnavljaju trava, cvece i drvece.
Starosjedioci Sjeverne Amerike greškom su dobili ime Indijanci jer su Evropljani vjerovali da su stigli u Indiju. Da ironija bude veća, kolonizacija ne bi ni uspela da "divljaci" nisu pomogli doseljenicima da prebrode prvu zimu. Američke urođenike, kojih je bilo oko 10 miliona, bijelci su proglasili životinjama vodeći rasprave da li uopšte imaju dušu! Rat doseljenika i starosjedilaca je trajao sve do kraja 19. vijeka, do kada su bili istrebljeni, pobijeđeni ili utopljeni u novu američku naciju. Iako ih je danas manje od tri miliona, njihov duh je preživio i dan-danas se prepričavaju pobjede posljednjih ratnika koji su pokušali da sačuvaju način života svog naroda. [left]
[/left]
Gost
Gost
Naslov: Re: Indijanci Čet 2 Apr - 19:13
Ahaja, poznat po nadimku Čuvar Krava, bio je jedan od najratobornijih vođa Indijanaca koji je svoju ratničku energiju usmjerio na Špance koji su tada vladali Floridom, njegovom domovinom. Kao mladi poglavica Seminola naselio je Pejns preriju bogatu stokom, tako zaradivši nadimak. Još u djetinjstvu je doživio svirepost konkvistadora koja je rasplamsala njegovu mržnju. Toliko ih je prezirao, da je proglasio ubistvo 100 Španaca kao uvjet za ulazak u vječna lovišta. Na samrti je priznao da je ubio njih 86, moleći sinove da ubiju još 15 u njegovo ime i obezbede mu zagrobni život.
Priča počinje s opisom nebeske porodice bogova, muškarca i žene i njihova dva sina, Sunca i Meseca. Tražeći supruge, Sunce i Mesec putuju u suprotnim smerovima. Mesec uzme za ženu žabu krastaču, a Sunce odluči oženiti smrtnicu.
Gledajući dole s visina, ono ugleda dve indijanske devojke kako skupljaju drva. Spustivši se, preobrazi se u pauna i popne se na drvo. Jedna od devojaka požele pera za svoj vez, podje za životinjom na drvo, ali drvo je bivalo sve vise i nadalje je raslo.
Na kraju probilo se do u Nebo, i Sunce, poprimivši lik mladića, uze djevojku za ženu i odvede je u svoj šator na Nebeskom svetu. Uskoro im se rodi sin. Svekar i svekrva poklone ženi štap za kopanje, ali joj suprug zabrani da kopa oko jedne biljke. Znatiželjna, ona ga ne posluša i otkrije rupu kroz koju pogleda na Zemlju i ugleda okrugli logor svojih ljudi.
Obuzeta čeznjom za domom, ona naumi sići pomoću čvrstog konopca, ali, upravo pre no sto je stigla na zemlju sa svojim sinom, suprug baci za njom kamen i ubije je. Dete je prezivelo i negovala ga je starica Noć. Prozvala je dečaka Malom Zvezdom i učinila mu luk i striele. Njima je on ubio Podvodnog pantera, supruga Noći. Noć mu tada preobrazi luk u koplje, i Mala Zvezda nastavi njime ubijati zmije koje čine štetu svetu. Medjutim, bio je nepažljiv, i dok je spavao na preriji, zmija udje u njegovo telo i sklupča mu se u lobanji. S tela mu je otpalo tkivo, ali mu je kostur sačuvan i zadržao je svest. Molio je da naidju dva dana kiše i dva dana jake žege, što prisili zmiju da pomoli svoju zadihanu glavu kroz njegova usta. On uhvati zmiju i izvuce je van, te ponovno poprimi ljudsko obličje.
Kožu gmizavca pričvrsti za svoje koplje i vrati se crnom šatoru Noći, gde se preobrazi u zvezdu Danicu.
Huron(izgovor hjuron).- Plemenska konfederacija jezične porodice Iroquoian koja je u ranom 17. stoljeću obitavala između jezera Lake Simcoe i Georgian Baya u Ontariju. Savez je tada brojao oko 20,000 pripadnika. Pripadali su Istočno-šumskom kulturnom području a živjeli su u naseljima opasanim palisadama i uzgajali duhan.
Kada je 1615. Samuel Champlain (izg. Šamplen) oni su bili u ratu sa Irokezima. Beskrajan rat između dva srodna naroda kulminira 1648., kada Irokezi, naoružani nizozemskim oružjem, napadoše Hjuroniju (Huronia) i 1649. razoriše hjuronski savez. Otac Jean de Brébeuf, koji je utemeljio 1626. rimokatoličku misiju među Hjuronima i jezuitski misionari pobijeni su od Irokeza. Preživjeli Hjuroni razbježaše se u svim smjerovima –na jugozapad Duhanskom narodu, na jug Neutralnom narodu, na jugoistok Erie Indijancima i na sjeverpistok Francuzima kod Quebeca. Podivljali Irokezi hvatali su Hjurone gdje god su stigli. Zato što su pomagali Hjuronima oni 1649. napadoše Duhanske Indijance i 1650. Neutralce i na koncu 1656. gotovo uništiše Erie. Hjuroni što pobjegoše u Quebec dobiše maleni rezervat u Lorette gdje još žive pod imenom Huron. Dio Hjurona, uglavnom Attignawantani ili Medvjeđi narod sklonili su se kod Duhanskog naroda i oni odseliše prvo u Michigan, pa ui Wisconsin i Illinois i 1750. u Sandusky, Ohio, kod Detroita. Ovi ohajski Indijanci postadoše poznati kao Wyandot, po plemenskom imenu Wendat. Wyandoti učestvovaše u Američkoj Revoluciji i Ratu od 1812. oba puta na strani Britanaca protiv Amerikanaca. Godine 1842. Wyandoti odoše u Wyandotte co. U Kansas. Godine 1867. odlaze u sjeveroistočnu Oklahomu gdje žive kao 'citizens', građani. Kao pleme ne žive od 1959. Godine 1990. 2,500 Wyandota živi u Sjedinjenim Državama i 1,500 Hjurona u Kanadi.
Apači, Crna Stopala, Probušeni Nosevi, Sijuksi, Mohikanci, Kajove, Krik, Seminole… Tekumseh, Sekvoja, Oskeola, Vovoka, Džozef, Mali Vuk, Džeronimo, Bik Koji Sedi… Knjiga Endži Debo je opsežna i živopisna studija jedinstvene istorije severnoameričkih Indijanaca od njenih početaka, preko prvih susreta sa Evropljanima, sve do kraja XX stoleća. Istorija severnoameričkih Indijanaca je izvanredan prikaz borbe za opstanak tokom nekoliko vekova nadiranja brojnije i agresivnije rase. Endži Debo (1890-1988) je poznati američki istoričar i istaknuti borac za prava Indijanaca. Autor je mnogih knjiga o severnoameričkim Indijancima. Zbog stavova i činjenica koje je objavljivala, često nije bila po volji akademskim i političkim elitama.
U knjizi „Istorija i mitovi Čiroki Indijanaca“, Džejms Muni kroz legendu objašnjava kako i zašto su indijanska plemena počela da obolevaju. Ono što i danas znamo a često zanemarujemo bilo je poznato ovom indijanskom plemenu pre mnogo godina - nesklad čoveka i prirode umnogome ugrožava zdravlje, a ta ista priroda nudi rešenja za mnoga bolna stanja. Legenda kaže da su nekada davno životinje i ljudi živeli zajedno u miru. Ali, kada je čovečanstvo počelo da se umnožava, životinje su proterane u šume i pustinje. Čovek je počeo da ubija životinje ne samo zbog neophodne hrane, već i zbog njihove kože i krzna. Životinje su se naljutile zbog takvog ponašanja donedavnih prijatelja i odlučile da kazne ljude. Pleme medveda sazvalo je veće. Nekoliko medveda je pričalo protiv ljudskog krvožednog ponašanja i rat je bio na pomolu. Ali, koje oružje da koriste medvedi? Poglavica Stari Beli Medved je predložio oružje koje koriste ljudi - luk i strele. Svi članovi veća su se složili. Jedan od medveda je ponudio da svoje kandže žrtvuje za izradu vrhova strela, ali se poglavica nije s tim složio jer medved bez kandži ne može da se popne na drvo u slučaju opasnosti. Dok su medvedi pokušavali da pronađu rešenje, pleme jelena se takođe skupilo i odlučilo je da ljudima uzvrati udarac na drugačiji način. Poglavica jelena Mali Jelen poslao je poruku ljudima u okolini - Čiroki Indijancima - da od tog trenutka svaki lovac može da ubije jelena samo ako je gladan i pri tom zatraži izvinjenje od jelenskog plemena. U suprotnom, dobiće užasnu bolest - reuma će stići kao kazna i sprečiti ga da više ikada ubije bilo koju životinju. I druge životinje učinile su slično, a ljudska vrsta počela je da poboleva. Kada su biljke čule šta su životinje namenile ljudskom rodu, odlučile su da se i one uključe u sukob. Svako drvo, travka, biljka, ili lišaj složili su se da obezbede lek za jednu od bolesti koje su životinje namenile ljudima. Posle ovog događaja, kad god su Čiroki Indijanci posećivali svog šamana zbog bolesti, a on bio u sumnji na koji način da leči, odgovor su davali duhovi biljaka predlažući odgovarajući lek. I tako je nastala herbalna medicina Čiroki Indijanaca - pre mnogo, mnogo godina... Fitoterapija koju su primenjivala indijanska plemena donekle je koristila opštepoznate biljke, neke čak na isti način kao što su ih koristili i evropski narodi. Nažalost, nauka se nije preterano bavila delotvornošću indijanske herbalne medicine, tako da biljne pripravke navedene u ovom tekstu treba shvatiti samo kao upoznavanje sa medicinskom kulturom jednog naroda, a nikako kao terapiju. Divizma - Usitnjen suvi koren korišćen je kao duvan - dim je ublažavao respiratorne infekcije. Neka plemena su koristila suvo lišće na isti način ali za ublažavanje astme. Zaslađen sirup od kuvanog korena davan je deci protiv kašlja. Arnika - Čajem od arnike ublažavan je bol u leđima. Arnika može da bude opasna ako se unosi u organizam, čak može da dođe do fatalnog trovanja. Spoljna primena odnosila se i na modrice i istegnuća mišića. Hrast - Unutrašnja kora je kuvana, a kad se masa ohladi gornji sloj je skidan i stavljan direktno na opečenu kožu bez dodatnog previjanja. Kuvana kora belog hrasta korišćena je i za lečenje dijareje i kod hemoroida. Srčanik - Oljušten, usitnjen i prokuvan koren korišćen je kao čaj protiv groznice Divlja trešnja - Čaj od divlje trešnje korišćen je kod prehlada, dijareje i problema sa plućima, kod hroničnog štucanja, a koren je korišćen za pripremu čaja za umirenje. Neka plemena su ostavljala divlje crne trešnje da prirodno fermentiraju u posudama oko godinu dana, a sok je korišćen u lečenju dizenterije. Beli bor - Unutrašnja kora korišćena je za pripremu čaja kojim su lečili prehladu i kašalj. Divlji kesten - Unutrašnja kora korišćena je na isti način i u istu svrhu kao i kora belog bora i divlja trešnja. Divlja šargarepa - Izgnječen cvet divlje šargarepe potapan je u vrelu vodu za lečenje dijabetesa. Kupina - Kuvani omotač korena kupine korišćen je za lečenje dizenterije. Maslačak - Čaj od korena korišćen je kod gorušice, a čaj od listova kao tonik za zdravlje. Vrba - Unutrašnja kora korena kuvana je i uzimana u jakim dozama kod groznica. Neka plemena su koristila koru drveta u istu svrhu. Prah od unutrašnjeg sloja kore stabla, umešen sa malo vode, olakšavao je glavobolju. Ehinacea - Univerzalno sredstvo protiv ujeda insekata, naročito onih koji imaju žaoke. Orlovi nokti - Lišće usitnjeno žvakanjem stavljano je na kožu na mestu uboda pčele. Duvan - Omiljen lek protiv pčelinje žaoke je vlažni list duvana. Hmelj - Pripreman je sedativ od šišarkica hmelja, a ponekad je zagrejani cvet biljke korišćen za ublažavanje zubobolje. Čaj od šišarkica ublažavao je bolove u stomaku, a neka plemena su smatrala hmelj opštim lekom za sve bolesti. Divlja salata - Korišćena je kao sedativ, ali i kod ozbiljnijih nervnih oboljenja. Divlji iris - Kao čaj ili kaša, korišćen je za bolne upale sluzokože usta. Bukva - Čaj od kore bukve bio je tonik za slučaj mučnine.
Tekumseh, poglavica plemena Šoni, bio je jedan od najvećih indijanskih vođa svih vremena, koji je u 18. veku organizovao najuspešniji sveindijanski pokret otpora na severnoameričkom kontinentu. Zajedno sa bratom Tenskvatavom, zvanim ?prorok?, Tekumseh je u godinama posle Američke revolucije započeo duhovnu obnovu indijanaca, koja je prerasla u vojnopolitički savez i zamalo dovela do stvaranja nezavisne indijanske države.
Indijanci su, često se kaže, djeca prirode. Ovisni su o njoj i žive u skladu s njezinim zakonima.
Iako ih danas ima puno manje nego prije, u nasljeđe su nam ostavili (između ostalog) i filozofiju svoga naroda koja je toliko vezana uz Prirodu da je neodvojiva od čovjeka.
Na cijelom području od Aljaske do Tierre del Fuego (Ognjena Zemlja) nema nijednog zabilježenog slučaja da su ugrozili prirodu na neki način.
U što su vjerovali, kako su živjeli i na koji način su bili povezani sa prirodom i samima sobom, otkrivamo nastavku.
Bogata mitologija američkih Indijanaca uči nas koliko oni poštuju zemlju. Ona nije ničije vlasništvo, a mi smo je samo iznajmili dok živimo na njoj. Veliki duh ustupio nam je zemlju kao i biljkama i našoj braći životinjama.
Ipak da bi čovjek mogao preživjeti mora se hraniti i napraviti sebi zaklon. On zato moli i traži oprost, moli duha stabla, medvjeda ili bizona da mu oprosti što ga mora ubiti. Zato Indijanac ubija samo onoliko koliko mu je potrebno da bi preživio.
Ako bi lovac ulovio više nego što mu je potrebno, ili nije zahvalio životinji što mu je ona dopustila da je ubije, on više nikada neće imati sreće u lovu. Indijanac može uloviti životinju samo ako mu to ona dozvoli. I životinje i ljudi imaju svoje zaštitnike, njihova pravila moraju se poštovati.
Citat :
Ako razgovaraš sa životinjama, i one će razgovarati s tobom i tako ćete se međusobno upoznati. Ako ne razgovaraš s njima, nećeš ih upoznati, a ono što ne poznaješ, toga se bojiš. Ono čega se bojiš, to uništavaš. (Poglavica Dan George, Salish)
Vjerovanja i mitovi sjevernoameričkih Indijanaca nastali su i razvili se na ogromnom i prirodno vrlo raznolikom području, unutar velikog broja etničkih zajednica; barem 236 poznatih, koje govore na najmanje 134 različita jezika i nariječja.
Vjerovanje i mitologija pojedinih skupina najčešće se razlikuju od ostalih i u uskoj su vezi s prirodnim obilježjima kraja u kojem zajednica obitava, što je, opet, uvjetovalo i njezin način života. Iako među različitim narodima postoje i očigledne sličnosti – posljedica zajedničke kulturne i jezične tradicije ili preuzimanja, opći dojam je raznolikost.
Svladanom neprijatelju Pawnee indijanci su nakon borbe jeli i srce i mozak, hrabrost neprijatelja, vjeruju oni, preći će tako na njih. Mozak se jeo kao bi se stekla inteligencija neprijatelja. Sličnih običaja nalazimo kod raznih plemena širom svijeta. Ništa manje opasni, bili su i veoma civilizirani Asteci, kod kojih se srce žrtvovalo bogovima, a meso bi bilo razrezano i razdijeljeno narodu.
Sati je indijski pogrebni običaj, danas vrlo rijedak i strogo kažnjiv zločin u Indiji, kada se žena koja je ostala udovica spaljuje zajedno s pokojnim mužem. Na takav čin žena je morala dobrovoljno pristati, a s obzirom na materijalno stanje i upitnu daljnju egzistenciju većina ih je zaista dobrovoljno odlazila u smrt. U današnje vrijeme vodile su se mnoge rasprave je li takva žena počinila sati dobrovoljno ili je postojao pritisak sredine. Malo je vjerojatno da je žena sretno hrlila u smrt spaljivanjem jer ona koja to ne bi napravila bila je trajno obilježena, materijalno i socijalno nezbrinuta.
Citat :
Ja sam Shawnee. Moji su preci bili ratnici. Njihov sin je ratnik. Od njih uzimam samo svoje postojanje. Od svog plemena ne uzimam ništa. Sam sam izgradio sebe ovakvim kakav jesam. (Poglavica Tecumseh, Shatvnee)
Američki starosjedioci vjeruju da je čovjek jedno s prirodom i da njeni elementi osiguravaju snagu i mogu izliječiti bolest. Medicina američkih indijanaca kombinira religiju, duhovnost, ljekovite biljke i rituale da bih oslobodili pacijenta bolesti i emocionalnih problema. Postoji puno razlika između plemena, njihovi rituali i vjerovanja su različiti. Najsvetije tradicije još uvijek se drže u tajni, i predaju se od jednog do drugog iscjelitelja.
Starosjedilačka američka medicina ne liječi bolest, nego osobu. Tradicionalni iscjelitelji nastoje vratiti pacijentu prirodnu ravnotežu i harmoniju u odnosima sa društvom i Gospodinom.
Američki indijanci vjeruju da je uzrok svih bolesti nedostatak duhovnosti. Smatra se da bolest ima više izgleda napasti osobu, koja je neuravnotežena, negativna i živi nezdravim životom. Iscjelitelj pokušava pronaći ravnotežu i cijelost unutar pacijenta, da bih mu pomogao vratiti zdravlje i duhovnost.
Rituali liječenja mogli su trajati satima, čak i tjednima.
1. Odnosi se prema Zemlji i svim živim bićima na njoj s poštovanjem! (Zaoštri pogled.)
2. Budi u neprestanoj vezi s Velikim Duhom! (Slušaj unutarnji glas.)
3. Cijeni svoje bližnje! (Budi vrijedan poštovanja.)
4. Surađuj za dobrobit čovječanstva! (Pridonosi onime u čemu si najbolji.)
5. Pomaži u svakoj prilici! (Bolje je pomagati više nego manje.)
6. Čini ono u što si siguran da je dobro! (Misli prije nego što djeluješ.)
7. Brini o ravnoteži duha i tijela!
8. Uloži dio napora u “više dobro”! (Pokušaj molitvom.)
9. Budi iskren! (Prema drugima i prema sebi.)
10. Preuzmi punu odgovornost za svoja djela. (Ne krivi druge.)
Citat :
Poštovanje znači slušati dok se svakoga ne sasluša i ne shvati; tek je tada moguća ravnoteža i harmonija -cilj indijanske duhovnosti. (Poglavica Dave, djed Crvenog Psa, Oglala Sioux)
Konfederacije Vječiti ratovi i opasnosti od uvijek mogućih napada, poznatih ili nepoznatih plemena ili pljačkaških bandi, tjerala su ova plemena u saveze. To su bile konfederacije. U Sjevernoj Americi nalazimo konfederacije osobito istočno od Mississippija. Tako imamo da su 'plemena' u stvari konfederacije, to su u Atlantskom primorju i zaleđu (Sjeveroistočne Velike šume): Powhatan, Nanticoke, Metoac, Iroquois, Abenaki, Pennacook, Wappinger, Wampanoag, Narragansett i još neki. Na Jugoistoku kod ratarskih plemena Muskhogean nalazimo konfederaciju Creek, zapadno od njih 3 Caddo konfederacije: Kadohadacho, Hasinai i Natchitoches. I njihov izdanak Crni Poni (Black Pawnee ili Arikara) bili su konfederacija. Pawnee su bili konfederacija od 4 bande. Na preriji neprijatelji Pawneeja, konfederacija su bili Sioux Indijanci, i njima zapadni Indijanci Blackfoot. Na krajnjem zapadu uz Pacifičku obalu nalazimo na 22 plemena Nootka od kojih je konfederacija bila poznata kao Aht. Savezna plemena bila su zastupana od svojih poglavica na plemenskim vijećima, a o svemu lokalnom odlučivali su sami. Nelojalnost konfederaciji povlačila je konzekvence. Tako su Oneida Indijanci, iz saveza Irokeza, morali biti preseljeni čak u Wisconsin, što je američka vlada i učinila, kako bi ih spasila osvete veoma zloglasnih irokeških ratnika. Konfederacija Iroquois, nije imala saveznika. Bili su u ratu sa svim ostalim Indijancima njima nesrodnim, ali i u ratu sa svim irokeškim plemenima, koja nisu bila u savezu s njima. Zbog ovoga su i stradali gotovo svi irokeški narodi što su ih okruživali, osim Cherokeeja koji su živjeli predaleko na jugu, a i previše moćni. Irokeze su na jugu zaustavila tek snažna plemena Čerokija i Catawba, na sjeveru ratoborna plemena saveza Abenaka, a napose borbeni Sokoki, čija je povijest jedan dugački rat, a jedini saveznici njihovi prijatelji Francuzi.
Kanibalizam Pripadnost jednoj etno-lingvističkoj skupini ne znači da imaju i sličnu materijalnu kulturu, ona je vjerojatno uvijek uvjetovana prilikama u kojima žive. Na Sjeverozapadnoj obali u zemlji Indijanaca Kwakiutl, Nootka, Tlingit, Tsimshian Bella Coola, Haida, Quileute, Skokomish, Chinook i Coast Salish, pa i južnije, u zemlji što je naseljavaju Indijanci iz Oregona i Kalifornije: Coos, Alsea, Yaquina, Tututni, Karok, Wiyot i Yurok, govorimo o kulturi Sjeverozapadne obale.
Plemena ovih Indijanaca pripadaju u desetak etno-lingvističkih porodica koja su razvila jednu vrst kulture. To je kultura orijentirana moru i kanuima. Riba ima veliku ulogu u njihovoj prehrani, i bili su dovoljno bogati, da si mogu priuštiti bogatiji društveni život, razviti umjetnost u drvorezbarstvu, tkanju, pa i da budu oholi u svojim ceremonijama potlatcha, u kojima se nemilice trošilo, dijelilo i uništavalo bogatstvo, i na taj si način priskrbio ugled. Što je priroda bila darežljivija, ovi su ljudi uspjeli izgraditi bogatije društvo. Haide, Tsimshiani, Kwakiutli i Nootke, spadaju svakako u najbogatije.
No, ova društva nisu baš bila toliko romantična, kako bi se pomislilo na prvi pogled. Bila su to i društva koja su prakticirala ropstvo, imali su niz neobičnih običaja, a bilo je i ljudožderstva. McDowell drži da su antropofagiju prakticirala mnoga Sjeverozapadna plemena, tajno društvo hamatsa kod Kwakiutla ostatak je tih običaja. Običaje antropofagije Kwakiutla izučio je Jim McDowell, i opisao u svom djelu Hamatsa: The Enigma of Cannibalism on the Pacific Northwest Coast. Heinrich Zimmerman, njemački mornar što je služio na ' Resolution 'u kapetana Jamesa Cooka, piše u svom publiciranom žurnalu za Mowachaht Indijance sa zaljeva Nootka na otoku Vancouver da 'suše ljudsko meso koje su jeli s užitkom i molili ih da probaju i oni'.
O brutalnostima nekih običaja Sjeverozapadnih Indijanaca piše i engleski kapetan James Strange, koji 1778. posjećuje Nootka Sound, kojemu je Callicum, zet poznatog poglavice Maquinna, pokušao prodati tri šake i glavu, govoreći mu da je to dobro za jesti. O običajima kanibalizma stizale su vijesti sa sviju strana svijeta. U Americi je, izgleda, bilo kanibalizma u raznim kulturnim područjima.
Nalazimo ga i kod Irokeza, gdje se provodilo kod Mohawk Indijanaca, a možda i drugih plemena, ali prije uspostave saveza Haudenosaunee. Na preriji ga znamo kod Pawnee Indijanaca, a Dr. William Jones, kaže da su ga poznavali i Leech Lake Chippewa. Kod Skidi-Pawnee Indijanaca, običavali su žrtvovati djevojke Jutarnjoj zvijezdi Ho-Pir-i-Kuts (Morning Star), kasnije je ovo ukinuo poglavica Petalesharo. Pawnee pripadaju porodici Caddoan Indijanaca, srodni su Caddoima, i za njih se zna da su prakticirali kanibalizam i žrtvovanja. Pawnee su bili jedino prerijsko pleme koje je prinosilo ljudske žrtve, sjeverno od Meksika. Kanibalizam su Pawnee donesli sa sobom vjerojatno iz zemlje Caddo Indijanaca. Ratnik koji se u borbi pokazao hrabro Pawnee-neprijatelju biti će najvjerojatnije pojeden. Plemena Pawnee i njima nesrodni Shawnee iz grupe Algonquian, upravo su na zlu glasu zbog kanibalizma. Svladanom neprijatelju Pawnee će pojesti i srce i mozak, hrabrost neprijatelja, vjeruju oni, preći će tako na njih. Mozak se jeo kao bi se stekla inteligencija neprijatelja. Sličnih običaja nalazimo kod raznih plemena širom svijeta.
Ovaj obrazac jedenja srca i mozga ubijenog neprijatelja nalazimo kod svih lovaca na glave, i veoma poznatih Dajaka iz Azije i strašnih Carib Indijanaca iz Malih Antila. –Ništa manje opasni bijahu i veoma civilizirani Asteci, kod kojih se srce žrtvovalo bogovima, a meso bi bilo razrezano i razdijeljeno narodu. Mitove o kanibalizmu nalazimo širom Amerike, sve do Ognjene Zemlje gdje se govori o divu-ljudožderu.
Endokanibalizam, jedan je od oblika antropofagije koje nalazimo kod plemena Južne Amerike, spominje se kod nekih Yanomama iz Roraime, kod njima udaljenih Indijanaca Maxubi u Rondôniji o kojima piše nesretni Fawcett, pa dalje kod Panoan plemena Amahuaca, s čime je bila upoznata Gertrude Evelyn Dole (1915-2001).
Neobična priča o otetoj djevojčici, a kasnije ženi, koja je rodila posljednjeg, ali i jednog od najbrutalnijih indijanskih poglavica, i danas intrigira američku javnost. Naime, Sintija En Parker imala je svega devet godina kada su je Komanči oteli od porodice, koja je pred njenim očima brutalno ubijena. Napali su farmu na kojoj je Sintija živjela s roditeljima, a nakon što su joj pobili članove porodice, odveli su je sa sobom i odgojili u indijanskom duhu. Pune 24 godine ova plavooka robinja živjela je sa svojim otmičarima, a kasnije se i udala za jednog od njih te rodila troje djece. Štaviše, u potpunosti se priviknula, zaboravila je svoj maternji, engleski jezik, i govorila je samo jezikom Komanča. Igrom sudbine, Kvana Parker, jedan od njenih sinova, vremenom je postao jedan od najopasnijih indijanskih poglavica u 19. vijeku, ali i posljednji poglavica Komanča, koji se na kraju predao, tako da je njegovo pleme živjelo u rezervatima pod američkom vlašću.
Citat :
Komanči brutalno mučili i ubijali muškarce i djecu, silovali žene i žive ih kasapili
Životna priča Sintije En Parker i danas izaziva čuđenje, ali i divljenje, a o njoj je napisano i više knjiga. O strahotama koje su Komanči napravili njenoj porodici svjedoči i to da je njen djed ubijen i skalpiran pred članovima cijele porodice, a zatim su, jedno po jedno, ubijeni i ostali. O svireposti ovih ljudi svjedoči i to da su na susjednoj farmi prvo silovali, a zatim skalpirali živu trudnicu. Horor o sudbini porodice Paker počinje 19. maja 1836. godine, kada su Komanči napali njihovu farmu. Prvo su opkolili njihov ranč, a zatim su, pretvarajući se da traže gdje je najbliži izvor pitke vode, tražili od njih da žrtvuju jednu od svojih krava. Sumnjajući da se radi o zamci, žene i djeca su pokušali da pobjegnu u susjedno polje kukuruza. Čak i nenaoružani muškarci, koji su pokušali da priđu Komančima, nudeći im vodu i hranu, brutalno su napadnuti i redom ubijeni. Sintija je pokušala pobjeći s majkom Lusi i još četvoro braće i sestara, ali jedan od Indijanaca ih je stigao i otrgnuo je iz majčinog naručja. "Komanči su ih uhvatili, a zatim odvukli u nepoznatom pravcu", stoji u knjizi o Sintiji En Parker. U međuvrmenu, skoro svi koji su pokušali da se sakriju osjetili su brutalnost Komanča, jer su umirali sporo, pošto su ih žive kasapili. Inače, strategija ovih Indijanaca bila je veoma jasna - svi muškarci su ubijani, a one koje bi žive zarobili, prvo bi mučili, a zatim ubijali. Sve žene su silovane, a neke i ubijene. Nisu imali milosti ni prema bebama, pa su i njih ubijali. Ni sa Parkerima nije bilo drugačije. Četiri muška člana porodice odmah su ubijena. "Djed Džon Parker pokušao je da pobjegne sa suprugom Sali i kćerkom, Sintijinom tetkom. Međutim, stigli su ih, opkolili, a zatim je ubijen na najbrutalniji mogući način", stoji u knjizi. Sintijinog djeda su tomahavkom prikovali za zemlju, a zatim živog skalpirali. Koliko god to grozno zvučalo, ova vrsta nasilja bila je uobičajena na američkom Divljem zapadu. Nije bolje prošla ni porodica koja je živjela na susjednom imanju, gdje su ubili ženu u devetom mjesecu trudnoće. Prvo su je vukli 200 metara do kolibe, a zatim ju je nekoliko njih silovalo. Nakon što su završili, ispalili su u nju nekoliko strijela. Iako je bila još živa, odlučili su da je skalpiraju, a ona je uspjela da sa takvim povredama, navodno, preživi još četiri dana. Uprkos nasilnoj prirodi njenih otmičara, Sintija se prilagodila plemenu, a zvali su je Nautdah ili Pronađena. Nakon nekoliko godina udali su je za jednog Komanča Pita Nokona, s kim je rodila troje djece.
Citat :
Parkerova se saživjela s plemenom i zaboravila svoj maternji jezik
Sintija je kod Komanča provela pune 24 godine i potpuno se stopila s plemenom koje ju je prihvatilo. Bila je jedna od njih. Međutim, kada su sukobi između teksaških rendžera i Indijanaca postali sve brutalniji, Vašington je zauzeo čvršći stav i poslali su vojnike na plemena. Svakodnevno su vršili upade u njihova naselja i otimali zarobljene bijelce. U jednom takvom napadu na Komanče pronašli su Sintiju, koja je bila potpuno neprepoznatljiva. Jedino po duboko plavim očima se vidjelo da je bjelkinja. Bilo je to 1860. godine, kada su Sintiju vratili njenim rođacima. Kada se ponovo našla u Teksasu, nije mogla da se prilagodi, jer to više nije bio njen svijet. Jedino što je znala da kaže na engleskom bilo je: "Me Cincee Ann". Pošto su joj nedostajala djeca, Sintija nije mogla da se uklopi u život u Teksasu i nekoliko puta je pokušala da pobjegne. Slomljenog srca i svjesna da više nikada neće vidjeti svoje sinove, povukla se u sebe, nakon čega se razboljela. Zdravlje joj je bivalo sve lošije i lošije i umrla je sama 1870. godine, u 43. godini. Sa druge strane, jedan od njenih sinova Kvana vrlo mlad je postao poglavica Komanča. Neobično visok za Indijanca i atletske građe, njegova pojava izazivala je strahopoštovanje. Kvana Parker bio je i ostao jedan od najpoznatijih poglavica plemena Komanči. Njegovo indijansko ime Quanah znači slatki miris. Njegova okrutnost vjerovatno potiče od toga što je poluindijanac. Među samim Komančima nekoliko drugih poglavica smatrano je važnijim od Kvane: Deset Medvjeda, Crveni Rukavi, Zeleni Rog, Gvozdena Košulja, Kožni Ogrtač i Bizonova Grba. Nakon predaje, Kvana je sa članovima svog plemena živio u rezervatu. Koristeći se svojim teksaškim nasljeđem, vremenom je postao važan lider plemena. Prikupljao je taksu na prelazak krda goveda preko njihove teritorije, a prodao je i prava na korištenje pašnjaka teksaškim rančerima. Vremenom, sa svojih šest žena, preselio se u veliku komfornu kuću. Na krovu je napravio pet velikih zvijezda, da bi bio siguran da nijedan američki general, u to vrijeme, nema više zvijezda od njega. Jedno vrijeme bio je šerif, a radio je i kao plemenski sudija. Početkom 20. vijeka imao je imanje sa oko 100 konja, 1.000 grla stoke i 250 hektara obradive zemlje. Pored Džeronima i Sjedećeg Bika, bio je najpoznatiji Indijanac. Međutim, postoji zanimljiva priča o njegovom susretu sa Džeronimom. Naime, običaji su nalagali da Džeronimo mora prvi prići njemu, iako Kvana nije čistokrvni Indijanac, što je bila velika uvreda, ali Kvana je bio poglavica, a Džeronimo nije.
Citat :
Sintija En Parker imala devet godina kada su je Indijanci oteli od porodice, koja je pred njom brutalno ubijena
Kvana je, čak, imao planove da se kandiduje na izborima za Senat kao predstavnik Oklahome, međutim, bijelci iz te američke savezne države i dalje su ga gledali kao Indijanca koji nije uspio sačuvati zemlju za svoje ljude. Od tri miliona hektara zemlje, koliko je Komančima garantovano sporazumom iz Medisin Lodža iz 1867. godine, zadržali su svega 10 odsto. Rezervat je 1901. godine iscjepkan u male posjede od po 160 hektara i rasformiran je. Preostalih 90 odsto je podijeljeno u posljednjoj velikoj besplatnoj podjeli zemlje u SAD.
Ahaja, poznat po nadimku Čuvar Krava, bio je jedan od najratobornijih vođa Indijanaca koji je svoju ratničku energiju usmjerio na Špance koji su tada vladali Floridom, njegovom domovinom. Kao mladi poglavica Seminola naselio je Pejns preriju bogatu stokom, tako zaradivši nadimak. Još u djetinjstvu je doživio svirepost konkvistadora koja je rasplamsala njegovu mržnju. Toliko ih je prezirao, da je proglasio ubistvo 100 Španaca kao uvjet za ulazak u vječna lovišta. Na samrti je priznao da je ubio njih 86, moleći sinove da ubiju još 15 u njegovo ime i obezbede mu zagrobni život.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Poglavica Modok plemena na teritoriji današnje Kalifornije i Oregona, Kintapuaš ili, kako je nazvan, Kapetan Džek, koristio je gerilsku taktiku! Kad su protjerani sa svoje zemlje i smješteni u Klamat rezervat, Kapetan Džek je shvatio da se njegovom narodu loše piše i organizovao je vojni pohod da povrati zemlju svojih predaka. Kad se vojska pojavila 1872, Modok je predvodio napad i izašao iz bitke bez i jednog izgubljenog ratnika. Na dan potpisivanja mirovnog sporazuma, bijelci su pokušali da ga prevare, međutim, Kintpuaša je poput revolveraša potegao pištolj i ustrijelio generala Kanbija lično. U indijanskim ratovima ovo je bio jedini slučaj u kome je ubijen general američke vojske.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
katarina
MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
Naslov: Re: Indijanci Pet 26 Jun - 12:54
CRVENI OBLAK (1822-1909) poglavica Arapaho, Sijuks i Čejena
Kao jedan od najuspješnijih indijanskih vojskovođa, Crveni Oblak je predvodio više od 2.000 Arapaho, Sijuks i Čejena. Rat koji je trajao dvije godine završio se povlačenjem američke vojske sa Lakota teritorije (današnji Vajoming i Montana). Crveni Oblak ih je potukao da su vlasti molile za primirje uz obećanje da će se povući i da se nikada neće vratiti na njihovu teritoriju. Naravno, čim su se ratnici vratili u sela, dogovor je prekršen. Crveni Oblak je otišao da pregovara sa generalom Grantom, ali je morao da prihvati život u rezervatu. Ipak, do kraja života se borio za prava Indijanaca. Jednom je rekao: "Kada je bijeli čovjek došao u moju zemlju, ostavio je iza sebe krvav trag."
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Ubio je čovjeka prije svog 15. rođendana. Kada je napunio 18, već je predvodio više ratnih pohoda. Iako nije bio sin poglavice Sauk plemena, postao je vođa zahvaljujući sposobnosti da predvodi ratnike. Njegovo pleme je po zakonu imalo pravo na teritoriju u Ilinoisu, ali su bijelci nisu poštovali dogovor i nastavili su da naseljavaju njihovu zemlju s prećutnom podrškom države. Ubrzo je planuo rat. Abraham Linkoln se proslavio upravo hapšenjem Crnog Jastreba, ali tek posle ujedinjenog podviga policije Ilinoisa , teritorijalne vojske i riječne mornarice. Posle njegove smrti, mošti su ukradene i postavljene na izložbi.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Ned 22 Mar - 20:00
