Indijanci

Crna rupa u istoriji Komanča

[You must be registered and logged in to see this image.]
Ako su i podizali logore, to su radili tako da američka konjica nije mogla da pronađe nikakav trag o njima

Ta nova slika u suprotnosti je sa dosadašnjim klišeom Komanča kao brutalnih divljaka koji su sprečavali širenje granice godinama.

Gospodari južnih nizija sada se smatraju izvanrednim taktičarima i diplomatama koji su uspeli da okupe na hiljade ratnika kako bi ih iskoristili da sprovedu političke i ekonomske interese.

"Ako pogledamo širi kontekst, Komančerija je bila pravi politički i kulturni centar Jugozapada", kaže istoričar sa Oksforda Peka Hamalainen.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Komanči su, smatraju sada stručnjaci, decenijama dominirali tadašnjim španskim a kasnije meksičkim provincijama i retka belačka naselja više su bila okrenuta Komančeriji nego vladi u Meksiko sitiju.

Neki stručnjaci smatraju i da su Komanči imali carske aspiracije i da period od kraja 17. do 19. veka označava uspon i pad carstva Komanča.

Predanja, ali i neki zapisi to potkrepljuju ali su prve godine Komanča, kada su otkrili konje - verovatno trgovinom sa jezičkim rođacima - Ute indijancima ili Pueblo narodom sa severa Novog Meksika - ostaje nepoznata. "Ovaj period je crna rupa u istoriji Komanča" kaže Hamalainen.

Misteriozni crtež iz pećine zbunio naučnike

[You must be registered and logged in to see this image.]

Novootkriveni crteži na stenama Novog Meksika mogli bi, nadaju se arheolozi, da bace svetlo na tu "rupu".

Fauels, koji predvodi tim arheologa, 2007. pokrenuo je ambiciozni projekat mapiranja strmih litica kanjona Rio Granda i tada su, među svetilištima Pueblo indijanaca, otkrili i crteže koje nisu mogli da pripišu ni drevnim stanovnicima, ali ni turistima, kaubojima, članovima lokalnih bandi koji su tu takođe ostavljali svoje grafite, crteže...

Crteži koji su ih zbunjivali su bili trouglastog oblika. Tek godinu dana kasnije, sa otkrićem još jedne stene sa prikazima konja, ceremonijalnih rituala i tipija - koju su uradili indijanci iz prerije - Fauel je shvatio da su trougli zapravo tipiji.

Ubrzo su na više mesta u kanjonu otkrili slične crteže. Kada su ih pokazali predstavnicima plemena čiji su preci nekada živeli u dolini Rio Grandea ispostavilo se da su ih uradili Komnanči.

Kako su crteži rađeni u raznim periodima od kraja 17. do 19. veka arheolozima je pružena jedinstvena mogućnost da prošetaju njihovom istorijom i vide kako su Komanči predstavili svoja sela, konje, bitke, zemlju, lov, životinje, ali i pljačkaške pohode i trgovinske ekspedicije.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Krajem 2013. Fauelsov tim je pronašao još jednu kamenu ploču sa konjem i nepoznatim predmetom. Član njegovog tima, Komanči Džimi Arterberi odmah je znao o čemu je reč - na slici je prikazan konj u galopu i kometa na nebu. Oboje hrle ka suncu.

Pošto su proverili istorijske podatke, ispostavilo se da je 1680. tokom dana bila vidljiva kometa u ovim predelima, a Komanči koji je uradio crtež tako je slavio vezu između sunca, konja i događaja na nebu.



tanjug

Hvatači snova


Indijanska plemena su veliki značaj pridavala snovima, vjerujući da je noćni zrak ispunjen lošim i dobrim snovima koji lete. Izrađivali su tzv. Hvatače snova koje su postavljali pored prozora u spavaćoj sobi poglavito djeci, ali i svima koji su željeli da ih loši snovi zaobiđu. Hvatač je prema njihovom vjerovanju imao ne samo moć da na sebe privlači noćne more već i svojstva liječenja i harmonizacije, kako osobe tako i prostorije u kojoj se nalazi. Kako su ružni snovi, strahovi i tjeskobe nazubljenih rubova, uhvatit će se za mrežicu i izgorjeti na prvoj svjetlosti dana. Dobri, pak, snovi znajući put, lebde kroz mrežu, čuvaju u sebi znanje i uspomene, zatim prolaze kroz centar i klize niz pera pravo do osobe koja sanja.

Postoji i čitava legenda o hvatačima snova.

Vrač iz plemena Lakota bio je na visokoj planini kada je dobio viziju u kojoj mu se Iktomi, veliki učitelj mudrosti, pojavio u obliku pauka. Iktomi mu se obratio na svetom jeziku, a dok je govorio, uzeo je obruč od vrbe koji je imao na sebi konjsku dlaku i perle. Vodio je priču kroz djetinjstvo i odrastanje, do starosti kada je počeo plesti mrežu. Pričao je o ciklusima u životu – kako počinjemo život i kako ciklus završava. U svakom životnom dobu postoje mnoge sile, neke dobre, a neke loše. Ako slušate dobre sile, one će vas usmjeravati u pravom smjeru.

Kada je Iktomi završio priču, dao je vraču mrežu i rekao da je mreža savršen krug sa rupom u sredini, te da je treba iskoristiti da njegovi ljudi pronađu svoje ciljeve, da na pravi način iskoriste svoje ideje, snove i vizije.

Mohawk Indijanci


Ime

Ime mohawk dolazi iz narragansett jezika Mohowaùuck 'they eat (animate) things,' dakle "man-eaters" ili “eater of living things,” što bi potvrđivalo teoriju da je među plemenima saveza 'Duge kuće' izvorno bila raširena antropofagija, odnosno da su jeli meso ubijenih neprijatelja. Sami sebe oni pak nazivaju Kanienkehaka ili Kaniengehaga, ili "People of the Flint" (“people of the place of the flint.”)

Jezik


Jezik mohawk član je porodice iroquoian i ima 3,000 govornika (1977 SIL) od 10,000 etničkih Mohawka u Kanadi i SAD-u.

Povijest


Povijest Mohawka čini važan i znatan dio povijesti Irokeza. Godine 1535. pet plemena se prvi put susreću sa bretonskim pomorcem Jacques Cartierom, a na jednom njegovom drugom putovanju i doći će i do sukoba. Mohawki bi morali biti pleme koje je negdje 1570. prognalo sa Adirondack planina i gornje St. Lawrence Indijance poznate kao Adirondack. Ovi Adirondacki bili su vjerojatno Algonquini koje su Mohawki nazivali "ha-de-ron-dah" ili "bark-eater," što se tumači time da su u kriznim vremenima ovi Algonkini upotrebljavali koru neke vrste drveta za prehranu kako bi preživjeli. Naziv Adirondack dan je planinama Adirondacks na kojima su živjeli. Kroz čitavo daljnje 17. stoljeće povijest Mohawka puna je beskrajnih ratova tijekom kojih su ovladali krajem sve od rijeke Connecticut pa do sadašnjeg grada New Yorka. Dobivši vatreno oružje od nizozemskih trgovaca oni teroriziraju susjedna plemena. Godine 1628. protjerali su Mahicane iz doline Hudson Rivera, a već sljedeće (1629), početkom Dabarskih ratova napadaju na Abenake i Pennacooke. Iste godine Sir David Kirke zauzima Quebec u kojemu su Mohawki razorili selo Montagnaisa na Trois Rivieresu, te nastavljaju sa progonima Mointagnaisa i Algonquina. U 18. stoljeću podržavaju Sir Williama Johnsona u njegovoj bici za Fort Niagaru, jednu od završnih u Francuskim i Indijanskim ratovima. Za vrijeme Američke revolucije podržavaju britansku stranu za kojoj je bio lojalan Joseph Brant (Thayendanegea), te ga slijede u Kanadu, gdje im još potomci žive na Bay of Quinte i Six Nations Reservere u Brantfordu, Ontario.

Etnografija


Život i običaji

Mohawki su stanovnici Sjeveroistočnih šuma, lovci i ratari koji žive u velikim kućama (long houses) i u naseljima zaštićenim palisadama. Unutar saveza 'Velike kuće' (Haudenosaunee), oni su poznati i kao 'čuvari istočnih vrata' (="Keepers of the Eastern Door"), odnosno Kanien'kehaka Na:kon:ke Rontehnhohanonhnha. Ovu funkciju su na zapadu irokeškog teritorija vršili Senece, koji su bili 'čuvari zapadnih vrata'. Glavno središte saveza je u glavnom selu Onondaga, 'čuvarima kalumeta'. Mohawki su polu-sjedilački narod, sa stalnim selima i sezonskom uvjetovanošću načina privređivanja. Ženama je glavni posao bio briga o djeci i poljima na kojima su zasađene 'tri sestre'. Muškarci tijekom jeseni i zime odlaze u lov a dolaskom ljeta počinje ribolov. Rat je igrao važnu ulogu u životu ovog naroda, a po svojoj ratobornosti i surovosti bili su na zlu glasu. Mohawki su ratovali sa svim susjedima koji nisu pripadali savezu Irokeza, a zarobljenike nadvladanih plemena ubijalo se mučenjima a djecu su adoptirali u pleme i odgajali kao irokeške ratnike. Mohawk Indijanci poznati su u suvremenom američkom društvu kao veoma traženi zavarivači na željeznim konstrukcijama na zastrašujućim visinama od 150 metara iznad tla, po kojima se veru poput vjeverica, bez ikakvog straha od nebeskih visina.

Struktura društva Mohawki su u vijeću Irokeza imali 9 poglavica koji su ih zastupali, i koji su pripadali u 3 različite klase, po tri iz svakoga klana.

I. klasa pripada klanu Kornjača:

I. 1. Da-ga-e’-o-ga (‘Neutral.’ ili ‘the Shield.’ Neutralni ili Štit) 2. Ha-yo-went’-ha ( ‘Man who Combs.’ Čovjek koji se češlja) 3. Da-ga-no- we’-da (‘Inexhaustible.’ Neiscrpni).

II. klasa pripada klanu Vuka:

II. 4. So-a-e-wa’ah (‘Small Speech.’ Tihi Govor) 5. Da-yo’-ho-go (‘At the Forks.’ Kod Račve) 6. 0-a-a’-go- wa (‘At the Great River.’ Kod Velike Rijeke).

III. klasa pripada klanu Medvjed:

III. 7. Da-an-no-ga’-e-neh (‘Dragging his Horns.’ 'Onaj koji vuče svoje rogove') 8. Sa-da’-ga-e-wa-deh (‘Even- Tempered.’) 9. Has-da-weh’-se-ont-ha (‘Hanging up Rattles.’ )

Poglavica Hă-yo-went’-ha, u američkom obliku Hiawatha, zajedno sa Deganawidom (Da-ga-no- we’-da), osnivačima saveza Irokeza, koji su prethodno zabranili kanibalizam, nije se birao na ovaj položaj, ali se postupalo kao da su tamo, i njihova mjesta bila su prazna. Hodge nazive imena i titula Mohawk-poglavica naziva u većini slučajeva drugačije: U prvu klasu imenuje Tekarihoken, Haienhwatha i Satekarihwate. U drugu klasu Orenrehkowa, Deionhehkon i Sharenhowanen. U treću: Dehennakarine, Rastawenserontha i Shoskoharowanen

Mohawk danas

Današnji Mohawki žive po Ontariju, Quebecu i New Yorku. U Kanadi su organizirani u 4 plemena (First Nations). Svako od ovih 4 plemena ima vlastitu autonomiju, što znači da imaju vlastite zakone i vlast. Meki od Mohawka žive sa ostali Irokezima na rezervatu Six Nations Reserve u Ontariju. Drugi u New Yorku Ganienkeh i Kanatsiohareke; Akwesasne na rezervatu St. Regis; Kanesatake na rezervatu Oka; Kahnawake na rezervatu Caughnawaga; Tyendinaga i Wahta u južnom Ontariju (rezervat Gibson).

Ottawa


Enmegahbowh (ca. 1807 – 12. lipnja 1902. Prvi Ottawa Indijanac zaređen za svećenika. Ime mu dolazi od Enami'egaabaw, onaj koji moli /za svoj narod/ stoječki. Od Engleza je nazvan John Johnson.


Ottawa je pleme američkih Indijanaca porodice Algonquian, nastanjeno u 16. stoljeću na ušću French Rivera u Georgian Bay i na otoku Manitoulin, Kanada. Danas žive u Oklahomi i na rezervatima u Michiganu, Wisconsinu i Kanadi. Rana populacija iznosila je 6,000 (1600.).

Ime

Ime Ottawa u domorodačkom jeziku znači 'to trade' ili 'trader' i po njima je kasnije glavni grad Kanade dobio ime. Ottawe su ovaj naziv potpuno opravdano zaslužili jer bijahu vrlo aktivno posredovali u trgovini sa susjednim prijateljskim plemenima. Oni sami ovu riječ izgovaraju Odawa, ali sebe tako nikada ne nazivaju. Njihovo vlastito ime kojim se zovu je Anishinabe jednostavno 'original person'. Susjedna plemena davala su im druga različita imena. Tako su ih Irokezi nazivali, zato što ih nisu razumjeli jer jezično su potpuno nesrodni, imenom Waganha's (Waganhae, Waganis =stammerers), slično kao što su Hrvati nazivaju Nijemce 'Nijemcima', primjera naravno ima još. Ime Watawawininiwok ("men of the bulrushes") dali su im Chippewa Indijanci po rogozi kojom su tada bile obrasle obale rijeke Ottawa. Ostali nazivi za ovo pleme nisu baš razjašnjeni. Svakako treba spomenuti Abenaki ime Wdowo i Penobscot koji su ih nazivali Udawak. Obadva posljednja naziva čini se imaju isto ili slično značenje. -Uvriježeni naziv Ottawa u raznim se djelima i putopisima javlja u cijelom nizu varijanti, neki od njih su: Atawawa, Odawa, Outaouacs, Outaoua, Tawa, Tawaw i Utawawea.


Sela i lokalne skupine Ottawa

Lokalne skupine i bande

-Glavnih pet bandi (jedna je porijeklom od Algonquin Indijanaca, bijahu podijeljene na niz lokalnih bandi.

Kishkakon (Kiskakon ili Bear Gens)
Nassauaketon (Fork People, Nassawaketon, Nation of the Fork, Nassauakueton, Ottawa de la Fourche)
Sable (Sable Gens)
Sinago (Gray Squirrel Gens, Akonapi)
Keinouche (Pickerel Gens). Ovo bijahu jedna od bandi Algonquin Indijanaca.

-Lokalne bande:

Maskasinik, Ova grupa Indijanaca spominje se 1657./8 u 'Jesuit Relation' sa Nikikouek i Missisaugama. Nije jasan njihov odnos sa Ottawama.
Nikikouek, Oni su živjeli na sjevernoj obali jezera Huron, a spominju ih zajedno sa Nikikouek Indijancima.
Outaouakamigouk, sa sjeveroistočne obale jezera Huron 1648.
Sagnitaouigama, spominju se 1640. jugoistočno od Ottawa Rivera, možda su identični grupi Sinago.


Povijest

U ranom 17. stoljeću Ottawe su bili locirani blizu sadašnjeg ušća French Rivera. Veliki dio plemena živio je i na otoku Manitoulin. Ratovi ih tjeraju na zapad u područje zaljeva Green Bay u Wisconsinu. Negdje od 1700. oni migriraju u smjeru rijeke Joseph na jugu Wisconsina i sjeveru Illinoisa, na obale jezera Huron i Erie, i od Detroita, istočno do Pennsylvanije. U blizini današnjeg Detroita glasoviti poglavica Pontiac zarati 1763. protiv bijelih ljudi. Postao je krvni neprijatelj bijelcu i njegovom naseljavanju američkog kopna. Pontiac je uspio okupiti desetak plemena ali njegovo protjerivanje nepoželjnih gostiju nije išlo. Godine 1765. on potpisuje mirovni ugovor. Godine 1831. tri grupe Ottawa (Swanton spominje dvije prepuštaju svoju zemlju u Ohiu Sjedinjenim Državama. Ovi Ottawe su preseljeni na rezervat u Kansasu. Ostali su u Kansasu tek pet godina. Država vrši pritisak da se indijanske zemlje u Kansasu otvore za naseljavanje, pa Ottawe 1846. i 1862. prave novi ugovor, po kojemu će drugu zemlju dobiti na Indijanskom Teritoriju. Ugovorom dobivaju i školu, danas je poznata kao 'Ottawa College'. Pleme je naseljeno uz rijeku Neosho u okrugu Ottawa, gdje žive i dan danas. Ostali dijelovi Ottawa danas žive na rezervatima na otoku Walpole u jezeru St. Clair, dio na otoku Manitoulin i najveći dio u Michiganu. Ima ih nešto i u Kanadi. Godine 1990. bilo je oko 8,000 Ottawa.

O Ottawama je ostalo mnogo vrijednog etnografskog i povijesnog materijala od ranih starih putnika među kojima su Henry Rowe Schoolcraft, Louis Hennepin, Otac Jacques Marquette, i Charlevoix. Tradicionalno Ottawe pripadaju kulturi Istočnih šuma, čije je glavno prijevozno i transportno sredstvo bio kanu. -Velike šume i mnogobrojni vodeni tokovi, kao i jezera, omogućavali su Istočno-šumskim Indijancima da se mogu baviti lovom i ribolovom. Oruđe ranih Ottawa bilo je od drveta i kamena od kojega su izrađivali alatke ženama za kopanje, te luk i strijelu za lov. Kora drveta (breze) koristila se u izradi wigwama i kanua i on je bio glavno sredstvo za prijevoz i transport. Običaj je bio kod tamošnjih plemena da se u proljeće ide sakupljati sok javora od kojega su kanadski Algonkini i Ottawe proizvodili sirup. Od krzana i koža žene su proizvodile odjeću i mokasine. Muškarci Ottawa ukrašavali su se naušnicama od bakra ili školjki a prakticirali su i tetovirati i bojiti lice.

Sela su gradili u blizini vode, toga nije manjkalo. Selo bi se obično sastojalo od kakvih 30 'dugih kuća' (longhouses) sa po tri ili četiri obitelji u svakoj. Svaka obitelj imala je i vlastito ognjište. Uz jednog ili više civilnih u selu je postojao i ratni poglavica.

Ottawe pričaju da su porijeklom od 3 obitelji. Prva se uvijek spominje obitelj 'Great Hare' ili Michabou (Veliki zec), on je bio veliki ribar. Druga je bila 'Carp' ili Namepich (Šaran) i treća Bear's Paw (Medvjeđa Pandža). Lovac koji bi ubio medvjeda, odao bi mu počast a zauzvrat bi dobio njegovu oštroumnost i hrabrost .

Mandan


Mandan (Numakaki, Numangkake), pleme Siouan Indijanaca, naseljeno u povijesno doba uz rijeku Hart, pritok Miissourija a kasnije uz rijeku Knife. Sastojali su se od nekoliko bandi: Nuptadi, Nuitadi, Awigaxa, Istopa ili 'Those Who Tattoo Themselves' .


Ime


Engleski naziv Mandan nastao je od sličnih egzonima koja koji se javljali u jezicima susjednih Siouan plemena, kao što su Miwátąni, kod Tetona, Miwátani, kod Yanktonai Indijanaca, Mawátani ili Mąwátanį kod Yanktona, ili među Santeema Mawátąna ili Mawátadą etc., a njegovo je značenje 'those who live along the river' . Sami sebe oni su nazivali Rųwą́ʔka·ki što pisalo ponekad i kao Numakaki ili Numangkake. Postokao je i naziv Wį́ʔti Ų́tahąkt ili "East Village" od čega je u engleskom jeziku nastalo Metutahanke ili Mitutahankish, a dolazi po njihovom ranijem selu. Najnoviji naziv je Rų́ʔeta "ourselves, our people". Kod Indijanaca Hidatsa postojali su nazivi A-rach-bo-cu koji bilježi Long (1791) i How-mox-tox-sow-es. Indijanci Arikara nazivakli su ih Kanit', Ottawa Kwowahtewug, Cheyenne Mo-no'-ni-o, i kod Crow Indijanaca U-ka'-she, ili "earth houses," Značenja ostalih naziva nisu poznati. Mnogi drugi alternativni nazivi u raznoj literaturi za njih su: Mayátana, Mayátani, Mąwádanį, Mąwádąδį, Huatanis, Mandani, Wahtani, Mantannes, Mantons, Mendanne, Mandanne, Mandians, Maw-dân, Meandans, les Mandals, Me-too´-ta-häk, Numakshi, Rųwą́ʔkši, Wíhwatann, Mevatan, Mevataneo.


Prema prvim bijelim posjetiteljima mandani imaju različite tradicije o svom istočnjačkom porijeklu, i vjerojatno su, smatra Swanton, došli negdje iz područja Winnebaga ili Ohia. Prema Mandanima, oni se prvo nastanjuju u području rijeke White, pritoci Missourija, u današnjoj Južnoj Dakoti, nakon čega se pokreču na rijeku Moreau, te na rijeku Heart, gdje ih nalaze prvi bijelci. Prvi među njih 1738. dolazi frankokanadski trgovac krznom i istraživač Varendrye. Godine 1750. oni su imali devet sela, ali 1776. preostalo ih je svega dva koja se već nlaze 4 milje (opko 6 km) od ušća Rijeke Nož (Knife River), to su Ruptari i Metutahanke. Ovdje ih 1804. nalazi i ekspedicija Lewisa i Clarka.

Dolazak bijelaca za Indijance znači i dolazak raznih bolesti, pa su 1837. gotovo uništeni od epidemije boginja, a od 1.500 preostalo ih je svega 31. Oslabljeni i gotovo nestali pridržuju je 1845. plemenu Hidatsa i odlaze na rezervat Fort Berthold gdje i danas žive njihovi potomci. Ova dva plemena zajedno sa Arikarama ujedninjeni su pod imenom Three Affiliated Tribes ili MHA (Mandan, Hidatsa, Arikara) Nation.


Mandani su seoski ali pravi prerijski Indijanci, lovci na bizone, i uzgajivači kukuruza (mandan corn, vidi), a zajedno sa Arikarama i Hidatsama antropolozi (W. Raymond Wood) ih smatraju prerisjkim seoskim stanovništvom. Živjeli su u velikim zemljanim kućama, u naseljima zaštičenim palisadama. U blizini svojih sela bave se sadnjom, kukuruza, graha, tikava. Da bi biljke mogle rasti, prema mandanskom vjerovanju brine besmrtna starica, koja živi negdje daleko na jugu. Ona u proljeće šalje svoje zamjenike da umjesto nje obave posao kako bi biljke bile napredne. To su uglavnom vodene ptice, pa je divlja patka zadužćena za grah a divlja guska za kukuruz. Lov je veoma važan, jer im je to jedini način da dođu do mesa. Toga radi priređivali su razne ceremonije. Najvažnija je svakako višednevna Okipa ili O-kee-pa (Okeepa) dance ('podražavanje'), a dovodi se u vezu sa lovom uopče, i sa ljetnim i sa zimskim. Imala je dvojaku funkciju, te uz funkciju komemoriranja mitskih događaja i funkciju poticanja plodnosti bizona, znači sinkretičkog značaja, i morala je trajati nekoliko mjeseci, odnosno dok traje steonost. Okipa se održavala u vrijeme najvručjih dana, dok su za haldnih zimskih dana održavali Snow Owl, Red Stick i White Buffalo Cow ceremonije.


Ceremonija Crvenog štapa ima za cilj da od prosinca do ožujka privuče bizone. Za tu bi zgodu mladi muževi prepuštali svoje žene starcima, ostavljajući ih gole ispod krznenih ogrtača. Starci su utjelovljavali bizone, i kroz zbiljski ili simbolični koitus prenosili mlađima, posredstvom žena, svoje natprirodne moći, i na taj način osiguravali uspjeh u lovu i ratu. Mit o Crvenom štapu spominje djevojku Kukuruznu svilu (Corn Silk) koja bježi od svoga zavodnika, a na njezinom povratku usvaja djevojčicu First Tretty Woman koju dovodi u selu, ali se ispostavilo da je ona proždrljivi div, koja proždire sve stanovnike. Personifikacija je gladi. Prokazali su je bizoni pa je spaljuju na lomači. Od tog vremena kad zimi selu zaprijeti glad, doći će bizoni koji će se ponuditi kao hrana, u znak zahvalnosti što su i mladi muževi ponudili svoje žene. I ceremonija Bijele bizonke zimska je ceremonija, a bila je zajednička i Mandanima i njihovim daljnjim srodnicima Hidatsama. Krzno bijele bizonice kod Mandana imalo je veoma vosioku cijenu (15 konja, kaže Eva Lips), ali bilo je i na visokoj cijeni po tome što se zajedno sa klipom kukuruza i grančicom pelina žrtvovalo samom suncu.

Pohk-hong

Pohk-hong je ispit hrabrosti i izdržljivosti kojemu se podvrgavaju mladići plemena Mandana da bi mogli postati ratnicima. Ovu surovu inicijaciju opisao je George Catlin [amrički slikar, 1796-1872]. Obredu prethodi četverodnevni post i bdijenje, nakon čega ispitanika ispod krova vračeve kuće vežu užetima, koja su pričvršćena za štapiće provučene kroz mišiće na grudima i na leđima. Na drugim štapovima objesili bi njihovo oružje i jednu ili dvije bizonove glave. Ovako obješene vrtjeli bi ih na konopcima dok ne bi izgubili svijest. Nakon što bi se osvijeste odsjekli bi im jedan članak na prstu, te ih vukli po podu dok se ne bi kidanjem mišića i kože uspjeli osloboditi tereta i konopaca. Cijeli obred morao se odvijati bez glasnog pokazivanja boli, ili bi se prekidao, a ispitanik bi bio izvrgnut podrugivanju žena. Rane bi kasnije zacijelio vrač ljekovitim travama.

Struktura društva


Prema Morganu, Mandani su svoje porijeklo računali po ženskoj lozi, a položaj i imovina naseljeđivali su se unutar klana. Sklapanje bračnih veza unutar klana također je zabranjivana. Izvjesni Joseph Kip iz starog mandanskog sela na Missouriju, a čija je majka bila Mandanka 1876. navodi da je naslijedio svoj klan po majci, što je također potvrda o matrilinearnosti Mandana. Mandani su imali 7 kalnova: 1. Ho-ra-ta-mu-mäke (Wolf; Vuk). 2. Ma to-no-mäke (Bear; Medvjed). 3. See-poosh ka (Prairie Chicken; Prerijski pijetao). 4. Tä-na tsu-kä (Good Knife; Dobri nož). 5. Ki-tä ne-mäke (Eagle; Orao). 6. E-stä-pa' (Flathead; plosnatoglavi). 7. Me-te-ah'-ke (High Village; Gornje selo).

Indijanci obeležili godišnjicu masakra kod Send Krika

Pripadnici indijanskih plemena Čejena i Arapaho obeležili su 150. godišnjicu masakra kod Send Krika u Koloradu, jednog od najkrvavijih pokolja u američkoj istoriji, kinematografski ovekovečenog u antologijskom filmu Plavi vojnik iz 1970. godine.
Pripadnici plemena Arapaho i Čejen sa nekim od vojnika i oficira koji nisu želeli da učestvuju u pokolju
Pripadnici plemena odali su u sredu počast dvojici oficira američke vojske koji su odbili da učestvuju u pokolju oko 200 miroljubivih Čejena i Arapahoa. Među žrtvama masakra izvršenog 29. novembra 1864. dve trećine su bile žena i deca.
 


Komemoracija kapetanu Sajlasu Soulu i poručniku Džozefu Krejmeru obavljena je na groblju Riversajd u Denveru.
 
Pripadnici plemena odali su poštu na njihovim grobovima a zatim je nastavljena tradicionalna godišnja trka ozdravljenja do sedišta parlamenta i guvernera, Kapitola države Kolorado u Denveru.
 
Četvorodnevna trka počela je na mestu masakra Idsu, oko 270 kilometara jugoistočno od Denvera i u njoj je učestvovalo 70 ljudi, kojima je na Kapitolu guverner Džon Hikeluper izrazio izvinjenje u ime države Kolorado.
 
U filmu Ralfa Nelsona "Plavi vojnik", masakr je prikazan sa dotad neviđenom ekspresivnošću i naturalizmom, uz prikaz golotinje u scenama silovanja, i krupni plan pri snimanju prodora metaka u telo, što je u američkom društvu naišlo na podeljen odjek.
 
Posebna okolnost bila je i ta što je film snimljen u godini kada se Amerika borila sa saznanjima o upravo počinjenim zločinima svoje vojske u vijetnamskom Mi Laju, što je "Plavom vojniku" dalo posebno simboličnu dimenziju.

"Potraga za Nemom" na jeziku Navaho Indijanaca

Animirani film "Potraga za Nemom" uskoro će biti sinhronizovan na jezik Navaho Indijanaca. Navaho nacija saopštila je ove sedmice da su se udružili sa studijom Volt Dizni kako bi sinhronizovali popularni crtać na jezik ovog plemena. To je, piše AP, drugi veliki film koji je preveden na navaho.
Direktor Navaho muzeja Manuelito Viler kaže da se nada da će film, koji govori o upornosti, dobro proći kod Navahosa i podstaći ih da nauče svoj jezik.

"To je priča o ljudskoj upornosti. Tu je otac koji uporno traži sina. Tu je dete koje ne prestaje da pronađe način da pobegne iz zatvoreništva. Tu je Dori koji ne želi da odustane od toga da pomogne prijatelju", rekao je on.




Navaho jezik trenutno nije u opasnosti od izumiranja. Više ljudi (oko 169.000) ga govori u poređenju sa drugim jezicima američkih Indijanaca. Problem je što sve manje mladih govori jezikom Navahosa. Navaho nacija broji oko 300.000 članova i najveći je indijanski rezervat u SAD.

Indijanska plemena se u poslednje vreme sve češće okreću pop kulturi kroz aplikacije za mobilne, video igre i kompjuterske programe i na taj način čuvaju svoju kulturu i jezik. Indijanci sa Aljaske nedavno su sarađivali na pokretanju video igre koja je bazirana na njihovoj umetnosti, jeziku, humoru i pričama. [You must be registered and logged in to see this image.]
Jezikom Navaho Indijanaca trenutno govori 169.000 ljudi
Muzej Navaho nacije održava časove jezika i izložbe o jeziku. Viler kaže da je popularnost sinhronizovanih "Ratova zvezda" dovela do toga da se odluče za još jedan film i da je "Potraga za Nemom" bio lak izbor kako bi uključili i decu.

Jedini drugi Diznijev crtać koji je sinhronizovan na neki od jezika američkih Indijanaca je "Bambi" koji je sinhronizovan na arapaho jezik.

Troje lingvista proveli su 36 sati prevodeći scenario za "Potraga za Nemom". Audicije počinju 19. decembra a film bi trebalo da bude emitovan ovog proleća.

Jedne večeri stari Indijanac, sedeći kraj vatre, ispričao je svom unuku kakva se bitka odvija u svakom čoveku:
– Sine moj, u svakom od nas bore se dva vuka. Jedan je Zlo : bes, ljubomora, zavist, kajanje, pohlepa, nadmenost samosažaljenje, krivica, osećanje manje vrednosti, laganje, gordost, lažni ponos, nemogućnost praštanja,… Drugi je Dobro: radost, bezuslovna ljubav, praštanje, nada, ljubaznost i dobrota, spokojstvo, staloženost, poniznost, blagonaklonost, razumevanje drugih, velikodušnost, istinitost i vera.
Unuk je nekoliko trenutaka ćutao i razmišljao o onome što mu je deda rekao, a onda ga je upitao:
-Koji vuk pobeđuje?
-Onaj kog hraniš – rekao je stari Indijanac, bez razmišljanja.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Jednom je prilikom jedan čovek pozvao svog prijatelja, indijanca u goste u veliki grad.Čovek je poveo indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali indijanac, najednom, reče: „Čujem cvrčka!“
Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame, ti možeš čuti cvrčka – reče čovek.
Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka.
„Kako?“ – upita čovek.
Indijanac na to zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. Novčić zazveči!
Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mestu odakle je dolazio zvuk palog novčića.
„Ono što si naučio slušati čućeš, ma kakva buka bila, gde god bio“ – odgovori indijanac. „Kao što vidiš, svi ovi ljudi su u buci ipak čuli novčić, ali cvrčka nisu čuli.“
[You must be registered and logged in to see this image.]

O Anđelu čuvaru i snovima
Ovo je drevna indijanska legenda, legenda o mreži ispletenoj majčinom ljubavi, o mreži koja je lovila snove, legenda o snovolovki, čuvarici dječjih snova, legenda koja me prisjetila na Anđela čuvara koji je bio stražar mojih djetinjih snova.
Mnogo godina prije nego je na daleki kontinent došao bijeli čovjek, mnogo prije nego su tamošnji domorodci saznali da postoje Anđeli čuvari, u jednom selu plemena Cheyenna živjela je djevojčica po imenu Mali Oblačić. Majka Malenog Oblačića se zvala Posljednji Večernji Dah. Jednog jutra uplašena djevojčica ispiča majci svoj san:
"Kada se spusti noć, često dolazi jedna gladna crna ptica. Kljucanjem mi kida komadiće tijela i jede me dok ne dođeš ti, lagana poput vjetra, otjeraš je od mene."
Majka s ljubavlju pomilova djevojčicu i šapnu:
"To što ti se pričinja da vidiš kada padne tama to su samo snovi, a crna ptica koja dolazi nije ništa drugo negoli sjenka tvoje duše koja te želi upozoriti na nešto, možda te želi obraniti od nečega."
Mali Oblačić još uvijek prestrašena prizna: "Mene je strah te tamne sjenke, želim vidjeti samo bijele sjene, one su sigurno dobre"


Majka osjeti djevojčicin strah i poželi je spasiti od noćnih mora. Isplela je mrežu od tananih niti svoje ljubavi, mrežu za hvatanje snova u oceanu noći i šapnula u nju magične riječi:
"Lovi samo samo dobre snove, one koji će pomoći mojoj djevojčici da izraste u ženu zdrava duha, a one zle, beznačajne, nevaljale puštaj da se utope u oceanu noći"
Objesila mrežu iznad djevojčicinog kreveta i rekla:
"Od sada ćeš vidjeti samo bijele sjenke, sanjati samo lijepe snove. Ovo je snovolovka, čuvarica tvojih lijepih snova"

Ples duhova

MOŽEMO BITI BRAĆA

Kako može neko da kupi ili proda nebo,toplinu zemlje.Ovakve misli su nam strane.Ako mi ne posedujemo svežinu vazduha i svetlucanja vode,kako ih onda možete kupiti.
Svaki je delić ove zemlje svet mome narodu.Svaka blistava borova iglica, svaka peščana obala,svaka izmaglica u tami šume,svaki insekt koji zuji,sveti su u mislima i životu moga naroda.
Sokovi koji protiču kroz drveće nose uspomenu na moj narod i njegovo iskustvo.Sokovi koji protiču kroz drveće nose uspomene crvenog čoveka.
Mrtvi bledoliki zaboravljaju zemlju svog rođenja,kada odu u šetnju među zvezdama.
Nasi mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu predivnu zemlju,
jer ona je mati crvenog čoveka. Deo smo zemlje i ona je
deo nas. Mirišijavi cvetovi su nam sestre, jelen, konji, veliki
orao braća su nam. Stenoviti vrhovi, sokovi poljana, toplota ponijevog
tela i čoveka, svi pripadaju istoj porodici.

Zato, kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj
glas da želi da kupi našu zemlju, previše od nas traži.
Veliki beli poglavica poručuje da ce nam sačuvati
mesto na kojem ćemo lepo živeti.
On će nam biti otac, mi njemu deca.
Zato ćemo razmotriti ponudu da kupite našu zemlju.
Ali to neće biti lako.
Jer ova nam je zemlja sveta.
Ova blistava voda sto teče brzacima i rekama, nije
samo voda već i krv nasih predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate upamtiti da je to
sveta krv naših predaka.

Ako vam prodamo zemlju, morate upamtiti da je ona sveta, i morate vašu decu naučiti da je ona sveta,
i da svaki čarobni odsjaj u bistroj vodi jezera
govori nešto o događajima iz života mog naroda.
Žubor vode glas je oca moga oca. Reke su naša braća,
utoljuju nam žeđ.Reke nose naše kanue, hrane nam decu.
Ako vam prodamo našu zemlju, ne smete zaboraviti da
svoju decu naučite da su reke i naša i vaša braća,
i da morate od sada rekama pružiti Ijubaznost
koju biste pružili mom bratu.
Znamo da beli čovek ne razume naš način života. Njemu je jedan deo zemlje isti kao i bilo koji drugi, jer je on stranac koji dođe noću i uzme od zemlje sve što mu treba. Zemlja mu nije brat, već neprijatelj i kada je pokori,on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih, očeva i ne mari zbog toga.
Oduzima zemlju svojoj deci i nije ga briga.
zaboravlja grobove svojih otaca i prava koja su njegova
deca stekla rođenjem.

Prema majci zemlji i prema svom bratu odnosi se isto kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati,
prodati poput stoke ili sjajnog nakita.
Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti
pustoš.
Ne znam.
Naš način života razlikuje se od vašeg.
Od pogleda na vaše gradove crvenog čoveka zabole oči.
lli to je možda zato što je crveni covek divlji i ne
razume stvari.
U gradovima belog čoveka nema mirnog kutka. Nema mesta na kome bi se čulo otvaranje lišća u proleće
ili drhtaj krila leptira. lli, možda zato sto sam divlji, jednostavno ne razumem.
Buka mi vređa uši.
Šta vredi život, ako čovek ne moze čuti usamljem krik kozoroga, ili noćnu prepirku žaba oko bare.
Ja sam crveni čovek i ne razumem.
Indijanac voli meki zvuk vetra, kada se poigrava
površinom močvare i miris povetarca osvežen podnevnom
kišom ili mirisom borovine.
Vazduh je dragocen crvenom čoveku, jer sve deli isti
dah - životinja, drvo i čovek, sve deli isti dah.
Beli čovek kao da ne opaža vazduh koji udiše.
Poput nekog koji je dugo na samrti, ne oseća smrad.
Ali ako vam prodamo našu zemlju, morate upamtiti da nam je vazduh dragocen.Da vazduh deli svoj duh sa
svim životom koji održava. Vetar, sto je mome dedi dao prvi dah. prihvatice i
njegov poslednji izdah.
Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mesto na kojem ce i beli čovek moći da udahne vetar
zaslađen mirisom poljskog cveća.
Razmotricemo vašu ponudu da kupite našu zemlju.
Odiučimo li da pristanemo, zahtevam da ispunite jedan
uslov: beli čovek moraće da se ponaša prema životinjama
ovog kraja kao prema svojoj braći.
Divlji sam i ne razumem drugačiji život.
Video sam po prerijama hiljade bizona kako trunu, a koje
je beli čovek ubio pucajući iz prolazećeg voza. Divlji sam i ne razumem kako gvozdeni konj iz kojeg sulja dim može biti važniji od bizona, kojeg mi ubijamo samo da
bismo preživeli. Šta je čovek bez životinja?
Kada bi sve životinje nestale, čovek bi umro od velike usamljenosti duha. Jer što god zadesi životinje, ubrzo
snađe i čoveka. Sve stvari su povezane.
Moraćete učiti svoju decu da je zemlja pod njihovim nogama
pepeo naših dedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja bogata životom naših rođaka. Naučite vasu decu onome čemu smo mi naučili našu. Da je zemlja nasa mati.
Što god zadesi zemlju, snaći će i sinove zemlje.
Ako čovek pljuje na zemlju, pljuje na sebe samog.
Mi znamo - zemlja ne pripada čoveku, čovek pripada zemlji.
Mi to znamo. Sve stvari su povezane, kao što je porodica krvlju
sjedinjena.
Sve stvari su povezane.
Što god zadesi zemlju, snaći će i sinove zemlje. NIJE ČOVEK ISPLEO MREŽU ŽIVOTA, ON JE U NJOJ SAMO PUKA NIT.
Što god da učini toj mreži, čini sebi.
Čak ni beli čovek, čiji Bog istupi i govori sa njim kao
prijatelj sa prijateljem, neće izbeći zajedničku sudbinu.
Možemo biti braća, i posle svega.
Videćemo.

Jedino znamo sigurno, a to će i beli čovek možda jednom
shvatiti - naš Bog je isti bog. Možda sada mislite da njega možete posedovati, kao što
želite da posedujete našu zemlju, ali ne možete. On je Bog Ljudi i njegova je milost jednaka i za crvenog
i za belog čoveka. Ova je zemlja njemu dragocena i ako je oskrnavite, kao
da ste prezreli njenog Stvoritelja.
Belog će čoveka nestati, možda i pre ostalih plemena.
Ali, u svom nestajanju zaslepljujuće ćete svetleti ognjem Boga, koji vas je doveo ovamo i s nekom neobjasnjivom namerom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovekom.
Ta sudbina je za nas misterija,ne razumemo zašto se ubija bizon,zasto se krote divlji konji,zasto je u dubini sume toliko ljudskih tragova,zasto je pogled na zelene bregove zaprljan žicama što govore.
Gde je gusta šuma..
Nestala je.
Gde je orao.
Odleteo.

Življenju je kraj.Počinje borba za opstanak.

Legenda plemena Kato.
Bog Hagajho je stvorio svet ni od čega, stvorio je stvari i živa stvorenja, ali
psa nije bilo potrebno da stvara, jer je pas postojao oduvek.
Psa nikada nisu smatrali običnom životinjom, i čovek je u svojim
pričama i legendama značajno mesto ustupio psu. U istočnim državama je
postojala legenda o nastanku Borzoja. "Jednom je car Solomon dobivši
nare|enja od Boga poručio svim životinjama da se okupe na sastanku, na kome je svako jutro svaka životinja mogla da iskaže svoje želje i potrebe i da dobije savet tvorca kako da se ponašaju jedni prema drugima. Okupile su se sve životinje osim ježa. Naljutivši se, tvorac se obratio sa pitanjem da li neko hoće da krene u potragu za ježom? Našlo se samo dva dobrovoljca: konj i pas. Konj je rakao: -Ja ću da ga nađem i ja ću ga isterati iz jame, ali ja nisam u stanju da ga uzmem, jer sam visok, a i moj nos nije zaštićen od njegovih igala.
-A pas je rekao: -Ja se ne plašim njegovoih igala, ali moja
glava je previše široka i ja neću moći da izvadim ježa iz rupe ako se tamo
sakrije. -čuvši to, Solomon izgovori: -Da, vi ste u pravu, ali ja neću da
uništim izgled konja i da mu smanjim njegovu visinu, jer to bi bila jako
ružna nagrada za njegovu pokornost i odanost. Bolje da ja dodam lepotu psu kao nagradu za njegovu pokornost.- I razmislivši, car je uzeo u obe ruke glavu psa i mazio je dok ona nije postala potpuno tanka i špicasta. Tada su sve životinje videle da se pas pretvorio u elegantnog i tankog Borzoja. Tako su konj i pas krenuli u potragu za izbeglim ježom i doveli ga pred cara. Car Solomon je bio zadovoljan, ježa je kaznio da će se celog života vući po zemlji, a psa i konja nagradio rekavši: -Od sada ćete vi celog života bili čovekovi saputnici i prvi posle njega, pred licem Boga...

Priča Arapaho Indijanaca...ona govori o vjencanju smrtnice i nebeskoga boga Sunca.

Prica pocinje s opisom nebeske obitelji bogova, muskarca i zene i njihova dva sina, Sunca i Mjeseca. Trazeci supruge, Sunce i Mjesec putuju u obratnim smjerovima. Mjesec uzme za zenu zabu krastacu, a Sunce odluci ozeniti smrtnicu.
Gledajuci dolje s visina, ono ugleda dvije indijanske djevojke kako skupljaju drva. Spustivsi se, preobrazi se u dikobraza i uspne se na drvo. Jedna od djevojaka pozelje pera za svoj vez, podje za zivotinjom na drvo, a li drvo je bivalo sve vise i nadalje je raslo.
Na kraju probilo se do u Nebo, i Sunce, poprimivsi lik mladica, uze djevojku za zenu i odvede je u svoj sator na Nebeskom svijetu. Doskora im se rodi sin. Svekar i svekrva poklone zeni stap za kopanje, ali joj suprug zabrani da kopa oko jedne biljke. znatizeljna, ona ga ne poslua i otkrije rupu kroz koju pogleda na Zemlju i ugleda okrugli logor svojih ljudi.
Obuzeta ceznjom za domom, ona naumi sici s pomocu cvrstog konopca, ali, upravo prije no sto je stigla na zemlju sa svojim sinom, suprug baci za njom kamen i ubije je. Dijete je prezivjelo i njegovala ga je starica Noc. Prozvala je djecaka Malom Zvijezdom i ucinila mu luk i strijele. Njima je on ubio Podvodnu panteru, supruga Noci. Noc mu tada preobrazi luk u koplje, i Mala Zvijezda nastavi njime ubijati zmije koje cine stetu svijetu. Medjutim, bio je nepazljiv, i dok je spavao na preriji, zmija udje u njegovo tijelo i sklupca mu se u lubanji. S tijela mu je otpalo tkivo, ali mu je kostur sacuvan i zadrzao je svijest. Molio je da naidju dva dana kise i dva dana jake zege, sto prisili zmiju da pomoli svoju zadihanu glavu kroz njegova usta. On uhvati zmiju i izvuce je van, te ponovno poprimi ljudsko oblicje.
Kozu gmaza pricvrsti za svoje koplje i vrati se crnom satoru Noci, gdje se preobrazi u zvijezdu Danicu...

"Kada svet bude umirao podićiće se novo pleme svih boja i svih vera.
To pleme će se zvati Ratnici Duge i staviće svoju veru u akciju, a ne reči."
U prošlom stoleću jedna stara mudra žena iz Kri Indijanske nacije, zvana "Oči od Vatre" imala je viziju budućnosti. Prorekla je da će jednoga dana, zbog pohlepe belog čoveka, doći vreme, kada će zemlja biti opustošena i zagađena, šume uništene, ptice padati sa neba, vode će biti potamnele, ribe potrovane u potocima, a drveća neće biti, čovečanstvo kakvo znamo prestaće da postoji. Doći će vreme kada će čuvari legendi, priča, kulturnih rituala i mitova i svih Drevnih Plemenskih Običaja, biti potrebni da nas povrate u zdravlje, čineći zemlju ponovo zelenom. Oni će biti ključ čovečanstva za opstanak, oni su "Dugini ratnici".

Doći će dan buđenja kada će svi ljudi svih plemena formirati Novi Svet Pravde, Mira, Slobode i prepoznavanja Velikog Duha.

"Dugini ratnici" će širiti ove poruke i učiti sve ljude Sveta. Učiće ih kako da žive na
"Način Velikog Duha". Reći će im kako se današnji svet odaljio od Velikog Duha i da je zato Zemlja "Bolesna".

"Dugini ratnici" će pokazati ljudima da je Veliki Duh pun ljubavi i razumevanja i kako da načine Zemlju ponovo lepom. Ti ratnici će dati ljudima principe ili pravila da slede da bi učinili svoju stazu od svetlosti u svetu. Ti pricipi će biti od Drevnih Plemena.
"Dugini ratnici" će ljude učiti drevnoj praksi o Jedinstvu, Ljubavi i Razumevanju.
Oni će učiti harmoniji među svim ljudima na sve četiri strane sveta.

Kao drevna plemena, oni će učiti ljude kako da se mole velikom Duhu sa ljubavlju koja teče kao prelepi planinski potok i utiče stazom u okean života. Još jedanput, oni će biti sposobni da osete radost u osamljenosti i društvu. Oni će biti slobodni od jadne zavisti i voleti čovečanstvo kao svoju braću, bez obzira na boju, rasu ili religiju.
Osetiće kako im sreća ulazi u srca i postaće jedno sa čitavom ljudskom vrstom.
Njihova srca biće čista i zračiće toplinom, razumevanjem i poštovanjem za čitavo čovečanstvo, Prirodu i Velikog Duha.

Oni će još jedanput napuniti svoje umove, srca, duše i dela najčistijim mislima.
Tragaće za lepotom Oca Života - Velikog Duha!
Naći će snagu i lepotu u molitvama i usamljenosti života.

Siromašni, bolesni i sa potrebama biće paženi od braće i sestara sa Zemlje.
Ova praksa postaće ponovo deo njihovih svakodnevnih života.

Onaj koji će voditi ljude biće odabran na stari način - ne po političkoj struji, ili ko govori najglasnije, ko se hvali najviše, ili po imenu ili po blaćenju, već prema tome čija dela govore najviše. Oni koji pokažu svoju ljubav, mudrost i hrabrost i oni koji pokažu da mogu i koji su radili za dobro svih, biće izabrani za lidere ili Poglavice. Biće izabrani po svojim "kvalitetima" a ne po sumi novca koju koriste. Kao brižne i odane "Drevne Poglavice" razumeće ljude sa ljubavlju i gledati da se deca obrazuju sa ljubavlju i mudrošću svojih bližnjih. Pokazaće im da čuda mogu biti ostvarena, da se izleči svet od bolesti i povrate njegovo zdravlje i lepota.

Zadataka ovih "Duginih ratnika" će biti mnogo i velikih. Biće zastrašujućih planina ignorisanja da se osvoje i naići će na predrasude i mržnju. Oni moraju biti odani, nepokolebljivi u njihovoj snazi i snažna srca. Oni će naći voljna srca i umove koji će ih slediti na ovom putu povratka "Majke Zemlje" lepoti i izobilju - ponovo.

Taj dan će doći, nije dalek.

Jedna od legendi koja se jos uvijek prepricava u narodu Dakota:

Prica pripovijeda o dva covjeka koji su bili u lovu, kad u daljini primjete kako im se nesto neobicno priblizava..kad se lik priblizio, ugledase prekrasnu zenu odjevenu u bijelu jelenju kozu i noseci zamotak na ledjima. Bila je toliko privlacna da je jedan od ljudi pozeli obljubiti, ali, kad joj se priblizio, zastre ga magla...kad se digla, mladic je postao kostur, jer su ga posve izjele strasne zmije. Tad rece drugom covjeku da se vrati u logor i priredi veliki sator za njen prijem.
Lovac se vrati i poglavica naredi da se pripremi veliki sator. Svi koji su se okupili bijahu odjeveni u naljepse ruho. Udje zena i uze pripvoijedati, govoreci: "Dosla sam s Neba da poucim Dakote kako da zive i kakva ce im biti buducnost....dajem vam ovu lulu. Cuvajte je zauvijek."
Takodjer im je dala smotuljak sa cetiri zrna kukuruza s rijecima: "Ja sam bilov, velika bijela bivolica...prolit cu svoje mlijeko sirom zemlje, kako bi ljudi mogli zivjeti."
Poducila je ljude upotrebi lule, i odredila simboliku cetirima vjetrovima ili stranama svijeta; crveno za sjever, zuto za istok, bijelo za jug i crno za zapad. Poducila ih je sedmerim svetim svecanostima s pomocu kojih ce produljiti zivot. Zatim je otisla i nestala, preobrazivsi se u crvenkasto-smedju bizonovu kozu. Lula od koze bijelog bivola cuva se i postuje i do danas kao plemenska zastita Dakota, i predmet je hodocasca za clanove plemena.

Pleme Wishram ima neobicnu pricu o kojotu....

Kojot je bio zalostan jer su ljudi umirali i odlazili u zemlju duhova. Umrla je i njegova sestra i nekoliko njegovih prijatelja. Umrla je orlova druzica i on je tuzio za njom. Kojot i orao krenuli su zajedno u Zemlju mrtvih. Stigli su do velike vode. Cekajuci da padne mrak, kojot pocne pjevati i kroz kratko vrijeme pojave se cetiri ljudska duha i prevezu ih u Zemlju mrtvih. Usli su u logor sacinjen od tanke hasure gdje su duhovi umrlih, krasno odjeveni i oslikani bojama, plesali i pjevali uz udaranje bubnjeva. Mjesec koji je visio iznad njih, uspunjavalo je logor svjetloscu.
Blizu Mjeseca stajala je zaba, gospodarica logora mrtvih. Rano ujutro duhovi napustise logor da bi posli na dnevno spavanje. Tada kojot ubije zabu i odjene njezinu kozu. U sumrak duhovi se vrate i otpocne druga noc pjevanja i plesanja. Kojot, u zabinoj kozi, stajao je kraj Mjeseca.
Kad su pjesma i ples bili na vrhuncu, kojot proguta Mjesec. U tami, orao uhvati duhove ljudi i smjesti ih u kojotovu kosaru a poklopac cvrsto zatvori. Tada se njih dvojica uputise u Zemlju zivih. Kojot je nosio kosaru, a orao je letio ispred njega. Na putu zacuse glasove u kosari. Duhovi su se zalili i nekolicina ih je vikala uglas: "Otvorite poklopac i pustite nas da izidjemo!"...Kojot je bio umoran, jer je kosara bila sve teza i teza..."Pustimo ih da izidju", rece kojot. "Ne, ne - odgovori orao. Malo kasnije kojot spusti kosaru, Bila mu je preteska. "Pustimo ih da izidju", ponovi kojot. "Sada smo vec tako daleko od Zemlje duhova da se nece vratiti". Potom otvori kosaru. Ljudi poprimise oblik duha i, krecuci se poput vjetra, vratise se u zemlju mrtvih. Spocetka je orao zamjerao kojotu, ali potom primjeti: "Vec je jesen. Lisce pada, kao sto ljudi umiru. Pricekajmo do proljeca. Kad se pupoljci otvore i cvijece procvate, vratit cemo se i ponovno pokusati"..."Ne", odgovori kojot, "umoran sam. Neka mrtvi ostanu zauvijek na otoku mrtvih"..
Tako je kojot uveo zakon prema kojemu se mrtvi nakon smrti vise ne vracaju u zivot. Da nije otvorio kosaru i pustio duhove da izidju, mrtvi bi se svakog proljeca vracali u zivot, kao sto se obnavljaju trava, cvijece i drvece.[You must be registered and logged in to see this image.]

Zašto detlić ima crvene grudi
(legenda naroda Skvomiš)

Nekada davno južni vetar duvao je tako jako svojim vrelim dahom da su mnoge životinje bile veoma nesrećne. Veverica je sazvala sastanak svih životinja da odluče šta im valja činiti. Posle duge rasprave odlučiše da pođu na jug i nađu dom južnog vetra.
Nakon dugog i teškog puta životinje su došle do podnožja strme, stenovite planine na čijem je vrhu bila velika tvrđava. Shvatile su da odatle duva južni vetar, ali planina je bila tako strma i visoka da nikako nisu mogle da se uspnu do tvrđave. Pokušavale su i pokušavale, ali nisu mogle da se popnu na vrh. To je uspelo samo Mišu jer je bio toliko mali da je neopaženo ušao u tvrđavu. Tamo je shvatio da južni vetar prave petorica braće. Primetio je, takođe, da su obesna braća do zuba naoružana mnoštvom lukova i strela.
Tiho i brzo Miš je pojeo strune na svakom luku. A kad su braća otišla na spavanje, napravio je duge merdevine od uvrnute konoplje i spustio ih niz planinu. Njima su se u tišini noći popele ostale životinje. Iako su se trudile da budu tihe, nespretni i teški Medved probudio je petoricu braće. Kada su videli da životinje nadiru u tvrđavu, braća su potrčala po svoje oružje, ali njihovi lukovi i strele bili su beskorisni. Morali su rukama da se bore protiv mnogo nadmoćnijih ljutih životinja. Nakon kratke borbe životinje su savladale četvoricu braće, ali peti je uspeo da pobegne. Do danas niko ne zna gde se krije. On i danas pravi vrući vetar, ali nema dovoljno snage da ikome naškodi.
Srećne životinje dogovorile su se da proslave pobedu. Zapalile su lukove i strele zarobljene braće i zaigrale oko vatre. Uživale su u plesu i svojoj pobedi. Samo Detlić nije želeo da igra. Zadovoljno je stajao ispred velike vatre satima gledajući u nju. Ostao je tako nepomičan toliko dugo da su mu prsa pocrvenela od toplote. Od tada detlići imaju crvene grudi.

Bitka sa zmijama
Bio jednom jedan čovjek koji nije bio dobar prema životinjama. Jednog dana, dok je lovio, naišao je na zmiju zvečarku. Odlučio je mučiti je. Držao joj je glavu pritisnutu uza zemlju i prikovao je komadom kore. Kad je bila zarobljena, počeo ju je mučiti.

«Borit ćemo se», rekao je i palio je zmiju dok nije uginula. Mislio je da je to dobra šala pa je tako, kad god je našao zmiju, činio isto.

Jednog je dana neki drugi čovjek hodao šumom kad je začuo čudan zvuk. Bio je glasniji od šuštanja vjetra dok puše nad vrhovima borova. Došuljao se bliže kako bi mogao vidjeti. Tamo, na čistini, bilo je puno zmija. Sakupile su se radi ratnog vijećanja. Slušao je u velikom strahu kako govore:

«Sad ćemo se boriti s njima. Djisdaah nas je izazvao i mi ćemo otići u rat. Za četiri ćemo dana ići u njihovo selo i ratovati s njima.»

Čovjek je otpuzao i što je mogao brže otrčao u svoje selo kako bi rekao što je čuo i vidio. Poglavica je poslao ostale da vide je li izvješće bilo istinito. Svi su se vratili u veliku strahu.

«Ahhh», rekli su. «Sve se zmije skupljaju kako bi išle u rat.»

Poglavica sela vidio je da nemaju izbora. «Moramo se boriti», rekao je i naredio ljudima sela da se pripreme za bitku. Izrezali su brdo stabala i zabili ih kao balvane oko sela. Od kolaca su sagradili rovove jedne blizu drugima kako zmije ne bi mogle ući. Kad je osvanuo četvrti dan, poglavica je naredio da se balvani zapale. Čim su to učinili, začuli su strašnu buku, kao jak vjetar u krošnjama drveća. Bila je to buka zmija koje su dolazile sikćući do sela radi bitke.

Obično zmije neće prići vatri, ali ove su zmije bile odlučne u svojoj osveti. Išle se ravno u plamen. Mnoge su od njih uginule, ali preživjele su zmije prepuzale preko mrtvih tijela i nastavile napredovati sve dok nisu stigle do drugoga rova kolaca.

Još jednom, poglavica je naredio da se drveni rovovi obrane zapale. No zmije su puzale ravno u plamen, sikćući svoju ratnu pjesmu, a preživjele su prepuzale preko tijela uginulih. Bio je to zastrašujući prizor. Stigle su i do drugog rova kolaca i premda su se ljudi hrabro branili, nije bilo koristi. Zmija je bilo još više nego uginulih i nisu se mogle zaustaviti. Uskoro su probile svoj put i kroz zadnji rov kolaca, a ljudi iz sela borili su se za svoje živote. Prvi čovjek kojeg je trebalo ubiti bio je Djisdaah, onaj koji je izazvao zmije na borbu.

Bilo je jasno da nikada neće moći dobiti ovu borbu. Poglavica sela vikao je zmijama koje su stigle do samoga ruba sela: «Počujte me, braćo moja! Predajemo vam se.

Jako smo vam naudile. Imajte milosti prema nama.»

Zmije su se zaustavile ondje gdje su bile i nastala je velika tišina.

Iscrpljeni su ratnici gledali u veliku vojsku zmija, koje su zurile u njih. Tada se Zemlja potresla i razlomila pred ljudima. Velika zmija, zmija veća i od najvećeg bora, kojoj je glava bila veća od velike dugačke kuće, uspravila se iz rupe u zemlji.

«Slušajte me», rekla je. «Ja sam poglavica svih zmija. Otići ćemo i ostaviti vas u miru složite li se s dvjema stvarima.»

Poglavica je pogledao u veliku zmiju i kimnuo glavom. «Složit ćemo se, Veliki Poglavico», rekao je.

«Dogovoreno je», rekao je Poglavica Zmija. «Ovo su dvije stvari. Prvo, uvijek se morate s poštovanjem odnositi prema mom narodu. Drugo, sve dok je svijeta, ni jednog čovjeka više ne smijete nazvati imenom Djisdaah.»

Tako je to bilo dogovoreno tada, a i danas je još tako.

Kukuruz i bizoni su bili izuzetno znacajni za Indijance i nije cudno da ih nalazimo u mnogim pricama koje se pripovedaju u plemenima Severne Amerike i obe, na razlicite nacine, naglasavaju vodu i rast biljaka kao glavnu brigu pustinjskih Indijanaca.
Ispricacu dve tipicne indijanske price. Prva potice iz Hopi-naroda:
Covek je nekada zivio u podzemnom raju. Ljudi bejahu bogati i sretni, sve dok nisu postali razuzdani. Za kaznu, u podzemlju se digla voda. Ljudi su pobegli sledeci Zenu-pauka i penjuci se uz trsku, dve vrste bora i golemi suncokret koji je dosezao iznad ruba vode. Dok se narod penjao na sigurno tlo, Ptica rugalica smestala je svakog u pleme. ALi se Ptica rugalica umorila i prestala pevati pre no sto su svi ljudi bili rasporedjeni, pa su zakasnili iznova pali u podzemlje, gde ide sve mrtvo. Ostali krenuse u potragu za izlazecim Suncem, belci krenuse na jug. Puebli (misli se na Pueblo Indijance) ostadose u sredisnjem delu, drugi se Indijanci upute na sever. Bilo je dogovoreno da kad jedni stignu do izlaska Sunca, drugi trebaju stati na mestu na kojem su se nasli. Belci, koji su stvorili konje da bi im bili od pomoci, prvi stigose na cilj. Kad su to ucinili, veliki pad zvezda obavesti o tome ostale, pa se Pueblo-narod i ostali Indijanci smestise tamo gde su se zatekli.

Zuni-narod pripoveda kako je njihove pretke, kad su izisli iz podzemlja, pratilo deset Kukuruznih devojaka, koje su prostom oku bile nevidljive. Devojke su cetiri godine putovale s plemenom, nevidljive i neznane, ali u Shipololou, mestu magle, otkriju ih vestice, daju im semenje razlicitih vrsta kukuruza i tikvi, i preobrazise ih u ljudski lik.
Zuni nastavise putovati, ali Kukuruzne devojke zaostanu u carobnoj kuci plesa, ciji su zidovi od cedrovine, ukraseni omorikama, plesuci sa svojim sjajnim klasovima s belim, poput perja listovima i kupajuci se u rosi.
Otkrili su ih lovci na jelene i odveli pred Zunije da im plesu, ali dok su plesale, svi su pozaspali. Dosao ih je gledati i Payatamu, mali bog svirac frule, koji cvecu poklanja pupoljke. Bio je ocaran Kukuruznim devojkama u plesu, a nadasve mu se svidela Zuta kukuruzna devojka, koja je bila najlepsa od njih deset. Kukuruzne devojke procitase njegove misli i zastrasene nastavise plesati sve dok i on nije zaspao, da bi potom pobegle na Izvor magle i oblaka. Pogodjeni strasnom gladju, Zuni su molili da se vrate, i najposle su ih nagovorili da dodju i ponovno im plesu.
Glad je prestala i otad se uvijek u Zuni-obredima slavila lepota i ples Kukuruznih devojaka...

Pleme Navaho dobija pola milijarde dolara od Vlade SAD za korišćenje njihove zemlje
Indijansko pleme Navaho dobiće 554 miliona dolara nadoknade od savezne američke vlade jer je dala u zakup deo njihove teritorije, najvećeg indijanskog rezervata u državi Arizoni, saopštile su danas lokalne vlasti.
Veliki deo zemljišta od 27.000 kvadratnih milja rezervata dat je u zakup za obradu zemlje, razvoj naftne i gasne industrije, rudarstvo i stanovanje. Međutim, taj plan zakupa se pokazao neuspešnim i vlada je odlučila da uruči novčanu nadoknadu indijanskom plemenu.
 



Američke vlasti su u aprilu sklopile ugovor s jednom firmom koja je počela čišćenje planine Lukačakaj u Arizoni gde se nalazi veliki uranijumski otpad i gde žive Navaho Indijanci.
 
Više od 50 rudnika uranijuma je napušteno u toj planini gde živi to indijansko pleme. Rudnici su posle nekoliko decenija rada zatvoreni bez prethodne dekontaminacije i čišćenja.
Lukačukaj je najveći planinski venac u Arizoni, gde živi 1.700 stanovnika, a 98 odsto njih čine Navaho Indijanci.