Indijanci

MALA VRANA (1810-1863)


Poglavica Mala Vrana bio je poznat kao jedan od najboljih lovaca u svom plemenu. Veoma mlad je postao vođa plemena, ali je već imao veliko ratno iskustvo. Ipak, načinio je najveću grešku u životu kao diplomata (mada je imao samo 21 godinu), kad je potpisao sporazum o ustupanju teritorije bijelcima. Mala Vrana je već neko vrijeme optuživan za sve nesreće svog plemena i nadao se da će povratiti ugled i bar dio teritorije ukoliko ih bude lično predvodio u ratu protiv bijelaca. U to vrijeme vodio se građanski rat, pa je borba bila bespoštedna. Poginuo je u pokušaju da se ušunja u Sent Pol i sa gradonačelnikom Remsijem sklopi primirje. Tijelo poglavice, kome je navodno puška opalila sama, identifikovano je zahvaljujući dva puta polomljenoj ruci. Ta ruka i poglavičin skalp i danas se mogu vidjeti u zbirci Historijskog društva Minesote.

TUPI NOŽ (1820-1879) poglavica Čejena



Tupi Nož je ime koje je dobio kao mlad ratnik kad je uspio nožem da ubije grizlija. Čejeni su poticali iz hladnih i suvih predjela Montane i sjeverne Dakote, a smjestili su ih u rezervat u ravnici gdje su vladali vlaga i vrelina. Našli su se u predjelima u kojim su divlje životinje gotovo istrebljene. Malarija je desetkovala pleme, a vlada im je obezbjeđivala samo kosti, i to nedovoljno. Jednog dana Tupi Nož je odlučio da se vrate u zavičaj, ali su ih usput opkolili vojnici i sproveli u tvrđavu Robinson. Muškarci su bačeni u zatvor, a žene su držane u logoru. Očajne Indijanke pozvale su muškarce da umru u borbi jer je pleme ionako umiralo. Doturile su im nešto pušaka i noževa. Borili su se dok im je nestalo municije, a onda su ustali i ponosno poginuli. Majke su čak podizale svoju djecu u vazduh da bi bila ubijena.

Tako su izginuli Čejeni.

ONAJ KOJI KOCKA NA DVA ULOGA (1743-1807) poglavica Mohoka


Tajendenega (Onaj koji kocka na dva uloga) ili Džozef Brant, engleska varijanta imena koje je prihvatio, bio je najpoznatiji poglavica Mohoka i svog vremena. Prozvali su ga monstrumom zbog pokolja doseljenika na teritoriji koja je pripadala njegovom plemenu. Od 15. godine borio se u francusko-indijanskom ratu zaradivši srebrnu medalju za uslugu od Britanaca, koji su tada zastupali prava Indijanaca. Čak je završio fakultet u Dartmutu gdje se oženio sa bjelkinjom. Diplomatski je koristio neslogu između Francuza i Britanaca da osigura koncesije za svoj narod. Želio je da obezbijedi miran i bezbolan prelazak iz jedne kulture u drugu.

Nije doživio da njegovim sunarodnicima bude zabranjeno da pričaju svoj jezik u školama gdje su prisiljeni da postanu hrišćani.

BIK KOJI SJEDI (1831-1890) poglavica Sijuksa


U djetinjstvu se zvao Slonhe (Spori), da bi zaslužio drugo ime kao duhovni vođa i poglavica Sijuksa. U najslavnijoj bici indijanskih ratova kod Litl Big Horna pobijedio je pukovnika Kastera. Ipak su ubrzo morali da pobjegnu u Kanadu. Bik Koji Sjedi vratio se nekoliko godina kasnije, dobivši pomilovanje od američke vlade. Ostatak života je proveo u cirkusu Bafalo Bila, gdje je glumio sebe za šaku dolara i, kako se priča, psovao posjetioce na svom jeziku. Ubijen je u rezervatu kada je vlada pokušala da ga uhapsi, vjerujući da je povezan s ustaničkim pokretom Ples duhova. Ipak je umro kao ratnik i ubio 12 vojnika prije nego što je poginuo. Dvije nedjelje kasnije američki vojnici su kod mjesta Vunded Ni (Ranjeno Koljeno) popalili čitava sela Sijuksa, pobivši i žene i djecu. To je bio jedan od najokrutnijih pokolja u povijesti Amerike koji je konačno ugušio svaki otpor ratnika.

DŽERONIMO (1829-1909) poglavica plemena Apači


Poznat kao Gojale (Onaj Koji Zeva), najpoznatiji je poglavica plemena Apači. Posljednji indijanski poglavica koji je pružao otpor "bijelom čovjeku" bio je GERONIMO(1829.-1909.), iz plemena CHIRICAHUA APACHE.Geronimo je predvodio napade u jugozapadnim državama i MEKSIKU.Konačno su ga uhvatili i prognali na FLORIDU.Kasnije je pušten i postao je slavan Više od 30 godina se uspješno borio protiv meksičke i američke vojske. Kad je meksička vlast ponudila pare za skalpove Apača, Džeronimo je otpočeo surove napade. Iako uhapšen 1886. i smješten u rezervat, doživio je 80 godina. Čak je prešao na hrišćanstvo, ali su ga zbog kockanja izbacili iz Crkve. Preživljavao je prodajući razglednice i suvenire. Harlin Džeronimo, direktan potomak Džeronima, tužila je neslavnu organizaciju "Lobanja i kosti" da su ukrali lobanju i nekoliko kostiju iz Džeronimove iz grobnice. Priča se da je među članovima i Džordž Buš, a da im lobanja služi kao pehar. Vođe Apača su 2000. imale dogovor da povrate mošti velikog ratnika u razmjenu za kompromitujuće fotografije ceremonija ovog tajnog društva.

Na kraju su dobili samo lobanju indijanskog djeteta!

LUDI KONJ (1840-1877) poglavica Oglala Lakote


Najslavniji indijanski vojskovođa poglavica Oglala Lakote bio je strah i trepet među vojnicima američke vojske. Postao je pravi gerilac koji je navlačio bataljona u klance, često glumeći povredu ili bijeg koji bi osilio vojnike da pojure za njim. Još u mladosti se pokazao kao vješt ratnik. Dok je bio u lovu, savezničko selo je napao neprijatelj. Uspio je da ga odbrani sa šakom ratnika zasluživši čak tri žene! Tada je još bio poznat kao Čaoha (U Divljini), ali njegova sposobnost vojskovođe stavila ga je na čelo ujedinjenih plemena, ispunivši predskazanje koje je sam prorekao u viziji još kao mladić. Američka vojska je pretrpjela seriju gubitaka, svaki put dotučeni do nogu. Najpoznatija pobjeda je bila nad generalom Kasterom.


interesantniindijanci.webnode.com

10 citata indijanskog poglavice Sijuksa koji će vas naterati da razmislite o današnjem društvu

[You must be registered and logged in to see this image.]
Luther Stojeći Medvjed

Luther Stojeći Medvjed je bio Oglala Lakota Sijuksi poglavica koji je, uz rijetke druge kao što su Charles Eastman, Crni Wapiti i Gertrude Bonnin, zadržao način života autohtonih ljudi Velike Ravnice prije i tijekom dolaska, a i naknadnog širenja europskih pionira.

Odgajan je u tradiciji svojih ljudi do jedanaeste godine, nakon toga je obrazovan u Carlisle Indian Inustrial Boarding School u Pennsyvaniji, gdje je naučio engleski jezik i engleski način života. (Iako je Carlisle Nacionalni Povijesni Spomenik, zapamćeno kao mjesto kontroverze u krugovima domorodaca.)

Poput njegovih navedenih suvremenika, njegovi domorodački korijeni su bili duboki, ostavivši ga u jedinstvenoj poziciji da bude „kanal“ između kultura. Iako njegovo kretanje kroz svijet bijelaca nije bilo bez „uspjeha“ – imao je brojne filmske uloge u Hoollywoodu – njegova ustrajna ostavština je bila zaštita načina života njegovih ljudi.

Do svoje smrti objavio je 4 knjige i postao vođa na čelu progresivnog pokreta usmjerenog na očuvanje baštine i suvereniteta domorodaca Amerike i tako postao poznat kao snažan glas u obrazovanju bijelaca o načinu života domorodaca Amerike.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Evo dakle 10 citata velikog poglavice Sijuksi Indijanaca znanog kao Stojeći Medvjed koji će sigurno dovesti u pitanje puno toga što mislite da znate o „modernoj“ kulturi.

1. Hvale, laskanje, pretjerana pristojnost i profinjene, visoko zvučne riječi nisu bile dio Lakota pristojnosti. Pretjerane manire su se smatrale neiskrenim i stalni govornik se smatrao nepristojnim i nepromišljenim. Razgovor nikad nije bio započet odjednom ili na užurban način.

2. Djecu su učili da se prava pristojnost definira akcijama, a ne riječima. Nikada nisu smjeli proći između vatre i starije osobe ili posjetitelja, govoriti dok su drugi govorili ili ismijavati onesposobljenu ili unakaženu osobu. Ako je dijete nepromišljeno pokušalo to napraviti, roditelj bi ga odmah, tihim glasom, ukorio.

3. Šutnja je bila značajna kod Lakota naroda i davanje prostora šutnji prije razgovora je bilo rađeno u praksi istinske pristojnosti i obazirući se na pravilo da „misao dolazi prije riječi“, kako usred tuge, bolesti, smrti ili nesreće bilo koje vrste tako i u prisutnosti istaknutih i ‘velikih’, šutnja je bila znak poštovanja. Strogo pridržavanje ovog načela dobrog ponašanja je bez sumnje razlog zašto je bijelac ovo lažno karakterizirao kao stoičko ponašanje. On se smatrao mutavim, glupim, ravnodušnim i neosjetljivim.

4. Nismo razmišljali o velikim otvorenim ravnicama, prekrasnim brežuljcima, zavojitim potocima s zapetljanim tokom, kao „divljim“. Samo je bijelcu priroda bila „divljina“ i samo je njemu bila „zaražena divljim“ životinjama i „divljim“ ljudima. Za nas je to bilo pitomo. Zemlja je bila bogata i bili smo okruženi blagoslovima Velike Tajne.

5. Sa svim stvorenjima zemlje, neba i vode postojao je aktivni princip. U životinjskom i ptičjem svijetu je postojao bratski osjećaj koji je činio Lakota sigurne među njima. Neki su Lakota narodi postali toliko bliski sa svojim pernatim i krznatim prijateljima da su u istinskom bratstvu govorili zajednički jezik.

6. Ovaj koncept života i njegovih odnosa je bio humanizacijski i dao je Lakota narodu trajnu ljubav. Ispunilo je njihovo biće s radošću i tajanstvenošću života, dalo im je poštovanje za sav život, napravilo je mjesto za sve stvari u postojanju s jednakom važnosti za sve.

7. Za kožu je bilo dobro da dotakne zemlju i stari ljudi su voljeli skinuti svoje mokasine i hodati golim nogama po svetoj zemlji. Stari Indijanac još uvijek sjedi na zemlji umjesto da se osloni dalje od snage davanja života. Za njega, sjediti ili ležati na tlu je značilo moći razmišljati dublje i osjećati snažnije. Može vidjeti jasnije u tajnama života i približiti se u srodstvu s drugim životima.

8. Sve je posjedovalo osobnost, samo se ona u svom obliku razlikovala od naše. Znanje je bilo svojstveno u svim stvarima. Svijet je bio knjižnica, a njegove knjige su bila kamenja, lišće, trava, potoci i ptice i životinje koje dijele, podjednako s nama, oluje i blagoslove zemlje. Naučili smo raditi samo ono što student prirode uči, a to je da osjeća ljepotu. Nikada nismo grdili oluje, žestoke vjetrove, i oštri mraz i snijeg. To raditi znači pojačavati ljudsku uzaludnost pa čemu god da dođe prilagodili smo sebe, uz pomoć više truda i energije ako je bilo potrebno, ali bez prigovora.

9. Stari Lakota je bio mudar. Znao je da čovjekovo srce, daleko do prirode, postaje tvrdo. Znao je da nedostatak poštovanja za rastuće, žive stvari ubrzo dovodi do nedostatka poštovanja i za ljude te je zato držao svoju djecu blizu utjecaja prirode.

10. Civilizacija mi je nametnuta i nije doprinijela niti trunčicu mojoj ljubavi prema istini, poštenju i velikodušnosti.

Nadam se da su vas neki od ovih citata dotakli i utjecali na vas onako kako su utjecali na nas. Čini se da bi našoj modernoj kulturi koristilo malo smjernica iz ove drevne mudrosti.

(Izvor: Atma.hr)

Neka plemena Siouxe su nazivali 'rezači vratova' , tako su ih Vrane nazivali Mar-an-sho-bish-ko u značenju "cutthroats.", Komanči T�yetch�ske, Arapaho Indijanci Natni ili Natnihina, Caddo Indijanci (Tsaba'kosh ili Ba-akush',) sve u istom značenju (' "cutthroats.'); Ute Indijanci zvali su ih P�mpe Chyimina (ili Hand Cutters), sami sebe ('službeno') kao plemena saveza zovu Ocheti shakowin = "Seven Council Fires"

Istorija

Siouxe isprva nalazimo u području pirinčanih polja u Minnesoti, a naročito se navode jezera Mille Lacs. Indijanci iz ovih krajeva (Menominee, Chippewa i Siouxi) želi su ovu biljku i koristili je u prehrani. Borba za prevlast nad poljima pirinča između Chippewa i Siouxa dovela je do progona Siouxa iz tih krajeva. Oni reku Missouri prelaze prije 1750. Na području Black Hills-a nalazimo ih 1765.

1862. Mala Vrana (Little Crow) napravio je pokolj u Minnesoti pobivši 700 naseljenika i 100 vojnika. Kasnije su još dva datuma veoma značajna u njihovoj istoriji. To je pobeda Bika Koji Sedi (Sitting Bull, ili Tatanka Yotanka) koji je 1876. sa svojim Siouxima i još nekim saveznicima potukao armiju generala Custera i mnogobrojnih dragovoljaca na reci Little Bighorn. Ovoj bitki prethodila je i malo spominjana borba na Devils Toweru. Ovde su veoma žestok otpor priredili manje pokretni starci koji nisu mogli pratiti tempo plemena. Bik Koji Sedi tražio je najpovoljniji položaj za pružanje otpora dobro-opremljenoj američkoj vojsci. Drugi značajan ali tužan događaj zbio se 1890., kada je izvršen veliki pokolj nad plemenom Miniconjou, u kojemu su najviše stradali žene i deca. Ovaj događaj baca veliku ljagu na američku istoriju, poznat je kao Wounded Knee Massacre. Čest moto članova AIM-a (American Indian Movement) je 'remember Wounded Knee'. Siouxi danas žive po rezervatima u Sjedinjenim Državama i Kanadi.

Običaji

Siouxi su tipično pleme prerijskih Indijanaca, lovaca na bizone. Njihova najkarakterističnija nastamba je kožni šator tepee. On se lako sklapa i rasklapa i prenese na drugo mesto i ponovo postavi. Bizon, glavna lovina, koristi se za hranu, izradu nastambi, odeće, pokrivača, tetiva za lukove, i drugih sitnih stvari. Od bizona se nije ništa bacalo. Uništenje ovih životinja dovodi do gladi među stanovnicima prerija kao što su Indijanci Blackfoot, Arapaho, Cheyenne, Kiowa i drugi. Konačna posledica bila je mržnja prema belcima i rat. Izgubiši izvor hrane Indijanci postaju zavisni od pomoći koju im daje vlada. Oni moraju prepuštati svoju zemlju državi ili je prodavati u bescenje. Konj je još jedan simbol kulture i Siouxa i drugih prerijskih skupina. Konj je simbol bogatstva, za njega se kupuju žene; čovek bez konja je nito i ništa, on nema nikakvog ugleda.



7 Vatara Siouxa:

1) Teton (Lakota ili Teton). 7 plemena:


1.Blackfeet (Sihasapa). Na rezervatu Standing Rock, nešto na Cheyenne River Reservation. 6 bandi: Sihasapakhcha, Kanghishunpegnaka, Glaglahecha, Wazhazhe, Hohe, Wamnughaoin.

2. Brul�. Na rezervatima Rosebud i Lower Brule, nešto na Standing Rock Reservation. Bande: Iyakoza, Chokatowela, Shiyolanka, Homna, Shiyosubula, Kanghiyuha, Pispizawichasha, Waleghaunwohan, Wacheunpa, Shawala, Ihanktonwan, Nakhpakhpa, Apewantanka.

3. Hunkpapa. Na rezervatu Standing Rock. 7 bandi: Wakan (holy person), Chegnakeokisela (half breechcloth people), Talonapin (fresh meat necklace people), Cheokhba (sleepy kettle), Chankaokhan (sore backs), Tinazipeshicha (bad bows), Chantaapeta (fire heart)

4. Miniconjou. Najpoznatiji im je bio poglavica Bigfoot. Ubijen na mestu Ranjeno Koleno, veliki deo plemena izmasakriran je 29. decembra 1890. Danas žive na rezervatu Cheyenne River sa bandama Itazipco, Sihasapa, i Oohenonpa, nešto na Standing Rock Reservation.

5. Oglala. Na rezervatu Pine Ridge, nešto na Standing Rock Reservation. Sastoje se od 7 bandi. Payabya, Tapishlecha, Kiyuksa, Wazhazha (Pine Ridge Reservation), Iteshicha, Oyukhpe, Waglukhe (Uglavnom na Pine Ridge Reservation i nešto na Rosebud).

6. Sans Arcs (No Bows, Itazipacola). Rezervat Cheyenne River, nešto i na Standing Rock Reservation. 6 bandi: Shinalutaoin (scarletcloth earring), Wolutayuta, Mazpegnaka (wear metal in the hair), Tatankachesli (dung of a buffalo bull), Shikshichela (bad ones of different kinds), Tiyopaoshanunpa (smokes at the entrance to the lodge).

7. Two Kettle (Oohenonpa, Oohenunpa) Na rezervatima Cheyenne River i Rosebud. Dvije bande: Oohenunpa, Lawakhota.


Santee Sioux:

2) Mdewakanton. Santee Reservation, Nebraska. 12 bandi: Kiyuksa, Ohanhanska, Tacanhpisapa, Anoginajin, Tintaotonwe, Khemnichan, Kapozha (Kaposia), Magayuteshni, Mahpiyamaza, Mahpiyawichasta, Kheyataotonwe, Taoapa.

3) Sisseton. Na rezervatu Sisseton, South Dakota, dio na Devil�s Lake Reservation, North Dakota. Dakota. 6 bandi: Witawaziyataotina, Itokakhtina, Kakhmiatonwan, Maniti, Keze, Chankute.

4) Wahpekute. Fort Peck Reservation, Montana. Dvije bande: Inkpaduta, Wamdisapa.

5) Wahpeton. Devil�s Lake Reservation, North Dakota, dio na rezervatu Sisseton, 10 bandi: Inyancheyakaatonwan, Takapsintonwanna, Wiyakaotina, Otechiatonwan, Witaotina, Wakpaatonwan, Chankaghaotina, Inkpa, Mdeiyedan, Inyangmani

Yankton Sioux:

6) Yankton. Na rezervatu Yankton, South Dakota. 8 bandi: Chankute, Chagu, Wakmuhaoin, Ihaisdaye, Wacheunpa, Ikmun, Oyateshicha, Washichunchincha.

7) Yanktonai. Na rezervatu Standing Rock i Fort Peck. 13 bandi:Wazikute (dali su porijeklo Assiniboinima), Takini, Shikshichena, Bakihon, Kiyuksa, Pabaksa (Devil�s Lake Reservation), Putetemini, Shungikcheka, Takhuhayuta, Sanona, Ihasha, Iteghu, Pteyuteshni.

Upper Yanktonai: Wazikute, Takini, Shikshichena, Bakihon, Kiyuksa, Pabaksa. Ostali su Lower Yanktonai.

Obrnuto od - Sunca



Prizor je bio istovremeno veličanstven i čudnovat, u svakom slučaju, nezaboravan. Kraj je aprila i, sa pomešanim osećanjima da prisustvujemo snimanju nekog vesterna i da smo uplovili u bure istorije - usred savremene Amerike - stižemo u PIT arenu Univerzitetskog centra Nju Meksiko. Opkoljeni smo šarenilom boja i okruženi zvucima nesvakidašnjih ritmova. Samo novinarska propusnica uspeva da nas kroz masu raznobojnog perja, iscrtanih lica, božanstvenih kostima, „progura“ do srca arene gde - tačno u podne - uzbuđenje dostiže vrhunac.

Sve kamere znatiželjnih posetilaca arene moraju da se ugase, noga „stranaca“ da ostane zakovana za tribine, dok se ovalna pozornica u podnožju pretvara u svetilište na koje sa svih bočnih otvora počinju da se slivaju najstariji stanovnici američkog kontinenta. Stižu američki Indijanci, ili kako ih u SAD još zovu, Amerikanci starosedeoci - na čelu sa velikim poglavicama.
Prisustvujemo najvećem svetskom godišnjem okupljanju američkih Indijanaca u Sjedinjenim Državama. U saveznu američku državu Nju Meksiko na „Pauvau“, kako se naziva ovaj grandiozni skup, pristiglo je više od 150.000 ljudi, da bi pratilo ritualne plesove i pesme oko 3.000 izvođača, američkih Indijanaca iz preko 500 severnoameričkih plemena.

Po obodu pozornice arene, oko tradicionalnih indijanskih instrumenata, ogromnih bubnjeva, raspoređene su u krug grupe bubnjara, obavezni pratioci svih ritualnih plesova. U kostimima „načičkanim“ simbolikom, utkanom u svaki detalj odeće, u boje na licu, pokrete, zvuke i prateći ritam bubnjeva, na pozornici arene - koja je pretvorena u sveto mesto, gde noga stranca ne sme da stupi - smenjuju se - i među sobom nadmeću - plesači. Izvode ritualne plesove. O značenjima i simbolici nerado govore strancima, a takvima smatraju i belce koji se već generacijama nazivaju Amerikancima. „Pauvau“ je za Indijance svetinja.
Indijanci imaju igru za gotovo svaku priliku - za rat, za lov, da prizovu kišu, za dobru žetvu, da pozdrave dolazak novog godišnjeg doba.

Prate je obavezno bubnjevi, neke vrste sviralai pesma, i imaju verski i ceremonijalni značaj. Koraci indijanskih plesova nisu jednostavni. U davna vremena muškarci i žene su igrali odvojeno, različite korake na isti ritam. Posle susreta sa belcima, počeli su da igraju zajedno. Plesači se obično kreću u smeru obrnutom od kretanja sunca, a kada igraju zajedno, žene su u unutrašnjosti kruga.
Spremni da nam govore o svojoj filozofiji života, pogledu na savremeno američko društvo, i svojoj (ne)prilagođenosti njemu, Indijanci istovremeno pažljivo neguju, čuvaju i sa kolena na koleno - često bez ikakvih pisanih dokumenata - prenose običaje, tradiciju i iznad svega, možda, istoriju.

Delili su sa nama priče o plemenskom životu, načinu na koji se bore da povrate svoju zemlju, rezervatima, predrasudama koje ih, smatraju, neopravdano prate, problemima i načinu opstanka. Ipak, o nekim delovima svoje istorije, posebno o susretu sa došljacima, belcima i ritualima ljubazno, ali odlučno odbijaju da pričaju.
Ono što su nam izražavali naši indijanski sagovornici u Nju Meksiku - profesori, novinari, predstavnici vlasti, poslovni ljudi - bila je želja da shvatimo njihov položaj u SAD, njihovu vezanost za zemlju koju žele da vrate, da ih ne povezuju sa „jeftinim“ predrasudama o nasilju, drogi i neradu u rezervatima, da pokažu osobenost svog pogleda na svet i potrebu svoje borbe za suverenitet.

ŠTA JE „PAUVAU“

SVOJEVREMENO, „Pauvau“ je bio Savet Indijanaca na kome su raspravljali o problemima plemena ili se okupljali uoči velikog lova. Ovaj termin kasnije je ušao u upotrebu i van indijanske sredine, i danas se u SAD koristi kao oznaka za skup moćnika.

KOSA I PERJANICE

Za Indijance kosa je bila i ostala ponos i radost. I danas često Indijanci nose dugu kosu. Neki su verovali da je kosa povezana sa misterijom života i pažljivo su vodili računa da nijedna dlaka ne dopadne u ruke neprijatelja. U ranija vremena svako pleme se razlikovalo po onome šta su nosili na glavama. Dakota Sijuksi su nosili perje orla, Čiroki neku vrstu turbana.

Citat :

Ako razgovaraš sa životinjama, i one će razgovarati s tobom i tako ćete se međusobno upoznati. Ako ne razgovaraš s njima, nećeš ih upoznati, a ono što ne poznaješ, toga se bojiš. Ono čega se bojiš, to uništavaš. (Poglavica Dan George, Salish)

Citat :

Ja sam Shawnee. Moji su preci bili ratnici. Njihov sin je ratnik. Od njih uzimam samo svoje postojanje. Od svog plemena ne uzimam ništa. Sam sam izgradio sebe ovakvim kakav jesam. (Poglavica Tecumseh, Shatvnee)

Kletva američkih Indijanaca: Beli ljudi su pobili „Čuvare Zemlje“ i zato će nestati
re nego što su Evropljani došli u Ameriku, procenjuje se da je tamo živelo između 1,2 miliona i 12 miliona Indijanaca. Sada Indijanaca ima manje od 250.000 zbog masovnog ubijanja, genocida, bolesti, ropstva i samoubistava.
Ovi ljudi su nesumnjivo mnogo propatili. Neko bi čak mogao reći da je to jedna od najstrašnijih stvari koja se desila jednom stanovništvu u istoriji sveta. Ipak, toj tragediji se pridaje mnogo pažnje. Zašto?
Ne samo da su pobijeni Indijanci, već i njihovi običaji, tradicije i spiritualnost. Možda je to bio drugi glavni razlog za genocid?
Ovi ljudi su bili istinski povezani sa Majkom Prirodom i često su nazivani Čuvari Zemlje. Oni su naučeni da „lagano hodaju po Zemlji i žive u ravnoteži i harmoniji“.
Da je više Indijanaca živo danas, možda Zemlja ne bi bila u tolikom haosu u kakvom se nalazi. Svi bi mogli imati koristi od usvajanja drevnih spiritualnih učenja Indijanaca.
„Pre nego što su naša bela braća došla da od nas naprave civilizovane ljude, nismo imali nikakve zatvore. Upravo zbog toga nije bilo delinkvenata. Bez zatvora ne može biti delinkvenata. Nismo imali ni brave niti ključeve i zbog toga među nama nije bilo lopova. Kada je neko bio toliko siromašan da nije mogao da priušti konja, šator ili ćebe, dobio bi ono što mu treba kao poklon. Bili smo suviše necivilizovani da bismo pridavali važnost civilizovanom vlasništvu. Nismo znali za novac i vrednost ljudskog bića nije bila određena njegovim bogatstvom. Nismo imali pisane zakone, advokate niti političare, te nismo mogli da varamo jedni druge. Bili smo stvarno u lošem stanju pre nego što su belci došli i ne znam da objasnim kako smo uspeli da upravljamo osnovnim stvarima koje su (kako su nam rekli) neophodne za civilizovano društvo“ – Džon Hromi Jelen Sijuks Lakota.
„O Veliki duše, pomozi mi da uvek govorim istinu tiho, da slušam otvorenog uma kada drugi pričaju i da se setim mira koji se može pronaći u tišini“ – Molitva Čirokija.
„Mir i sreća su dostupni u svakom trenutku. Mir je u svakom koraku. Hodaćemo s rukom u ruci. Ne postoje politička rešenja za spiritualne probleme. Setite se: ako je Stvaralac nešto stavio na neko mesto, onda se to nalazi na pravom mestu. Duša ne bi imala dugu da oči nemaju suze. Kažite svojim ljudima da su nas pomerili pet puta otkad smo obećali da se nećemo pomerati“ – Indijanski poglavica.
Alana Ketler

Američki starosedeoci (engl. Indigenous peoples of the Americas), nazvani i Indijanci (izuzev Eskima i Aleuta),[1] su narodi koji su od praistorije nastanjivali krajeve od arktičke Kanade i Aljaske do Ognjene zemlje (šp. Tierra del Fuego) u Čileu i Argentini, koji se međusobno razlikuju po jezicima, kulturi i fizičkom izgledu.

Većinom su to lovačko-sakupljačka društva. U najrazvijenije narode sa ovog podneblja, koji su uspeli podići visoko razvijene civilizacije, spadaju narodi Olmeka, Tolteka, Maja i Asteka iz Meksika i Inka iz Perua. I danas mnogi od njih žive u rezervatima, posebno u Kanadi, SAD i Brazilu.
Za većinu starosedelačkih naroda Amerika dugo je korišćen zajednički naziv Indijanci, izuzetak su bili Eskimi i Aleuti. Ovo ime su dobili po Indiji jer su doseljenici pogrešno mislili da se radi o obali Indije, a ne o novootkrivenom kontinentu Americi. Kolumbo je, prilikom tzv. „otkrivanja Amerike”, mislio da je stigao u Indiju i zato je ljude sa kojima je dolazio u dodir nazivao Indijancima (šp. indios). Stanovnici SAD-a ih u novije vreme službeno više ne nazivaju Indijancima (engl. Indians) nego američkim domorocima odnosno starosedeocima (engl. Native Americans). Naziv crvenokošci (engl. Redskins ili franc. Peaux-Rouges) je uvredljiv.
Savremeni Indijanci su većinom zvanično hrišćani, ali se drže i domorodačkih verovanja i običaja. Oko 30.610.387 govori neki od domorodačkih jezika kao materinski, a mnogi su asimilovani te govore samo engleski, španski, portugalski, francuski ili holandski. Najrasprostranjeniji domorodački jezik je kečua (jezik drevnih Inka) koji danas govori oko 10.000.000 ljudi. U SAD-u su pod imenom američki domoroci (engl. Native Americans), a u Kanadi pod imenom prve nacije (engl. First Nations) zajedno pobrojani Indijanci i Eskimi. U podacima o Grenlandu misli se na Eskime. Domorodačko stanovništvo je sasvim izumrlo (od bolesti, ropstva i ubojstava) na području današnjih karipskih država (Antigva i Barbuda, Bahami, Barbados, Kuba, Dominikanska Republika, Grenada, Haiti, Jamajka, Portoriko, Sent Kristofor i Nevis, Sent Lucija, Trinidad i Tobago). Domoroci su sasvim izumrli i u Urugvaju[2] i u velikim delovima Argentine (Patagonija, Ognjena zemlja).

Nepoznato je koliko je domorodaca živelo na američkom kontinentu u času Kolumbovog dolaska. Procene se kreću od manje od 10.000.000 do više od 100.000.000. Danas na američkom kontinentu živi oko 52.000.000 Indijanaca, oko 125.000.000 mestika i oko 801.000 zambosa.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Izložba "Sveto nasljeđe. Edward S. Curtis i sjevernoamerički Indijanci" bit će otvorena večeras u 19 sati u Gliptoteci HAZU. Riječ je o 60 fotografija s početka 20. stoljeća, putujućoj izložbi koju organizira veleposlanstvo SAD-a, u suradnji s muzejskim fundusom za fotografiju Christopher Cardozo u kojoj se nalazi veći dio negativa od 40 tisuća sačuvanih o toj temi, projekta poznatog američkog autora i njegova dijelom nedovršena projekta.

Za puno dovršenje te opsesivne teme koju si je zadao za života i zbog koje mu je, zabilježeno je, stradao i brak i zdravlje, izračunato je da bi trebalo oko 50 ljudi.

Fotografije su estetski izvrsne, ponekad je riječ i o fotografikama, a sepija omogućava pogođeno nijansiranje, no u etnološkom pogledu u pozadini ovih fotografija niz je kontroverznih momenata. Naime, kada je fotograf rođen (1868. godine u Wisconsinu) Indijanci su živjeli u teškim uvjetima, a na njegovim fotografijama djeluju izvanvremenski i ne daju se naslutiti nikakvi problemi. Negativne kritike govore o tome kako je podržavao stereotipe jer je za potrebe fotografije plaćao Indijance da obuku odjeću koju u stvarnosti više nisu nosili ili da pokažu rituale koji više nisu postojali. Zabilježeno je kako je princeza Angelina, kći poglavice Sealtha (po kojemu je američki grad Seattle dobio ime), rekla kako radije pozira njemu nego da radi u polju za isti honorar.

Pozitivne kritike usmjerene su prema tome kako je on bio zadivljen Indijancima i njihovom duhovnošću koja se krila upravo u ritualima, ali i činjenici da je živio s pojedinim plemenima i oni su mu vjerovali. Pod utjecajem je umjetničke fotografije Alfreda Stieglitza i formu stavlja u prvi plan.

U vrijeme kad je odrastao, ostalo je zabilježeno kako su se novine najbolje prodavale "krvavim" pričama o Indijancima. Romantične, piktorijalne slike oštro su se protivile ideji o njima kao o divljacima. Na njima je ipak odlučio ignorirati misionare koji ih nasilu pokrštavaju. Curtis je zapravo bio u utrci s vremenom koje je već bilo izgubljeno.
Patricia Kiš

„Mudar čovek duboko veruje u tišinu – znak savršene ravnoteže. Tišina je potpuna uravnoteženost tela, uma i duha. Onaj ko uspe ostati miran i netaknut olujama postojanja – da mu list ne zatreperi na stablu, niti se mali talas pokrene na površini sjajnog jezera- ima po shvatanju mudraca savršen način života. Tišina je temelj karaktera.

Tišina i strpljenje, ljubav prema prirodi i sam način bitisanja – kao vrhunske životne mudrosti koje donose unutrašnji mir, usklađenost sa sobom, drugima i okolinom, te jedinstveni etički kod – prepun milosrđa, empatije, poziva na poštenje, iskrenost, poštovanje prema svemu i svima, miljama daleko od sveta razularene pohlepe, sebičnosti, laži i nasilja, činili su bit i lepotu jednog jedinstvenog naroda koji je težio miru, ljubavi, ravnoteži i pomirenju, prateći u tišini i čistoti srca svoj unutrašnji glas mudrosti predaka. Njihovi običaji, mitovi i legende, način na koji su se ophodili prema sebi, svojim precima, mrtvima, svim živim bićima i svemu što uopšte postoji, govore nam o njihovoj autentičnosti, neponovljivosti, iskrenosti, poštenju i specifičnom pogledu na život i svet.

„Sve što Indijanac radi je u krugu, a to je zato što snaga sveta uvek deluje u krugovima, i sve pokušava biti okruglo. Nebo je okruglo, a čuo sam i da je Zemlja okrugla, a takve su i sve zvezde. Vetar, kad je najmoćniji, vitla. Ptice grade gnezda u krugovima, jer njihova je vera isto kao i naša. Čak i godišnja doba u svojoj smeni čine veliki krug i uvek se ponovo vraćaju tamo gde su bila. Čovekov život je krug od detinjstva do detinjstva. I tako je u svemu u čemu se kreće snaga”.

Kada su Indijanci davali imena – bilo ljudima, mestima ili pojavama, činili su to sa čudesnom merom, kreacijom i suptilnošću, pogađajući direktno u suštinu stvari. Svakim nazivom dobijali ste u par reči suštinu čoveka ili pojave na koje se ime odnosilo, punu deskripciju njegovih osobina i karaktera, na najsažetiji i najpronicljiviji mogući način. Vreme je pokazalo da je jedna od najvećih i bitnih indijanskih zaostavština bio upravo njihov jezik. Prvi evropski kolonisti usvojili su mnogo reči iz preko 20 jezika algonkinske grupe naroda: naziva raznih vrsta hrane i životinja(rakun, oposum). U druge poznate indijanske reči spadaju: kokus (politički skup), mokasine (obuća), tobogan, totem i tomahavk (sekira). Najuočljiviji su indijanski toponimi- u koje spadaju i nazivi 26 od 50 američkih država. Na primer ime Teksas potiče iz jezika Kado i znači prijatelj, saveznik. Tenesi je dobio ime po selu plemena Čiroki, a Ohajo je reč Irokeza za dobru reku. Masačusets je ime plemena koje je živelo u okolini istoimenog zaliva, a Vajoming potiče od algonkinskih reči koje znače u velikoj ravnici. Ime grada Čikaga na jeziku algonkina znači mesto na kome raste luk, a Mississippi na jeziku plemena Čipeva znači Velika reka.

Reč tomahavk je verovatno iz pohatanskog – tamaham, što znači on seče. Tomahavk je bio hladno oružje, sekira, izvorno Algonkina. Što se nekih od autentičnih indijanskih običaja tiče, interesantno je spomenuti da su koristili dim za čišćenje duha. Sagorevanje biljaka za emotivno, psihičko i duhovno očišćenje je običaj u mnogim religijama i duhovnim grupama. Čuvena indijanska „lula mira” je svojevrsni ceremonijal koji su praktikovali nakon sukoba i sklapanja primirja. Skalpiranje neprijatelja kao vrsta trofeja je običaj koji se pripisuje obično Indijancima, međutim, zanimljivo da su oni taj običaj preuzeli upravo od belih doseljenika iz Evrope. U vezi sa tim se još jedanput postavlja ključno pitanje: ko su u stvari bili divljaci?

U legendu, zajedno s Indijancima, otišle su i njihove perjanice, lukovi, strele i koplja, odeća sa resama od jelenske kože (jedan od simbola njihovog sveta slobode, neustrašivosti i nesputanosti njihovog nepokorivog duha), šatori- wigwami, kanui, duge kose ukrašene trakama i perima, dimni signali kojima su se sporazumevali, ratne sekire i ratničke boje, njihovi vračevi – šamani, kišni ples i magični tam-tam ritam bubnjeva, totemi, prerije i divljina, mustanzi, divlji konji i bizoni – bafali koje su ispratili u „večna lovišta”, kao i sve svoje poštovane pretke, a na kraju, nažalost, i sebe same.

Indijanci su se trudili da žive u skladu s prirodom, njenim pravilima i menama. U indijanskom horoskopu znakovi su bili vezani za životinje čije su karakteristike i način života idealni za simbolizovanje ljudskih osobina. Večni krug ponavljanja i vraćanja svega otvara horoskopski znak DIVLJA GUSKA (22. decembar- 22. januar), a slede ga: VIDRA, PUMA, CRVENI ORAO, DABAR, JELEN, DETLIĆ, MORUNA, MRKI MEDVED, GAVRAN, ZMIJA i IRVAS.

Što se godišnjih doba tiče, simbolika i suština priče je ista kao i za horoskop, ili uopšte pogled na prirodu i način življenja. Prvo godišnje doba počinjalo je kod Indijanaca 22. decembra Mesecom dubokog sna zemlje. Slede ga Mesec odmora i Mesec Velikog Vetra, koji sežu do 20. marta. Zajedničko ime za prvo godišnje doba je Doba Duha Vaboose i to je vreme kada OTAC SUNCE započinje putovanje ka jugu, ispitujući prošlost i predviđajući budućnost. Drugo godišnje doba počinjalo je 20. marta Mesecom pupoljka, sledi ga Mesec povratka žaba, a završava 21. juna Mesecom setve kukuruza. Drugo doba se naziva Duhom Vabuna. Tada Otac Sunce sve više otkriva svoje lice i sva priroda buja. Treće godišnje doba – doba Duha Svanodese kada čitava Zemlja buja, biljke i žitarice daju plodove, a reke su pune riba, počinje 21. juna Mesecom najjačeg sunca, nastavlja se Mesecom punog zrna, a završava 23-eg avgusta Mesecom žetve. Poslednje godišnje doba je doba Duha Muđakevisa i to su meseci mira i ispitivanja sopstvenog rada. Ovo doba počinje Mesecom divlje plovke, nastavlja Mesecom prvog mraza i završava Mesecom dubokog sna…

Duhovni život Indijanaca zasebna je priča, jedan čudesni svet koji ih do u beskraj suštinski odvaja od današnje duhovne praznine i licemerja, prikrivenih tehnološkim čudesima i lažnom pobožnoću…

„Bog belih ljudi uklesao je svojim gvozdenim prstom svoje zapovesti u kamene ploče da ih ljudi nikada ne zaborave. Crveni čovek tako nešto ne razume. Naša vera je poštovanje predaka. Ona se sastoji od snova koje je Veliki Duh u tihim noćima velikodušno darivao izabranima. Ona je satkana od vizija svetih ljudi i zapisana je u srcima našeg naroda.“

Indijanci su gajili svest da su sva živa bića podjednako važna Velikom Duhu, Stvoritelju, i da čovek ne sme u svojoj obesti da uništava biljni i životinjski svet. Samu srž vere severnoameričkih Indijanaca čine mitovi i legende iz davnih vremena koje su nazivali „vreme pre velike promene“. To je bilo vreme kada su ljudi, životinje i prirodne sile imale moć da međusobno razgovaraju. Indijanske legende su izvor verovanja da svaki čovek ima svog duha zaštitnika koji bdi nad njim i pomaže mu u teškim trenucima. Mitovi su se prenosili usmenim putem na mlade indijanske naraštaje, uz logorske vatre. Igre vatre i senki pod zvezdanim nebom Amerike pojačavale su utisak magijskog i natprirodnog sveta mitova i legendi.

„Bog Hagajho je stvorio svet ni od čega, stvorio je stvari i živa stvorenja, ali psa nije bilo potrebno da stvori, jer je pas postojao oduvek. Psa nikada nisu smatrali običnom životinjom, i čovek jeu svojim pričama i legendama ustupio psu. U istočnim državama je postojala legenda o nastanku Borzoja: Jednom je car Solomon dobivši naređenje od Boga poručio svim životinjama da se okupe na sastanku, na kome je svako jutro svaka životinja mogla da iskaže svoje želje i potrebe i da dobije savet tvorca kako da se ponašaju jedni prema drugima. Okupile su se sve životinje osim ježa. Naljutivši se, tvorac se obratio sa pitanjem da li neko hoće da pođe u potragu za ježom? Našlo se samo dva dobrovoljca: konj i pas. Konj je rekao: „Ja ću da ga nađem i ja ću ga isterati iz jame, ali ja nisam u stanju da ga uzmem, jer sam visok, a i moj nos nije zaštićen od njegovih igala“. A pas je rekao: „Ja se ne plašim njegovih igala, ali moja glava je previše široka i ja neću moći da izvadim ježa iz rupe ako se tamo sakrije“. Čuvši to, Solomon reče: „Da, vi ste u pravu, ali ja neću da uništim izgled konja i da smanjim njegovu visinu, jer to bi bilo jako ružna nagrada za njegovu pokornost i odanost. Bolje je da dodam lepotu psu kao nagradu za njegovu pokornost“. I razmislivši, car je uzeo u obe ruke glavu psa i mazio je dok ona nije postala potpuno tanka i špicasta. Tada su sve životinje videle da se pas pretvorio u elegantnog i tankog Borzoja. Tako su konj i pas krenuli za izbeglim ježom i doveli ga pred cara. Car Solomon je bio zadovoljan, ježa je kaznio da će se celog života vući po zemlji, a psa i konja nagradio rekavši: „Od sada ćete vi celog života biti čovekovi saputnici i prvi posle njega, pred licem Boga.

Sva plemena istočnog dela šumskog pojasa veruju u vrhunsko božanstvo Velikog Duha. Ono je stvorilo svet i sav život. Veliki Duh je nematerijalan i nevidljiv, nalazi se izvan čulnog sveta i nije određena osoba o kojoj bi se pričale priče. Ponegde ga nazivaju Manitu. Svet većine tamošnjih plemena čini nebo, sa četiri do dvanaest slojeva. U najgornjem sloju egzistira Veliki Duh. Moćna božanstva takođe žive i pod zemljom, te pod površinom reka i jezera. On je taman i suprotstavljem silama svetlosti, višeslojan. Najdublje u njemu žive najmoćnija božanstva – Podvodni panteri ili Divovske rogate zmije. Bit cele priče o indijanskoj duhovnosti i veri je iskrenost i poštovanje prema svim ostalim živim bićima, njihova duboka saosećajnost i njihova plodonosna dela, bez trunke gramzivosti, materijalizma i zlobne dvoličnosti onih koji su ih sistematski uništavali nekoliko stotina godina – do istrebljenja.

Indijanci su kroz brojne obrede iskazivali svoja verovanja i poglede na svet, upućujući bogovima svoje molbe i nadanja, uspostavljajući na taj način vezu sa celokupnom Prirodom. Indijanac je nastojao kroz celi život gajiti skladan odnos sa svimšto ga okružuje, a to nije zaboravljao ni u trenutku smrti, trenutku susreta sa najvećom tajnom postojanja čoveka na ovom svetu. Nastojao je uvek živeti časno, a obredi su ga u tom smislu podsećali na one vrednosti koje čovek ne sme nikad zaboraviti.

Živi svoj život tako da strah od smrti nikad ne uđe u tvoje srce.

U duhovnom životu severnoameričkih Indijanaca duvan je simbolizovao čudo stvaranja, a njegovim pušenjem (čuvena je indijanska „sveta lula“, „lula mira“ ili „calumet“) ljudi pokazuju svoje poštovanje prema Velikom Duhu, stvoritelju svega. S dimom koji se uzdiže iz lule, uvis se prema Velikom Duhu uzdižu i ljudske molitve, misli i osećanja. Ako vlasnik lule živi dobrim i religioznim životom, biće mu uzvraćeno čašću i snagom koju će dobiti.

Indijanski Ples duhova predstavljao je mesijanski pokret koji se pojavio među Indijancima (sedamdesetih godina 19. veka), koji je izražavao očajničku žudnju za povratkom bolje prošlosti, za povratkom života bez gladi, bede, bolesti, rata i indijanske podeljenosti koju je pratila potčinjenost belcima. Bio je to pokušaj Indijanaca da prihvate hrišćansko učenje o spasenju. Nakon svih poraza i patnji trebalo je na duhovnom planu dati smisao i nadu svojoj patnji. Njihov mesija – zvani Vovoka se nazivao Božijim sinom i Hristom koji je u obličju Indijanca sišao po drugi put na zemlju da bi preneo poruku Velikog Duha.

Pokret je započeo vrač (šaman) Vovoka. On je imao viziju velikog potopa koji će se obrušiti na zemlju i zbrisati sve doseljenike. Neposredno pred potop grom – ptice će se spustiti na zemlju i poneti sve Indijance koji su ostali verni svetom putu. Kada se voda povuče, bizoni i Indijanci će biti vraćeni na zemlju i sve će biti kao nekad. Odeća Plesa duhova je napravljena da zaštiti Indijance od metaka belaca. Bila je ukrašena crtežima biljaka i životinja zaštitnika. Pripreme za ples su se izvodile da bi duh predaka ušao u telo onih koji plešu i učinio ih besmrtnima. Indijanci su plesali u krugovima pevajući svete pesme.

Za vreme bitke kod Ranjenog kolena 1890. godine američka vojska je ubila mnogo Sijuksa. Mnogi od njih su nosili odeću ukrašenu orlom, bizonom ili jutarnjom zvezdom, verujući da će ih ti simboli zaštititi od povreda. Nakon tog tragičnog događaja, Vovoka se povukao – tragedija je označila kraj Plesa duhova. Stotinak godina kasnije, ples je postao način da se preživeli Indijanci povežu sa svojim precima. Ples duhova je nastao u rezervatima, gde su Indijanci (poraženi, prevareni i obespravljeni na sopstvenoj zemlji) umirali od gladi i beznađa.

WINTU ŽENA – 19.vek

„Kada mi Indijanci ubijamo meso, mi sve pojedemo. Kada kopamo korenje, kopamo male rupe. Kad gradimo kuće, kopamo male rupe. Mi tresemo kukuruz i druge plodove sa biljaka, mi ne iščupamo stablo, Mi koristimo samo mrtvo drvo. Ali beli ljudi buše zemlju, ruše drveća, ubijaju sve. Beli ljudi ne obraćaju pažnju ni na šta. Kako može duh zemlje voleti Belog čoveka? Gde god je beli čovek dotakne, to je bol”.

POGLAVICA MAQUINNA, NOOTKA

„Jednom sam bio u Viktoriji i video sam veoma veliku kuću. Rekli su mi da je to banka i da beli ljudi tu stavljaju novac na čuvanje i da vremenom dobijaju korist. Mi Indijanci nemamo takve banke: ali kada imamo mnogo novca ili ćebadi, mi ih dajemo drugim poglavicama i ljudima i vremenom oni im donose korist i naša srca se osećaju dobro. NAŠ NAČIN DAVANJA JE NAŠA BANKA”.

CRVENI OBLAK – Makhpiya-luta (1870)

„Godine 1868, beli je čovek došao i doneo neke papire. Nismo mogli da ih pročitamo i oni nam nisu rekli šta je zaista bilo unutra. Mi smo mislili da je dogovor da se pomeri tvrđava i da prestanemo da ratujemo. Ali kada sam stigao u Vašington, Veliki Otac mi je objasnio da su me prevodioci PREVARILI. Ja sam siromašan i go, ali sam poglavica svog naroda. Mi ne želimo bogatstvo, ali želimo da podižemo svoju decu ispravno. Bogatstvo nam dobro neće doneti. Ne možemo ga poneti na onaj svet. MI NE ŽELIMO BOGATSTVO. MI ŽELIMO MIR I LJUBAV”.

VILIJEM KOMANDA – Mamiwinini, Kanada (1991)

“Indijanci vide dva puta sa kojima se suočava bledoliki, kao put tehnologije i put duhovnosti. Mi osećamo da put tehnologije vodi moderno društvo ranjenoj i sprženoj zemlji. Može li biti da put tehnologije predstavlja žurbu u uništenje, dok put duhovnosti predstavlja sporiji put, kojim su Indijanci putovali i koji sada ponovo traže?”.

A nakon Meseca dubokog sna, Kolumbovog „otkrića” i dolaska prvih bledolikih kolonista i osvajača.

Od ranih kolonijalnih vremena evropska politika je imala za cilj da od indijanskih plemena dobije teritorije na osnovu zvaničnih ugovora. Oko 370 ugovora potpisano je između 1787. i 1871, ali je većina prekršena, izmenjena ili ignorisana pošto je zemlja bila sve otvorenija za naseljavanje belaca.

Indijananci su se pomerali sve dublje ka zapadu, da bi Uredba o preseljenju Indijanaca, usvojena 1830. omogućila predsedniku SAD da ih preseli u indijanske rezervate. Doseljenici, tragači za zlatom i železnica rasparčavali su plemenske teritorije uzrokujući ratne sukobe. I ne samo to.

Naseljavanjem belog čoveka u Americi dolazi do naglog uništavanja prirode. Uzaludna su bila upozorenja i apeli američkih starosedelaca. Vekovima kasnije, greh prošlosti stigao je na naplatu u vidu globalnih klimatskih promena i katastrofa u vidu razornih tornada, suše, poplava i zemljotresa koji tutnje modernom Amerikom. Američki predsednik Endrju Džeferson potpisao je 1830. godine zakon o deportaciji pet velikih Indijanskih plemena u rezervate, koje su im kasnije takođe (suprotno ugovoru) ili oduzeli ili smanjili. Tako je sproveden prvi „demokratski“ genocid, podržan od američkog Senata. Tako je na brutalan način „overena“ priča koja je počela 1492. godine „otkrićem“ Amerike („Indije“?) od strane Evropljana, priča o konvikstadorima, „misionarima“ i krvnicima koji su uništavali i pljačkali sve pred sobom, ubijajući starosedeoce, američke Indijance (pogrešno imenovane jednom od evropskih zabluda i laži) i oduzimajući njihovu rođenu zemlju. Tako je počeo krešendo, krvava završnica genocida nad jednim narodom i rasom, perfidna i cinična prevara, istorijom „pobednika“ pretvorena u „demokratski“ trijumf „civilizacije i hrišćanstva“, „dobrobit“ za starosedeoce, „divljake“.

Pripremljen, razrađen i sproveden sarkastičnom brutalnošću taj zakon je imao za cilj običnu pljačku Indijanske zemlje, zemlje starosedeoca koji su tu živeli hiljadama godina, u skladu sa Bogom i Prirodom. Pet velikih Indijanskih plemena: Čiroki, Čikasau, Koktau, Krik i Seminole proterani su sa područja najplodnije zemlje, koja je obuhvatala teritoriju veličine Zapadne Evrope. Indijanci, a posebno pleme Čiroki (narod visoke kulture, koji je tada imao svoje pismo, novine i literaturu) nazvali su progon, tj. „preseljenje“ Stazom Suza.

Indijanci su bili proterani vojskom SAD sa svog vekovnog staništa, dovedeni su u sabirne logore (zvuči poznato!) a onda pod pratnjom sprovedeni iz logora do suve i puste prerije srednje Amerike. Tokom zimskog puta od preko 2000 km bili su i ubijani (samo Čirokija je stradalo preko 4000). Ispostavilo se vremenom, bila je to samo „blažena pokazna vežba“ za sve nepokorne i nepodobne narode koji će se u budućnosti drznuti da se odupru blagodeti sile „demokratije“ (vladavine naroda, ma šta to značilo ili ma gde to čudo postojalo), primer primene „slobodarske tzv. hrišćanske kulture“ i uvod u priču o tome kako završavaju oni koji „ugrožavaju“ američke interese diljem Univerzuma. Bio je to prećutni trijumf zla i licemerja, pogrom koji je gotovo uništio jedan narod. Od zla potpunog uništenja spasio ih je samo njihov izuzetno jak duh (njihov Veliki Duh, Wakan Tanka), kultura i bogata tradicija, usmeno prenošena sa kolena na koleno.

Evropski osvajači i kolonizatori su doneli i niz bolesti na koje Indijanci nisu bili otporni (ovom prilikom ne mislim na psihičke i mentalne!). Bile su to pre svega male boginje koje su epidemijski kosile starosedeoce. I danas, u rezervatima, Indijanci se bore sa dijabetesom, srčanim obolenjima i mentalnim poremećajima.