Toga dana rulja je vikala: »Raspni, raspni ga!« Pilat je pitao: »Ta što je on zla učinio? Ne nađoh na njemu smrtne krivice… Ali oni navaljivahu iza glasa ištući da se razapne. I vika im bivala sve jača.» ( Luka 23).
Sav narod je vikao: »Krv njegova na nas i na djecu našu!« (Matej 27).

Apostol Petar im je nedugo nakon tog događaja dao na znanje da su učinili strašnu jezivu stvar! «Vi se odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste.» (Djela 3). Kroz mnoge periode u povijesti ova Isusova osuda korištena je kao izgovor za antisemitizam.

Međutim, svi smo mi zapravo ubili Začetnika života. To je bilo oličenje i slika naravi i karaktera svakoga od nas! Naša nepravednost nije mogla podnijeti njegovu pravednost. Njegova čistoća i svjelto je previše naglašavalo našu prljavštinu i osvjetljavalo našu tamu: «Svjetlost je došla na svijet,ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova.» (Ivan 3).
Kristova čistoća pokazivala je koliko su ljudi loši.Ubili smo samoga Sina Božjega.Ubili smo onoga koji nas je stvorio, koji nam je dao život.

Ima li veće tragedije od ove? Ima li većeg razloga za strah, te gorko naricanje i plakanje od ovog, kad spoznamo što smo učinili? Ne bi li Bog Otac trebao strašnim gnjevom kazniti one koji su ubili njegova Jedinorođenog Sina kojega je poslao kao nadu čovječanstvu, da bude svjetlo svijeta?

Ne govori li o tome i sam Isus u priči o vinogradarima ubojicama?

«Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’
Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.
Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima? Kažu mu: ‘Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.’« (Matej 21)

Ali onda se događa nevjerojatan preokret! Milostivi Bog Otac oprašta svima onima koji se pokaju i prihvaća ih kao svoju djecu. Smrt njegova Sina  postaje sjeme novog života onima koji u njega vjeruju!
«Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.» (Ivan 12)

Ono: »Krv njegova na nas i na djecu našu!« odjednom poprima jedno novo i neočekivano značenje! Ta krv nam omogućava oproštenje i pomirenje s Bogom! Omogućava nam novi život, umjesto Božje kazne i osvete. U nastavku svog govora apostol Petar Izraelcima kaže:

»I sada, braćo, znam da ste ono uradili iz neznanja kao i glavari vaši. Ali Bog tako ispuni što unaprijed navijesti po ustima svih proroka: da će njegov Pomazanik trpjeti. Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši pa od Gospodina dođu vremena rashlade te on pošalje vama unaprijed namijenjenog Pomazanika, Isusa…Vi ste sinovi prorokâ i Saveza koji sklopi Bog s ocima vašim govoreći Abrahamu: ‘Potomstvom će se tvojim blagoslivljati sva plemena zemlje’. Vama najprije podiže Bog Slugu svoga i posla ga blagoslivljati vas da se svatko obrati od opačina svojih.«

«Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.«… Petar će im: ‘Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.’« (Djela 2).

Dakle oproštenje je prvo ponuđeno Izraelu, a zatim svima onima koje izdaleka pozove Gospodin Bog naš! Ali svi smo jedna narod Božji u Isusu Kristu, nema razlike!

Po krštenju smo prisjedinjeni, ugrađuje u vidljivu Božju zajednicu – u Božju Crkvu. Po krštenju kao djeca saveza ulazimo vidljivu zajednicu saveza s Bogom. Otvaraju nam se vrata Božjeg oproštenja. Bog nam pruža svoju ruku. Međutim, tu Božju milostivu ponudu je potrebno i osobno prihvatiti i uzeti. Tu Božju ponudu koja nam se kroz njegovu Crkvu nudi prihvaćamo kroz pokajanje i vjeru, kroz to da Bogu svjesno kažemo da. Tako primamo vječni život i postajemo Božja svojina zauvijek!

Kroz priznanje: «I ja sam grešnik poput onih koji su raspeli Isusa Krista Sveca i Pravednika i gorko žalim zbog toga! I sada te Bože molim za milost oproštenja koja mi je omogućena samo kroz krv tog istog Isusa Krista Pravednika! Bože, od sada želim živjeti drugačijim životom, na slavu tvog Svetog Imena i radovati se tebi zauvijek!»

Isusova smrt trebala je poslužiti i kao svojevrstan šok ili katarza, da spoznamo za što smo sposobni učiniti i što smo učinili.Učinili smo najstrašniji zločin koji postoji, a Bog umjesto da se osveti, spreman nam je sve oprostiti. Nad time trebamo gorko zaplakati i to je ono što bi nas trebalo promijeniti!

A što je s onima koji se do kraja odbiju pokajati? Što je s onima koje smrt Isusa Krista ne dotakne i ne promijeni? Nad takvima ostaje gnjev Božji: «Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.« (Ivan 3).

Božja riječ nam izriče i jedno posebno i važno upozorenje: «Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju.» (Hebrejima 6).

Bilo je onih koji su naizgled prihvatili činjenicu da je Isus njihov Mesija i da se mogu spasiti samo na temelju njegove krvi, te bili prisjedinjeni Crkvi. No nakon nekog vremena su se vratili Židovstvu i obdržavanju Zakona. Učinivši to oni su pristlali na raspinjanje Isusa Krista kao neprijatelja i hulitelja. Za takve više nikada nije bilo spasenja!

To je upozorenje i svima onima danas koji su bili prisjedinjeni Crkvi, koji su čuli poruku i bili s nama, a onda na kraju zaniječu Krista, odbace njegovu krv kao neučinkovitu i okrenu se nečem drugom vjerujući da će naći probitak ili mir. Takve više nije moguće obnoviti na pokajanje.

U Poslanici Hebrejima također stoji: «Jer ako svojevoljno griješimo pošto primismo spoznanje istine, nema više žrtve za grijehe, nego strašno iščekivanje suda i bijesa ognja što će proždrijeti protivnike.» (Hebrejima 10).

Tu se ne misli na fizičke grijehe koje mi u slabosti svog tijela počinimo, već da nema više oproštenja za onoga koji je bio toliko obasjan svjetlošću Božje istine, da se nemože opravdati neznanjem, a ipak se namjerno, zlobno i svjesno odupre Kristu i odbaci ga. Dakle, na takvima leži posebna vrsta osude. Dok uvijek ima nade za one koji u neznanju poriču Božju istinu koju još nisu spoznali, koji se Božjoj istini ne protive svjesno i namjerno, već se Kristu protive u neznanju, ali bi ga prihvatili kad bi im ta istina bila otkrivena (ili bolje, kad im bude otkrivena).

Apostol Pavao nam svjedoči da je bio takav: «…obrezan osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebrejâ; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran.» (Filipljanima 3). Apostol Pavao također kaže: «koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri.» (1 Tim 1). No kad je spoznao istinu ostao joj je vjeran do kraja života, sve do svoje mučeničke smrti.

Međutim, svi oni koji konačno odbace Krista završiti će poput zlih vinogradara. Za njih će ono: «Krv njegova na nas i na djecu našu!« poprimiti pogubno značenje. Ta krv Isusova prolivena će za nas imati posljedice ovisno o našem odgovoru. Isus Krist će doći ponovno u slavi! Onome tko ju poriče i ignorira možemo poručiti: «Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen!» (Otkrivenje 1). A oni koji su u Isusu Kristu prepoznali i prihvatili Spasitelja i Mesiju klicati će s mirom i pouzdanjem: «Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!»



Autor: Jasmin Koso; Reformiranikrscanizagreb.

Iako predmet divljenja i obožavanja već dve hiljade godina, niko zapravo ne zna kako je Isus zaista izgledao. I kao svake godine uoči Božića vođene su rasprave o tome da li je Božji sin bio beo ili neke druge rase.


Postavlja se pitanje da li je uopšte to važno, ako znamo da je njegova poruka bila poruka Boga i ljubavi? Neki kažu da je to bila Božja volja, budući da u Bibliji Isusov fizički izgled nije nigde opisan. Sve što zasigurno znamo je to da je bio Jevrejin, rođen pre oko 2.000 godina na Bliskom istoku, na teritoriji današnje Palestine. Iz toga, mnogi istoričari zaključuju da je Isus morao da izgleda kao „Arapin“.

„Kada bi danas leteo avionom iz San Franciska za Njujork, Isus bi verovatno bio podvrgnut dodatnoj bezbednosnoj kontroli na aerodromu„, smatra Džonata Merit, novinar lista Atlantik.

Prve slike Isusa Hrista pojavile su se nekoliko stotina godina posle njegove smrti. Neki su mu pripisivali životinjski oblik, predstavljajući ga kao lava ili jagnje“, kaže Edvard Blum, ko-autor knjige „The Color of Christ: The Son of God and the Saga of Race in America“.

Blum navodi da se u periodu od 700. do 1500. godine u Evropi, na Bliskom Istoku i severu Afrike pojavilo mnoštvo različitih Isusovih slika, poput onih na kojima je Isus prikazan kao crnac.

Rokvel Dilman, sveštenik iz Pitsburga, kaže da poseduje knjigu sa slikama scena iz Biblije iz različitih svetskih kultura, kao što je slika tajne večeri na kojoj su svi Tajlanđani.

„Sve etničke zajednice pokušavaju da predstave Isusa kroz svoju boju kože„, objašnjava on, prenosi AP.

Početkom 16. veka, 90 odsto hrišćana su bili Evropljani. Tokom kolonizacije planete, sa sobom su nosili belog Isusa. U Americki, slike belog Isusa počele su da se pojavljuju početkom 19. veka.

Postoji, takođe, želja da se Isus odredi prema modernoj rasnoj klasifikaciji. Ljudi u Americi smatraju Jevreje belcima. A pošto je Isus bio Jevrejin, znači da je bio beo.

Tu, međutim, nastaje problem jer Jevreji ne potiču iz Evrope i vekovima se smatralo da pripadaju ne-beloj rasi. Tek nedavno su potpali pod kategoriju „bela rasa“, zajedno sa Ircima i Italijanima.

Za Kerol Svan, naučnicu Vanderbilt univerziteta koja se bavi pitanjem rasa, čitava debata o Isusovoj boji kože je apsolutno irelevantna.

„Bez obzira da li je bio beo, crn, Hispanac, ili bilo šta drugo, ono što je važno je da ljudi u njegovom životu nalaze smisao“, ističe Svan.

(Tanjug)

Šta je pravi uzrok smrti Isusa Hrista?



Simča Jakobovici sa ekserom iz,
navodno, Hristovog krsta

Piše Slavoljub Marković


Vaskrs, kome se radujemo i koji iščekujemo cele godine, jeste dan večne radosti jer je tada Isus, bogočovek, pobedio smrt. Iskazao je time svoje božansko poreklo i otvorio vrata večnog života i nebeskog sveta.

Vaskrsenje je, tako, temelj, osnova i kruna hrišćanske religije, po kojoj je Isus stradao da bi iskupio i spasao ljudski rod. A stradanje je bilo strašno – Golgota je ostala u svesti ljudi ne samo kao najčuvenije brdo na svetu, već i kao pojam za najteža ljudska stradanja.
Podatak da je za pomazivanje Hristovog tela bilo spravljeno oko sto litara mira, otvara dilemu kako je uopšte bilo moguće da jedno prosečno ljudsko telo primi toliku količinu, ali i potvrđuje u koliko je teškim mukama i ranama naš Spasitelj umro. Isus je umro na krstu u "šesti čas dana" i zavese jerusalimskog hrama precepile su se napola, Sunce se pomračilo i sva zvona su popucala. Zato u pravoslavnim hramovima, koji su zadržali istočni hrišćanski obred, na Veliki petak ne zvone zvona, već se bogosluženja najavljuju drvenim klepalima.
Odluku da se Isus kazni javnim raspećem doneo je vrhovni savet Jevreja, Sinedrion. Isus, pri tom, nije bio jedini koga je tadašnja vlast osudila na razapinjanje na krst. To je bio uobičajeni rimski način kažnjavanja primenjivan kod najtežeih presuda i po pravilu se izvodio u prisustvu velike mase sveta koju je trebalo zastrašiti. Da bi se obezbedio spektakl za publiku, razapinjano je i više osuđenika istovremeno. Uglavnom je korišćen uobičajeni oblik krsta, ali je bilo i krstova u obliku slova X i T. U većini slučajeva kažnjeni ne bi živeo duže od 12 sati, a nekad bi smrt nastupila tek trećeg dana kao blaženo olakšanje.

Fatalna povreda na putu ka Golgoti?


U neviđenim mukama svoj život okončao je i Isus. Međutim, nakon mnogobrojnih istorijsko-medicinskih istraživanja, odnosno "patografija" Isusa Hrista, "nalazi" italijanskog hirurga Nikola Ćinkuemanija upućuju na zaključak da je uzrok Isusove smrti na krstu - "unutrašnje krvarenje u predelu grudnog koša"?!

Treba odmah napomenuti da i to medicinsko istraživanje potiče od uverenja da je Torinsko platno ili Sveta plaštanica autentično, odnosno da je u platno, od polaganja u grob do uskrsnuća, bilo zaista umotano telo Isusa Hrista.
Proučavanjem pokrova, italijanski neurohirurg je došao do zaključka da uzrok Isusove smrti nije bilo sporo gušenje na krstu, već unutrašnje krvarenje izazvano padom na putu do Golgote. Polazeći od pretpostavke da je platno verni preslik Isusuovog mrtvog tela, ovaj stručnjak na temelju tragova povreda i krvi na desnoj strani grudnog koša tvrdi da je osoba umotana u platno neposredno pre razapinjanja na krst teško povređena.
Hirurg pretpostavlja da je Isus na putu do Golgote "nesrećno pao", tako da se u njegove grudi zabio jedan od eksera koji je služio za pribijanje na krst. Tako je, uverava, nastao "hematotoraks", ili "unutrašnje krvarenje u predelu grudnog koša", što je po razapinjanju na krst izazvalo brzu smrt Raspetog.
Iz toga proističe da Isus nije, poput drugih razapetih, umirao dugo, postepeno se i bolno gušeći pribijen na krst. Ta pretpostavka objašnjava i glasan krik Raspetog neposredno pred smrt, o čemu izveštava Markovo jevanđelje. Taj krik bi, da se Isus davio, naravno samo s medicinskog stajališta, bio gotovo nemoguć.

Nepodnošljiva agonija


Ovo, svakako, ne umanjuje strahote i muke pod kojima je Isus napusutio svoje zemno telo. Ispitujući plaštanicu, dvojica profesora na Sorboni su utvrdili da "prikazano" lice i telo odražavaju crte posmrtne ukočenosti koja je nastupila posle smrti na krstu: prsti su bili u grču, grudni koš raširen, nožni mišići na bedrima zategnuti. Tragovi krvi pokazuju da je pokojnik drhtao i kočio se od bola. Pored rana od eksera, koplja i trnja, vidi se mnogo rana od udaraca bičem. Plitke ogrebotine i brojne otekline na licu i ubedile su istraživače da se pred njima ne nalazi slikani predmet, kako tvrde skeptici, već prirodno nastali otisak mrtvog tela.
Plaštanica je prethodno snimana infracrvenim i ultraljubičastim zracima, a snimci su pokazali da je na telu bilo više od 500 povreda. Na snimcima su se takođe videle rane na nogama i rukama i jedna na desnoj strani grudnog koša.
Otiske rana ispitivao je i francuski hirurg Pjer Barbe, koji je došao do zaključka da su klinovi bili zabijani ne u dlanove, nego iznad dlana u prvom prevoju na dnu podlaktice. To je utvrdio eksperimentišući na jednom mrtvacu. Kad se klinovi zabijaju u dlanove, rane se kidaju već kod težine od 40 kilograma, a kad se zabiju u prvi prevoj iznad dlana, izdrže težinu čitavog tela.
Kaznena praksa tog vremena je, inače, pozdrazumevala da žrtva pre raspinjanja obično bude bičevana do smrti, a nepodnošljiva agonija uvećavana je i dodatnom brutalnošću – udaranjem po udovima, šibanjem kukama, a da bi se privukli insekti i ptice lice je mazano medom. Raspeće je u Rimskom carstvu zabranio imperator Konstantin 345. godine.
U Japanu, međutim, to nije bio slučaj; tamo je skoro do 19. veka praktikovano varvarsko raspeće. Konopcima vezanim za krst, čovek bi bio probadan lakim kopljima, provlačenim kroz vitalne delove tela sa beskrajnom sporošću, i samo bi ogroman mito, unapred uplaćen, naterao krvnika da prvi udarac uputi kroz srce...

Ekseri sa Hristovog krsta?!


Koliko prošle godine, svet je obišla i vest kako su navodno pronađeni i ekseri sa Isusovog krsta. Izraelsko-kanadski novinar kanala "Histori" Simča Jakobovici ušao je, naime, u trag drevnim relikvijama koje bi, kako on tvrdi, mogle da budu ekseri kojima je Isus Hrist prikovan za krst. Dok je radio na snimanju emisije "Tajne hrišćanstva" Jakobovici je naišao na dokumenta koja otkrivaju da su 1990. godine izraelski arheolozi, iskopavajući grob star 2.000 godina, otkrili dva eksera koja su napravili Rimljani. Arheolozi su u grobu pronašli dve pogrebne "kutije" u kojima su se nalazili ostaci preminulih, pri čemu su otkriće eksera koji su nađeni u jednoj od njih "prećutali". Na kutijama u kojima su pronađene kosti bila su urezana imena - "Josif i Kajafa". Podsećamo da je Kajafa, prema jevanđeljima, bio jevrejski sveštenik koji je predao Isusa Rimljanima da ga razapnu.
- Postoji shvatanje da je grobnica u kojoj su pronađeni ekseri pripadala 'baš tom' Kajafi. Kajafa je bio poznat samo po toj jednoj stvari - suđenju i razapinjanju Isusa. Možda je osećao potrebu da te eksere ponese sa sobom u grob - rekao je Jakobovici, koji se u svojoj emisiji pozabavio i drevnim verovanjem da ti ekseri "imaju moć", odnosno da su starim Jevrejima predstavljali šansu za zagrobni život.
Jakobovici se pre nekoliko godina našao u centru svetske medijske pažnje kada je sa poznatim filmskim rediteljem Dejvidom Kameronom snimio dokumentarac o otkriću nekoliko kovčega nađenih u blizini Jerusalima, koji su navodno pripadali Isusovoj porodici.

Neopravdanost presude


Moć da odluči da se Isus Hrist kazni javnim raspećem prethodno je doneo Sinedrion (Vuk Karadžić ga često prevodi sa “sabor”, “skupština” ili “sud”), vrhovni savet Jevreja, kao zakoniti predstavnik tadašnje rimske vlasti. Radio je otprilike od 3. veka pre Hrista do 70. godine po njegovoj smrti i sazivao se po potrebi. Sam naziv “Sinedrion” izveden je od grčke reči u značenju “zajedno sedeti”. Članovi su sedeli u polukrugu, sa predsedavajućim u centru – obično prvosveštenikom. Veliki Sinedrion je brojao 70 članova i činili su ga sveštenici, fariseji, sadukeji. Sastanke su održavali pod kolonadama Hrama. Neobično je da je zasedanje radi suđenja Isusu održano u prvosveštenikovoj kući. Suđenja su često pratile i scene cepanja odeće u znak gnušanja prema počinitelju, što je bio slučaj i sa samim Hristom. Odeća je, u stvari, bila labavo zašivena, kako bi se omogućio ovaj tetralni gest. U slučaju Isusa, svoju haljinu je pred svima pocepao prvosveštenik.
Sinedrion je mogao da donese smrtnu presudu, za čije je izvršenje ipak bila neophodna saglasnost Rima, što se desilo i u slučaju suđenja Hristu koji je na taj način osuđen na pogubljenje.
Sudija Raul Kalderon, mnogo vekova posle te odluke, nakon detaljnih analiza, zaključio je kako je Isus krivo optužen, odnosno neutemeljeno kažnjen smrću na krstu.
Ovaj sudija iz Andaluzije, naime, tvrdi:
- Postupak u slučaju koji se vodio protiv Isusa vrveo je pravnim nepravilnostima, a smrta kazna pribijanjem na krst bila je sasvim neopravdana. Prema zakonima iz prvih godina 1. veka, Isus Hrist je morao da bude oslobođen!
Kalderon tvrdi da je Isus jedino mogao da bude osuđen zbog građanske neposlušnosti i zbog druženja i saradnje sa zločincima. U eseju koji je objavio, Kalderon navodi razne nepravilnosti - recimo, Isusa su nakon hapšenja u Gestimanskom vrtu (gde se sastao sa učenicima) ispitivali dugo u noć, dok su pravila nalagala da se osumnjičeni ispituje isključivo danju.
On takođe konstatuje kako Isus nije kriv za blasfemiju koja je, po jevrejskom zakonu, bila kažnjiva smrću.
- Isus nije počinio blasfemiju, jer nije ni upotrebio ime Gospodnje - odredio je španski sudija i "oslobodio" Isusa te optužbe.
Na žalost, previše kasno...
- Svedoci koji su teretili optuženog - objasnio je i profesor Radomir Rakić - ispitivani su unakrsno, a morali su se pozvati i svedoci branilaca, kojih u ovom slučaju nije bilo. Judejci su optužbu preneli na politički teren. Ostatak priče dobro vam je poznat. Pilat šalje Isusa Irodu Antipi, četvorovlasniku Galileje i Pereje, sa kojim želi da popravi odnose. On se, međutim, ne upušta u isleđenje, već ismeva Hrista: oblači mu belu carsku odeždu i šalje ga nazad rimskoj vlasti. Jevreji još jednom u sudnici zahtevaju Isusovu smrt, Pilat im nudi kaznu šibanjem, pa mogućnost da se opredele između Hrista i razbojnika Varave. Na kraju, daje da se kazni. Njegov simbolički gest, kada u trenutku Isusovog suđenja, pere ruke, značio je da skida odgovornost u toj stvari.


3oko