"Moralni bankrot kapitalizma": Lijek protiv ebole postoji, ali farmaceutske kompanije ga ne žele proizvesti



Farmaceutskim kompanijama nije isplativo proizvoditi cjepiva i lijekove protiv ebole
Znanstvenici imaju lijekove koji mogu pomoći žrtvama, ali ne mogu dobiti potrebna sredstva za rad

VIRUSOM ebole koji se širi po zapadnoj Africi do sada je zaraženo najmanje 2127 osoba. Umrlo ih je najmanje 1145. A sve to moglo je biti izbjegnuto, tvrdi Leigh Phillips u tekstu koji je u časopisu Jacobin objavljen pod naslovom "Politička ekonomija ebole".

U uvodu svog teksta Phillips se koristi, kako kaže, sasvim pogođenom sprdnjom satiričnog portala The Onion. Naslov teksta kojeg je The Onion objavio krajem prošlog mjeseca glasio je "Stručnjaci tvrde: Od cjepiva protiv ebole dijeli nas barem još 50 bijelaca".

Protiv ebole postoje eksperimentalna cjepiva i lijekovi koji bi relativno brzo mogli biti spremni za uporabu. No, farmaceutske kompanije ne ulažu pretjeranu količinu truda u borbu protiv bolesti koja, barem za sada, pogađa tek najsiromašniji, i većinom crnački, svjetski kontinent. "Da su ljudi koji su zaraženi ebolom bijeli, problem bi bio riješen", tvrdi Phillips.

Cjepivo postoji, ali se u njega ne ulaže

Jeremy Farrar, kanadski specijalist za infektivne bolesti, u nedavnom je intervjuu za Toronto Starr podsjetio na nesreću koja se 2009. godine dogodila u laboratoriju u Njemačkoj, a nakon koje je od ebole obolio njemački znanstvenik. Odmah mu je iz Kanade dopremljeno eksperimentalno cjepivo protiv ebole koje su razvili tamošnji liječnici, čime mu je spašen život.

"Problem ebole se ne rješava zbog toga što se na rješenju problema ebole ne može zaraditi. To je neprofitabilna bolest", tvrdi Phillips koji ističe da je ebola od 1976. godine, kada je prvi put zabilježena, usmrtila 2400 ljudi, većinom Afrikanaca.

"Velike farmaceutske kompanije znaju da je tržište za borbu protiv ebole minijaturno, a trošak razvoja lijekova značajan", piše Phillips, te ističe da su znanstvenici u zadnjih deset godina postigli ogromne napretke u borbi protiv ove smrtonosne bolesti. Lijekovi koji mogu pomoći pacijentima zaraženima virusom ebole praktički postoje, ali farmaceutske kompanije do sada nisu iskazale interes za njihovu proizvodnju.  

Farmaceutskim kompanijama ebola nije dovoljno isplativa

Antony Fauci, direktor američkog Nacionalnog instituta za alergije i infektivne bolesti, zadnjih tjedana u medijima upozorava kako znanstvenike milimetri dijele od cjepiva protiv ebole, ali nikako ne mogu osigurati potrebna sredstva da svoj rad privedu kraju.

"Imamo ljudske kandidate, cjepivo smo koristili na majmunima, rezultati su obećavajući, ali farmaceutske kompanije nemaju dovoljno poticaja da ulože sredstva u izradu cjepiva protiv bolesti koja uzrokuje manje epidemije svakih trideset ili četrdeset godina", izjavio je Fauci za Scientific American.

"Epidemije ebole zahvaćaju najsiromašnije zajednice na svijetu. Iako izazivaju veliku količinu medijske pozornosti, rijetko se išta dogodi. Ako promatrate situaciju iz perspektive farmaceutskih kompanija, jasno vam je da nema pretjeranog interesa da se cjepivo protiv ebole provede kroz tri obvezne faze testiranja i stvori se cjepivo koje je potrebno tek desecima tisuća ili eventualno stotinama tisuća ljudi", kaže za američki Vox Daniel Bausch, znanstvenik iz laboratorija za biomedicinsko istraživanje u Peruu.

Problem je to na koji otvoreno upozorava i John Ashton, direktor britanskog Zavoda za javno zdravstvo, koji je u dnevnom listu Independent objavio tekst u kojem oštro proziva farmaceutsku industriju zbog "nedostatka volje da investira u istraživanja koja će rezultirati lijekovima i cjepivom protiv ebole".

"Farmaceutska industrija ne želi se upustiti u borbu protiv ebole zato što je broj potencijalnih žrtava, iz njihovog kuta gledišta, jako malen i ne opravdava takvu investiciju. Radi se o moralnom bankrotu kapitalističkog djelovanja u odsustvu etičkih i društvenih okvira", poručio je Ashton.

Koliko vrijedi 23 tisuće ljudskih života? Manje od 870 milijuna dolara

Phillips tvrdi kako širenje virusa ebole u Africi nije jedini slučaj koji ilustrira kako se neodgovornost farmaceutske industrije plaća ljudskim životima. Isti je slučaj, piše Phillips, i sa antibioticima u koje se nije ulagalo gotovo trideset godina. Zbog nepostojanja novih antibiotika i evolucije mikroorganizama koji su postali otporni na antibiotike kojima trenutno raspolažemo, ljudska će vrsta kroz dvadeset godina ostati bez lijekova za tretiranje svakodnevnih infekcija, upozoravaju liječnici. Podsjećamo, prije otkrića antibiotika upravo su bakterijske infekcije bile među najčešćim uzrocima smrti.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), u travnju ove godine upozorila je na opasnost od širenja bakterijskih infekcija upravo zbog nepostojanja odgovarajućih antibiotika. Međutim, farmaceutske kompanije otvoreno priznaju da im se ne isplati ulagati u razvoj novih lijekova koje će ljudi koristiti tek u rijetkim i neočekivanim situacijama. Izrada svakog novog antibiotika, tvrde iz farmaceutske industrije, košta ih oko 870 milijuna dolara, što je trošak koji se, prema rezoniranju farmaceutske industrije, ne može opravdati stotinama ili tisućama ljudskih žrtava.

Prema izvješću američkog Centra za kontrolu zaraznih bolesti (CDS) svake godine se dva milijuna ljudi zarazi bakterijama koje su otporne na antibiotike. Od tog broja umre ih oko 23 tisuće.

(Index.hr)

U svijetu punom kontradikcija nije veliko čudo kada se zanemaruje priroda, razum i čovjek nauštrb moći, krupnog kapitala i obmane. Upravo to čine zdravstveni giganti koji skrivaju i zabranjuju jeftine, svima dostupne lijekove zbog nedovoljne ili nepostojeće zarade te promoviraju skupe tretmane koji tijela pacijenata tretiraju kao pokvareni uređaj koji iziskuje popravak.

 
Ravnoteža cijelog organizma je poput ravnoteže prirode, uništavanjem jednog njezinog dijela dolazi do poremećaja u cijelom lancu što na kraju dovodi do brojnih anomalija. Jasno, sve ovo zvuči čak i naivno kada živimo sa spoznajom da zdravstvene korporacije sanjaju dan kada će svi ljudi biti teško bolesni uz neophodnost lijeka kojeg baš oni mogu proizvesti i to po cijeni koja tjera prosječnog čovjeka na očaj. Dok to nije u potpunosti tako postoje tretmani koji samo odgađaju neizbježno uz visok rizik i malu šansu oporavka. U novom serijalu HRsvijeta, upoznat ćemo u slijedećih nekoliko tjedana neke tipične - "javno isforsirane terapije" i njihove alternative.
Kemoterapija je iznimno unosna industrija koja godišnje prevrti oko 200 milijardi $. Po jednoj australskoj studiji iz 1998. godine, od 4638. žena oboljelih od raka dojke njih 164. je donekle ozdravilo od kemoterapije što je 3,5%, a to je čak i visok postotak s obzirom na ostatak svijeta (2-2,5%). Postotak izlječenja je nepromijenjen još od 70.-tih godina prošlog stoljeća unatoč napretku postupka što je samo jedan od razloga zašto tih podataka nema u javnosti. Interesantan je i način na koji vam doktori iznose rezultate. Gotovo uvijek ćete podatke dobiti u postotku relativnog a ne apsolutnog rizika, pa će tako povećanje mogućnosti oporavka od velikih 50% najčešće zapravo biti svega 2-3% veći postotak nego ranije. Bitno je naglasiti i utjecaj kemoterapije na balans cijelog organizma jer njezine zloglasne nuspojave nepovratno uništavaju niz organa što ovaj tretman označava kao prilično neuspješan. Sada dolazimo do pojma B17 u naslovu. Mogli ste sami zaključiti da je to vitamin, a upravo za tu supstancu pojedinci tvrde da liječi rak. Kako? Prilično jednostavno, naime, po njima je rak avitaminoza pri kojoj organizam stvara poremećaje uzrokovane nedostatkom ovog vitamina. Rak je po definiciji posljedica nekontrolirane i u tom trenutku nepotrebne diobe stanica koje stvaraju mutacije. Sve to je uzrokovano kroničnim nedostatkom unosa B17-ice, prema već spomenutoj teoriji Ernsta T. Krebsa i štovateljima njegovog lika i djela, koji se nalazi u nizu koštica voća obitelji ruže, sušenom voću, travama bogatim nitriloksidima kao i u prosnom i lanenom kruhu, te mesu divljači koja to sve konzumira.
Ova teorija izgleda suluda dok ne provjerimo koji narodi ne oboljevaju od raka. Eskimi, Hopi i Navajo indijanci, Hunza pleme itd. ne poznaju ovu strašnu bolest upravo zbog svog režima prehrane (do 2500 mg B17 dnevno). To je činjenica i tu nema dileme, jedino je upitno da li je zbilja ovaj vitamin uzročnik tome. Ako je to istina onda je laetril (drugi naziv za amigdalin i B17) formula bez premca u svijetu znanosti. A zašto nema te formule na tržištu? Jer dokazano stvara otrovni cijanid i zbog toga je cijeli projekt proglašen toksičnim po čovječanstvo (što je zanemareno kod mnogo opasnije kemoterapije). Ono što je zanimljivo je argument da se cijanid formira isključivo u rakom pogođenim stanicama zbog njihove konzumacije šećera pri čemu se oslobađa što kao rezultat ima uništavanje zaraženih stanica. Otrov se uništava otrovom, baš kao i kod kemoterapije. Samo što jedan zadovoljava zakone tržišta dok se drugi nalazi u svakom voćnjaku. Ovaj lijek ipak nije čudotvoran (zbog zabrane ne postoje adekvatne studije o njegovom liječenju raka) niti rak odmah nestaje jer je ravnoteža cijelog organizma narušena no da je ponekad apsolutno bolji od kemoterapije, to je nepobitna činjenica. Jasno, potrebna je pravovremena (preventivna) odluka unosa B17-ice, a kemoterapija je jasna opcija ukoliko ste već krenuli s njom - pošto je organizam nepovratno uništen. Suluda borba protiv ovog vitamina dovodi do potrebe (koju propisuje američka FDA) za izdavanjem patenta (studije i ispitivanja koštaju oko 50-100 milijuna $) i zabranom laetrila zbog količine cijanida (ista količina i u drugim vitaminima koji se slobodno prodaju, npr. B12), a na poslijetku je zabranjena čak i prodaja koštica biljaka s njegovim sadržajem.
Legitimno je sumnjati da je ovo o čemu pišem možda sve ovo zabluda, da medicinske korporacije ne gledaju vlastiti profit već isključivo korist čovječanstva, da je kemoterapija zdrava i čudesna, a da priroda nema vlastita sredstva za borbu protiv raka. No, pošto takva tvrdnja svima stvara "kisele osmijehe" na licu definitivno vrijedi pogledati i teze protiv kojih se takve mega-tvrke zdušno bore. Proizvođač polovice svjetskih zaliha kemoterapija je Bristol-Mayers Squibb čiji je upravni odbor ujedno i na čelnim pozicijama svjetskih instituta za istraživanje raka, bolnica, FDA itd. što je toliki sukob interesa da je to nevjerojatno (što je nažalost i kod nas posve normalno u svim granama vlasti). Ono što u svemu želim istaknuti je da je kemoterapija označena kao svojevrsni "mainstream" u borbi protiv raka, a istina je takva da je njezina djelotvornost jako sumnjiva i da se troše milijarde dolara na razvoj iste, dok se drugi sustavi liječenja zbog financijskog aspekta zanemaruju. B17 možda nije čudesni lijek, no ja sam 100 % siguran da nije niti kemoterapija, a riješenje ove pošasti je vjerojatno puno bliže nego što mislimo…

Autor članka: Ratko Martinović

Prošlog tjedna smo započeli analizu borbe između novca i prirode koja u suvremeno doba poprima gotovo epske razmjere. Korporacije tako mnogo više pokazuju vlastitu želju sa samoočuvanjem od čovjeka. Novac, njihova osnovna hranidbena jedinica, danas pobjeđuje razum i sve je teže plivati u takvim vodama.
Nažalost, došlo je vrijeme da više uopće ne znamo da li se nekakav lijek na tržištu nalazi radi zadovoljavanja našeg ili "njihovog" samoodržanja te svaki čovjek postaje svojevrsni mađioničar u tom svijetu punom iluzija, prijevara i laži gdje jedna kriva odluka može u osnovi značiti život ili smrt. Zdravstvo je najveća iluzija današnjice, nekada se ljude liječilo čudotvornim radijem koji obogaćuje vodu, a danas smo izloženi raznim štetnim zračenjima, tabletama, i injekcijama za stvarne ili izmišljene neprijatelje. Zanimljivo je da najbolji dokaz za alternativne metode liječenja dolazi upravo iz farmacije. Placebo lijekovi su dokazali da je ljudski mozak uz pomoć prirode ponekad najbolja i jedina obrana od disfunkcije organizma. Pošto je baza te grane industrije načelo "otrovom protiv otrova" tako su i ovi tekstovi bazirani upravo na tome jer tamo negdje, daleko od očiju javnosti, postoje "otrovi" na prirodnoj bazi što je mnogo bolja opcija od "teške kemije" koja nam se lansira kroz reklame, televiziju i doktore kojima dodatni honorar ovisi o izboru istih.
 
Jedan od brandova takve poslovne politike je terapeutski lijek za heroinske ovisnike zvan metadon (kod nas poznatiji pod komercijalnim nazivom heptanon). Brojne moralne i druge dileme koje su u direktnom sukobu sa Hipokratovom zakletvom ekspresno nestaju nakon rezultata ispitivanja tržišta, pošto je ovaj lijek doživio pravi prodajni bum i veliku korist farmaceutskim gigantima. Zadovoljena je i najbitnija stavka – metadon uzimaju očajni korisnici koji nemaju izbora pa nas korporacije u ovom slučaju podsjećaju na njihove fiktivne oponente, zloglasne dilere heroina, jer im je satisfakcija velika zbog konstantnog priljeva novca a još veća kada ovisnik i druge "navuče na hors". A upravo je preprodaja besplatnog metadona (najčešće krađom iz ambulanti) sekundarna grana zarade.

Ono što nas najviše zanima je efekt na liječenje od ovisnosti. Pojednostavljeno, metadon blokira osjećaje zadovoljstva nakon uživanja heroina i zadobivenu ovisnost mozga o istima. Dakle, fizička ovisnost je nadvladana (pošto se metadon koristi i za ublaživanje boli pri operacijama itd.), no što je sa psihičkom? Laik bi vjerojatno sada rekao da korporacije zamjenjuju ovisnost o heroinu (od kojeg nemaju materijalnu korist) sa ovisnošću o metadonu (koji je vrlo unosan) što je zasigurno i istina, no problem je taj da je metadon puno teža ovisnost za oporavak tijela od heroina. Osim toga, heroinskim ovisnicima vlade subvencioniraju boravak u komunama,  dok metadonski ovisnici ovise o isplativosti vlastitog liječenja (čitaj: broju istih u klinici).
Paradoks nije teško zaključiti, ukoliko je dovoljan broj ovisnika i terapija onda je i liječenje učinkovitije, ukoliko nije, ostajete u paklu gdje je svaki dan vaše patnje dan punjenja novčanika zdravstvenih giganata (SAD prednjači u ovakvom reguliranju komuna). Zaključak je da je metadon laboratorijski spoj (poput amfetamina) čiji učinak zbilja prekida ovisnost o heroinu na moralno, no ne i financijski upitan način te je u svojoj suštini iznimno opasna umjetna droga. Zanimljivo, danas se uz sve to koristi i kao zadnji stup borbe protiv leukemije gdje, nakon što je pacijent u potpunosti uništen od kemoterapija i radijacije, se upotrebljava kao ublaživač boli. Pošto sam metadon okarakterizirao kao drogu s puno nedostataka sada dolazimo do alternative. Ibogain je prirodna psihoaktivna supstanca koju nalazimo u brojnim biljkama iz obitelji iboga. Koristi se već stotinama godina u raznim afričkim plemenima kao dodir sa višom spoznajom. Nedostaci u tretmanu heroinske ovisnosti gotovo da i ne postoje.

U potpunosti ometa želju ovisnika za drogom nakon povlačenja iste iz organizma, vizijama pokazuje psihičke načine oporavka od uzimanja droge i ne ostavlja posljedice. Nevjerojatni rezultati liječenja dolaze iz cijelog svijeta, postotak učinkovitosti je iznad 80%, a možda i više, jer ne postoje studije uspjeha. Naravno, pitate se zašto? Ne treba previše mudrovati da bi se zaključilo da je ovaj tretman zabranjen od strane zloglasnih zdravstvenih institucija koje su pod kontrolom farmaceuta. Ibogain je na popisu zabranjenih supstanci kao opojna droga što donosi i drugu stranu medalje. Pošto je ponekad potrebna samo jedna doza za izlječenje ovaj postupak je najjeftiniji što ne odgovara zakonima tržišta. Još jedan veliki paradoks je taj da je upravo ibogain najbolje sredstvo za skidanje s metadona, te je višestruko učinkovitije sredstvo protiv bolova. Znanstveni svijet je u fazi ignoriranja terapije (prva faza kod revolucionarnih otkrića koja iz temelja mjenjaju znanost je nijekanje, druga ismijavanje, treća ignoriranje, a četvrta prihvaćanje), jedan dio doktora je pak od početka prihvaća, no s vremenom ima prilično dobre izglede za proboj (što će nedvojbeno povećati cijene tretmana kad je prihvate korporacije). Nikada nije rano za početak borbe sa heroinom, metadonom, nikotinom i ostalim ovisnostima, a Hrvatska je pogotovo u dobroj poziciji jer su jedine dvije države koje oobravaju ovu terapiju Slovenija i Češka. Ljudi iz cijeloga svijeta odlaze kod naših susjeda i uspješno svladavaju poroke. Ako je u okršaju kemoterapije i vitamina b17 održan svojevrstan status quo, ovdje je ibogain posve porazio velikog favorita i samo je pitanje vremena kada će barem u ovom slučaju priroda i razum svladati laboratorij i profit.
Autor članka: Ratko Martinović

U protekla dva tjedna smo nedvojbeno shvatili da velike korporacije žive od zarade i da im je novac jedino sredstvo preživljavanja. Kako svaka jedinica čini sve za samoočuvanje tako je to i način na koji gigantske kompanije "peru ruke" od eventualnih nemoralnih i protuetičkih odluka. Sve to bi imalo nekakve temelje da su iste prirodna kreacija i da vlastitim preživljavanjem ne idu direktno protiv samoočuvanja živih bića, odnosno ljudi i životinja kao i bogatog biljnog svijeta. U tom trenutku nastupa ključ takvog načina poslovanja, a to je skrivanje istine i laganje o učincima sredstava zarade.


Tako je zdravstvenim korporacijama omogućeno plasiranje neučinkovitih lijekova (metadon), izmišljanje opsega neke zaraze (svinjska gripa), stvaranje sekundarnih oboljenja terapijama (kemoterapija) i to na način koji često uključuje utjecaj na doktore putem mita (srpski slučaj citostatika). Pošto zdravi ljudi na ovakve stvari samo odmahuju rukom kao da ih to ne interesira postoji grana manipulacije koju niti oni ne mogu izbjeći, a to je prehrambena industrija. Ne moraš ići kod doktora, ne moraš uzimati lijekove, no hraniti se moraš, to se ne može ignorirati.

Nekidan smo vidjeli da ukoliko izbjegavamo hranu koja nam je servirana i počnemo se zdravo hraniti (izbjegnemo prehrambene otrove) doktori nam dijagnosticiraju ortoreksiju, tj. psihološki poremećaj konzumiranja zdrave prehrane i završimo na tabletama, te zatvaramo krug manipulacije (zdravstveni otrovi). Srećom, živimo u državi koja je još donekle daleko od potpunog pritiska korporativnog miljea te možemo donijeti prave odluke ukoliko smo dovoljno upućeni, no dolaskom zapadne megadržave zvane EU dobar dio slobodnog mišljenja ćemo izgubiti. Najpoznatiji otrov koji redovito vidimo na reklamama je definitivno i najslađi, te ga s pravom možemo prozvati "slatki grijeh". A zašto je isti postao simbolom jedne generacije? To ćemo saznati u sljedećim redovima.
 
Šećer je tisućama godina bio posve normalan (čak i luksuzan) dio ljudskih života kojeg su uzimali i mladi i stari kao posve regularan dio prehrane. No, onda dolaze osamdesete. Po prvi puta u povijesti postaje bitan svaki zalogaj i započinje agresivna kampanja kulta vlastitog tijela gdje samo jedna žlica šećera dovodi do celulita i nakupljanja masnih naslaga što u prijevodu znači da više ne izgledate savršeno. Nekada je šećer bio stvar prestiža, a od ovoga trenutka postaje neprijatelj organizma broj jedan. Prvi mi na pamet trenutno pada poznati teoretičar zavjere David Icke koji je za ovakve stvari genijalno uočio tzv. problem – reakcija – riješenje sistem. Kod našeg primjera problem se zove šećer, reakcija je svjetska borba protiv viška kilograma, a riješenje umjetni zaslađivači na čelu s aspartamom.

U ovom slučaju najbitnija je pozadina. Najpoznatiji svjetski huškač GMO prehrane i sinonim za bojni otrov Agent Orange koji je uništio naraštaje vijetnamske djece tijekom oprašivanja u vijetnamskom ratu, zloglasni Monsanto, nakon kupnje tvrtke Searle Pharmaceuticals postaje proizvođač revolucionarnog zaslađivača aspartama. Searle je pak pionir aspartamske proizvodnje i glavni razlog zašto je FDA (američka administracija za hranu i lijekove) isti proglasila posve zdravim i provjerenim.

Kada bi još dublje ušli u materiju za sve je kriv predsjednik ove tvrtke koji je nakon revolucionarnog aspartama progurao i revolucionarni digitalni signal skupa s HDTV tehnologijom, te kasnije i spas od ptičje gripe, lijek tamiflu, i to sve kao predsjednik tvrtki zaslužnih za njihovo otkriće. Ovaj živući sukob interesa je čovjek po imenu Donald Rumsfeld, glavni odgovorni za invazije na Afganistan i Irak, zlostavljanje ratnih zarobljenika, a danas predavač ideologije nakon 9/11 i povijesti terorizma na Stanfordu. Politička pozadina je i više nego jasna, no što je cilj?

Svaka rasprava o cilju može se pokrenuti tek nakon provjere aspartama i njegovog učinka na organizam. Pošto je 200 puta slađi od šećera koristi se u gotovo svim aspektima prehrane. Najlakše ga je prepoznati po oznaci "Sugar-free" odnosno "Bez šećera" koja podsvijesno brojne mlade ljude dovodi do kupnje Cole Light i Zero, svih vrsta žvakačih guma, žitarica, kakaa, jogurta, raznih multivitaminskih sokova, dodataka prehrani za teretane, čajeva itd. Ova lista bi se mogla nastaviti do kraja stranice. Aspartam je u osnovi umjetni zaslađivač koji se proizvodi iz genetički modificirane bakterije Escherichie coli, te sadrži desetak posto metanola, otrova koji je i u iznimno malim količinama smrtonosan (dnevni unos korištenjem ovakvih proizvoda ponekad prelazi 3000% od dopuštene količine metanola ?!).
Pa je tako stotinjak provedenih studija dokazalo da ovaj zaslađivač može uzrokovati čak 90 (?!) nuspojava među kojima su: sljepilo, epilepsija, zvonjava u ušima, zamagljeni vid, vrtoglavica, glavobolja, grčenje, depresija, umor, razdražljivost, nesanica, zastoj seksualnog nagona itd. Za ovaj popis vrijedi isti zaključak kao i za prethodni. Nama je posebno zanimljiva nuspojava strahovitog debljanja jer je upravo zbog toga aspartam i dobio primat nad šećerom (aspartamski fenilalanin blokira serotonin i osoba je stalno gladna). No, svakom pametnom je ionako jasno da to nema nikakve veze. Čak 75-85% svih prijava upućenih ka FDA zbog zdravstvenih tegoba zadobivenih negativnim reakcijama na prehrambene aditive dolazi radi aspartama što ih nije omelo u proglašavanju istog nimalo opasnim po zdravlje. Kako ljudi sve više saznaju za negativne posljedice ovog otrova korporacije koriste zamjenska imena poput NutraSweet, Equal, Spoonful ili E951, te ga zamjenjuju sa "zdravim" acesulfamom K koji je sa svojim otrovnim učinkom priča za sebe ili saharozom, sukralozom itd. Interesantan je i podatak da sve više tvrtki (poput pojedinih zrakoplovnih i autobusnih prijevoznika) brani svojim zaposlenicima proizvode sa koncentracijom aspartama zbog potencijalnih nesreća pod njegovim djelovanjem na organizam.

I evo nas napokon na potencijalnom cilju svega ovoga. Mnogi istraživači aspartam stavljaju bok uz bok ostalim instrumentima tzv. Novog svjetskog poretka (NWO) kao poligon kontrole nad modernim čovjekom između ostalog radi ometanja mogućnosti koncentracije i spoznaje, meditacije, rada mozga i procesa spavanja. Kao rezultat toga osoba je blokirana prvenstveno u spoznaji samog sebe te je savršeni rob navika poput posla, televizije i poroka. Naravno, tu je i mnogo prizemnija i pragmatičnija mogućnost a to je aspekt zarade. Milijarde u opticaju vjerojatno imaju svoju snagu, no moje mišljenje je da šećer vrti puno više novca u svom tržištu od zaslađivača a i puno lakše ga je gurati kroz zakone država što dovodi do generalnog zaključka da je nešto puno zlokobnije u pozadini. Bilo kako bilo, konačni savjet je da konzumiramo šećer ili med a umjetne zaslađivače ostavimo po strani jer je zdrav razum ipak bitniji od savršenog tijela koje, ruku na srce, ionako nećemo dobiti kroz jogurte i sokove, već kroz fizičke napore u prirodi ili teretanama.
Autor članka: Ratko Martinović