Najcrnji dan u povijesti navijača Liverpoola - tragedija na stadionu



Hillsborougha 1989. godine Tragedije nakon kojih više ništa nije bilo isto


U povijesti sporta događale su se brojne tragedije koje su šokirale svijet. Neke od njih se, nažalost, nikako nisu mogle izbjeći, dok je nekima kumovao i ljudski faktor. Ne ponovilo se.

Sport, nažalost, nije bio pošteđen tragedija, smrti glavnih aktera, sudionika sportskih događaja, kao i masovnog stradavanja gledatelja.

Tragedije koje su se događale ponekad su bile uzrokovane nesposobnošću organizatora natjecanja, no ponekad i nesretnim spletom okolnosti.


Stradavale su i najveće sportske zvijezde, crnu sudbinu mnogi nisu mogli izbjeći.

Ovom prigodom ćemo se prisjetiti nekih najvećih sportskih tragedija koje su potresle svijet.

Pogibija nekad najbolje talijanske momčadi

Posebno je šokantna bila tragedija nogometaša Torina. Na povratku s prijateljske utakmice zrakoplov dviju momčadi Torina, prvom i pričuvnom, udario je u brdo Superga pokraj Torina. U nesreći je poginula 31 osoba, 18 igrača, zatim klupski dužnosnici, novinari i avionsko osoblje.

Jedini nogometaš koji je preživio bio je Sauro Toma, a u nesreći je izgubljeno i 10 talijanskih reprezentativaca. Bilo je to 4. svibnja 1949. godine. Torino je u to vrijeme bio najbolji talijanski klub i nikad se više nije oporavio.

Kad mafija naplaćuje račune

Pogibije kriketaša Južne Afrike Hansiea Cronjea i kolumbijskog nogometaša Escobara smatraju se zavjerama potaknutima porokom koji razara sport. Riječ je o klađenju.



Kriketaš Cronje poginuo je u avionskoj nesreći neposredno prije nego što je na sudu trebao izreći imena ljudi koji su sudjelovali u klađenju i namještanju utakmica. Iako nikad nije utvrđeno, mnogi su i danas uvjereni da je u tom slučaju riječ bila o zavjeri, o 'rješavanju' svjedoka koji je i sam bio optužen za namještanje utakmice.

Nogometaš Escobar ubijen je u Kolumbiji nakon što je autogolom izbacio svoju reprezentaciju sa Svjetskog prvenstva u SAD-u 1994. godini.

Do danas nije dokazano zašto je ubijen, no kolumbijska javnost pretpostavlja da ga je ubila mafija koja je sama organizirala klađenje i namještanje utakmica.

Najcrnji dan Olimpijskih igara

Pokolj izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine zauvijek je promijenio olimpijski pokret. Danas su Olimpijske igre najosiguravanije mjesto na svijetu, zasigurno i zbog samog prisjećanja na minhenski masakr.

U napadu palestinske terorističke skupine zarobljeno je 11 izraelskih sportaša. Palestinci su ih držali kao taoce, njemačka policija je intervenirala i tom prigodom pobijeni su svi teroristi, ali je smrtno stradalo i svih 11 izraelskih sportaša.

Tragedija na Heyselu


Nogomet se nepovratno promijenio nakon tragedije na Heyselu, nakon što je 39 mahom talijanskih navijača poginulo u stampedu i u rušenju stadionskog zida dok su bježali ispred razbješnjelih huligana. Bilo je to prije utakmice finala Kupa prvaka između Liverpoola i Juventusa.

Organizatori su unatoč tragediji dopustili održavanje utakmice u kojoj je Juventus bio pobjednik golom Michela Platinija. Nakon napada javnosti, organizatori su priznali da su pribjegli utakmici jer su se jednostavno bojali većih nereda.

Nakon toga su engleski klubovi zbog divljih navijača istjerani iz Europe na pet godina, što je iskoristila tadašnja britanska premijerka Margaret Tatcher.

Ona je novim zakonima dobrano iskorijenila huliganizam koji je pratio engleske klubove.

Šokantna smrt Ayrtona Senne

Na utrke Formule 1 silno je utjecala smrt Ayrtona Senne. U njegovoj generaciji vozili su mnogi sjajni piloti: Nigel Mansell, Alain Prost, Nelson Piquet, Gerhard Berger... I od svih tih vozača opet je bio najbolji Senna, koji je uživao svjetsku popularnost. Nakon sedam krugova, u zloglasnom zavoju Tamburello na stazi u Imoli 1994. izletio je pri brzini od čak 310 kilometara na sat.



Njegov bolid udario je u betonski zid, što je dovelo do odvajanja prednjeg desnog kotača, koji je udario Sennu u kacigu. Glava mu se odbila prema naslonu, od čega je zadobio smrtonosnu frakturu lubanje. O njegovoj smrti još se vode rasprave, je li za to kriv bio neispravan volan ili njegov opušteniji pristup tijekom utrke 1994. godine u Imoli.

Katastrofa na konjskim utrkama

U Hong Kongu dogodila se velika tragedija na konjskim utrkama još 1918. godine kad se srušio potporni stup velike tribine. Odmah je izbio i požar, a nakon svega je pobrojano 590 poginulih.

Divljanje navijača u Africi

Učestale su bile nogometne katastrofe u Africi, i to baš na početku ovoga stoljeća. Ekspanzija nogometa koja je zavladala crnim kontinentom uzela je na stotine, pa i tisuće žrtava. Tijekom nekoliko tjedana u travnju 2001. godine dogodilo se nekoliko nogometnih katastrofa. U Južnoj Africi je najprije poginulo 42 ljudi i 250 je ozlijeđeno tijekom prvenstvene utakmice, a samo koji dan kasnije poginulo je 14 ljudi u Kongu.



U Obali Bjelokosti u sukobima policije i navijača poginulo je 39 ljudi. Međutim, najveća katastrofa dogodila se tih dana u ligi Gane, u dvoboju Asante Kotokoa i Hearta.

Nakon što je Heart pobijedio, suparnički navijači su podivljali. Policija je na njih bacala suzavac, navijači su počeli bježati, a dočekala su ih zatvorena stadionska vrata. Tragedija je bila neizbježna. Unatoč tome policija je i dalje bacala suzavac među ljude, a u ukupnom metežu poginulo je 126 ljudi.

Smrt zbog amfetamina

Sportaši su znali stradati i na samom terenu, poput danskog jahača Kurta Jansena, koji se na Olimpijskim igrama u Münchenu srušio, a kasnije se saznalo da se predozirao amfetaminima. Poput mnogih drugih sportaša, i on je pomoću dopinga želio ostvariti što bolji rezultat, a pritom i bolje zaraditi. Problem dopinga dugo je ignoriran, posebno u biciklizmu. Sve do 2003. godine, kad je u samo 12 mjeseci od dopinga umrlo osam biciklista. Toliko je doping u biciklizmu uzeo maha.

Horor na Hillsboroughu


Tragedija na Hillsboroughu, na kup-utakmici Nottingham Forresta i Liverpoola, odnijela je 96 života navijača Liverpoola. Zbog velike gužve na navijačkoj tribini, kojoj je kumovala i policija, stotine ljudi zgnječeno je na ogradi koja dijeli tribine od terena. Nesigurnost na stadionima uzela je još jednom svoj danak i zbog ovoga slučaja engleske vlasti počele su razmišljati o ukidanju stajaćih mjesta na nogometnim stadionima. Zapravo se može reći da je stajanje na stadionu doživjelo smrtnu presudu smrću 96 Liverpoolovih navijača u Sheffieldu na stadionu Hillsborough 1989. godine.

Požar na stadionu Bradford Cityja

   

Samo koji dan nakon heyselske tragedije, dogodila se nova. Na stadionu Bradford Cityja u istoimenom gradu došlo je do požara na tribinama, u kojem je poginulo 56, a ozlijeđeno više od 265 osoba. Tog dana Bradford je igrao protiv Lincoln Cityja. Mnogi navijači su bili na stadionu kako bi proslavili ulazak u Drugu ligu, i to nakon dvije godine financijskih problema i bankrota kluba. Prije kraja prvog poluvremena, na drvenom krovu iznad glavne tribine, koji je za nekoliko dana trebao biti zamijenjen čeličnim, izbio je požar, koji se za samo četiri minute proširio na cijeli krov i zahvatio navijače koji su se nalazili ispod njega. Mnogi navijači nisu odmah shvatili što se događa, a neki su čak i plesali i pjevali ispred vatre, ne znajući šta se zbiva iza njih. Izgorjelo je 56 osoba. Samo mjesec dana kasnije u Engleskoj su zabranjene drvene tribine i krovovi.

Pogledajte sve avionske sportske tragedije


Dok Rusija i cijeli hokejaški svijet oplakuju žrtve avionske nesreće u Jaroslavlju, mnogi su se prisjetili sličnih stradanja. Donosimo vam pregled zrakoplovnih tragedija u posljednjih 60 godina u kojima su poginule cijele momčadi.




U ovim tužnim trenucima mnogi su se prisjetili kako je svijet sporta u proteklih 60 godina gubio cijele momčadi u avionskim nesrećama.

4. svibnja 1949. godine - Talijanski prvoligaš Torino, koji je u tom trenutku četiri puta zaredom osvojio naslov prvaka, izgubio je 22 člana, uključujući i 18 nogometaša.

1950. godine - Kod Sverdlovska (danas Jekaterinburga) poginulo 13 hokejaša i dužnosnika reprezentacije zračnih snaga SSSR-a.

6. veljače 1958. godine - Pri povratku momčadi iz Beograda na polju u blizini minhenskog aerodroma srušio se zrakoplov s igračima Manchester Uniteda. Osam članova engleskog kluba je poginulo.

14. kolovoza 1958. godine - U padu avionu u Atlantski ocean stradalo je šest egipatskih mačevalaca.

15. veljače 1961. godine - U blizini Bruxellesa srušio je zrakoplov sa 72 putnika. Svi su poginuli, uključujući 17 članova američke klizačke reprezentacije te izbornika.

3. travnja 1961. godine - U planinama Las Lastimas smrt je zadesila članove čileanskog prvoligaškog kluba Green Cross.

26. rujna 1969. godine - Zrakoplov s bolivijskom nogometnom momčadi srušio se u Andama. Poginuli su trener Eustaquio Ortuno, 16 nogometaša i dva klupska dužnosnika.

2. listopada 1970. godine - U padu aviona u američkoj državi Colorado poginulo je 14 ragbijaša sveučilišne momčadi Wichita State.

15. studenog 1970. godine - Zrakoplov DC-9 je pao kod gradića Kenova u američkoj saveznoj državi West Virginia. Poginulo je svih 75 putnika, među kojima i 26 članova momčadi sveučilišta Marshall.

11. listopada 1972. godine - U čilenaskim Andama srušio avion u kojem je bila urugvajska ragbijaška momčad. Smrtno je stradalo svih 29 osoba, uključujući igrače, posadu te neke članove obitelji.

13. prosinca 1977. godine - Trener Bobby Watson i 14 njegovih košarkaša sa sveučilišta Evansville poginuli su u padu aviona u američkoj saveznoj državi Indiana.

14. ožujka 1980. godine - U blizini Varšave pao je zrakoplov u kojem su bili članovi američke boksačke reprezentacije- Život je izgubio 14 članova tog tima.

8. prosinca 1987. godine - Peruanski prvoligaški sastav Alianza ostao je bez trenera Marcosa Calderona i 16 nogometaša koji su stradali u zrakoplovnoj nesreći kod glavnog grada Lime.

28. travnja 1993. godine - Kod Librevillea u afričkoj državi Gabon poginulo je 18 nogometaša i pet dužnosnika nogometne reprezentacije Zambije.

27. siječnja 2001. godine - U blizini mjesta Byers u američkoj saveznoj državi Colorado srušio se avion u kojem su bili članovi košarkaške momčadi sveučilišta Oklahoma State. Poginulo je 10 osoba.

7. rujna 2011. godine - Zrakopov Jak-42 s 45 putnika i članova posade srušio se u srijedu nedugo nakon polijetanja iz zračne luke Tunošna u Jaroslavlju na putu prema Minsku. Poginulo je 36 hokejaša i članova stručnog stožera ruskog kluba Lokomotiva iz Jaroslavlja.


Autor: M.K.

Tragedija koja se dogodila na utakmici egipatske Premijer lige između Al Masrija i Al Ahlija jedna je od najvećih nesreća u istoriji fudbala. Telegraf donosi listu deset najvećih nesreća s fudbalskih utakmica u istoriji.



1. Spartak Moskva – Harlem (Kup UEFA, 1982) 340 poginulih

Najveća tragedija na fudbalskim stadionima ostaje ona s utakmice drugog kola Kupa UEFA iz oktobra 1982, kad je 340 ljudi pregaženo na stepenicama stadiona “Lužnjiki”. Do incidenta je došlo jer je policija odlučila da pre kraja utakmice evakuiše tribine. Ljudi su počeli da izlaze ali je u tim trenucima moskovska ekipa postigla gol zbog čega je masa krenula da se vraća na tribine.

Jedni su ulazili, drugi izlazili i ne zna se ko je koga tu gazio po uskim hodnicima i klizavom stepeništu. Pretpostavlja se da je bilo između 340 i 380 mrtvih, ali konačan bilans nikad nije zvanično utvrđen jer su sovjetske vlasti pokušale da zataškaju ceo slučaj i predstavili da je bilo 66 žrtava.

Prava istina o nesreći na “Lužnjikiju” otkrivena je tek sedam godina kasnije dolaskom na vlast Gorbačova i njegove „glasnosti“ i „perestrojke“.

2. Peru – Argentina (Kv. za OI, 1964) 318 poginulih

Tragedija u Limi, na utakmici kvalifikacija za Olimpijske igre između Perua i Argentine, najveća je ikad na stadionima Južne Amerike. Živote je izgubilo 318 ljudi nakon što se slavlje zbog pobedničkog gola domaćina pretvorilo u proteste i nerede kad je sudija poništio pogodak.

3. Hart ov Oak – Kotoko (Prvenstvo Gane, 2001) 127 poginulih

Najveća nesreća na fudbalskim stadionima u Africi nije ona od juče iz Port Saida nego tragedija koja se 9. maja 2001. desila u Akri. Krajem utakmice dva najuspešnija kluba u Gani navijači Kotokoa su, besni što je Hart ov Oak u poslednja dva minuta preokrenuo od 0:1 do 2:1, počeli su da bacaju plastična sedišta i flaše na teren i protivničke navijače.

Policija je reagovala bacanjem suzavca ali to je izazvalo paniku na stadionu i stampedo u kome je pregaženo ili ugušeno 127 ljudi.

Za smrt tolikog broja ljudi odgovorno je velikim delom i medicinsko osoblje koje je napustilo stadion pre vremena, pa velikom broju povređenih nije imao ko da pomogne.

4. Liverpul – Notingem Forest (FA kup, 1989) 96 poginulih

Tragedija na Hilsboro stadionu u Šefildu desila se kad je pre početka polufinala FA kupa između Liverpula i Notingem Foresta na tribinu pokušalo da uđe više ljudi nego što je ona mogla da primi. Pošto je između tribine i terena stajala metalna ograda, 96 navijača Liverpula je izgubilo živote, neki od gušenja, drugi, koji su pokušali da se popnu na ogradu padali su a oni koji su pokušavali da se vrate gaženi su od mase koja je nadirala ne znajući šta se dešava na tribini.

Nesreća je pokrenula niz promena u engleskom fudbalu, a najznačajnija je skidanje zaštitnih ograda sa svih stadiona na ostrvu.

5. Gvatemala – Kostarika (Kv. za SP, 1996) 84 poginulih

Kao i na Hilsborou, incident se desio kada je preveliki broj ljudi pokušao da uđe u sektor na tribinama. Veruje se da je 50.000 ljudi pokušalo da uđe na stsdion čiji kapacitet je zvanično bio 37.500. Prodato je 45.796 karata zbog čega je 13 ljudi iz organizacije utakmice bilo osumnjičeno ,ali su optužbe odbačene i niko nikad nije odgovarao za nesreću.

6. Al Masri – Al Ahli (Premijer liga Egipta, 2012) 80 poginulih

7. River – Boka (Argentinski šampionat, 1968) 71 poginuo

Nesreća se desila posle argentinskog Klasika na stadionu Monumental u Buenos Ajresu, u sektoru 12 koji je predviđen za gostujuće navijače. Većina od 71 stradalaog navijača Boke bili su maloletnici a nikad nije otkriveno zašto je izlaz na ulicu bio zatvoren pa su navijači koji su prvi krenuli ka izlazu bili prignječeni od mase koja je izlazila sa stadiona.

8. Rendžers – Seltik (Prvenstvo Škotske, 1971) 66 poginulih

Nesreća se desila na baksuznom “stepeništu 13″ na izlazu s Ajbroksa, najverovatnije kao lančana reakcija kad je palo dete koga je otac nocio na ramenima. Većina žrtava je bila školskog uzrasta, a posle incidenta došlo je do velikog renoviranja Rendžersovog stadiona kako bi se povećala bezbednost.

9. Bredford – Linkoln (Engleska Treća divizija, 1985) 56 poginulih

Najmanje 56 ljudi stradalo je zbog nemarnosti jednog navijača koji je bačenim opuškom upalio drvenu tribinu stadiona “Vali parejd” u Bredfordu.

10. Juventus – Liverpul (kup šampiona, 1985) 39 poginulih

Nesreća na Hejselu nije najveća ali svakako je najpoznatija od svih fudbalskih tragedija. Na samom stadionu stradalo je 39 ljudi, uglavnom navijača Juventusa, a broj mrtvih popeo se na 40 jer je jedan italijan podlegao povredama u bolnici u Briselu.

Neredi su počeli sat pre početka utakmice kada su engleski huligani počeli da gađaju Italijane flašama, kamenjem i raznim drugim predmetima. Nespremna belgijska policija nije uspela da spreči sudar suprotstavljenih navijača u kome su deblji kraj izvukli tifozi Juventusa ali među mrtvima bilo je i po dva Belgijanca i Francuza, kao i jedan Englez.

Kao posledica ove tragedije, a na predlog tadašnje britanske premijerke Margaret Tačer, UEFA je izbacila engleske klubove iz svih takmičenja na neodređeno vreme (kazna je ukinuta pet godina kasnije), a Liverpul na dodatne tri godine nakon tog roka.

(Telegraf)

Busbyeve bebe

Prijestolnica njemačke pokrajine Bavarije, Minhen, bio je poprište još jedne velike nesreće. 6. februara 1958. godine, prilikom trećeg pokušaja uzlijetanja sa aerodroma Riem u Minhenu, srušio se avion British Airwaysa. U avionu se nalazila kompletna ekipa Manchester Uniteda, engleski novinari, stručni štab tima sa Old Trafforda...

Od 44 osobe u avionu, poginulo je njih 23. Manchester United je dan ranije gostovao u Beogradu kod Crvene zvezde u okviru Evropskog kupa, a na putu iz Beograda u Manchester morao je svratiti do Minhena na dosipanje goriva.

U nesreći je poginulo osam fudbalera Manchester Uniteda, tri člana stručnog štaba, osam novinara, pilot, kopilot... Klub sa Old Trafforda se dugo nije oporavio nakon ove katastrofe.

Holandski Surinamci

Avion koji je 1989. godine vozio reprezentativce holandskog Surinama se srušio prilikom slijetanja na aerodrom u Paramaraibu. Kompletna reprezentacija je poginula, a igrači su se vraćali sa humanitarne utakmice sa Surinamom.

Legende holandskog fudbala, porijeklom iz Surinama, Ruud Gullit, Frank Rikjaard, Brian Roy, Aron Winter i Regi Blinker u posljednji se čas nisu ukrcali na kobni let jer su se drugim avionom prebacili za Evropu.

Sportska tragedija sakrivena od Staljina

Piše: Nikola Simić

U Sovjetskom Savezu 1950. godine dogodila se sportska tragedija koja je uspešno sakrivena čak i od samog Staljina. U zataškavanju avionske nesreće u kojoj je stradao čitav hokejaški tim učestvovao je Staljinov sin Vasilij prvi čovek kluba koji je osnovan u sklopu ratnog vazduhoplovstva Sovjetskog Saveza. Poginule igrače za dan su zamenili drugi, koji su nastavili da se takmiče kao da se ništa nije dogodilo.

U vreme Staljinove vladavine Sovjetskim Savezom dešavale su se stvari koje iz današnje perspektive deluju nestvarno. Dok je na spoljnom planu Sovjetski Savez bio jedina neprikosnovena sila zajedno sa Amerikom, na unutrašnjem planu režim je bio toliko krut i zatvoren da često sami građani te zemlje nisu znali šta se događa u sopstvenoj državi.



Ekipa VVS-a osnovana 1945. rasformirana 1952. godine



Staljinov sin Vasilij rukovodio hokejaškim timom

Stroga kontrola informacija bio je jedan od temelja čvrste komunističke vlasti. Imajući to u vidu, onda i ne čudi što je jedna avionska nesreća u kojoj je poginuo čitav hokejaški tim uspešno zataškana od javnosti, ali čudi činjenica da je tako nešto skriveno i od tadašnjeg velikog vođe Josifa Visarionoviča Džugašvili Staljina.

O avionskoj nesreći koja se dogodila 5. januara 1950. godine u blizini Sverdlovska (danas Jekatarinburga) i dalje se malo zna. Poznato je da je u nesreći stradao skoro čitav hokejaški tim Sovjetskog vazduhoplovstva pod nazivom VVS Moskva (Voenno-Vozdušnыe Silы), u kojem je glavni bio Staljinov sin Vasilij Džugašvili. Ukupno je poginulo 19 osoba od čega osam igrača, trener, klupski doktor i maser.

Sama činjenica da je Staljinov sin rukovodio hokejaškim timom govori o važnosti koju su Sovjeti u to vreme davali ovom sportu. Baš u to vreme su udarani temelji za dominaciju hokejaša Sovjetskog Saveza koja će trajati decenijama.

Klub VVS Moskva nastao je 1945. godine i u to vreme okupljao neke od najboljih hokejaša u zemlji. Klub je u sezoni 1946/47. zauzeo peto mesto u nacionalnom šampionatu, tako da je u narednoj sezoni Vasilij Staljin ekipu pojačao sa nekoliko igrača moskovskog Spartaka, Zdenjekom Zigmundom, Ivanom Novikovim i Jurijem Tarasovom. Ekipa se nalazila u vrhu sovjetskog hokeja, ali nije uspevala da dođe do titule.

Sam Vasilij Staljin je na čelo kluba došao delom po „službenoj dužnosti", delom zbog kontrole i željom za dokazivanjem u sportu čija je popularnost vrtoglavo rasla. Vasilij je Staljinov sin iz drugog braka koji je imao sa Nadeždom Alilujevom. Pre Drugog svetskog rata postao je oficir u vazduhoplovstvu Sovjetskog Saveza, da bi za vreme i posle rata brzo napredovao u službi. Vasilij je već 1946. godine postao general-major i komandant vazduhoplovnih snaga moskovske vojne oblasti.

Kao jedan od najbitnijih ljudi u ratnom vazduhoplovstvu svoje zemlje upravljao je ne samo hokejaškim timom ovog roda vojske VVS, već fudbalskim, odbojkaškim i košarkaškim klubom koji su se nalazili u okviru sportskog društva VVS Moskva.



Nesreća uspešno sakrivena i od Staljina

Tog 5. januara 1950. godine hokejaši VVS-a avionom su krenuli na utakmicu u Čeljabinsk. Zbog lošeg vremena avion je preusmeren na aerodrom u Jekatarinburgu koji je tada nosio ime Svardlovsk.

Loši vremenski uslovi vladali su i u Jekatarinburgu, tako da je avion sa hokejašima zbog snežne mećave kružio oko aerodroma. Četiri puta avion je pokušao da sleti, ali bez uspeha. Kada je pokušao i peti put da se prizemlji avion je udario o zemlju i eksplodirao. Svih 19 igrača i članova posade izgubilo je živote u nesreći.

Prva reakcija Vasilija Staljina bila je da sakrije vest o nesreći od svog oca. Mnogi tumače da bi Vasilij, kao jedan od najvažnijih ljudi u ratnom vazduhoplovstvu, bio žestoko kažnjen zbog insistiranja da avion leti po veoma lošem vremenu. To znači da je strah od oca bio glavni razlog možda i najupsešnijeg zataškavanja u istoriji Sovjetskog Saveza.

U jednom danu Vasilij je od oca i prvog čoveka Sovjetskog Saveza, kao i od čitave javnosti, sakrio vest o avionskoj nesreći i pogibiju hokejaškog tima. Zapanjujuća je brzina kojom su uklonjeni svi tragovi vesti o pogibiji sovjetskih hokejaša. Vasilij je samo za jedan dan regrutovao nove igrače koji su sa dvojicom starih igrača (koji nisu bili u avionu) zaigrali za VVS.



Harijs Milaps jedan od tragično nastradalih

Još više zapanjuje činjenica da predsednik Sovjetskog Saveza, koji je bio obaveštavan o svemu, nije nikada saznao za nesreću koja se dogodila. Ekipa VSS-a nastavila je da se takmiči u sovjetskom prvenstvu kao da se ništa nije dogodilo, dok niko nije postavljao pitanja šta se dogodilo sa starim igračima.

Tek kasnije se saznalo kakvi su izuzetni sportisti i ljudi izgubili život. U avionskoj nesreći u Svardlovsku stradali su Ivan Novikov, Zdenjek Zigmund, Juri Tarasov, Harijs Milups, Roberts Šulmanis, Juri Žiburovič, Viktor Jisajev, Aleksandar Mojsev, trener Boris Bočarnikov, kao i timski doktor i masažer.

Iza svakog imena se krila izuzetna sportska karijera i lična tragedija. Posebno je potresna priča o golmanu Harijsu Milupsu, Letoncu, koji je nakon Drugog svetskog rata zaigrao za VVS. Milups je pre rata leti igrao fudbal, zimi hokej, dok se povremeno bavio košarkom i boksom (malo je falilo da pre rata sa 18 godina postane član letonske bokserske reprezentacije). Nakon Drugog svetskog rata odlučio je da se fokusira samo na dva sporta, fudbal i hokej, gde je u oba sporta nastupao za Dinamo iz Rige. Od 1949. godine igrao je u Moskvi za ekipu VVS-a. U trenutku nesreće imao je 23 godine. Šest dana ranije dobio je sina kojeg nikada nije uspeo da vidi.

Jedan od dvojice hokejaša VVS-a koji je izbegao tragičnu nesreću bio je Vsevolod Bobrov koji je godinu dana ranije iz CDKA (kasnije CSKA) prešao u novi klub. Bobrov je poput Milupsa bio odličan fudbaler i hokejaš. Bio je deo fudbalske ekipe moskovskog Dinama koja je 1945. godine protutnjala Velikom Britanijom, gde je u seriji prijateljskih mečeva između ostalih savladala ekipu Arsenala. Pored fudbala sjajno je igrao i hokej.



Vsevold Bobrov leti fudbaler, zimi hokejaš



Zamenjena ekipa VVS-a izgrađena oko preživelog Bobrova

Bobrov je sudbonosnog 5. januara zakasnio na avion jer se uspavao, pa je put Čeljabinska krenuo vozom. Duži san na kraju je spasio Bobrova da doživi sudbinu svojih saigrača.

Drugi hokejaš VVS-a koji je izbegao nesreću je Viktor Šuvalov koji je meč propustio zbog povrede.

Oko ove dvojice igrača Staljinov sin je za dan napravio novu ekipu koja nastavila da se takmiči u prvenstvu kao da se ništa nije dogodilo. Šuvalov je na kraju sezone bio najbolji strelac lige sa 31 golom, dok je Bobrov postigao dva gola manje. Obojica hokejaša ostavila su dubok trag u sovjetskom hokeju i primljena su u Kuću slavnih. I Bobrov i Šuvalov bili su deo hokejaške reprezentacije koja je 1956. godine na Zimskim olimpijskim igrama donela zlatnu medalju Sovjetskom Savezu.

Bobrov je nakon igračke karijere bio i trener. On je vodio 1952. godine VVS, dok je nakon toga vodio, ili se nalazio u upravama moskovskog CSKA i Černomoreca. Za Bobrova se kaže da je bio veliki prijatelj sa sinom velikog vođe Vasilijem. Na listi 100 najboljih ruskih sportista 20. veka Bobrov zauzima treće mesto iza legendarnog fudbalskog golmana Lava Ješina i rvača Aleksandra Kareljina.

Iako nesreća uspešno zataškana i Staljin nikada nije znao za pad aviona i pogibiju hokejaša, Vasilij je naklonost svog oca izgubio 1952. godine kada se na vojnoj paradi srušio još jedan avion. Vasilij je tog 27. jula 1952. godine, pored lošeg vremena insistirao da avioni polete, kao dve godine ranije kada je to učinio u slučaju hokejaškog tima. Iz nepoznatih razloga, bombareder „tupoljev Tu-4" srušio se za vreme parade. Nakon incidenta Vasilij je otpušten iz vojne službe.

Ni ovde nije bio kraj njegovim problemima. Već naredne godine (5. marta 1953. godine) umire njegov otac, dotadašnji predsednik Sovjetskog Saveza Jozef Staljin. U sklopu destaljinizacije sovjetskog društva klub VVS je rasformiran.



Viktor Šuvalov jedan od retkih preživelih

Sam Vasilij je je uhapšen nešto više od mesec dana nakon očeve smrti. Optužen je da je na jednoj večeri pred stranim diplomatama odao vojnu tajnu. Vasilij je kasnije priznao sve optužbe, čak i neke koje su za ono vreme zvučale neverovatno. Na kontroverznom suđenju iza zatvorenih vrata, bez branioca i svedoka, osuđen je na osam godina zatvora.

Vasilij Staljin je preminuo 1962. godine, pretpostavlja se od posledica alkoholizma. Ruske vlasti su ga delimično rehabilitovale 1999. godine, proglasivši ga nevinim za deo optužbe za anti-sovjetsku propagandu.

O nesrećnoj sudbini hokejaškog tima saznalo se godinama kasnije. Kao znak sećanja na aerodromu Koltosovu u Jekatarinburgu podignut je spomenik za igrače VVS-a.


rts

Zbog njih je plakala cela Jugoslavija: Ovo su sportisti koji su poginuli na vrhuncu slave


Ne postoje reči kojima bi se mogla opisati tuga pruzrokovana gašenjem mladog života. Bezvezni ratovi odneli su njih bezbroj i uz to, za sobom ostavili opori osećaj gorčine. U nekim slučajevima i sudbina umeša prste, a portal Dnevno.rs vam donosi priču o najpoznatijim sportistima Jugoslavije koji su nas prerano napustili.

Radivoj Korać

Poznat po nadimku Žućko, postao je jedan od najboljih jugoslovenskih igrača tokom 1960-ih. Proglašen je sportistom godine u Jugoslaviji 1960. Bio je najbolji strelac prvenstva Jugoslavije sedam godina uzastopno, što je najviše u istoriji jugoslovenske košarke, sa prosekom poena po utakmici od 32,7. Korać je bio poznat po svom karakterističnom izvođenju slobodnih bacanja, sa dve ruke odozdo.



U Belgiji je jednom prilikom bio gost u vrlo gledanom televizijskom šou-programu. Na pitanje voditeljke koliko slobodnih bacanja može pogoditi iz 100 pokušaja, Korać je odgovorio da može pogoditi 70 do 80. U tom trenutku se pomerila zavesa u studiju iza koje je stajao koš. Voditeljka je zamolila Koraća da gledaocima potvrdi svoju tvrdnju na licu mesta, a Korać je pogodio sva slobodna bacanja.

Koraćevih 99 poena na jednoj utakmici

Na utakmici Kupa evropskih šampiona protiv Alvika iz Stokholma 1965. godine, Korać je postigao 99 poena (utakmica se završila rezultatom 155:57) i zamalo srušio rekord Vilta Čejmberlena koji je 2. marta 1962, na utakmici između Filadelfija Voriorsa i Njujork Niksa, postigao 100 poena.



Radivoj Korać je poginuo u 30. godini u saobraćajnoj nesreći 2. juna 1969. kod sela Kamenice, 12 km od Sarajeva, posle utakmice između reprezentacije Jugoslavije i selekcija Bosne i Hercegovine.


Foto: Wikipedia

Dragan Mance

Žurio je na prepodnevni trening i nažalost, nikada nije stigao. U nameri da izbegne dete koje je iznenada istrčalo na put, pri velikoj brzini izgubio je kontrolu nad svojim automobilom Pežo 205, udario u stub i poginuo. Sportska javnost tadašnje SFRJ bila je u šoku i neverici. Ko je još mogao pretpostaviti da će ga tako mladog stići smrt, sa nepune 23 godine.



Partizan i tadašnji jugoslovenski fudbal izgubili su jednog od najtalentovanijih centarfora pred kojim su tek bili život i uspešna karijera. I danas, posle toliko godina, mnogim navijačima Partizana na pomen ovog događaja pođu suze na oči.

Legenda živi: Karijera Dragana Mancea

Fudbal je počeo da igra u tadašnjoj Galenici iz Zemuna (današnji FK Zemun), u kojoj je prošao sve selekcije, od petlića do seniora. Zahvaljujući raskošnom talentu, sa nepunih 17 godina debitovao je za prvi tim Galenike, da bi 15. septembra 1980. godine prešao u FK Partizan kome ostaje veran sve do svoje prerane smrti.

U tom periodu odigrao je za Partizan 279 utakmica postigavši 174 golova, dok je za "A" reprezentaciju Jugoslavije igrao 4 puta, 7 puta za mladu i 2 puta za Olimpijsku reprezentaciju. Jedinu šampionsku titulu sa Partizanom osvojio je u sezoni 1982/83. godine kada je bio i najbolji strelac kluba sa 15 postignutih golova. Poslednji pogodak za crno-bele postigao je samo dva dana pred smrt, 1. septembra 1985. godine, u prvenstvenom meču i pobedi protiv podgoričke Budućnosti od 2:1 na stadionu JNA.



Dražen Petrović

U leto 1993, nakon najbolje sezone u NBA i eliminacije Netsa u prvoj rundi plej-ofa od Klivlend Kavalirsa, Petrović je otputovao za Poljsku, gde je hrvatska reprezentacija igrala kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 1993. Razmišljao je o odlasku iz Netsa, razočaran tenzijom između sebe i, prema njegovim verovanju, ljubomornih saigrača, kao i zbog činjenice da Netsi još nisu produžili ugovor. Američkim novinarima je izjavio da ga je nedostatak priznanja u ligi naterao da potpuno napusti NBA i da igra igra za klub u Grčkoj. Kasnije se pričalo da se složio sa uslovima koje je ponudio Panatinaikos, pošto je navodno vlasnik kluba Pavlos Janakopulos ponudio blanko ček. Iz privatnih razloga, Petrović je odlučio da se ne vrati u Hrvatsku iz Poljske sa saigračima, već privatnim vozilom.

Poslednje Draženovo putovanje

Dražen Petrović je poginuo kao suvozač u saobraćajnoj nesreći na Autoputu 9 kod Denkendorfa, blizu Ingolštada, Nemačka, približno u 17:20 7. juna 1993, četiri i po meseca pre svog 29. rođendana.



Haris Brkić

12. decembra 2000., nepoznati napadač je pucao u Harisa Brkića na parkingu ispred beogradske dvorane "Pionir". Brkić je ustreljen oko 21 časa na parkingu hale "Pionir" sa dva hica iz malokalibarskog pištolja u glavu. Jedan metak je pogodio nesrećnog košarkaša u predelu jagodične kosti a drugi ispod oka. Počinilac zločina pobegao je u nepoznatom pravcu. Slučajni prolaznik zatekao je nepomično Brkićevo telo pored njegovog automobila i obavestio ljude iz Partizana koji su još bili u dvorani. Brkić je prevezen u Urgentni centar, a potom je i operisan na Neurohirurgiji. Posle operacije bio je u komi sve do jutra 15.12.2000, kada je njegovo srce prestalo da kuca. I dalje nije poznato ko je ubio Harisa Brkića.



U znak sećanja na Harisa Brkića, klubovi za koje je nastupao, Bosna, Partizan i Budućnost svakog leta organizuju Memorijalni turnir.

U istoriji KK Partizan upisan je kao deseti igrač na večnoj listi po broju odigranih utakmica (290), a osmi na listi strelaca sa 3709 postignutih poena. Na listi najboljih strelaca crno-belih u evropskim kupovima, Brkić zauzima peto mesto sa 951 poenom.



dnevno

Trojica su bili vrhunski košarkaši, a jedan nas je oduševljavao na fudbalskom terenu

Foto: Partizan.rs

Njih četvoricu navijači pamte ne samo po sportskom umeću već i po tragičnom i prepranom završetku sportske karijere. Evo sećanja na košarkaše Radivoja Koraća, Dražena Petrovića i Harina Brkića, te fudbalera Dragana Mancea.
Radivoj Korać
Košarkaš Radivoj Korać poznat po nadimku Žučko je bio jedan od najboljih jugoslovenskih sportista šezdesetih godina.
Proglašen je sportistom godine u Jugoslaviji 1960. Sedam godina uzastopno je držao rekord prvog strelca prvenstva Jugoslavije sa prosekom postignutih 32,7 poena po utakmici što je najviše u istoriji jugoslovenske košarke. Žućko je bio još karakterističan po šutu sa slobodnih bacanja, koje je izvodio sa dve ruke i to odozdo.
Gosujući u jednoj belgijskoj emisiji voditeljka mu je postavila pitanje koliko može slobodnih bacanja da pogodi od 100 pokušaja. Korać je odgovorio oko 70 do 80. Njegova skromnost je uvek bila prisutna ali njegov kvalitet je uvek isplivavao na sam vrh, pa je tako od 100 pokusaja Radivoj pogodio svih 100 slobodnih bacanja, upućenih ka košu, kog su organizatori emisije instalirali u studiju. Publika je bila svedok toj čaroliji. Korać je na utakmici evropskih šampiona protiv Alvika postigao 99 poena i priblizio se rekordu Vilta Čejmberlena koji je na jednoj utakmici postigao čitavih 100 pogodaka. U saobraćajnoj nesreći Radivoj Korać je izgubio život u svojoj 30. godini,  2. juna 1969. kod sela Kamenice, na domak Sarajeva.





Dragan Mance
Fudbaler Dragan Mance centarfor Partizana i mag na zelenom terenu, žureći na trening je izgubio kontrolu nad automobilom, da spasio život detetu koje je istrčalo na put. U pokušaju da ga izbegne skrenuo je u stranu, udario u stub i poginuo. Sportska javnost nije mogla da veruje da se ugasio Draganov život u 23. godini.Danas i ako je prošlo toliko godina od njegove smrti i dalje navijači i sportska javnost sa tugom govori o tragediji najtalentovanijeg centarfora.

Mance je svoje prve fudbalske korake napravio u tadašnjoj Galenici iz Zemuna i prošao sve selekcije. Sa nepunih 17. godina je debitovao u prvom timu, da bi 15. septembra 1980. godine prešao u FK Partizan kome ostaje veran sve do svoje prerane smrti. Jedinu šampionsku titulu sa Partizanom osvojio je u sezoni 1982/83. godine kada je bio i najbolji strelac kluba sa 15 postignutih golova. Poslednji pogodak za crno-bele postigao je samo dva dana pred smrt, 1. septembra 1985. godine, u prvenstvenom meču i pobedi protiv podgoričke Budućnosti od 2:1 na stadionu JNA.





Dražen Petrović

Košarkaš Dražen Petrović sa svojim raskosnim talentom stigao je do NBA i u leto 1993, nakon najbolje sezone u NBA i eliminacije Netsa u prvoj rundi plej-ofa od Klivlend Kavalirsa, Petrović je otputovao za Poljsku. Tamo je hravtska reprezentacija igrala kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 1993. Ljubomora koja je bila izražena od strane američkih košarkaša ka Draženu, a i činjenica da mu čelnici nisu ponudili produženje ugovora, navodilo ga je na razmišljane o odlasku iz Natsa. Poštovanje je stiglo iz Evrope i vlasnici Panatinaikosa su mu ponudili ugovor i blanko ček, ponuda je bila primamljiva. Iz ličnih razloga Drazen je krenuo automobilom ka Hrvatskoj. U nekom delu puta njegova devojka i on su zamenili mesta, jer se osećao umorno.
Dražen Petrović je poginuo kao suvozač u saobraćajnoj nesreći na Autoputu kod Denkendorfa,  7. juna 1993, četiri i po meseca pre svog 29. rođendana.





Haris Brkić
Košarkaš Haris Brkić nastradao je vraćajući se sa treninga, na parkingu ispred dvorane Pionir. Napadač je pucao negde oko 21 čas sportisti u glavu iz malokalibarskog oružja i pobegao u nepoznatom pravcu. Košarkaša je pronašao slučajni prolaznik, koji je alarmirao ljude i trenere koji su još uvek bili u hali. Brkiću je ukazana pomoć u bolnici, ali su dve rane koje je zadobio, jedna ispod oka, a druga u predelu jagodične kosti bile kobne . Njegovo srce je prestalo da kuca u ranim jutarnjim časovima.Veličina koja je Haris bio ogleda se u organizovanju, svakog leta, Memorijalnih turnira klubova za koje  je u toku svoje karijere nastupao. KK Partizan košarkaša je upisao kao desetog igrača na večnoj listi po broju odigranih utakmica 290, a osmog na listi strelaca sa 3709 postignutih poena.



Foto: Twitter
(Dnevno.rs)