Zapovjednik konjaništva (magister equitum) bio je u razdoblju diktature prvi pomoćnik i zamjenik diktatora, a konjaništvom legije zapovijedali su prefekti i tribuni. Nakon Punskih ratova, u kojima se rimsko konjaništvo pokazalo znatno inferiornijim od kartaginskog, postupno nestaje i zadržava se samo kao dio pretorijanske garde (slika br. 5). Umjesto vlastitog konjaništva, rimski carevi sve više angažiraju savezničke najamnike, međutim konjaništvo u rimskoj vojsci i dalje ima sekundarnu važnost.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na zalasku Rimskog carstva započinje nova etapa razvoja konjaništva, jer 370. godine, potisnuti od drugih naroda, Huni iz zapadnih prostora Kaspijskog mora kreću u osvajačke pohode na zapad (čime je u stvari i počela velika seoba naroda). Huni su bili izvanredni jahači i gotovo uvijek su u sukobe ulazili kao lako konjaništvo, na brzim konjima i koristeći prvenstveno luk i strijelu, a u završnici borbe kratku sablju. Hunsku taktiku obično su činili iznenadni napadi iz više smjerova, te brza dinamika borbe zbog čega je protivniku bilo prilično teško srediti svoj borbeni postroj i u punoj pripravnosti dočekati napad. U svakom slučaju, s Hunima je u potpunosti postala očigledna jedna od najvažnijih značajki konjaništva - visoka pokretljivost. Osim toga, Huni su sa sobom donijeli jednu novost koja će uskoro postati od presudne važnosti na daljnji razvoj konjaništva - sedlo. Razumljivo, njihova sedla su bila daleko od toga da bi bila slična suvremenim sedlima, ali su svakako značila kvalitativni pomak u udobnosti jahanja (što je u velikoj mjeri omogućilo duga jahanja na veće udaljenosti) i stabilnosti jahača, toliko neophodnoj u bliskoj borbi s protivničkim konjaništvom ili pješaštvom. S pojavom sedla započinje prevlast konjaništva kao roda vojske.

Prevlast konjaništva

[You must be registered and logged in to see this image.]

Raspadom čvrstih pješačkih formacija pred propast Rimske Imperije, konjaništvo postaje glavni element kopnene vojske (slobodno bi se moglo reći i oružanih snaga u cijelosti) s odlučujućom ulogom na bojištu. Tome je u velikoj mjeri doprinijelo i usavršavanje konjske opreme, u prvom redu sedla koje postaje potpuni nosilac stabilnosti jahača tek u VII. stoljeću pojavom uzengija i pršnjaka (bilav), te povišenjem čvrstih unkaša (slika br. 6). Takva konjska oprema omogućavala je jahaču lakše nošenje oružja i njegovu slobodniju uporabu u bliskoj borbi, te razvijanje pune brzine konja u napadu, čime se znatno povećala silina konjaničkog udara. U ovom razdoblju započela je i praksa potkivanja konja, što im je olakšalo kretanje po kamenitom i planinskom području, te smanjenje trošenja kopita, čime se dodatno dobilo na operativnoj pokretljivosti konjaništva. Naoružanje jahača sve više se od bacačkih oružja za borbu na daljinu (luk i strijela, praćka, koplje za bacanje i sl.) usmjerava na oružje za udar (dugo koplje, mač, bojna sjekira i sl.), a istovremeno povećava se njegova zaštita većim štitom, ali i potpunijim (ujedno i znatno težim) oklopom.

Bizantsko konjaništvo formiralo se kao preteča feudalnih vitezova srednjeg vijeka i postalo glavni element oružanih snaga s odlučujućom ulogom u bitkama, jer se pješaštvo (iako znatno brojnije) uglavnom koristilo za borbu na daljini bacačkim oružjima i opsjedanje (ili obranu) utvrđenih gradova. Krajem VI. stoljeća već se bitno razlikuje naoružanje lakog i oklopljenog konjaništva - prvo je raspolagalo malim lukom dometa do 130 m, kratkim mačem i slabom zaštitnom opremom, dok je drugom osnovno oružje bilo koplje za udar i teški mač, a bilo je zaštićeno žičanim oklopom, velikim štitom, kacigom i štitnicima za potkoljenice (slika br.7). U doba Lava VI. (886. - 912. godine) oklopno konjaništvo je naročito dobro naoružano i zaštićeno, a prvi puta se javlja i djelomični oklop konja. Borbeni postroj je konjaništvo zauzimalo na krilima, slično kao u Starom vijeku, ali s potpuno drugom taktičkom namjenom. Naime, pješaštvo koje je bilo raspoređeno u centru, borbu je vodilo isključivo ispaljivanjem oblaka strijela, dok u bliski sukob gotovo i nije stupalo, ali je zato konjaništvo bočnim udarom u protivničke bokove rješavalo bitku. Glavninu bitke nosile su konjaničke postrojbe obiju strana u žestokom međusobnom sukobu, a kada je konjaništvo neke strane pokleknulo, njihovo pješaštvo se nije moglo ozbiljnije suprotstaviti naletu protivničkog konjaništva.

Feudalno oklopljeno konjaništvo

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon propasti Rimske Imperije, njezina zapadna područja naseljavaju razni narodi germanskog porijekla, ali gotovo svi s razvijenim konjarstvom i tradicijom jahanja. Konjanici, kao pripadnici bogatijih slojeva, postupno postaju glavna udarna snaga vojne sile, pošto su kao individualni borci bili daleko učinkovitiji od individualnih pješaka. U to vrijeme, a po ugledu na bizantsko konjaništvo, sve više se razvija individualni oklop, koji je do XIV. stoljeća uglavnom bio od pletene žice ili kombinacije pletene žice i metalnih pločica - tzv. ljuskasti oklop (po svom izgledu je jako podsjećao na riblju krljušt, pa odatle ime). U XIV. stoljeću javlja se tzv. puni oklop, nastao spajanjem čeličnih ploča za pojedina osjetljiva mjesta tijela u potpuni pločasti oklop s neophodnim pregibima oko vrata, sredine tijela i na pojedinim zglobovima ruku i nogu. Od XIII. stoljeća oklop se koristi i za zaštitu prednjeg dijela konja, međutim oklopljeni konji s oklopljenim jahačima sporije su se kretali i brzo umarali, zbog čega se konjaništvo kretalo na lakšim konjima do ulaska u bitku, a sam početak bitke odlagao se zbog prijeko potrebnog odmora i dugotrajnih priprema.

Razvoj oklopa utjecao je na promjenu naoružanja konjaništva i njihovu taktiku ratovanja. S obzirom da su teški oklopi praktično učinili većinu lukova i strijela neučinkovitim oružjem, oni u naoružanju konjaništva uglavnom nestaju, isto kao i laka koplja za bacanje, ali iz drugog razloga - teško oklopljeni konjanik obično je bio prilično nespretan u bacanju koplja, za što nije imao niti dovoljno snage. Osnovno oružje konjanika postaje čvrsto, teško koplje s čeličnim vrhom koje se koristilo kao probodno oružje, koristeći silinu punog konjskog trka.

Kako bi bilo stabilno, koplje se na zadnjem kraju zakačilo na posebne držače na oklopu i naslanjalo na za to pripremljena mjesta na teškim, velikim štitovima. Za blisku borbu konjanici - vitezovi su do kraja XII. stoljeća bili opremljeni dugim dvosjeklim mačevima, a koristile su se i bojne sjekire s jednom ili dvije oštrice, te trostrani ili četverostrani bodeži, kojima su napadani oklopnici nakon pada s konja, jer su mogli prodrijeti kroz žljebove i međuprostore oklopa.

Razvojem oklopa uskoro mačevi i sjekire (u nešto manjoj mjeri) postaju nedovoljno učinkovita oružja, pa konjanici - vitezovi od XII. stoljeća počinju koristiti buzdovane i bojne mlatove (slika br. 9), do tada isključivo oružje pješaštva na dugoj motki. Kada se pojavio puni oklop u XIV. stoljeću, bilo je potrebno pronaći još učinkovitije oružje za blisku borbu, pa konjaništvo počinje koristiti i bojni čekić (slika br. 10). S druge strane, bacačka oružja ostaju privilegij pješaštva, od kojih je protiv teško oklopljenog konjaništva donekle učinkovit bio jedino samostrel, koji se na europskim prostorima masovnije počeo koristiti sredinom XII. stoljeća. Zbog složenih radnji pri zapinjanju i punjenju samostrela, njegova uporaba konjanicima praktično nije bila moguća, pa nikada nije niti ušao u njihovo naoružanje.

Taktika konjaništva gotovo cijeli srednji vijek je bila jednaka - udar moćnim kopljem na završetku punog konjskog trka, a zatim prihvaćanje bliske borbe kratkim oružjem (od mača i sjekire, do buzdovana i bojnog čekića). Iako su bili individualni borci, praktično nepogodni za zajedničku akciju, vitezovi su u većim sukobima ipak primjenjivali određene taktičke postupke u cilju povećanja učinkovitosti. U povijesti ratovanja navode se tri osnovna oblika njihovih borbenih formacija:

* klin - duboki borbeni postroj s 5 vitezova u prvoj crti, 7 u drugoj, 9 u trećoj itd. vrlo pogodan jer se napad mogao pothranjivati iz dubine, s obzirom da nisu postojale pričuve
* crta - postrojavanje svih vitezova u prvu borbenu crtu, bio je njihov najčešći borbeni postroj, jer su se jednovremeno svi vitezovi (inače uvijek željni slave) mogli angažirati u bitki i
* roj - rasipani postroj u kojem su se praktično svi vitezovi borili individualno i do izražaja je dolazila njihova pojedinačna borbena vrijednost i umijeće

U razdoblju X. - XIV. stoljeća udar oklopljenih konjanika - vitezova bio je nezaustavljiv. Lako konjaništvo i pješaštvo nisu ih mogli zaustaviti, a strijelci naoružani lukom ili samostrelom mogli su izbaciti samo po nekoliko strijela prije nego što bi na njih naletjelo protivničko oklopljeno konjaništvo i doslovno ih pregazilo u silini udara. Takva dominacija konjaništva zadržala se praktično kroz cijeli srednji vijek, do masovnijeg uvođenja vatrenog oružja u operativnu uporabu, iako njezin značaj već počinje opadati krajem XIV. stoljeća, preporodom pješaštva i ustrojavanjem čvrstih pješačkih formacija.

Sredinom XIX. stoljeća vrste konjaništva i njihovo naoružanje praktično se nije promijenilo, iako se naoružanju pješaštva i topništvu sve više povećavaju preciznost i domet. Kirasiri su još uvijek zadržali svoj oklop, unatoč činjenici da je u ovom razdoblju definitivno postao neučinkovit i nesvrsishodan (ruski kirasiri prvi u Europi izbacuju oklope iz svoje opreme, ali i oni tek 1859. godine). Istodobno, u gotovo svim europskim zemljama ustaljuje se ustrojbena struktura konjaništva, koja je u mirnodopskom razdoblju formirana u eskadrone i pukovnije, a u ratu prerasta u brigade, divizije i korpuse. Jedino Rusija zadržava te formacije i u mirnodopskom razdoblju. U istom razdoblju nekoliko krupnih inovacija u razvoju naoružanja snažno je utjecalo na daljnju sudbinu konjaništva i to:masovno uvođenje perkusijskih pušaka u vojno naoružanje, pojava Lefaucheuova jedinstvenog metka, Coltova konstrukcija revolvera na bubanj, Dreyseova konstrukcija puške zadnjače, pojava zrna tipa Minie i uvođenje užljebljenog topništva u naoružanje.

Najkrupniji pomaci u daljnjem razvoju konjaništva nakon takvog revolucionarnog pomaka u modernizaciji naoružanja bili su vidljivi već u Američkom građanskom ratu 1861. - 1865. ali znatno manje u drugim ratovima s kraja XIX. stoljeća.

Konjaništvo u ratovima druge polovice XIX. stoljeća

[You must be registered and logged in to see this image.]

U početku Američkog građanskog rata među suprotstavljenim stranama postojale su dvije bitno različite koncepcije uporabe konjaništva - u oružanim snagama Juga konjaništvo je bilo samostalni rod vojske, ustrojen u brigade, divizije i korpuse, dok je Sjever imao konjaništvo ustrojeno u eskadrone i najviše pukovnije, koje su pridodavane pješačkim brigadama i divizijama. Tek u drugoj polovici rata Sjever izdvaja svoje konjaništvo iz pješačkih postrojbi i ustrojava korpuse u sastavu armija. Cjelokupno konjaništvo Juga bilo je jednorodno, bez podjela po vrstama i naoružano karabinima, revolverima i sabljama (slika br. 2), dok je konjaništvo Sjevera dijeljeno na dragune i lansijere koji su zadržali koplja kao glavno oružje. Zbog promijenjenih uvjeta borbe (u to vrijeme su obje strane već koristile užljebljeno streljačko naoružanje, a počelo se uvoditi i užljebljeno topništvo), obje strane su vrlo brzo shvatile kako je vrijeme masovnih konjaničkih juriša prošlo, pa se konjaništvo vrlo često koristilo i za borbu pješice. Jurišalo se samo na konjaništvo protivnika (slika br. 3), ali je i u tom slučaju tijekom meteža bliske borbe prevagu nad sabljom odnio precizni i ubojiti revolver. U takvim uvjetima borbe koplje je samo smetalo, zbog čega su ga i Sjevernjaci vrlo brzo odbacili i zamijenili karabinom i revolverom.

U taktici uporabe velikih konjaničkih postrojbi ponovo je do izražaja došlo njihovo najvažnije svojstvo - visoka pokretljivost (npr. u travnju 1865. tijekom bitke kod Five Forksa snage Juga su poražene, jer je general Sheridan s masom konjaništva zaobišao položaje protivnika i presjekao njegove pozadinske komunikacije, a nekoliko dana kasnije je konjaništvo Sjevera presjeklo odstupnicu snagama Juga kod Appomattoxa i potpuno ih razbilo). Osnovni kvalitativni iskorak u Američkom građanskom ratu bilo je uvođenje novih vrsta naoružanja, zbog čega je došlo do promjene u taktici uporabe konjaništva i njegove transformacije u jedinstveni rod oružja (drugim riječima, ugasile su se različite vrste konjaništva).

S druge strane, iskustva i pouke iz Američkog građanskog rata nisu iskorištene na europskom prostoru, gdje je ostalo uvjerenje kako je konjaništvo najučinkovitije ukoliko se koristi po starim načelima - udarom hladnim oružjem. U austrijsko-pruskom ratu 1866. konjaništvo je kod obje sukobljene strane čuvano kao strateška pričuva - konjaničke mase kretale su se duboko iza postrojbi prve crte, a za izviđanje korištene su samo manji dijelovi lakog konjaništva, pa u kritičnim trenucima nije moglo intervenirati. Tek u bitki kod Königretza kada je austrijska vojska započela odstupanje, dio pruskog konjaništva poslan je u progon, ali je razbijen od tri austrijske konjaničke divizije, što je bila jedna od rijetkih prilika u kojem je konjaništvo uporabljeno. Zbog slabog vođenja na obje strane, konjaništvo je uglavnom bilo pasivno, pa su njegovi rezultati u cijelom ratu ocijenjeni slabima.

Potpuno drugačija slika bila je u Njemačko-francuskom ratu 1870. - 1871. kada je konjaništvo znatno aktivnije korišteno, ali i kada je zbog promijenjenih uvjeta borbe došlo do naglog otrežnjenja u glavama europskih generala. Francuski generali prvi su shvatili novu situaciju, uporabivši kirasire u bitki kod Reichshoffena 1870. Napoleonovom taktikom - kirasirske pukovnije doživjele su pravi pokolj pri dva neuspješna pokušaja napada na bok njemačkog pješaštva (slika br. 4). Deset dana nakon toga francuski gardijski kirasiri izgubili su polovinu ljudstva u neuspješnom jurišu na njemačku pješačku brigadu u bitki kod Mars-la-Toura. Odmah zatim, francusko pješaštvo odbija juriš ojačane njemačke konjaničke divizije korištene na isti način i nanosi joj velike gubitke. U ponovljenom jurišu u sumrak konjanička divizija potpuno je razbijena, iako je uspjela probiti prvu crtu francuskog pješaštva.

Do kraja XIX. stoljeća u gotovo svim suvremenim vojskama konjaništvo postaje jedinstvenog sastava i naoružanja, najpribližnije nekadašnjim dragunima - naoružano karabinima, pištoljima i sabljama, te osposobljeno za borbena djelovanja i pješice u slučaju potrebe. Nazivi "kirasirski", "dragunski", "husarski" i sl. zadržani su isključivo iz tradicionalnih razloga (iz istog razloga su bile različite isključivo paradne i svečane odore, dok su svakodnevne bile identične za cjelokupno konjaništvo). Krajem XIX. stoljeća stvoreno je oružje koje je "odsviralo" zadnje, ali ujedno i najsnažnije akorde na requiemu konjaništvu kao rodu kopnene vojske - strojnica.

[You must be registered and logged in to see this image.]


1281 Bitka kod Homsa

Konjaništvo i početak razvoja vatrenog oružja

[You must be registered and logged in to see this image.]

Musketon Mod AN 9. Jedno od kasnijih oružja (XVII. stoljeće) s mehanizmom paljenja na kremen

Iako se pojavilo već u prvoj polovici XIV. stoljeća, vatreno oružje u širu uporabu nije ušlo gotovo do početka XV. stoljeća zbog vrlo niske učinkovitosti i nepouzdanosti (po nekim podacima, može se zaključiti kako je prvo vatreno oružje bilo opasnije po njegovog vlasnika nego protivnika, jer je često eksplodiralo pri opaljenju). Međutim, pojavom arkebuza kao prvog operativnog streljačkog oružja i usavršavanjem topničkih oruđa, vatreno oružje sve više postaje glavno naoružanje pješaštva, a sukladno tome mijenja se i njihova taktika. Za brže stvaranje veće gustoće paljbe, izrađivana su oružja s velikim brojem arkebuza koja su serijski opaljivane, a bile su montirane na kola pojačane konstrukcije. Njima je štićeno pješaštvo i topništvo od napada protivničkog konjaništva, koje je u takvim situacijama gotovo redovito imalo velike gubitke.
Dugo vremena je konjaništvu jedina zaštita od vatrenog oružja pješaštva i topništva bila brzina i pokretljivost, međutim sve više se vidjela potreba za stvaranjem takvog vatrenog oružja kojeg može koristiti i konjanik. Arkebuza i ručna kulevrina nisu dolazile u obzir zbog svoje mase, dimenzija i nespretnosti u rukovanju, zbog čega ih jahač praktično nije mogao koristiti (slično kao i s mehanizmom paljenja na kremen samostrel prije pojave vatrenog oružja). Rješenje je pronađeno krajem XV. stoljeća u obliku tzv. "petrinala", oružja za gađanje iz ruke, s malim kundakom kojeg je jahač oslanjao na prsa - preteče suvremenih pištolja.

Zbog svojih slabih taktičko-tehničkih osobina streljačko vatreno oružje sve do kraja XV. stoljeća nije imalo veći utjecaj na organizaciju i taktiku postrojbi (kako pješaštva, tako i konjaništva). Krupnije promjene nastupile su tek u XVI. stoljeću uvođenjem muskete, znatno jačeg i preciznijeg oružja koje je potpuno potisnulo arkebuze i ručne kulevrine. Muskete se počinju brzo uvoditi u naoružanje pješaštva, gotovo u potpunosti istiskujući hladno oružje na motki (koplja, helebarde, glefe i dr.), a za potrebe konjaništva skraćuju se i pretvaraju u oružje nazvano musketon  - preteča kasnijeg karabina. U međuvremenu iz petrinala je razvijen pištolj koji se relativno brzo uvodi u naoružanje konjaništva (praktično do kraja XVI. stoljeća gotovo svi konjanici bili su naoružani pištoljima) i znatno utječe na njihovu taktiku - kako bi pištoljska paljba mogla doći do punog izražaja u borbi protiv teško oklopljenih vitezova, uveden je osobiti taktički postupak nazvan karakoliranje. Taktika karakoliranja provodila se kvadratnim borbenim postrojima konjaništva, koje je protivniku prilazilo korakom ili kasom, a pošto bi došlo u njegovu neposrednu blizinu, čelne vrste su otvarale vatru iz pištolja, a zatim se okretale udesno i ulijevo od centra i brzim kasom ili galopom udaljavale i odlazile na začelje postroja, omogućavajući slijedećim vrstama gađanje iz pištolja i stvarajući sebi dovoljno vremena za punjenje ili zamjenu svojih pištolja. 

[You must be registered and logged in to see this image.]

Shematski prikaz taktike karakoliranja U drugoj polovici XVI. stoljeća ubrzava se preobražaj konjaništva kojeg je inicirao razvoj vatrenog oružja

Mjesto poginulog konjanika zauzimao je jahač iz naredne vrste. Kada bi se razbila protivnička borbena formacija karakoliranjem, napad konjaništva nastavio bi se u punom trku i uz uporabu hladnog oružja. S obzirom da je takva taktika bila učinkovita samo pri napadu na inertno, teško oklopljeno konjaništvo protivnika ili pješaštvo pretežito naoružano hladnim oružjem na motki, masovnijim uvođenjem musketa u pješačke postrojbe (koje su imale veći ubojni domet od pištolja), prestaje se primjenjivati.

(Hrvatski vojnik)

Novi preobražaj konjaništva

Pištolji postaju izuzetno rašireno oružje jahača, jer omogućavaju gađanje jednom rukom, dok se drugom upravlja konjem. Zbog tehničke neusavršenosti pištolja tog vremena i njihove vrlo upitne pouzdanosti, svaki konjanik naoružan je s 2-6 pištolja, koji se obično nose u odgovarajućim futrolama na sedlu. Koplje kao osnovno oružje konjaništva postaje sve više nepotrebni balast i uglavnom nestaje iz naoružanja, kao i štit koji je potpuno odbačen, a isto tako i puni oklop koji se pokazao potpuno neučinkovitim pred vatrenim oružjem. Osim toga, mijenja se i borbeni postroj, pa se iz plitkog linijskog postroja nekadašnjih vitezova, razvio ešelonirani poredak kako bi se omogućila taktika karakoliranja (inače, karakoliranje su prvi primijenili njemački konjanici-najamnici, zbog boje njihovih odora poznati pod nazivom "crni jahači", u Hugenotskim ratovima 1562. - 1598.).
Zahvaljujući sve boljem oružju i boljoj obučenosti, dubina borbenog postroja konjaništva postupno se smanjuje na 10, a krajem XVI. stoljeća na 6-7 vrsta. Manja dubina uz isti broj konjanika značila je i širi front napada kojeg je konjaništvo moglo ostvariti i tako nadkriliti protivnika, a njime se ne bi moglo učinkovito zapovijedati bez izuzetne stege i dobre obuke. Zbog toga krajem XVI. stoljeća već može govoriti o suvremenom konjaništvu koje djeluje kao organizirana postrojba, za razliku od individualnih boraca - vitezova. U ovom razdoblju već počinje i prva podjela konjaništva po vrstama, a ne samo na uobičajeno lako i teško. Od oklopljenih vitezova postupno je teško konjaništvo evoluiralo u jahače zaštićene samo kacigom i prsno-leđnim oklopom, tzv. "kirasom", po kojem je i dobilo naziv kirasiri. Oni su obično bili naoružani samo teškim ravnim mačem za udar i ubod tzv. palašem , te s nekoliko pištolja.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Francuski kirasirski palaš s kraja XVII. i početka XVIII. stoljeća

U to vrijeme već su postojali husari, koji se iz prvobitno teškog konjaništva preustrojavaju u lako. Konjanici naoružani karabinom dobili su naziv karabinjeri (kao vrsta konjaništva pojavili su se tek u XVII. stoljeću) i ovisno u kojoj zemlji su se nalazili, mogli su biti svrstani u teško ili lako konjaništvo (npr. francuski karabinjeri su dugo vremena zadržali prsno-leđni oklop i bili tretirani kao teško konjaništvo, dok su austrijski bili bez oklopa i smatrani su lakim konjaništvom). Početkom XVII. stoljeća javljaju se draguni kao lako konjaništvo prvenstveno namijenjeno za borbu pješice, dok su im konji služili isključivo za brzu promjenu položaja i kao sredstvo prijevoza.