Dobriša Cesarić je rođen u Slavonskoj Požegi 10. siječnja 1902.godine. Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svjetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gdje završava gimnaziju, a poslije mature 1920. godine upisuje filozofiju.

Kratko vrijeme radi u zagrebačkom kazalištu, a zatim dugo godina kao knjižničar u Higijenskom zavodu, da bi poslije Drugog svjetskog rata radio kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora. Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti.

Lirika Dobriše Cesarića, jednog od najznačajnijih hrvatskih pjesnika, rodila se i rasla između dvaju svjetskih ratova, potvrdivši se potpuno poslije Drugog svjetskog rata. Ta je lirika rasla tiho i postupno, a imala je iza sebe S.S. Kranjčevića, A.G. Matoša, V. Vidrića, A.B. Šimića, dok su joj suputnici bili pjesnici što obilježavahu epohu: Miroslav Krleža i Tin Ujević.
Cesariću je uspjelo uz takve prethodnike i u tom društvu stvoriti vlastito mjesto u hrvatskoj poeziji, pa kad danas govorimo o modernom hrvatskom pjesništvu, ne možemo a da ne istaknemo Dobrišu Cesarića kao jednog od temelja toga pjesništva.

Za njega je rečeno da je ”čarobnjak stiha; maštoviti tragač za predjelima odbjegle sreće; nadahnuti slikar krajolika; mag jezične glazbe u kojoj se pogasle želje, tjeskobe i nespokoji pretvaraju u čisto zlato poetskog govora.”Rođen je 10. siječnja 1902. g. u Požegi. No grad njegova djetinjstva postat će Osijek, kamo mu je otac, šumarski inženjer, premješten 1904.g.

U Osijeku je polazio osnovnu školu, prve razrede realne gimnazije, pa i napisao prve stihove. Sklad slavonskih paleta, zvona, sokaci, šetnje s ocem u sjenovitim alejama uz Dravu, sve to bila je ljepota koja i obično pretvara u poeziju. ”A pod prozorom njegova djetinjstva bez prestanka su tekle vode i putovale lađe.”

Još kao dječak Cesarić je s roditeljima puno putovao. I sva putovanja njegova djetinjstva bila su lađom: od Osijeka do Zemuna, od Rijeke do Kotora, odnosno u Veneciju, pa iz tih ranih godina potječe njegova ljubav za more, rijeke i osvijetljene lađe. Godine 1916. obitelj seli u Zagreb. Tu će Cesarić završiti gimnaziju i u zagrebačkom omladinskom časopisu ”Pobratim” objaviti svoju prvu tiskanu pjesmu ”I ja ljubim”.

Nakon zbirke ”Spasena svjetla” (1938.) i izbora iz njegove lirike ”Izabrani stihovi” (1942.) godine 1951. izašla mu je knjiga ”Pjesme”. Te je godine izabran za pravog člana JAZU. Godine 1953. tiskana mu je zbirka ”Osvijetljeni put” za koju je sljedeće godine nagrađen nagradom Saveza književnika Jugoslavije. Slijedile su zbirke: ”Goli časovi” (1953.), ”Izabrane pjesme” (1960.) te izbori lirike ”Moj prijatelju” (1966.) i ”Slap”(1970.),

U 78 godine životnog puta Dobriša Cesarić postigao je mnogo. Napisao je pregršt možda najljepših i najjednostavnijih stihova u hrvatskoj lirici, izdao nekoliko knjiga pjesama, prevodio i bio obilno prevođen, nagrađivan. Nizu književnih nagrada pridružila se i Nagrada ”Vladimir Nazor” za životno djelo 1969.g. Bio je i predsjetnik Društva književnika Hrvatske 1962. – 1963.g.
Dobriša Cesarić jedan je od najprevođenijih hrvatskih pjesnika. Osim na sve slavenske jezike pjesme su mu prevođene na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, rumunjski, turski, albanski, a i na latinski i esperanto.

On je i sam izvrsno prepjevao neka djela njemačke i ruske poezije i prevodio niz novela s ruskog, njemačkog, bugarskog i slovenskog jezika.
Pored lirike objavio je i niz napisa kritičkog i memoarskog karaktera kao: ”O A.B. Šimiću”, ”Prije trideset godina”, ”Prve moje uspomene na Krležu”, ”Sjećanje na Gorana”, ”Moje osječko đakovanje”.

Ponekad nostalgičan, rijetko kada sumoran, Cesarić je pjesnik ljepote života, pjesnik grada, ljubavi te uzajamne ljudske simpatije i povezanosti generacija, estet koji je odnjegovao svoj stil.


Izvor: croinfo.net

Proljeće koje nije moje

Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.
Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putevima radost,
A sva je radost izvan mene.
Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.

Krik

Citavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al dodje noc, i razlije se -
I najedanput kriknem stihom.

Zavrisnuvsi svoj vrisak u svijet
Da uokolo trazi jeku,
Razdijelio sam svoje srce
Med bracu neznanu, daleku.

I krik moj luta, luta, luta,
A kada srodno srce prene,
Da l" ono sluti da je pusten
Iz noci mucne, probdivene?

Pjesma o smrti
Doći će jesen bez uvelih grana,
bez kiše, bez tuge, bez vina će doć.
Gle, ona neće imati dana:
Imat će samo jednu noć!

Crnu će zimu vrijeme nam dovuć,
al' snijeg te zime neće past.
Zemlju će sunce u proljeće povuć,
al' ono neće sjat i cvast!

Sasvim k'o zima i ljeto će minut,
i godine prazne tako će teć'.
I sunce ti neće nikada sinut -
ni riječi nećeš na to reć'!

MALA KAVANA

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje--
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece ljubav je u meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti meko šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

Slutnja

Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.

U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.

BALADA IZ PREDGRAĐA

....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

Pjesnik

Iako ima malo ljeta,
Razmišljao je već o mnogom.
Živi u gradu, gdje imadu
Dušu tek lopte nogometa -
Zato ih i biju nogom.

Al kad mu duh - ekstazom vođen -
Zapliva krepko u visini,
Zna da se ljulja ponad mulja,
Ko lopoč u bari rođen -
Tako mu se barem čini.

No ko bi ga izbliza pozno,
Vidio bi da je spozno,
Iako ima malo ljeta,
Da će ko cvijet u doba suše
Uvenut u gradu, gdje imaju duše
Samo lopte nogometa.

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

Jedne noci


Te noci pisah sjedec posve mirno,

Da ne bih majci u susjednoj sobi

Skripanjem stolca u san dirno.



A kad mi koja ustrebala knjiga,

Sasvim sam tiho isao po sagu.

U svakoj kretnji bila mi je briga

Da staricicu ne probudim dragu.



I noc je tekla spokojna i nijema.



A tad se sjetih da je vise nema.

U SVJETLOSTI

Vec ocajan i lisen moci,
Ja nisam ocekivo spas.
Tada, u cemernoj samoci,
Tvoj njezni zacuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na zivot nov.
I ti mi svoju ruku pruzi,
I ljubav nas u jedno zdruzi.

Kako je duga bila noc
U kojoj, draga, tebe snivah!
Vec mislio sam: neces doc.
I rekoh: ona ti je ziva
U tvojoj zelji, tvome snu,
Al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroci
Ta, cije divne cekas oci.

A gledaj: nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugusise u srcu krik.
Ocima tvojim obasjani
Proticu sada moji dani.
Raskosan rujan, vedar, zut.
Otvara jesen za nas put.

Podjimo zagrljeni, draga,
U ovaj zacarani svijet;
U ljubavi je cudna snaga,
Sto korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreca svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.


Dobrisha Cesaric

Buđenje šume



Grane se mirisno njišu,
I dišu
Njene zelene grudi.

Na nju se lijeva pun zlata
Sunčani katarakt,
I pjeva puno ptica
Ko puno srebrnih žica,
A žuna udara takt.

U travi se cvjetovi smiješe,
A vjeverica sluša
Jutarnje glasne pjevače
I veselo, veselo pleše
I skače.

PJESMA MRTVOG PJESNIKA


Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!


Dobriša Cesarić

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastozutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja udje
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obicno brige
Predje je u par koraka.

A jedne veceri nekoga nema,
A mor'o bi proc;
I lampa gori,
I gori u magli,
I vec je noc.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan lezi,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je vec,
I snijezi...

A prolaze kao i dosada ljudi,
I maj vec mirise -
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga vise...

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastozutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

Slap

Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Tiho, o tiho govori mi jesen
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama

Proljeće koje nije moje

Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.
Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putevima radost,
A sva je radost izvan mene.
Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.

Dvoje


Ljubeci se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa cudnom ceznjom, da se nadju
U metezu stranih ljudi.

Razmisljaju o sebi cesto
I prevarit ce se kadikad,
Da su jedno drugo nasli,
A nece se naci nikad.

Pa ipak, on ce jednom doc
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noc
Uz uzdisaje mora bdjela.

Pred zoru, kad u krevet legne,
Na onu mislec koju trazi,
Ni slutit nece, da mu jorgan
Pokrivase vec njene drazi.

I mozda ce u restoranu
Iz one case on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta
Nekoliko dana prije.

S L U T N J A

Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.



U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.

Naranča

Dohvatih naranču sa stola,
I najedamput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci držim komad juga.

I zlati mi se naranča u ruci.

Sačuvala je malo južnog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I miriše,
I gori.

Pjesma gorka

Što je to hladno, i gorko, i sivo
Što niče u duši kao korov njen?
Je li to suton? Zbilja već suton?
Il samo prolazna sjen?

Što sada? Brbljati vesele riječi,
Skrivati rane za humor;
Ko da se išta sakrivanjem liječi:
Tuga je tuga, a umor je umor.

Mili moj! Ti, koji dolaziš za mnom,
Da srcem oko sebe osvijetliš svijet,
Nemoj se varat i ne daj se varat -
Odreži krila pružena za let!

Na domaćoj gozbi su čudna veselja,
I pjano se bunca i buči.
Sudbina, što drugima nalijeva vina,
Tebi će naliti žuči.

Pa pij je, dragi, pij i pij,
I čuvaj se melankolije.
Ne boj se, poslije gutljaja svakog
Susjed će spremno da dolije.

Jedne noći


Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.

Moj prijatelju, mene više nema.
Al' nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
samo je dio mene koji spava.
I tko je čita - u život me budi
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
jeseni svojih nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
u zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
u stihove. U žaru sam ih kovo.
Al' zatvoriš li za njih svoje srce,
oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bi da živim
u grudima ti. Sve svoje ljepote
ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
sve što mi vrijeme nemilosrdno ote,
sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
sve uspomene - o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koji zlati
sve čeg se takne. Ja topline hoću
i obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! I zvijezda, kojih nema
u mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
i biti ljubljen, moj neznani druže.

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
sve moje stihom zadržane sate,
sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba.

Tiho, o tiho govori mi jesen


Tiho,o tiho govori mi jesen;
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.