|
| "Proljeća Ivana Galeba" Vladan Desnica | |
| Autor | Poruka |
---|
Sarra
Poruka : 9173
Učlanjen : 09.04.2011
| Naslov: "Proljeća Ivana Galeba" Vladan Desnica Ned 25 Jan - 0:56 | |
| Ivan leži u bolesnikoj sobi i niže sjećanja. Tim bjegovima u prošlost ispunjava svoje bolesničke dane. Saznajemo da je živio s djedom i bakom u kući na moru iznad koje se uzdizala strma stijena. Živjele su s njima i dvije tete, neudate usjedjelice. Otac mu je umro rano, njega se ni ne sjeća. Plovio je i umro od zapetljaja crijeva. Čitava očeva porodica bila je vezana uz more, mahom su svi bili pomorci. Djed je pak u prizemlju kuće imao agenciju. Majka je bila lijepa žena i Ivan ju je neizmjerno volio. Čekala je muža, a nakon njegove smrti noćima je dugo, raspletene kose, gledala njegovu sliku. Umrla je od upale pluća i tada se u Ivanu sve ispraznilo i izgubilo smisao. Tetke su bile usjedjelice po rođenju, "po talentu". Tihe, šutljive, neopazice su se kretale po kući, po svemu nezamjećene. Na kraju su otišle u samostan i tu dokončale životni vijek. Stric, mlađi brat očev prosijedio je svoj život bolestan, u kutu sobe. "poput stabljike filodendrona". Dalekozorom je gledao kretanje brodova - toliko o njegovoj pomorskoj karijeri. Bio je pedantan po prirodi, a umro je od neke čudne bolesti. Ivan se vraća u sadašnjost. Općenito će čitav roman biti ispreplitanje sadašnjosti u bolnici i Ivanovih sjećanja iz prošlosti. Vođen time, Ivan u romanu kreira vlastito vrijeme, psihološko. A to je bitna odrednica modernog romana. Sve se događa onako kako je u njegovoj svijesti, nema kronologije. U bolnici ga obilazi doktor i saznajemo da je Ivan virtuoz violine i da je nesretnim slučajem, na izletu iznakazio ruku i onesposobio se za daljnju karijeru. Nije podnosio nikoga u sobi, želio je biti sam. Ponovo sjećanje na blagavaonicu u kući, slikarija na stropu i djedovih domijenaka s gradskim vjećnicima. Ivan je satima čučao na stepenicama, promatrao ih i slušao njihova umovanja. Dadilja koju je imao u djetinjstvu bila je priprosta žena sa planine, dugo je i poslije ostala kod njih, zvao ju je "babom". Ponekad joj je dolazio muž s brda, "gorštak". Ona bi bila sretna, ali sva rasijana. Ivan je prema njemu osjećao suparničku mržnju. Baba se znala nositi s Ivanovim nemirima, ona mu je u onoj zaključanoj sobi na katu stvorila Bućka - izmišljenog lika sasvim nalik Ivanu. Ivan je senzibilan dječak, nosi u sebi nemire pred prolaznošću i ima potrebu raskinuti granice realnog. Razmišlja o smrti - smrt znači kataklizmu. Dječji mozak je ne može percipirati. Kad netko sklopi oči, bez njega se može. Ali JA, ako JA sklopim oči sve nestaje. Smrt - NE JA. Lutajući tavanom u svojim dječačkim danima pronašao je violinu bakina brata i tu se rodila njegova ljubav prema umjetnosti i umjetnost sama. Nikad nije previše vjerovao u neki talent. Čak je i nesreću smatrao zgodnom istinom da je prekinut njegov razvojni put. Osobno je smatrao da bi i bez njegove nesreće dotle dogurao. Nije mogao više dati u muzici, bio je to njegov vrhunac. Priznao je to samom sebi i nije mu se sviđalo. Ponovo bolnica - dan za posjete. Nedjelja je miran, mrtav, zgusnut dan. Ponekad poželiš da se nešto razbije, jer nedjelja nema zvuka. Nedjelja priziva sjećanje na cipelara Egidija. On je nedjeljom svirao tromblon, no da ne bi remetio mir i djedov san, započinjao je u 16 sati i to bi značilo da se prekida ona teška nedjeljna tišina. "Mrtvo, bezmjerno vrijeme." Postoji više vrsta ljepota, a najbolja je ona iskamčena, teškom mukom stvorena ljepota, gdje su svi drugi u obitelji ružni u korist te jedne osobe. Takva je bila Egidijeva kći Kalpurnija. Takva je bila i Ivanova djevojka iz gimnazijskih dana (sestra joj je imala vodenu glavu). A takva je i njegova bolničarka. Razmišlja potom o životu i smrti. Želi umrijeti u sunčanom danu. Svaki čovjek ima urođenu potrebu za svjetlošću. Smrt je mračna, bespojavna. Pa potom religija - svako ima svog Boga, neku svoju Mamu Jumbu (kao plemena) i njoj se zahvaljuju, klanjaju, njoj pripisuju čudesna djela, velike podvige bez obzira što tu nema "objektivne istine", što su sve to "šimere". No, bez religije bi narodi prošli nezapaženo i ne ostavivši za sobom ništa. "Pa što onda ako Mama Jumba objektivno ne postoji?" Ivan uspostavlja razliku između objektivne i fiktivne istine. Ponekad je bolja fikcija jer je objektivna istina preteška i prebolna. Pa ako ne šteti, zašto ju oduzimati kad može mnogo pomoći!? Ponovo bijeg u prošlost - prisjeća se dolaska talijanske kazališne družine u njihovo mjesto. Ostali su tu čitave zime posve siromašni i bez novaca, na poslijetku su ih gradske vlasti odlučile poslati u Italiju. Oni su iz zahvalnosti organizirali jednu predstavu. Sa njima je pošla i Egidijeva kći Kalpurnija. Otac joj je želio da se posveti umjetnosti. Nikad se više nisu sreli, a često ju je zamišljao što radi i kako izgleda. Saznajemo da Ivan leži u bolnici svog rodnog mjesta, no ne otkriva to nikome, ni bolničarki koja ga neumorno izvještava o svim događanjima u gradu. Dok ona čavrlja, izlaze mu pred oči svi detalji posljednjih događanja. Nakon njegove nesreće putovanje je prekinuto, iskrcali su ga iz brodice i prenijeli u bolnicu. Postavlja joj zaobilazno pitanja o učitelju violine koji živi u tom mjestu, no ona o tome ništa ne zna. Učitelj je bio smušen čovjek, oženjen energičnom, kreštavom ženom i imao je troje djece. U kući je vječito vladao nered, a učitelj je prije svakog svitanja dugo naštimavao violinu. Volio je Ivana i osjećao da u njemu postoji "ono nešto". Nitko nije bio sretniji od njega kad je Ivan postao slavan. Nakon njegove smrti poslao je Ivan udovici telegram pun iskrene, duboke zahvalnosti. U školi je u početku bio pod patronatom fra Anđela kojeg je na odmoru držao za ruku. Potom je stekao najboljeg prijatelja, svog dvojnika Ivana i sve su zajedno radili. Ivan je imao ogroman utjecaj na njegovo mišljenje. Kasnije se otrgnuo podpadanju pod tuđi utjecaj i bio "ono što jesi". Ta pomirdba sa samim sobom svojstvo je zrelih godina. Nešto kasnije, savezu dvaju Ivana pristupio je Mato. On je s njihova prijatelja Petra skinuo svaku pomisao na nadimak Glavonja. Bio je oličenje odraslog, ozbiljnog čovjeka u tijelu dječaka. Čak se i sam Petar do tada na ceduljicama potpisivao konspirativno. Njih su četvorica do mature bili najbolji prijatelji. Mi smo determinirani djetinjstvom i događajima iz djetinjstva. Postoje trenuci koji se urežu u pamćenje i koje nikad ne zaboravljamo, usprkos činjenici da ne znamo gdje smo odložili naočale, knjigu ili ključeve... Gorak okus mladosti u ustima. Razdoblje na koje se njamanje rado navraća moja spontana misao. Doba raspaljenog osjećanja sebe, doba kad i astenički tipovi imaju svoj trenutak razigrane vitalnosti. Iz dna mlade zvijeri provaljuju naboji samosvijesti u stravičnim oblicima egotizma. Nakon prve godine muzičke akademije djed je konačno pognuo glavu i pomirio se sa sablažnjivom činjenicom da Ivan neće na more. Imao je već tada iza sebe nekoliko mjeseci odležanih u plućnom sanatoriju, ta mu je činjenica donijela prevagu u ratovanju s djedom... i posljednji izdanak obitelji odlazi da bi se posvetio tom ciganskom zanatu. Što je ustvari ljubav? Naprosto omjer psihičkih snaga između dvaju pripadnika suprotnih spolova! Saznajemo da je održavao vezu s Egidievom najmlađom kćerkom Aldom, tog posljednjeg ljeta u mjestu. Nije osjećao ljubav i odlučio je otići, noću, kradomice. Pisao je Aldi o skorom povratku, no ona umire, prekinuvši si život i trudnoću. Nakon toga iz pisama saznaje da mu umire baka, potom djed i da mu ostavštinom ne ostaje ništa. Trebalo mu je šest mjeseci da preboli Aldu. Ponovo bolnica. Posjet obitelji njegovu susjedu u sobi preko puta. Dolazak novim automobilom, razgovor koji liči na parodiju uobičajenih bolničkih posjeta. Ivan otkriva potrebu za pisanjem. - Potreba za pisanjem zna se javiti kao popratna pojava date životne dobi. Najčešće kao pubertetska ili klimakterijska pojava. Susreti s kolegama iz škole. Svi su bili mirni, sređeni, "pogašeni ljudi". Hvalili su se djecom, unucima ... a njemu je sve to bilo dozlaboga tužno. Najtužnija je bila njihova sreća pored te tuge. Još im je preostalo da umru. - Čovjek se rađa s vokacijom boema, kao i za bilo što drugo... Oni su se hvalili uvjeravajući sami sebe. "Svakodnevna gimnastika samouvjeravanja". Imali su poštovanja prema samima sebi. Ivan nije, on je ostao "per tu" sa samim sobom. Oni su bili istrajni, Ivan nije bio istrajan ni u čemu, pa ni u mržnji, nakon nekog vremena bi ga zamarala. Zbog posla je jednom otišao u unutrašnjost, u mjesto gdje je živio drugi Ivan. Susret i druženje je bilo mnogo mlačnije no što je Ivan očekivao. Pravdali su se jedan drugom: strasti i želje gimnazijskih dana prošli su ih. Među njima je vladalo neko nepovjerenje, čak napetost. Kad je to ispričao Mati, on je rekao: Ivan ti zavidi na tome što ti njemu ne zavidiš. Čovjeku je urođena kompetencija i ne bira suparnike. Nastojao je biti pažljiv prema Ivanu i odnosi su se polako normalizirali ali sve je bilo drugačije. Ivan razvija teoriju o umjetnosti: umjetnost počinje tamo gdje prestaje sujeta, kad je čovjek oslobođen svih osobnih stega i predrasuda. Veliki umjetnik je i velik čovjek: sjedinjuje um, duh i talenat. General koji je doveden u bolnicu ima rak. "Ni primjercima iznad prosječne ljudske mjere nije nepoznata smrt." Dobro je da je tako. Običan, mali čovjek je uvjeren da je samo on pred smrću slab, no i vlastodršci koji jednim potpisom naređuju tucete tuđih smrti, jednako su slabi, nemoćni i goli pred smrću. Razmišlja o odnosu narod - vlast. Čim se vlast, premda iz naroda, osovi na svoje noge, čovjek ju smjesta osujeti kao nešto vanjsko, tuĐe i uvijek je tako. Čovjeku preostaje da ostane indiferentan zbog svojih osobnih interesa, da se ne upliće ni u što. Priča o romanu krezubog Krezubi je Ivanu jednog kišnog bolničkog poslijepodneva iznio svoju skicu fantastičnog romana. Tema je Athanatik. To je novi lijek protiv raka koji je unaprijedio čovječanstvo, no pomutnja je bila ogromna. Athanatik se švercao ilegalno, pojavljivala se čak i sterilna voda u ampulama, pa su financi - ljudi u zelenom koji su pravili reda i bili brojniji od vojske, bili zaduženi provesti red, no svi su se potkupljivali ampulama. I roman će kao i svi pravi romani završiti tragično, jer se to čita. Happy end je jeftina stvar za sitne duše i mala vremena. S tim lijekom se svijet podjelio na smrtne i besmrtne. Započele su revolucije, smrtni bi besmrtnoj lešini pobožno sisali krv na ulici. Tada se pojavila potreba da se Athanatik uništi jer bi bilo više "simultanih čovječanstava". Ljudi su vikali: - Vratite nam rak, vratite nam smrt! Kraj Ovom umetnutom pričom otvara se u romanu još jedno pitanje: je li zlo uvijek zlo ili ponekad može biti i dobro. To će pitanje kasnije postaviti kao temelj svog djela Pavao Pavličić u Koraljnim vratima. Ivan je bio oženjen Dolores. Ona je bila realnija, nosila je spremno njegove strahove, lutanja, nasljednosti i uvijek bi govorila "kad se sredimo", "kad se smirimo". On je stalno putovao, u razgovorima je bio iskren i te bi iskrenosti nju rastužile, opteretile. Ivan je stalno putovao i sve saznajemo iz pisama, on nije direktan sudionik njihova braka. Čitao bi u pismima kako Maja raste, lijepo napreduje na klaviru, ima psića Lera, hoće li se ikad više njih tri skupiti na jednom mjestu... Dolores je naslijedila malu vilu i destileriju u primorskom gradiću i on je vjerovao da će se tamo konačno skrasiti. No, nakon jednog izleta, vratili su se na zgarište, plamen iz destilerije sve je zahvatio. Ukrcali su se u kočiju i krenuli k Petru u samostan, u Zelenik. S Petrom je dugo u noć razgovarao o životu u mjestu nakon Ivanova odlaska, o srozavanju porodice, smrti tetaka. Tri mjeseca nakon požara Ivan je odšvrljao, a nedugo nakon toga uslijedio je raskid s Dolores. - Ako čovjek nije toliko jak da ne griješi, može i mora biti toliko jak da svoju krivicu nezamućeno uočava i da je bez sustezanja priznaje. Osjećao je zahvalnost prema njoj, kao prema nikom drugom, osjećao je i krivicu. Kad je primio vijest o njezinoj smrti, osjetio se oslobođenim krivice. Bolnica - osjeća se bolje. Razmišlja o skladu i suodnosu duha i tijela. Mora imati volje, mora htjeti ozdraviti. To dvoje nosi međusobni sklad. Bolničarka mu je donijela violinu, drži je ispod kreveta i uči malog, slijepog dječaka svirati. Glas s hodnika bolnice povuče ga u prošlost. Odmah ga je prepoznao. Bila je solidna pijanistica i postala Ivanov menager, a kad se razbolio bila je uz njegovu postelju. - Najgora žena je žena dobrotvor. Erna je bila ambiciozna i bezrezervno se davala u svemu što je radila. Živjeli su zajedno neko vrijeme (dvije godine je bio njegov maksimum). U početku je bio zaljubljen, a potom ga je prošlo i želio je da ona ode. I najzad su se rastali: on je bio sit njezina dobročinstva, a ona njegove zahvalnosti. Sjećanje na Maju. Umrla je u Italiji od neizlječive bolesti. I tek kada je izgubio kćer, Ivan je shvatio koliko nepovratno može biti sam. Nakon njene smrti odlučio se na lutanje, besciljno lutanje mjestima. Osjetio je potrebu da krene u rodno mjesto, no "nostalgija za mjestima je nostalgija za jednim nestalim vremenom i jednim nestalim JA u njemu". U kući u kojoj je rođen postojala je zaključana soba sa svim obiteljskim stvarima. Stare sitnice doimale su se mrtvima i on nije osjećao neikakvu evokaciju prošlosti. Svijet je zatrpan prošlošću. Budućnost pripada onima koji nemaju prošlosti. Čovjek je djeljiv na volju ili osjetljivost i fantaziju. Volja je svojstvena jakim ljudima, vođama, ali oni nisu pjesnici. Pjesnici nose osjetljivost i fantaziju. "Potpuno se predati umjetnosti znači nešto kiao zavjet siromaštva: odreku od volje i njenih postignuća." Čovjek ima i dnevnu potrebu za samoćom. Mora imati, jer sve ključne stvari, prijelomne stvari u sebi riješava sam. I najzad umire sam. U sobu je dobio susjeda. Mrkog, nabusitog studenta agronomije pretučenog nakon nekih demonstracija. Pod paskom žandara je doveden u bolnicu. Ne želi razgovarati, nosi u sebi svoju ideju, misao kao jedinu na svijetu. Spreman je umrijeti za svoj cilj. Ivan traži način da mu pristupi. No, na kraju Radivoje odlazi, Ivanu bi žao. Ivanu se stanje pogoršava, morat će ponovo na operaciju. Saznao je od bolničarke da je Radivoje uhapšen na prijavu apotekara koji je na silu od njegova oca htio kupiti perivoj. Bio je to drugi Ivan i njegov perivoj suptropske vegetacije u Lučikama. Par dana nakon toga Radivoj je donešen na obdukciju. Ivan mora na operaciju. Nakon operacije slijede sporadična sjećanja, prizivanja k svijesti, razmišljanja o vječnosti, trajanju... misli mu se sapliću... Ivan izlazi iz bolnice. Proljeće je, još jedno u nizu. Promatra ljude koji žurno idu svojim poslom i razmišlja - čemu žurba, zašto, ta prije ili poslije svi ćemo kraju. Uživa u prirodi oko sebe u malim stvarima. U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija, jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao čitav svoj krug. Kraj knjige - Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg doba od toga: mir s radošću, s bolom - i preplavljenost suncem. Proljeća Ivana Galeba - Vladana Desnice je roman – esej Nastao je po principu asocijacije. Slika kojih se seća junak. U romanu se sučeljavaju dva plana: 1. bolnička soba – lica koja u nju dolaze 2. protekli život junaka 3. Introspektivno posmatranje. Veliki broj likova (junaka) onako kako ih se junak seća. Lepote oluja, noći, lepote prirode, počeo je da primećuje pomoću muzike, umetnosti. Desnica oslikava sudbinu ostarelog umetnika, fioministe, koji zbog povrede ruke leži u jednoj provincijskoj bolnici. Lišen je svog umetničkog poziva i bolničke dane ispunjava sećanjima. Junak se pita zašto zapravo pamtimo nebitne stvari u životu, a vrlo bitnih se tek ponekad setimo (šare tepiha). Junak oseti kada će neke stvari pamtiti dugo, a koje ce samo proći. Seća se i predstave "San letnje noći" i sva ostala sećanja letnjih noći proizilaze iz ove predstave. Lepotu oluje naučimo slušati kroz sinfonijske oluje. Seća se bake koja je svirala klavir i pevala, i njegovu slabost prema tom instrumentu i njegovim žicama. Čest gost u njihovoj kući bio je župnik iz nedalekog sela - svi su bili fini prema njemu, i deda, i baba; samo ga junak nije voleo naročito. I put u životu je zažalio dedu i bio mu je tako jadan – izdržao je tolike bitke, a župnik ga je jednom rečju ponizio! Stalno se iznova toga sećao – kada je pregledao dedina dokumenta, kada mu je deda umro – ni jedan jedini dan nije prošao da se ne seti toga. Concert champerte, i u starosti se toga seća. Ivan Galeb kao junak romana i pripovedač U svom romanu Proljeća Ivana Galeba pisac Vladan Desnica prati tok svesti glavnog junaka, Ivana Galeba, koji kao pedesetogodišnji muzičar provodi dane u bolnici jedne provincije, osuđen na četiri zida i bolesnički krevet. Ivan Galeb je zašao u poodmakle godine, bolest ga je prikovala za krevet, oko njega je svet jednolične provincije i šta bi se moglo očekivati od njega, kao glavnog junaka romana? Na prvi pogled ne baš mnogo, možda samo jak osećaj želje za ozdravljenjem ili sa pesimističnije strane sporo iščekivanje smrti. Međutim, pisac je svog junaka stvorio kao intelektualnog čoveka novog vremena, uz to još i umetnika muzičara, filozofa sklonog raspravama, pomalo nostalgičnog sanjara, sentimentalca koji ima bogatu riznicu osećanja. Kada bi sa druge strane posmatrali lik, sam za sebe, bez učešća pisca kao stvaraoca toga lika, videli bi čoveka koji nije želio da se preda životu na milost i nemilost i nije dozvolio bolesti da mu zatvori sve vidokruge i razmišljanja. Ivan Galeb je u sećanjima oživeo detinjstvo, zlatni period kod većine ljudi koji nam se kao po nekom nepisanom pravilu u kasnijem životu čini idealnim. Galebu se tako otvaraju nove mogućnosti za razmišljanje i saznavanje novih životnih istina, ali i potvrđivanje onih već spoznatih, samo možda formulisanih na drugi način. Galebovo sećanje neće se zadržati samo na detinjstvu, već će oduhvatiti celi njegov život. Lik Ivana Galeba čitajući doživljavamo jako stvarno, njegove reči zvuče kao da nam ih zaista govori neka osoba iz naše okoline. Galeb se tako naizmenično dotiče i prošlosti, od najranijeg detinjstva, i sadašnjosti, ispunjene bolničkim mirisom i belim mantilima, pa iz svega toga izvlači neki opšti smisao sopstvenog života. Ivan Galeb ne priča događaje, on mnogo više oživljava u sećanju lične doživljaje koji su se javljali u njemu povodom objektivnih događaja. U njegovim razmišljanjima naći će se pitanje lepote i žene, života i smrti, religije i Boga. Možda je najbolje reći da je u tim danima bolesti Galebovo trajanje, življenje bilo njegovo sećanje. U tom periodu njegov život se sastojao od sećanja i osećanja koja su izazivala ta sećanja. Čak i u sećanjima vezanim za detinjstvo, za rodnu kuću - dvospratnicu od kamena, na obali mora, javljaju se prva razmišljanja o svetu i životu. Tako Galeb povodom staklenih kugli na vratima rodne kuće, koje su bile tamne i svetle, zavisno od toga na kojoj strani hodnika su se nalazile kaže: "Ja čak mislim da se u toj igri naizmeničnosti i sastoji život, da ta izmena obasjanosti i zasenica i jeste arsa i teza našeg živoga daha, sistola i dijastola našeg živoga srca. I kad bacim pogled unatrag na život, on mi se ukazuje kao ljeskava i nemirna površina satkana od krpica svetlosti i od krpica mraka." U njegovim sećanjima na detinjstvo javljaće se i djeda, stari pomorac i baka od koje je nasledio umetničku prirodu i majka koju je jako rano izgubio. Oca nije ni upamtio, jer je umro pre njegovog rođenja, bio je lep, mlad, plav mornar i na moru je i završio svoj život. U dečačkim godinama bile su prisutne i dve tetke, koje je Galeb doživljavao kao jedno biće. Kao dete bio je veoma neobičan, često je zamišljao da je drvo, a i to su sve bili samo nagoveštaji njegove umetničke prirode koja će u kasnijem životu doći do punog izražaja. Karakteristike strukture romana Roman Vladana Desnice Proljeća Ivana Galeba ima veoma specifičnu strukturu, to je moderan roman, u formi eseja, kraće rečeno: roman - esej. Radnja nije hronološki prikazana, odnosno radnja klasičnog tipa i nije zastupljena, tu je akcenat stavljen na subjektivne doživljaje i osećaj glavnog lika. Pisac je samim smeštajem Ivana Galeba u bolničku sobu gde se skoro ništa ne događa, stvorio odlične uslove za razmišljanje i sećanje glavnog lika. Tako da Galeb u osami bolničke sobe razmišljajući o svom životu dolazi do svih tema koje su jako važne za ljude modernog vremena. Samim tim, Desnica je stvorio intelektualca, a roman koji je dobio je roman modernog vremena ili bi se moglo reći roman koji predstavlja čoveka intelektualca i probleme sa kojima se on suočava. Međutim, glavni lik ovog romana je ne samo intelektualac, nego i umetnik, što znači da se pojavljuje i njegova umetnička priroda koja će za posledicu imati pojavu poetsko-lirske crte u ovom romanu. U samoj ličnosti Ivana Galeba leži uzrok zbog koga je ovaj roman napisan u baš ovakvoj esejističkoj formi, a ne po uobičajenoj standardnoj šemi klasičnog romana. Galeb govori: "Eto sam opet odlutao! Na svakom ćošku pobegnem sam sebi sa lanca. Stalno mi se mrsi i prekida nit. To mi je stara mana. Još iz detinjstva. Večito su me korili zbog te "niti" i zbog neprestanih digresija. A ja sam se već onda čudio: što im je toliko do te blažene "niti"! Kao da je "nit" ono najvažnije i najbitnije što čovek čoveku ima da saopšti! I činilo mi se da baš u tim "digresijama" leži sama suština onog što želim da iskažem." Baš tako što je sam junak romana sklon digresijama i skreće od jednog razmišljanja ka drugom i prezire "nit" koju bi trebalo slediti i koja bi trebala povezivati pričanje u celinu, takva je i struktura romana. Karakteristično za strukturu ovog romana je i prisustvo analize koju glavni junak stalno koristi. Analiza je tipična za Desničin roman "Proljeća Ivana Galeba", jer dok većina drugih pisaca razvija fabulu, Desnica razvija analizu, dok drugi likovi obično retrospektivno izlažu događaje redosledom, Ivan Galeb razmišlja o onome na šta ga smisao navede. Shvatanje žene i lepote Na razmišljanja o lepoti, o vrstama i stepenima lepote, Galeba je podstakla mlada i lepa bolničarka koja je predstavljala pravi biser u monotoniji njegove bolničke sobe. Ona je postala njegova nasušna potreba i dani su mu bili uobličeni u iščekivanju dolaska bolničarke. U takvom jednom okruženju, u kom se nalazio Ivan Galeb, jedna uzvišena ženska lepota postala je izvorište svih lepih niti koje se mogu javiti u čoveku, ali i dubljih razmišljanja o lepoti. U njemu se javlja poštovanje prema toj savršenoj lepoti, kako kaže: "Jer fizička lepota nije puki fizički fakat: kad je to zaista lepota višeg reda, ona je jedan talenat. Talenat kao i svaki drugi." Po njegovom mišljenju onaj ko nosi "lepotu višeg reda" ima i nešto u sopstvenom duhu što zrači i što omogućava da se ta lepota ume pravilno nositi. Kao da se fizička lepota odražava i na duh onoga ko je nosi. Ivan Galeb smatra da je lepota višeg reda sama po sebi dovoljna i ne traži nikakvu dopunu, jednoj lepotici nije potreban nikakav drugi talenat, isto kao što ni umetničkoj slici ne treba muzički instrument. Za lepote nižeg reda Galeb misli da nisu dovoljne same sebi i da im je neophodna neka dopuna. Ta dopuna predstavlja razliku između dva stepena lepote i govori da je samo lepota višeg reda prava lepota, tj. ono što je lepo samo po sebi. Lepote višeg reda su ređe i uopšte mislim da u svetu po nekom nepisanom zakonu postoji velika većina stvari manje vrednosti i jedna krhka manjna onih sjajnih dragocenosti. U ove krhke dragocjenosti spada i Galebova "lepota višeg reda". Za Galeba postoje ne samo dva stepena lepote, nego i dve vrste lepote, a to su: ona nužna, genetska lepota i druga lepota, nastala nekako sama od sebe. Prva je veoma jednostavno nastala, od lepih roditelja i lepa deca, to je samo splet gena i ništa više. Za krhku lepotu Galeb kaže: "Umeće oka da pogleda, umeće usta da se nasmeše." Poenta te prave lepote je upravo u nekoj energiji duha koja stanuje u tom telu. Kao da taj duh stalno strepi nad tom lepotom. Ali ako strepi, onda to radi iz stvarnog razloga, jer su takve lepote i previše krhke. Možda bi bilo dovoljno izmeniti i jedan, na prvi pogled nevažan detaljčić da se dobije umesto savršene lepote neka bezbojna jednoličnost ili čak izopačenost, savršena izopačenost, kao što je i lepota bila savršena. Uvek je između savršenstva i izopačenosti, vrhunskog dobra i krajnjeg zla, najviše visine i najnižeg dna smo jedna tanana lijina koja se u trenu može prekinuti i onda gubimo dobro u korist zla. Možda zato ljudi uzvišene lepote u očima kriju strah od kidanja tanane linije. Sve je to samo posledica jednog ogromnog nesrazmera koji vlada svuda oko nas, u čitavom kosmosu. Razmišljanje o religiji Ivan Galeb je prilikom posete svom rodnom gradu, kada je već bio sasvim zreo čovek posetio i fra Anđela, čoveka za koga su ga vezale prijatne uspomene. Pričajući sa njim spontano mu je došlo da ga upita da li postoji Bog, koji je za fra Anđela, kao sveštenika sigurno postojao. Međutim, dobio je odgovor u vidu pitanja da li postiji njegov Bućko? Pošto je Galeb odgovorio da Bućko postoji u njegovim mislima kao sadržaj svesti, fra Anđelo je konstatovao da tako postoji njegov Bog. Fra Anđelo je čovek sa teološkim shvatanjima svet, neko za koga Bog bezuslovno postoji. Galeb je to verovanje u Boga doživljavao kao verovanje u nešto što brani od života, možda i kao neku vrstu umetnosti. Ljudi moraju imati neku odbranu od zla, od prolaznosti i od svih izopačenosti ovoga sveta. Normalno je što ljudi traže neku zaštitu, nešto jače da u to veruju, kao u neki vid jedine slobode i pravde, uobličene u Boga. Galeb objašnjava fra Anđelu da Bog istovremeno i postoji i ne postoji i da se u tome sastoji njegova celina. Verovanja ljudi u Boga ima svoju dobru stranu, dok god ljudi veruju u nešto, znači da su duhovno živi. Pitanje je međutim, koliko nekadašnja teološka ideja o Bogu može biti prihvaćena u današnjem svetu. Na njegovo mesto trebalo bi dovesti možda neku dominantniju i uzvišeniju vrednost, možda i umetnost u nekom najčistijem obliku. Ali i Galeb shvata da čovečanstvo ne uspeva zameniti pređašnjeg Boga, ma koliko se mučio i trudio to mu ne polazi za rukom. Fra Anđelo je ipak u blažoj varijanti, on ne želi nikome na silu nametnuti Boga, trudi se da ga bar ljudi usvoje kao sadržaj savesti, kao jednu veru. Ta vekovna težnja za verom u Boga možda je samo bila želja da se verujue u sebe samoga, pa onda u sve ostalo. Razmišljanje o životu i smrti Smrt je preokupacija Ivana Galeba, ona je nekim nevidljivim nitima vezana za njega. Smrt je ona nit koja se provlači kroz čitav ovaj roman, skoro da se njeno prisustvo oseća u svakom poglavlju romana. Prvo je iznešeno razmišljanje dece o smrti. Deca, prema Ivanu Galebu, odbacuju smrt kao negaciju koja ne pripada našem biću - ja, nego je ona stvorena za ne-ja. Ti mali detinji stvorovi možda bolje, ispravnije i logičnije od ljudi razmišljaju o smrti. Po dečijoj logici smrt je sasvim jednostavna, dok smo u stanju da gledamo smrt, da je osećamo, to je tuđa smrt i sve će stvari opet krenuti svojim tokom, ali kada doživimo sopstvenu smrt, tada više nismo u stanju da osećamo. Reklo bi se da je veoma jednostavno, dok me boli - to je tuđa smrt, kada nastupi moja, neću ništa osećati, zašto se onda zamarati smrću? Ivan Galeb se jako boji se jako boji tamne smrti, kaže da ga plaši smrt koja nastupa kada je jesenje vreme ili u predvečerje ili kada pada kiša. Čudno je da je on još kao dete želeo sunčanu, svetlu smrt, koju su istočnjačke religije uspele da predstave čoveku. Kako je moguća uopšte svetla smrt? Ljudi smrt uvek vezuju za nešto tamno i mračno, surovno, sivo, baš onakvo kakvo je jesenje vreme. Galeb na taj način vrši otpor prema smrti, želi umreti okupan suncem, da prkosi smrti i da je učini što može boljom, a možda i lepšom, ako smrt može biti lepa. Galebovo mišljenje je da smrt treba mržnjom pobijati, da celo čovečanstvo treba mrzeti smrt, da na taj način treba vršiti borbu protiv smrti. Galeb život smatra nizom vleikog i grdnog broja umiranja, i sopstvenih i tuđih i konačno svoje smrti. U ovom romanu je pokušano da se čovečanstvu servira lek ATHANTIK koji ima moć besmrtnosti. Time je obuhvaćeno čitavo jedno poglavlje romana. Galeb se setio kako mu je jednom neki čovek pričao sadržaj fantastičnog romana koji je sam napisao. Radnja romana je smeštena u budućnost gde su naučnici otkrili lek protiv smrti, odnosno lek ATHANTIK koji nudi beskonačni život. U svetu je naravno zbog toga zavladalo ogromno veselje, jer su konačno ljudi pobedili smrt. Zbog velike nesrazmjernosti koja vlada u svetu, lek je bio dostupan samo bogatašima i ljudima na visokim funkcijama. Pojavila se najveća moguća razlika među ljudima koja je ikada postojala: delili su se na smrtne i besmrtne, a to je ogromna razlika. Svi su se borili da dobiju ampulicu koja je garantovala večiti život. Desilo se to da se čovečanstvo toliko namnožilo, da su se samo rađali, a nikako umirali, pa su ljudi shvatili da ne mogu bez smrti. Svuda su se videle parole koje pozivaju na vrćanje smrti, jer eto izgleda zaista se ne može bez nje. Autor fantastičnog romana je bio u nedoumici šta da uradi: uništiti ATHANTIK ili ne? Ivan Galeb mu je predložio da ga ipak uništi uz objašnjenje da je to ipak žrtva za čovečanstvo i da ne sme biti teška uprkos tome što je žrtva besmrtnosti. Junak romana je imao dug i ispunjen život, bio je umetnik, sve je sagledavao iz neke više perspektive. Ali kao da je svoj život najpotpunije i najdublje sagledao baš u samoći bolničke sobe, u staračkim danima, izolovan od sveta i prepušten samo svojim osećanjima i sećanjima. Tu je uspeo oživeti čitav svoj život od detinjstva i sagledati smisao ličnog postojanja. Kada Galeb izlazi iz bonice u ono sunčano, vedro jutro oseća da ipak ima novi početak i možda tada najbolje shvata smisao svog života, jer govori: "Suočavam se sa samim sobom. Sravnjujem moj život sa životom drugih ljudi i nastojim da se nekako tešim. Ma koliko neosmišljen, ma koliko uzaludan, opet mi se čini da nije bio siromašnjiji od života drugih. U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija, jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dato da to spozna, dobro je proživeo svoj vek. Taj je obišao čitav svoj krug." Galeb je uspeo da spozna te životne istine, obišao je svoj krug. Always be positive |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: "Proljeća Ivana Galeba" Vladan Desnica Pet 24 Maj - 18:58 | |
| Odlomci:
Vladan Desnica (Proljeca Ivana Galeba):
. . . I tad bi se raspjevala bezimena nostalgija. U njoj kao da su bili čudno udruženi i žudnja za nepoznatim i žal za nepovratnim. Postajala je neizdrživa ta sputanost realnim, ta zarobljenost sadašnjim časom, i to zatočeništvo u uskim granicama tijela. Svaki trenutak što je odmicao bivao je silno dragocjen, nenadoknadiv; sve što se ma gdje odigravalo kao da je u neku ruku meni prikraćeno, meni oduzeto, ukradeno od mog rođenog života. Svaka mrtva stvar oko mene dobijala je tada živo srce i u njoj su damari odbrojavali časove nepovratnog. Trebalo se trznuti, prenuti. Trebalo je smjesta, neodložno nešto učiniti, poduzeti nešto u tom povodnju vremena. Dići se i, ne časeći časa, krenuti. Krenuti, kao na otkupljenje jedna polovica mene, zakopane negdje u vasioni, davno, prije svih vremena... Prve galaktičke sanjarije. Prva mađioničarska poigravanja s beskrajno velikim i beskrajno malim. (I to ne beskrajnost kao predstava mrtvih, statičkih olina, već iskra živog djetinjeg nemira kao neumorni koeficijent koji vrtoglavom požudom umnožava i umnožava, unedogled.). U tim razmjerama, iščezavalo je i gubilo se stvarno i svakidašnje. Cio naš stvarni prostor, s našim malim mjestancem šćućurenim podno golog masiva, i s čitavom zemaljskom kuglom, i čitav ljudski rod, s ognjicama svojih žudnja, s ponorima svoga bola i s buktinjama svojih radosti i naše >>beskrajno veliko<<, >>bezgranično<< – priviđali su mi se kao sićušni atom tvari u noktu malog prsta nekog ogromnog zvijera; koji, sa sebi sličnim bićima, u nekom višem, svome svijetu, s vrućicama svojih žudnja i s ponorima svoga bola i s buktinjama svojih radosti, i sa svojim >>beskrajno velikim<< i >>bezgraničnim<< i opet nije nego atom nokta nekog bića još višeg reda; a ovo, sa svoje strane, dolazi u isti takav odnos prema jednom još višem svijetu. I tako bez kraja i konca. . . . Još i danas, poslije toliko godina i poslije toliko stvarnih i krutih udaraca , čini mi se da nikad kasnije nisam doživio silnijeg čuvstvovanja i strasnije patnje. Realna životna stradanja, tegobe praktičnog života, nešto su sasvim drugo. I, usuđujem se reći, nešto mnogo manje. A možda ni dan-danas ne bih imao smjelosti da to kažem, kad me čitav dosadašnji život, sa svim njegovim iskustvima bola i doživljajima patnje, ne bi na to ovlašćivao. . . . Da, smrt je samo za druge. Ma koje od lica nadnesenih nad ogledalom jezera može da nestane. To će biti bolno, to će biti žalosno, ali, na koncu, to je samo nestanak jedne jedinke i ništa više. To je, najzad, i sasvim prirodno. Sve drugo i dalje traje. I, najčešće, sasvim nepomućeno i neporemećeno traje. Ali ako ja zatvorim oči, odjednom nestaje sve. Prosjeda se čitavo jezero. To nije (ta shvatite, ljudi!) samo moja smrt, to je kataklizam svega! Našim nestankom nestaje sve, baš sve, pa i samo mjerilo postojanja i nepostojanja. Ono što vremenu daje tok, to su kucaji našeg srca u njemu; ono što prostoru daje prostornost, to je kretanje naše misli kroza nj. I stoga, našim nestankom ne ostaje upražnjeno tek naše mjesto u prostoru, već se sam prostor odjednom splošnjava u besprostornost, u nepostojanje. Jer prostor i vrijeme puki su žičani skeleti, kavezi u kojima su zarobljena naša bivanja i naša doživljavanja – krhki kavezi koji se udarcem dlana sklapaju u bezdimenzionalnost. – Smiješno! Ko je samo mogao izmisliti smrt? |
| | | |
Similar topics | |
|
Strana 1 od 1 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 661 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 661 Gosta :: 2 Provajderi
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38
|
Dvorana slavnih |
Naj Avatar Haossa !
Kreja
|
Poslanici naj aktivniji nedelje | |
|