More nade


More zlobe, more tuge,
More jada i očaja –
Sačuvaj me dobri bože
Tako tužnih izričaja!
Zašto more punit jadom,
Zašto more tugom zvati,
Koga takva u životu
Zla sudbina samo prati?
Popet ću se na čičimak
Prelistat ću brda građe,
Gdje da moja topla iskra
Nesretnika toga nađe?
Da ga zagrlim u hodu
Pokažem vidike veće
I uvalu nade plavu –
More ljubavi i sreće.
Odvest ću ga opet natrag
Gdje je kao dječak bio,
Nek pogleda u budućnost –
More nade svijet je cio.
Vinograd imah na svom brdu rodnome,
Kopah ga, plijevljah i pjev suncu dižući
Sadih u njemu bijelu lozu vinovu.

Oči mi je začarala


Na krevetu ležala je gola
I ruke mi oko vrata svila,
A ja sam se malo odmaknuo –
I gledao kako leži gola.
Sto godina kao da je prošlo
A bilo je danas – rano jutros,
I od tada svud je ispred mene –
Svuda leži na krevetu gola.
Dok sjedim za stolom, pišem pismo –
Ona leži nasred pisma gola,
Knjigu uzmem, čitati bih htio
A ona na svakom listu – gola.
Pogledam na ormar –
Pred ormarom stoji gola,
Na fotelju oko bacim –
Sjedi u fotelji gola
Isto kao na krevetu jutros.
Kad kroz prozor zagledam se
Ona – pred prozorom gola,
Oči zažmem, obuzme me tama
Usred tame – pojavi se gola.
Pa se čudim
Kako mi je oči začarala
Misli, pamet i htijenje svako
Ko da mi je malo jutros bilo,
Ko da čeznem da je još i sada
Na krevetu ispred mene –
Rasprostrta gola.
Sići ću k njoj u trščaku
S ključem od zlata,
Da otvorim vrata svim kulama vitim,
Svim dvorima skritim – u mraku.

Ovdje u srcu

Ovdje u srcu osjećam buru,
Ovdje u srcu osjećam jugo,
Ovdje u srcu nitko me neće
Spriječit da volim te dugo – dugo.
Ovdje u srcu nešto me peče,
Nešto me hladi, nešto me grije,
Ovdje u srcu osjećam: ništa
Nije kao što bilo je prije.
Ovdje u srcu osjećam nadu,
Osjećam čežnju, osjećam radost,
Ovdje u srcu osjećam sretan
Da mi se s tobom vratila mladost.
O vile vi naše, o sestrice bijele,
Još dakle, na zemlji vas ima,
Još vodite kolo gdje šumore jele
U planinskim luzima tima.

Petar


Strši na grdnoj gomili mrtvaca
I sabljom maše...Sunce na umoru
Krvave zrake u lice mu baca.
On klikće kao orô na timoru.

Koloman stiže: - Petre, sam si...Gledaj!
Čemu ta borba?...Sto te peče rana.
Junače vrli, prigni se i predaj,
Znakove primi hrvatskoga bana.

- Ne, sâm ja nisam. Gle, uz bok mi stoje
Ljudevit, Braslav, Mojslav, Tomislave.
Iz zemlje niču, iz pare krvave.

Sve gledaju me. Znam čega se boje.
...Posljedni vladar mora da se sruši
S krunom na glavi, s ponosom u duši!

Prskaju se morem


Prskaju se dvije
Ljepotice mlade
Stojeći do koljena u toplom moru
U majstralu i u suncu,
A nad njima nadvile se
Starog bora znatiželjne grane.
Prskaju se
A kapljice zvonkog smijeha
Miješaju se s kapljicama mora
I razliježu na sve strane.
Naokolo dječja vika
Odjekuje s pune plaže,
Dok kliktavim smijehom svojim
Dvje djevojke sve kupače
I bor stari – vesele i draže.
Na tri metra razmaknute
Zasiplju se kapljicama
Zasiplju se smijehom,
Još su mlade – netaknute
Niti friškom tramuntanom,
Nit istočnim –
Nit zapadnim grijehom.
A kose se crnim slapom
Kapljica niz leđa cijede.
Koliko će proć vjekova
Dok posive i posijede?!
Ma tko sada na to misli
Misli sviju pune su radosti
Pune sreće sa njihovih lica
I bezbrižne njihove mladosti.
A smijeh njihov i dalje se ori
Dok polijeva jedna drugu,
Kapljice se pune smijeha
Raznošene suncem i majstralom
Sve oko njih pletu
Zapliću se o borove grane
Ko svačiju žele rastjerati tugu,
Ko da žele kupače i plažu
Utkati u meku, baršunastu dugu.
Tamo u zatonu nasred pijeska slana
Bijelo jato spava mojih mladih dana.

Stražari morski


Plamsalo podne nedjelje srpanjske,
Velmože kada k njemu doploviše
S makarske luke i župe duvanjske
I novoj kruni dare pokloniše.
Rastočki župan veli: - Gospodaru,
Hrasta ti odsad i mi smo ogranak.
Bog opet dignu našu snagu staru;
Opet će Mlečić plaćati nam danak. -
A kralju reče: - Neretvani! Moje
Kraljevstvo sad je tvrđava od mjedi.
Zavidnim okom Venecja nas gledi.
Hrvatska vama širi krilo svoje.
Vas, sinke župe junačke i stare,
Postavljam mora našega za čuvare. -

Uz bregove


Nekako me noge ne slušaju,
Sve bi htjele uz bregove,
U zelenu maslìnatu
Kuda nedavno je Joze pošla.
A ovdje su Ivka, Jelka i Katica –
Igraju se kazališta
I deku su na prekuću
Ispod palme razapele.
A Joze je pošla uz bregove
Negdje plete sad nove svjetove,
Bunacu promatra i prati vjetrove –
U zelenoj maslinati.
Ja bih tako rado
Iza deke igrao se kazališta,
U ulozi ljepotana
Vragolana nekog – nastupao
Da se vrte oko mene
Ivka, Jelka i Katica,
Al me noge vuku, vuku –
Al me vuku uz bregove
U zelenu maslinatu.
Neodlučno stojim
Gledam put Ivkine kuće,
A noge se same kreću
Hoće cestom uz bregove
I nije im stalo
Što igrat se, lijepo, mogu
Kazališta ispod palme
S Ivkom, Jelkom i Katicom,
Pod deku se zavlačiti.
Noge vragovi su pravi,
Sve se lijepo polako okreću,
Sve lukavo, ko nehote
Sve me vuku uz bregove –
U zelenu maslinatu.
Kao zlatne kule plavih dječjih gatka,
Kao trijem duga iznad cvjetna granja
Blistali su dvorci što ih moja sanja
Zrakama sunčanim u mladosti satka.

Voljela je kao i ja


Voljela je isto kao i ja
Ležati na stijenama uz more
Gledat igru paukove mreže
Po zaspaloj površini mora
Kad se tihi južni vjetar
Odseli daleko negdje za pučinu.
Vjetrić utihnuo – tišina se
Usred ljetnog neba ugnijezdila
Al ostale razigrane oči paukove mreže
Pa sve plove, plove – u mjestu stojeći
Sa zrakama igraju se sunca,
čudne šare igrajuć se pletu.
Voljela je isto kao i ja
Punit oči duginim bojama
Plavetnilom mora što ga nebo zlati
Paukovom mrežom morem razasutom
Što u srce zapliće ljepotu
Osjećaja čudnih budeći toplotu
Dahom mora, tajni neslućenih
Koje više od bujice slatkih
Uzdaha, usklika, riječi
Više nego sto vedrih pjesama -
Jedno s drugim sa morem nas spaja.
O duše vi žarke, sve prastare varke
Iz vaših ograda ganjajte –
I sanjajte, sanjajte, sanjajte!

Zaprta nebesa


A nebo sve gluše je, tiše,
Ko zaprta vrata daleka.
U vrtlogu zvjezdane kiše,
Pred okom, što čeka,
Zar nikad se više
Otvorit neće nebesa?
Zar nikada više
Da gledamo davna čudesa?

Zar nikad? - Al što će
Ta čuda, kad naše su oči
Sad drukčije? Kada
U grudi nam dozrijeva voće,
Iz kojega melem se toči
Na dušu, što jada?
Tko, skrušen, još čeka,
Da gromko na stožeru škrinu
Nevidljiva vrata daleka?
Tko čeka, s visoka
Da zvijezde mu sinu?

Sveđ i svud: sred dječjega oka,
U dugi na kori vedraca,
Na licu mrtvaca,
U borama sijede nam majke,
Pod koprenom djetinje bajke,
U suzi, u pupu, što lista,
U kapljici rose, kad blista,
U uzdahu srca duboka,
Baš uvijek, i svuda:
Gle tajne, gle čuda!
Gle vrata visoka, široka!

Sa zida nebesa,
Što cvijećem se osu
Najčistijeg zlata
Bog na zemlju prosu,
Na pregršti klice čudesa,
Pa zatvori sjajna ta vrata.
I mukom se nebo tad ovi,
I kao da nekamo plovi
Kroz sunčeve kiše,
I biva još gluše, još tiše.
Ne silazi s čudom na pragu
Ko negda, sve niže...
Al' zemlja sve lakše, sve više,
Po zvjezdanom tragu
K nebesima onim se diže.

Bog u šumi

Šušti meko cv'jeće rašeljkinih gronja.
Kuca malo srce púpovâ i klicâ.
Taknuta vjetrićem punim slatkih vonja
Brecaju sva zvonca bijelih đurđica.
Modrim okom bl'ješti ljubica i viri
iz skromnoga grma.
C'jeli gaj se budi, šumori i miri
Kao smilj i trma.

Jasen, štono dugo suh i jalov dr'jemlje,
Bršljanom se vije, lišajima mlâdi.
Visoke se jele klanjaju do zemlje,
A bor zlatnim praškom dô i goru kadi.
Skladan pjev se diže iz hiljadu gn'jezda,
Vrutaka i voda.

Ruku punih rose, sjemenja i zv'jezda
Bog po šumi hoda.

Cvrčak


I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...
Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se.
Sunčani ditiramb.

I pjeva: "Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.
Dv'je st'jene, dva obronka postaše moji boci,
A glava - gorski vrh."

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
"Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.

... Izađi! - Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.

... Izađi - ti, koj' niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.

... Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč.
A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.

... Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi, gdje struje šumne r'jeke,
Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,
Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,
Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toči.

... Zemniče, ja sam pjan.
Oh, sunca, sunca, sunca.
Još led mi noge trni,
Pred očma još se crni
Odurni zimski san."

I cvrči bez prekida, šiba teškim ritmom
Goleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.
Trepeće oštra pjesma ko vjetra na krilima
Dugačak svilen trak.
I pjeva: "Slava zemlji i suncu i talasu!
Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj,
I kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.
Al velju snagu novu podajte mome glasu.

... Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,
Napete kao strune. Golema harfa sja.
Mnogo je ruku dira. - Nebesa zabrujaše,
I sluša zemlja sva.
Mir je na vodi, muk je u docu i luzima,
Al čujem velje srce, gdje kuca sred dubine:
Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstima
Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.

... Zemniče, čuješ poj?
Šumi ko srebrn-more,
Zuji ko pčelâ roj.
I pjeva: "Sv'jet je lijep, a život dar je s neba,
Al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.
Pa gutaj vatru moju i siši ml'jeko moje,
I bit ćeš sveđer mlad.

... Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!

... Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan."

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb.
Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se
Sunčani ditiramb.

Hrvatski jezik


U tebi sam vijek svoj proživio,
Drevni i lijepi jeziče Hrvata;
Rođen na morskom pragu tvojih vrata,
Polako sam te, uz trud, osvojio.

Povede ti me i gdje nisam bio.
Na vrhu gore i na kraju gata,
U kolibici, u kući od zlata
Svuda je meni glas tvoj žuborio.

Htio sam biti glazbalo na kome
Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće
Rojevi riječi u govoru tvome.

Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,
Da u tebi dišem i da živim s tobom,
I onda, kad me više biti neće.

K Bogu!


Bože, ja sam uvijek nosio te živa
Na dnu duše svoje: u burne trenutke
Obijesti, i kada cijelu noć je šutke
Kopala mi srcem sumnja hladna siva.

Nošah te u sebi i kad sve sam vrutke
Vjeri pečatio, i kvas, što ga liva
Tvoja ljubav u nas, gušio, i tkiva
Nade u glib bacao niz drum svoj i putke.

Ja sam se rvao s tobom, velji Bože!
Svladan rukom tvojom, poraza svu sreću
Spoznah, i znam, što ti blaga sila može.

I jer borbu s crvom ti prezreo nisi,
Osjećam u duši vjeru uvijek veću.
I sve biće moje prema tebi klisi.

Ko božica mora


Iz mora je ishodila
Vitka, čvrsta, uspravljena
Ko božica mora prava,
Ko rusalka, ko sirena,
Ko djevojka –
Koju oko vječno traži,
Ko djevojka čije draži
Mame više od najslađeg vina.
Sto bačava onog trena
Vina – ja bih za nju dao
Jer tko ima ko Božica
Tako lijepa dva obla ramena
Dva koljena dunjom zaobljena
Vitak struk i uzak bok,
Zato nije teško reći:
Ko božicu pravu
Stvorio je bog.
Gole, male dvije sise
Na grudima bijelile se,
Žutile se, zlatile se
Ko dva bijela obla žala,
Ko dvje krafne, breskve dvije
Žute, kasne – vinogradske.
Pa pomislim:
Otkud usporedbe takve,
Zbog čega joj grudi
Morskom sliče žalu –
Valjda zato što se kipar
Svemogući namučio
Dok je njih i bijele žale
Savršene izradio.
Zašto ko rumene krafne –
Stoga, što za njima
Ko za krafnama što prste peku
Kad ih majka prži o Božiću,
Usne žude
Srce željno sanja.
A zbog čega breskve kasne –
Žute vinogradske,
Zbog toga što voća slađeg
Na svijetu od njih nema.
Po sredini malih grudi
Nasred svake malina je zrela,
Rujem zore, tajanstvom užitka
Sokom čežnje poglede mamila.
Sitni kostim na bedrima
Tek što iz mora izašla
Božica je malo popravila
I zatresla bujnom kosom –
Misli sredit će se sama,
Pa po rivi prepunoj kupača
Put tuša se uputila.
Gleda pravo, ni lijevo ni desno,
Bolje grudi ističu se tako –
Iako ih nema zašto
Isticati.
Jer sve oči i onako,
Dok je rivom prolazila
Uprte su u nju bile.
Muške oči širom raširene –
Ženske gledale iskosa –
Da se sva omotala ručnikom
Opet bi se za njom okretale.
Dok korača i dok se tušira
Ispod hladna okreće se tuša,
Mati mila, kakova ljepota
Okružena šarenilom ljeta
Sunca, žala, veselih kupača –
Dok lak lahor lagana majstrala
Svježinom je sa pučine – ljubi.
Jedno noćno more, koje ne zna za san,
Muči se i stenje u dnu moje biti.

Nešto pluta


Sjećam se djetinjstva, dok s ocem
Ribu smo lovili po bistromu moru.
Krenuli rano bi još po mraku
I usred konala čekali zoru.
Sjećam se, bunaca okolo barke
Ko led da je sledio kono cijeli.
Daleko okolo ni barke ni broda
Tek jarbol koji bez jedra – bijeli.
I dok bi sunce peklo nam leđa
Dok s ribom smo se vraćali kući
Kono bi blistao čistoćom mora
Svud kud nam pogled mogao pući.
A tad bih odjednom viknuo ocu:
Gle, tata, onamo nešto pluta,
Okrenimo barku da vidimo što je
Pa makar malo skrenuli s puta.
Da nešto u moru pluta bilo je čudno
Pravi je doživljaj za nas to bio –
Pa zapri u vesla nek barka juri,
Ta mlad si, snažan, veseo, čio.
I kad bi znojni doveslali začas
Do točke što sred bistra se mora crni,
Otac bi rekao: trula greda, borova grana -
Ajde polako opet put kuće obrni.
I opet od trule grede, od suhe borove grane
Zapri, pa sijeci bistrinu plavu,
Da ćeš još nešto vidjet u moru
Uzalud zuriš, uzalud okrećeš glavu.
Danas vesla ne tjeraju barku
Motor konalom valove stvara –
Al pazi da se ne omota oko propele
Kakova plastika, vrećica il krpa stara.
I kad bi moj stari u barci bio
Viknuo bih: Gle tata, onamo ništa ne pluta,
Okreni motor tamo, jer iz prljavštine ove
Nema kroz smeće drugog nam puta.
Daleko, daleko na otoku plavu
Znam hridinu suru sa česvinom stoljetnom,
Nju vjetrovi ljube u zelenu glavu,
U jesenjoj tmini i prozorju proljetnom.

Ono što me nadahnjuje


Ono što me nadahnjuje
Nisu pjesme
Ono što me nadahnjuje
Da mislim u ritmu
U strofama i rimama,
Već uspomene
Što ih još lišaj
Potpuno prekrio nije.
One se otrgnu iz prošlosti –
Misao sjetno uzbude
Kao da žele mahovinu, prašinu
Sa sebe stresti, otruhnuti
I opet koji slatki čas,
Koji trenutak usnuli –
Tužni il radosni
Kroz pjesmu oživjeti.
Zeleni se lijepi vinograd mojega oca,
Ovjenčan maslina vijencem, pod njime sanjari dječak,
Grožđe dok zre i sve jače pijev cvrčka se glasa, i more
Krkoči negdje daleko i nebeskom plove vedrinom
Dva oblaka bijela, tanka

Pero Vuko


Trčao sam s djecom ispod platnja.
Svi veselo vikali smo –
Lovili jedan drugoga.
I kada sam zaostao nešto
Jedan me je dječak
Udario otpozadi.
Hitro na zemlju sam pao
I očajno u plač udario.
Djed pred kućom
Promatrao dječju graju,
Moj plač naljuti ga
Pa otpaše kajiš
I juriti počne
Djecu oko platnja.
Al star je i polagan bio.
Djeca hitro
Ispred njega jure –
Djed ih ulovit ne može.
Kad su dječki to vidjeli
Svi se složno
Djedu rugat stali:
Pero Vuko!
Pero Vuko – vikali su.
Djeda su u selu tako zvali
Jer je bio širok – osrednjega rasta.
Ja sjedio plačući na zemlji
Djed jurio djecu oko platnja
A dječaci – svi vražiji
Sve su brži, veseliji,
Sve su jače «Pero Vuko»
Trčeći vikali.
Gledajući tu veselu trku
Sve su boli odjednom prestale.
Graji sam se dječjoj pridružio,
Skupa s ostalima
Pred djedom trčao
Iz sveg glasa «Pero Vuko»
S drugim dječacima
Djedu se rugao.
Goloj vili Marko u trnjaku
Vlas za vlasom s drača razvezivo,
Srh je treso žilicu joj svaku,
Put joj sjala ko od svile tkivo.

Potraži me


Kad čuješ kako kriješte vrane
S one lude, sa sjeverne strane,
Kad vidiš kako ljubav potiho kaplje
Sa one suhe, slomljene borove grane,
Kad čuješ kako nešto u noći uzdiše i ječi
Kako ljubavi žica ko bolesno srce kuca,
Kad vidiš kako se je zatamnilo nebo
Dok ljubav naša počinje sve više da puca,
Kad čuješ kako – ko u dubòku puću
Tišinom tupo odjekuje tvoje ime,
Ne budi lijena, ne časi ni časa –
Potraži me, potraži me!
Zemniče, ti niknu iz zuba ljuta zmaja
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.

Spajajući zemlju i nebesa


Zagledan u modro iskričavo nebo
Pokušavam prebrojiti zvijezde
I pronaći poznata sazvježđa –
Modrina mi oči pije
Sjaj sitnijeh zvijezda zamagljuje.
One jarče, ko u moru svjetionik
Jarko sjaje nebom razasute,
Samo rijetke na jugu trepere.
Koju zvijezdu povezat bih mogao
Sa zvijezdama što po zemlji trče?
Kojoj zvijezdi gore u visini
Sjajne zvijezde oko mene liče?
Najprije se prisjetim Marije
O ogromnih njezinih očiju –
One dvije nasred neba
Sigurno su Marijine oči.
A koju bih nazvao Zvjezdana,
Koju Divna a koju Gordana,
Koju Sanja, koju Nikolina,
Koju Višnja a koju Grozdana?
Ajme meni, toliko je sjajnih zvijezda
Ko ptičijih po drveću gnijezda,
Ajme meni, toliko je slatkih djevojaka:
Crnih, smeđih, svijetlih uvojaka!
Ajme meni, kad bih sve mogao
Da zagrlim mislima, željama,
Da povežem zvijezde i djevojke –
Iskričave i plave uvojke!
Ajme meni, kum bih svakoj bio,
Ajme meni, svoj bih život cio
Izmišljao najljepša imena
Stvarao bih svakakva čudesa
Spajajući zemlju i nebesa.
Ona je htjela u noć tihu, snenu,
Sa šljunka što sav blista od bjeline
Da odrežem dvije plahte mjesečine
Pa da ih stavim na postelju njenu.

Uvala mala


Od svih pogleda skrivena
Jedna uvala mala
Puna pijeska i plitka mora,
I sitna – u džep bi mi stala.
Sa sjevera, s istoka nad njom
Visoka strma stijena
Kroz sitni ulaz s juga
Plaže je mareta lijena.
Sunce zažeglo u stijene
Blješti po plaži od žala,
Ulaz joj uski brani
Od pulenta, juga, majstrala.
I u toj uvali maloj
Od cijelog svijeta skriveni
Uživali smo u toplomu ljetu
I ja sam u njoj – a ona u meni.
Al jednom bar da mi je
Do sunaca samije’
Visoko na gori
Gdje šumore bori.

Veli Jože i motovunska zvona


Ima u istarskoj zemlji gradić Motovun koji je već davno, davno imao za slugu gorostasa
Velog Jožu. Div je bio takav da nije mogao hodati po tijesnim ulicama gradskim, pa je stanovao
u šumi ispod grada. On je građanima kopao vinograde, orao njive, pasao stoku, sijekao drva, a
grad mu je svake subote davao za plaću pečenu kravicu.
Jedne subote Motovunjani rekoše: “Jože je izjelica, proždrljiv kao vuk”, pa mu doniješe
mjesto kravice pečeno tele. Jože ga proguta i ne reče ni riječi.
Druge subote dadoše mu pijetla. To nije bilo Joži ni za jedan zub, ali je i sad šutio. Treće
subote – baš uoči Božića – dadoše mu miša. Onda div reče: “Al ja sam vam nosio izdaleka
kamenje za vaš lijepi zvonik.” – “ Ili tako, ili nikako”,odgovoriše građani.
One noći Veli Jože preskoči gradske zidine, naprti toranj na leđa i otiđe. Svanu Božić, a
građani u čudu. Ne čuješ zvonjave; propao zvonik u crnu zemlju. Zovu Jožu da ga iskopa i
digne, ali se div ne ozivlje. Lutaju žalosni po gradu, kad o podne Cin! Don! Cin! Zapjevalo je pet
zvona u šumi ispod grada. Svi trče tamo, te imaju što da gledaju. Posadio orijaš toranj između
visokih hrastova, pa se prometnuo u zvonara; svakim prstom vuče po jedan konop.
“Dobri Jože, oprosti! Našemu je gradu bez zvonika kao čovjeku bez nosa.”
“Što ćete mi dati?”, odgovara gladni div.
“Za svako zvono nešto. Za Zveckalo kokoš, za Zvrčkalo ovcu, za Mrmljalo kozu, za Gunđalo
prasicu, a za Brnjalo pečena vola.”
“Ej, to je nešto”, reče orijaš pa se odmah pomiri sa svojim gospodarima i vrati im toranj.

Vođa Hrvat i njegova djeca


Hrvat, posljednji od braće i sestara koji
povedoše narod na obale Jadrana, bijaše
ostario. Izmoriše ga ratovi i širenje njegova
puka ravnicama, gorama i morskim zatonima
od rijeke Drave do valova morskih. Kad osjeti
da mu se približava kraj, pozove k sebi svoja tri
mlađa sina, skinu s njih mačeve te ih objesi o
stijenu prostrane kolibe.
– Čemu, oče? – začude se sinovi.
– Mjesto rata… rad! Mjesto oružja…oruđe! – odgovori starac pa povede najstarijeg
k plugu, što je uz dva vola stajao iza kolibe.
– Gle ga, sine. To je što drugi u životu narede. Mač brani, ali ne hrani. Uradit ćeš,
što uradiše tvoji djedovi i pradjedovi. Traži plodnu zemlju pa ori, sij, žanji. Neka tvoji
štagljevi budu vruci iz kojih neprestano teku potoci zlatne pšenice. Tek će nas onda
ova zemlja posiniti, biti doista naša. Hoćeš li?
– Hoću, oče. Upregnut ću odmah i otići.
Onda se starac vrati u kolibu i digne iz kuta malj. Pokaza ga svomu drugom sinu.
– Što je to? – upita mladić. – Zar nije to čime se lome lubanje neprijatelja?
– Ne – odgovori starac. – Ovim se lomi i teše kamen ni za što. Vidjeli ste kakve
kuće, zidine, tornjeve, vodovode i hramove digoše ovdje Latini već davno. Hoćemo
li mi živjeti uvijek pod šatorima, u daščarama i u kolibama od šiblja? Muči se, uči i
nauči. Tvoje su mišice jake, ruke čvrste. A sad uzmi i idi!
I momak posluša.
Vlko, treći Hrvatov sin, jak i okretan dječak, ostade sam uz oca, znatiželjan što će
se sada s njime dogoditi. Mirisao je po soli, trak zelene morske trave stajaše mu u
rudastim vlasima. Otac ga dugo gledao:
– Ha, znam ja tebe. Plivaš ko riba, gradiš neke mreže, loviš raka i ribice. Kotrljaš
panjeve u more pa na njima jašeš i guraš ih motkama po plićini što dalje možeš. Al to
su sve dječje igre. Valja od sada drukčije.
– Znam, oče. Valja raditi ono što rade Liburnjani. Čamci! Lađe! Valja podići škver
gdje se grade brodovi; luku gdje lađe pristaju. Oh, da mi je!…
– I bit će ti – reče starac pa mu nešto dade.
– Sjekira?
– Ne. To je bradva, oruđe tesarsko. Idi u šumu, obaraj hrastove, pili i teši. Pa radi što
i Liburnjani. Nismo ni na što došli k moru. Ono neće biti nikada naše ako ne počnu
plivati po njemu ta naša stabla. Sine, uzmi i idi u šumu.
I Vlko skoči od radosti, zavitla bradvom kao mačem i ode.
Starac sjede na ležaj, zagleda se kroz vrata u more daleko pred sobom. Eto, bacio
je on tri strelice iz svog luka, a sve mu veli da neće promašiti. U očima mu šumi; kao
da već čuje daleko mukanje volova što vuku plugove, zvek maljeva što tešu kamen, i
pljuskanje vesala što tjeraju morem lađe i čamce.
Najednom se pokaza na vratima djevojka.
– Oče, ostadosmo sami. Al ću ja živjeti samo za te.
A starac odgovori: – Nećeš, kćeri. Imam i za te dar.
On digne s ležaja pastirski štap i kudjelju i dade ih djevojci, pa reče:
– Izvedi ovce i krave i povedi ih na pašnjake. Digni ondje torove i stanove. Neka
potoci mlijeka poteku s visoka. I striži ovce, predi i pleti, obuci narod naš. Ja više
nikog ne trebam. Idi, kćeri!

I starac ostade sam. Legao nauznak; ukočio se i smirio se zauvije

Zlatna lađa


Kad bi meni mladom
Bila lađa data
Sa pramcem od srebra
I s krmom od zlata,

Od šarenog drva
Vesla bih tesao,
Od bijele svile
Jedra bih joj tkao.

Plovio bih njome
Preko modra vala;
Jedrio, veslao
Od žala do žala.

A kad bih svijet
Obišao cio,
Tu bih lađu svoju
Svačim napunio.

Donio bih majci
svega blaga dosti,
djedu lulu s drškom
od slonove kosti.

Brajku mome, Vlajku,
divnoga konjica,
a sekici lutke
i zlatna kolica.

Pa bi dugo bilo
priča i govora
o toj vožnji slavnoj
preko sinjeg mora.