Trivijali zimskih olimpijskih igara

Olimpijski trivijal je disciplina koja se bavi svim onim "bitnim" činjenicama iz povijesti Zimskih olimpijskih igara. Oslobođena dosadne statistike, beskonačnih brojki i zamornih analiza čini zabavnu stranu olimpijske medalje.

Međunarodni tjedan zimskih sportova. Tako je glasio naziv manifestacije koja se krajem siječnja 1924. održavala u francuskom Chamonixu. Tek kasnije, naziv je promijenjen u nešto uhu prijemčiviju varijantu – Zimske olimpijske igre, tako da od navedene godine kroničari bilježe podvige junaka zimskih sportova. Svoj epilog prve su Igre dobile tek 1974. Naime, okrivena je greška pri zbrajanju bodova u skijaškim skokovima pa je Norvežanin T. Haug nakon 50 godina morao prepustiti brončanu medalju vremešnom A. Haugenu. Pravda je spora, ali dostižna.



1928. je označila prekretnicu u razmišljanjima Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO). Zimskim je olimpijskim igrama priznat status "pravih" Igara, a ne dijela Ljetnih igara. St. Moritz je tako ugostio dosad najmlađu osvajačicu olimpijskog zlata, 15-godišnju Sonju Henie koja je opčinila suce u umjetničkom klizanju. Šteta što je temperatura bila primjerenija Ljetnim igrama; zbog toga je prvi, i dosad jedini put jedan komplet medalja ostao nepodijeljen – onaj za pobjednike u brzom klizanju na 10,000 m.



Došlo je vrijeme da Olimpijada krene na put oko svijeta, a prva je stanica bila 1932. u američkom Lake Placidu. Možda ne i najsretniji izbor imajući na umu Veliku depresiju koja je tih godina umrtvila SAD. Ipak, Igre su održane ponajprije zahvaljujući trudu F. D. Roosvelta, tada još uvijek samo gradonačelnika obližnjeg New Yorka. Svijet se tada divio Eddiu Eaganu, prvom i jedinom sportašu koji je ujedinio zlatne medalje sa ljetnih i zimskih Igara. Ovaj je boksač poluteškaškom zlatu iz Antwerpena 1920. pridodao i najsjajnije odličje u bobu četverosjedu. Priča za naslovnice: nepobjedivi američki duh usred Velike depresije.



Dok su ratni bubnjevi sve glasnije odjekivali Europom, Hitlerova je Njemačka ugostila 4. izdanje ZOI-a nedaleko diktatoreva Orlova gnijezda, u Garmisch-Partenkirchenu. 1936. je označila konačan početak natjecanja u alpskom skijanju, međutim pravo se natjecanje odvijalo izvan bijelih staza. MOO je odbio dopustiti da na skijaškim natjecanjima sudjeluju ski učitelji nazivajući ih "profesionalnim sportašima", na što su Austrija i Švicarska odgovorile bojkotom Igara. 16. veljače 1936. na Igre se spustio zastor koji se neće podići sljedećih 12 godina sve dok ne prestane zveket oružja i jedine bitke (p)ostanu one na sportskim terenima.



Za prve poslijeratne Igre nije moglo biti boljeg izbora od neutralne Švicarske. Ipak, 1948. St. Moritz nisu vidjeli ni njemački ni japanski natjecatelji zbog međunarodnih sankcija. U program se nakon 20 godina vratio skeleton, ali samo nakratko. Nakon St. Moritza ponovno je izbrisan iz programa, da bi se sljedeći komplet medalja u ovom atraktivnom sportu podijelio tek u sljedećem mileniju, 2002. u Salt Lake Cityju.



Najuspješnija nacija ZOI-a konačno je 1952. dočekala priliku da Igre ugosti u svom dvorištu. Norvežani su do tada na svim igrama osvajali najviše medalja, osim u Lake Placidu 1932. Bit će da je Velika depresija tada utjecala i njihove izvedbe. No, 1952. ponovno su bili na vrhu sa bogatom zimskom berbom od 16 medalja u svom Oslu. Te je godine i prvi put zapaljen olimpijski plamen na ZOI-a, a nosila su ga 94 skijaša od rodnog mjesta S. Norheima, oca modernog skijanja do glavnog grada Norveške.



Bio je to labuđi pjev Norvežana jer se već 1956. u Cortini d'Ampezzo na obzoru pojavila nova zimska velesila – SSSR. Sovjetski je div iskoristio svoje prve zimske Igre na najbolji mogući način: votkom je zaliveno ukupno 16 medalja, od toga 7 zlatnih. Bio je to i početak Hladnog rata (ne samo zbog temperatura) na sportskim borilištima – SSSR je u hokejaškom finalu svladao SAD, uvreda koju je bilo teško otrpiti s druge strane Velike bare. Hladno je ozračje malo ugrijao Austrijanac Anton Sailer podijelivši svoje tri zlatne medalje (iz slaloma, veleslaloma i spusta) unutar obitelji: jedna za mamu, jedna za tatu, jedna za Tonija...



skijanje.hr

Zanimljivosti iz povijesti Zimskih olimpijskih igara od 1960. do 1980.

Četiri je godine bujao američki jal zbog poraza od SSSR-a u finalu hokeja. Zato ništa nije smjelo biti prepušteno slučaju – 1960. Igre su održane u američkom Squaw Valleyju, zimovalištu koje je niknulo "iz nule" samo za olimpijske potrebe. Amerikanci su iskoristili prednost domaćeg terena torpedirajući Sovjete sa 3 gola u hokejaškoj četvrtzavršnici te su nakraju i osvojili zlato. Olimpijski je duh osuvremenjen modernim tehnologijama – zbog dvojbene situacije u slalomu prvi je put korištena ponovljena snimka jedne TV postaje, a rezultati su obrađivani računalima.



No, ni sva moderna tehnologija nije mogla u Innsbrucku 1964. nadomjestiti nedostatak snijega. Dok su računala besposleno zujala, austrijska je vojska "pljunula u ruke", prihvatila se lopate i prenijela 20,000 ledenih kocki te 60,000 m3 snijega sa planinskih vrhova. Na svu sreću Lidije Skoblikove, Igre su održane. Ruskinja je, naime, osvojila 4 zlata u brzom klizanju te ih pridodala dvjema zlatnim medaljama osvojenim 1960. Još uvijek je jedina žena sa 6 najsjajnijih odličja. Sestre Goitschel su pak pravedno podijelile medalje u alpskom skijanju – po jedno zlato i srebro svakoj u slalomu i veleslalomu.



Da li je to bilo zbog razuzdanih šezdesetih ili ne, ali 1968. u francuskom Grenobleu natjecatelji su po prvi put testirani na – spol. Rezultati testa nemalo su iznenadili Eriku Schinegger kad je doznala da bi njezino ime ustvari trebalo biti – Erik. Nećemo u detalje, no Erika danas živi kao skijaški instruktor Erik u rodnome Agsdorfu. Pod velom tajne zauvijek je ostao tajanstveni "čovjek u crnom" koji je omeo K. Schranza u slalomskom nadmetanju sa J.C. Killyjem. Iako je Schranz startao ponovno, prizivni su ga suci diskvalificirali otvarajući put domaćem heroju Killyju do tri zlata.



Novo desetljeće, novi običaji... Olimpijski je plamen ZOI-a po prvi put zapaljen izvan Europe ili SAD-a. Zimsku smotru 1972. ugostio je Japan u Sapporu. Novo desetljeće i novi običaji pak nisu potpuno "sjeli" čelnom čovjeku MOO-a, A. Brundageu. Iziritiran sve većom profesionalizacijom alpskog skijanja zaprijetio je da će diskvalificirati 40 skijaša koji su na svojoj opremi isticali brandove proizvođača. Tresla se brda, rodio se miš. Jedina žrtva Brundageovog gnjeva bio je već spomenuti Schranz kojemu je Daleki istok ostao dalek zbog prijavljenih 50,000 USD zarade od "testiranja opreme". Na ljepotu Igara zauvijek će podsjećati cvijet imena Crocus chrysanthus Ard Schenk, nazvan po Nizozemcu A. Schenku, trostrukom osvajaču zlatne medalje u brzom klizanju.



1976. ponovno Innsbruck. No, ne zato što su se Austrijanci kandidirali već zato što su građani Colorada referendumom pokopali odluku MOO-a da se Igre održe u Denveru. Domaća zvijezda, F. Klammer, opravdao je očekivanja publike i osvojio zlato u spustu sa samo 33 stotinke prednosti pred Švicarcem Russijem. Rusi su pretvorili hokej u svoj privatni sport osvajajući već četvrtu zlatnu medalju uzastopce, a uz to osvojili su i najviše medalja na Igrama '76. Hladni je rat dosegao točku ledišta, čekao se odgovor Amerikanaca.



A oni su posegnuli za dobro provjerenom taktikom – organizirali su Igre u vlastitom dvorištu, 1980. u Lake Placidu. Slavu je naprije prigrabio domaći dečko, 21-godišnji E. Haiden sa 5 zlata u brzom klizanju. Međutim, ono što je uslijedilo, odjeknulo je jače od atomske bombe kojom su svijet plašili i Istok i Zapad. Skupina golobradih mladaca – studenata naprašila je favorizirane Sovjete u polufinalu hokeja, a američki je vratar čak 39 puta zaustavio istočne projektile. Nakon vatrenog polufinala, Amerikancima je preostao lakši dio posla – svladati Fince u finalu sa 4:2. Na obzoru je zasjala i nova zvijezda alpskog skijanja – I. Stenmark se vratio u Europu sa 2 zlata.




skijanj.hr

Zabavna strana medalje od Sarajeva 1984. do Vancouvera 2010.



I da su bile najgore, bile bi nam najdraže. Olimpijske igre 1984. održane su u (tada) domaćem dvorištu, Sarajevu. Simpatična maskota Vučko se tada pojavljivao baš posvuda, a cijeli je svijet hvalio rijetko viđenu organiziranost i gostoljubivost domaćina. Rezultat je bio nekako sporedan tih dana, na tronovima su se izmjenjivali Sovjeti i Istočni Nijemci, a jedinu medalju za tadašnju je državu osvojio Jure Franko u veleslalomu, i to srebrnu.



Eddie the Eagle. Čovjek koji je "ukrao" show ostatku natjecatelja u Calgaryju 1988. Nadimak je to M. Edwardsa, potpunog autsajdera u skijaškim skokovima. Iako je završio uvjerljivo zadnji na obje skakaonice, bio je prva zvijezda Igara. Osebujan stil, sklonost pravljenju cirkusa i otkvačena osobnost na koju su se lijepili mediji zaslužni su za masovni doček u Londonu po okončanju Igara. Oh, da, prava je zvijezda bio Matti Nykänen sa 3 zlata u ski skokovima. Možda mu je zasmetala slava Orla Eddija pa je biografiju kasnije nadopunio alkoholom, drogom, tučnjavama i zatvorom. Bila je to dobra sezona za ski skakače.

Ništa lošije nisu se proveli niti dečki sa Jamajke. Reggae ritmove prenijeli su na bob stazu i otimali se za naslovnice sa gore navedenim dvojcem. Na stranu što rezultati nisu bili blistavi – show bussiness je nepovratno zakucao na olimpijska vrata. A da 1988. do kraja bude zahvalna za novinare pobrinuo se, a tko drugi, nego jedini i neponovljivi A. Tomba. Talijan je ponudio jednu od dvije osvojene zlatne medalje u Calgaryju klizačici K. Witt koja je samo svojom pojavom topila led na klizalištu. Odbila ga je, rekavši da će si radije sama osvojiti jednu. Što je i učinila. Čime je ova Njemica opčinila posljednjeg playboya svjetskog skijanja doznali smo mnogo godina kasnije u istoimenom magazinu.



Nakon velikih političkih previranja u Europi početkom '90-ih prošlog stoljeća, društvo se ponovno okupilo u francuskom Albertvillu 1992. Pod malo izmijenjenim zastavama, sa malo drugačijim himnama stvari su u svojoj srži ostale iste. U poretku medalja i dalje su vodili stari znanci, ali sada kao Zajednica nezavisnih država (bivši SSSR) i ujedinjena Njemačka. Norvežani su imali veliki povratak zahvaljujući ski trkačima B. Dählieu i V. Ulvangu (3 zlata+1 srebro svaki) te skijašima F.C. Jaggeu (zlato, slalom) i K.A. Aamodtu (zlato, super G).



Za samo dvije godine nova zimska Olimpijada. Lillehammer je 1994. dobio ZOI budući da je MOO odlučio prekinuti s praksom da se zimske i ljetne Igre održavaju iste godine. Na ovaj način oba događaja dobivaju punu medijsku pozornost i, što je važnije, veće prihode. Kad se samo sjetimo 1972... Dva su imena vezana uz ove Igre. Nancy i Tonya. Obje klizačice SAD-a. Prvu je netko udario šipkom po koljenu nekoliko mjeseci pred ZOI. Druga je bila ta koja je naručila napad! Želeći eliminirati konkurenciju Tonya Harding je naručila napad na Nancy Kerrigan. Zavjera se otkrila, no ipak su obje nastupile na finalnom natjecanju u Lillehammeru. Oporavljena Nancy je završila kao druga, a ljuta suparnica Tonya tek sedma. Priča dostojna južnoameričke sapunice.



Milenij su zaključile Igre u Naganu 1998. Mećava, snijeg i kiša uz lagani zemljotres nisu bili ništa prema padu Hermanna Maiera u spustu. Izgubio je kontakt sa zaleđenom plohom pri brzini od 120 km/h, naletio na udar vjetra koji ga je 3,5 sekunde nosio zrakom i nemilice prizemljio lomeći usput dvije zaštitne mreže. Svakom drugom ova bi nesreća označila kraj karijere, ako ne i života. Ne i Herminatoru. Dignuo se, odšetao sa staze i došetao u legendu sa 2 zlata, u super G-ju i veleslalomu, u sljedećih šest dana.



Zimske olimpijske igre u Salt Lake Cityju 2002.Janica i tri zlatne medalje, redom kombinacija, slalom i veleslalom, uz jedno srebro u super G-ju. Protivnice su imale sreću što nije vozila i spust. Sreću je imao i S. Bradbury u brzom klizanju na 1,000 m. Pronicljivi je Australac mudro držao zadnje mjesto sve dok se četiri protivnika ispred njega nisu poskliznuli i pali kao pokošeni tik pred ciljem. Bradburyju je tek preostalo da ne gleda poklonjenom konju u zube i mirno dokliže do drugog zlata za svoju domovinu...



U Torino 2006. Janica je došla kao potvrđena skijaška veličina koja je lako dohvatila srebro u superveleslalomu i zlato u kombinaciji. Njena i naša sreća je bila još i veća kada je Ivica doskijao do svoje prve olimpijske medalje - srebra u kombinaciji! U Hrvatsku su se tako vratile tri medalje s rupom u sredini dizajnirane prema glavnom torinskom trgu ili, zlobnici su primijetili, uštipcima. Ostatak Igara je obilježio Bode Miller uspjesima u padanju pod šankove umjesto penjanja na pobjedničke podije te kolegica mu iz reprezentacije Resi Stiegler. Zbog nje se morao sastati organizacijski odbor kako bi Amerikanka dobila dopuštenje za nastup s tigrovim ušima na kacigi. Nordijski skijaš Frode Estil je osvojio medalju na relaciji od 30 km. Ništa čudno kad ne bismo znali da je slomio skiju netom nakon starta! Iz poštovanja prema legendi ovog sporta svi su malo "prikočili" dok ih Frode nije pretekao i doskijao do srebra.



Priča Igara u Vancouveru 2010. je definitivno nastup Petre Majdič u sprint utrci skijaškog trčanja. Slovenka je nastupila isti dan nakon što je na zagrijavanju slomila četiri rebra, ali je svejedno doskijala do bronce. Naslov zločestog dečka je od Bode Millera preuzeo boarder Scott Lago koji je udaljen nakon što je obožavateljici dopustio da mu ljubi osvojenu medalju. Problem je bio što nije visjela oko vrata nego nešto niže. Brzo klizanje je opet imalo dobru predstavu kada je u polufinalu Njemica Anna Friesinger-Postma izgubila ravnotežu i pala, ali se na trbuhu dočepala cilja te omogućila sunarodnjakinjama kasnije osvajanje zlata. Te sreće nije bio Sven Kramer koji je odklizao olimpijski rekord da bi po prolasku ciljem doznao da od zlata neće biti ništa jer ga je njegov trener tokom utrke uputio u pogrešnu traku. Na dobrom je putu ostao Ivica Kostelić koji je jednu srebrnu medalju iz Torina podebljao s još dvije, u slalomu i superkombinaciji.




skijanje.hr