Kahlil Gibran

Kahlil Gibran

1883.-1931.


Libanonski pjesnik i slikar Kahlil Gibran (Halil Džubran) rodio se 6. decembra 1883. u Bšareji, stotinjak kilometara od Bejruta, u sjevernome Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103 puta. Mati mu je bila kći maronitskoga svećenika, pripadnika monofizitske kršćanske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski - jezik kojim je govorio Krist- upotrebljava u bogoslužju. Pošto je 1869., četrnaest godina prije Gibranova rođenja, bio otvoren, s izvođenjem Verdijeve Aide , Sueski kanal, stotine tisuća ljudi - koji su prije toga trgovali devama i konjima, držali svratišta za putnike, vodili mnogobrojne karavane - ostalo je bez posla. To je izazvalo nezapamćen egzodus arapskoga stanovništva u Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, SAD... Taj veliki val odnio je i Gibranovi obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon dvogodišnjega školovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdje se upisuje na medicinu i usavršava u arapskome jeziku.
Iz Bejruta, preko Grčke, Italije i Španjolske, odlazi u Pariz (1901.- 1903.), gdje izlaže crteže, o kojima sam Auguste Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea.
Gibran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajući, nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u položajima kad najsnažnije izražavaju dušu koja teži jedinstvu sa sobom i sa svijetom.
Kahlil Gibran pisao je i na arapskom i na engleskome, te se u njegovim spisima proniču zapadnjačka i istočnjačka civilizacija, sve do stilskih i misaonih tananosti. Najveći dio arapskoga pjesništva napisao je još u ranoj mladosti. Ali, za razliku od značajnih arapskih pjesnika i mistika prošlosti - koji su smatrali zadatkom dubokoga pjesničkog života da se služe kompleksnim pjesničkim jezikom, s izrazima kojih se značenje može utvrditi tek kad se prouče debeli rječnici i rijetke enciklopedije - Gibran je u svoje pjesništvo unio, premda stiliziran, svakidašnji govor naroda. Djelomično se i time može rastumačiti njegova neobična popularnost diljem arapskoga svijeta, i među najpriprostijim ljudima.

Napisao je mnoga djela, među kojima su najvrednija Luđak, Pijesak i pjena, Isus, sin čovječji, Zemaljski bogovi, Prorokov vrt, Nimfe iz doline, Pobunjeni duhovi, Suza i osmijeh, Slomljena krila, Gospodarev glas, Autoportret, Duhovne izreke itd.

No, spis Prorok donio mu je 1923. međunarodnu slavu. To je poema o čovjeku koji se, nakon povratka iz preporodne samoće - kakvu su iskusili Buddha, Krist i Muhamed - i prije negoli nestane iza obzora ovoga svijeta, obraća onima među kojima je živio i koji ga prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak sebe samih, pa dakle i kao mogućnost i nadu sebe samih.

Kahlil Gibran često je bio nazivan mističkim pjesnikom. U tome ima istine. No, kako se u izrazima mistik , mističan , danas čuje pogrdan prizvuk, smatram da bi, u ovom slučaju, valjalo presresti tu vrstu odbojnosti. Počnimo od tvrdnje da je on težio integraciji svih svojih duhovnih aspekata. Njegova je teza da je čovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Njegova je vizija, u tom smislu, mistička.

21. augusta 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni brodom u Bejrut, gdje su dočekani uz vojne počasti. Sprovod koji se kretao prema njegovoj rodnoj Bšareji ovako je opisao A. C. Harte u listu The Christian Century : "...više je to nalikovalo na trijumfalni ulazak nego na pogreb. Zvon crkvenih zvona i opća atmosfera ponosa osobito su se isticali. Naišao sam bio na jednoga rođaka koji me poveo do mjesta gdje je nekoć bila kućica u kojoj se Gibran rodio. Dijelovi zidova još postoje. Starješine toga mjesta odlučile su da ga pretvore u muzej i spomenik." (Marko Grčić)
Kahlil Gibran umro je 10. aprila 1931. godine u New Yorku.

"...Zanijemih,
Jedan jedini put
Kad me neki čovjek
upita:
"Tko si ti?" ..."

.

More


U noćnome miru kada za zastorima čovjek usni

Šuma kliče:
Ja sam Sila koju sunce iz zemlje izmami,

A more ostaje mirno
Misleći: Sila pripada meni.

Stijena veli:
Vrijeme me sazdalo kao kamenje za Dan sudnji,

A more je i dalje nemušto
Misleći: Znamenje pripada meni.

Vjetar veli:
Divna je moja samotinja među nebom i maglama,

A more ostaje mirno
Misleći: Vjetar pripada meni.

Rijeka veli:
Pitka li sam tečnost što gasi žeđ poljima,

A more je i dalje nemušto:
Misleći: Rijeka pripada meni.

Gora veli:
Ja sam stasita kao nijedna zvijezda u svemiru,

A more je i dalje mirno
Misleći: Gora pripada meni.

Misao veli:
Ja sam jedini kralj na ovome svijetu,

A more ostaje usnulo
U snu govoreći: Sve pripada meni.

O prijateljstvu


Vaš je prijatelj odgovor na potrebe vaše.
On je njiva koju zasijavate s ljubavlju,
i koju žanjete s zahvalnoćšu.
On je vaće kućište i ognjište vaše.
jer vi mu dolazite gladni,
a i da potrazžte od njega uspokojenje.
Kad vam prijatelj kaže otvoreno što misli,
ne bojte se njegovog "ne" u svome duhu,
i ne zazirite od njegovog "da".
A kada šuti,
nek vaše srce ne prestane osluškivati njegovo,
jer i bez riječi, među prijateljima, sve misli,
sve želje, sva iščekivanja, rađaju se i dalje,
s radošću koja ne traži povlađivanje.
Kad se rastajete od nekog prijatelja,
ne tugujte zbog toga.
Jer ono što u njemu ponajviše volite,
može za njegovog odsustva biti još jasnije,
kao što putnik planinu s podnožja jasnije vidi.
I nek u prijateljstvu ne bude drugog cilja
sem produbljivanja duha.
Jer ljubav što traži išta osim razjašnjenja
osobne tajne,
i nije ljubav nego bacena mreža:
hvata se samo ono što je nekorisno.
Nek ono što je u vama ponajbolje
bude za prijatelja vašeg;
ako zna dokle ulazi vaša oseka,
nek zna dokle doseže i vaša plima.
Jer što je za vas prijatelj
kog tražite samo da ubijete vrijeme?
Tražite ga samo da biste
to vrijeme odista proživjeli.
Jer njegovo je da vam ispuni želje i potrebe,
a ne vašu prazninu.
i nek u dragosti prijateljstva bude i smeijha,
i zajedničkih radosti.
Jer u rosi sitnica srce nalazi svoja jutra,
i biva okrijepljeno.

Slomljena krila

"...Žensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobražava s
godišnjim dobima.
Žensko srce dugo krvari, ali ne umire, žensko srce je nalik na stepu
koju čovjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po njoj
čupa drveće i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju
ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje
sigurna.
Proljeće u njoj ostaje proljeće, a jesen je i dalje jesen, sve do
kraja vremena. Dakle, sudbina je donijela odluku što da činimo? Reci
što da radimo? Kako ćemo se rastati i kada ćemo se sresti?
Možemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tuđine koga nam večer
dovede, a jutro odvede?
Možemo li ove osjećaje smatrati snom koji nam je blago snivanje
donijelo, a java skrila?
Možemo li ovaj tjedan smatrati opijenošću koja se brzo završila
otrežnjenjem i budnošću?
Podigni glavu da ti oči vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas čujem.
Progovori i kaži mi nešto.
Hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju lađu? Hoćeš li čuti
lepršanje krila u noćnome miru?
Hoćeš li čuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata?
Hoćeš li osluškivati moje uzdahe što mi se bolno otimaju, prigušeni jecajima?
Hoćeš li vidjeti moju himeru kako te pohodi s noćnim himerama, a
iščezava s jutarnjim izmaglicama?
Reci mi, ljubavi. Kaži što ću za te predstavljati pošto si ti meni bio
svjetlost za oči, pjesma za uši i krila mojoj duši.
Kakav ćeš biti?..."

Duša

"..I Vrhovni Bog izdvoji Dušu iz svog bića i u njoj sazda Ljepotu.

Darova joj nježnost jutarnjih lahora, miris poljskog cvijeća i blagost mjesečeve svjetlosti.

Podari joj pehar radosti i reče:Iz njega ćeš piti samo kada prošlost zaboraviš i budućnost zanemariš.Zatim joj podari pehar tuge i reče: Iz njega ćeš piti da bi shvatila suštinu životne radosti.

Zatim u nju uvede Ljubav koja Dušu napušta sa prvim tragom pohote, i uvede u nju dražesnost koja iz nje nestaje sa prvom riječju uznositosti.

I obdari je znanjem nebeskim da je vodi putevima Istine.

I spusti u njene dubine sposobnosti da vidi što se ne da vidjeti.

I stvori u njoj emocije koje prate vizije i himere.

I odjenu je ruhom čežnje koje anđeli od duginog treperenja satkaše.

Potom u nju stavi tamu sumnje koja je sjenka svjetlosti.

Onda uze Gospod oganj srdžbe, i vjetar što puše iz pustinje neznanja, i pijesak sa obale mora egoizma, i zemlju ispod nogu vremena i sazda čovjeka.

Dade mu slijepu snagu što bjesni u bezumlju i pokorava se uživanjima.

I udahnu mu život koji je sjenka smrti.

I Vrhovni Bog se osmjehnu, pa zaplaka, osjeti bezgraničnu ljubav, te sjedini čovjeka i njegovu Dušu.."

Prvi poljubac

To je prvi gutljaj iz pehara koji bogovi napuniše iz svetog vrela ljubavi. To je granica između sumjne što srce obrvava i rastužuje i pouzdanja koje ga ispunjava i usrećuje. To je početak poeme duhovnog života i prvo poglavlje romana o pravome čovjeku. To je čvrsta spona koja veže neobičnost prošlosti s bljeskom budućnosti. On dovodi pritajenja osjećanja do pjevanja. To je riječ koju usne izgovaraju objavljujući da srce dospijeva na prijestolje, da je ljubav kraljica i da je odanost kruna. To je nježan dodir, kao kada lahor vrhovima prstiju prelazi preko usana ruže odnoseći sobom dugo slatko uzdisanje i tiho umilno šaputanje. To je početak čudesnog treperenja koje ljubavnike uznosi iz materijalnog svijeta u svijet nadahnuća i snova. To je primicanje cvijeta sase šipkovom cvijetu i miješanje njihovog daha da bi se treća duša rodila.
Ako prvi pogleda liči na sjeme koje boginja ljubavi u polje ljudskog srca baca, onda je prvi poljubac nalik prvome cvijetu na vrhu prve grane na stablu života.

TVOJA MISAO & MOJA

Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tlo tradicije čije grane rastu snagom neprekidnosti.
Moja misao je oblak koji se kreće u prostoru. Ona se preobraća u kapljice koje, kada padnu, oblikuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se diže kao para prema nebu.
Tvoja misao je tvrđava koju ni munja ni oluja ne može potresti.
Moja misao je nježan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.
Tvoja misao je stara dogma koja ne može tebe izmijeniti niti ti nju možeš izmijeniti.
Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i večerom.

Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao ti dopušta vjerovati u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju jednostavnim ljudima.
Moja misao rađa u meni želju za kopanjem zemlje s mojom motikom, za žetvom s mojim srpom, za gradnju svog doma od kamena i žbuke, za tkanjem moje odjeće vunenim i lanenim nitima.
Tvoja misao te nagoni da se vezuješ za bogatstvo i uglednost.
Moja nalaže da se pouzdam samo u sebe.
Tvoja misao podržava slavu i pokazivanje. Moja me savjetuje i moli da odbacim uvaženost i da je smatram zrncem pijeska bačenim na obalu Vječnosti.
Tvoja misao u tvoje srce usađuje drskost i nadmoćnost.
Moja u meni usađuje ljubav za mirom i čežnju za nezavisnošću.
Tvoja misao stvara snove o palačama s namještajem od sandalovine prošarane draguljima i posteljama načinjenim od svilenih niti.
Moja misao govori nježno na moje uši: „Budi čist u tijelu i duhu čak i ako nemaš gdje spustiti svoju glavu.“
Tvoja misao te potiče da težiš za titulama i položajima.
Moja me bodri na skromnu službu.

Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao je društvena znanost, vjerski i politički rječnik.
Moja je jednostavno načelo.
Tvoja misao govori o ženi lijepoj, ružnoj, čednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.
Moja u svakoj ženi vidi majku, sestru i kćer svakog čovjeka.
Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubojice.
Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubojice srodne ubijenima.
Tvoja misao opisuje zakone, sudišta, presude i kazne.
Moja objašnjava, da kad čovjek pravi zakon, on ga ili krši ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj tko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, tko uzdiže svoj prezir prema grješnima, uzdiže svoj prezir prema cijelom čovječanstvu. Tvoja misao je upućena na stručnjaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svećenika.
Moja govori o onima koji vole, koji su nježni, iskreni, časni, pravični, ljubazni i o mučenicima.
Tvoja misao podržava judaizam, brahmanizam, budizam, kršćanstvo, i islam.
U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija čiji su različiti putovi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bića.
U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromašnog ili prosjaka.
Moja misao drži da nema bogatih već samo čovjekov život; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog života.

Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Prema tvojoj misli, veličina naroda leži u njihovoj politici, njihovim strankama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.
Ali moja proglašava da značaj naroda leži u radu - rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u štavljaonici, rad na kamenolomu, rad na sječi drveta, rad u uredu i u tisku.
Tvoja misao drži da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.
A moja tvrdi da su pravi heroji Konfucije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Jalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster.
Tvoja misao vidi moć u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim plinovima.
Ali moja tvrdi da moć leži u razumu, odvažnosti i istini. Ma koliko jedan tiranin ustraje, on će na kraju izgubiti.
Tvoja pravi razliku između pragmatičara i idealiste, između dijela i cjeline, između mističara i materijaliste.
Moja shvaća da je život jedan i da se njegove težine, mjere i tabele ne podudaraju s tvojim težinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljaš da je idealist može biti praktičan čovjek.

Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao se zanima za ruševine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.
Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.
Tvoja misao je ustoličena na lubanjama. Kako se ti njome ponosiš, ti je, također, i veličaš.
Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.
Tvoja misao trubi s tobom dok plešeš.
Moja misao više voli bol smrti nego tvoju glazbu i ples.
Tvoja misao je misao ogovaranja i lažnog zadovoljstva.
Moja je misao o onome koji je izgubljen u svojoj vlastitoj zemlji, koji je tuđinac u svom vlastitom narodu i usamljen među rođacima i prijateljima.

Ti imaš tvoju misao i ja imam moju.

Halil Dzubran (Khalil Gibran), citati 1.

Otkrio sam tajnu mora, razmisljajuci o rosi.

Gde mogu da nadjem coveka kojim upravlja razum umesto navika i nagona.

Vise volim da sam sanjar medju najskromnijima sa vizijama na ostvarenje,
nego vlastelin medju onima koji nemaju ni snova ni zelja.

Od dve glavne vrednosti zivota, lepote i istine.
Prvu nalazim u srcu koje voli, drugu u ruci koja dela.


Video sam ih kako jedu i ocenio ko su.

Sta da kazem coveku koji me samara dok ga ljubim u lice
i koji ljubi moja stopala dok ga ja samaram.

Neki misle da na njih namigujem
kad zatvorim oci da ih ne bix video.

Kazu da cutanje obitava u zadovoljstvu,
ali ja vam kazem da bunt, opiranje i prezir obitavaju u cutanju.

Ambicija je neka vrsta rada.
Podela izmedju mudraca i budale je mnogo tananija nego paukova mreza.

Ne treba da zaboravimo da jos uvek ima onih koji zive u pecinama;
pecine su nasa srca.

Mi se mozda menjamo sa godisnjim dobima,
ali godisnja doba nas nece promeniti.

Ako biras jedno do dva zla,
bolje da tvoj izbor padne na vodljivo nego na skriveno,
iako se ono prvo cini vecim.

Da li pesma mora zavrsava na obali ili u srcima onih koji slusaju.

Vecina od nas lebdi sumnjicavo izmedju cutljivog bunta i brbljive pokornosti.

Nejvisi stepen duse je poslusati cak i ono cemu se um protivi.
A najnizi stepen uma je protiviti se onome cemu se dusa pokorava.

O, srce, ako ti neznalica kaze da dusa propadakao telo, reci mu da cvet propada ali seme ostaje.

Ako zelis da vidis dolinu, popni se na rh planine;
ako zelis da vidis vrh planine, podigni se na oblak;
ali ako tezis da razuems oblak, zatvpri oci i razmisljaj.

Zivot nas ljubi u oba obraza
Danju i jutrom,
Ali se smeje nasim delima
Nocu i vecerom.

Slusaj zenu kada te gleda, a ne kada ti govori.

Ko danas slusa himnu potoka kad bura govori.

Halil Dzubran (Khalil Gibran), citati 2.

Mozete li reci kakav je ukus vina gledajuci na krcag vina?

Skrhano srce od ljubavi peva,
tuga znanja govori,
Ali ima jedna tuga, dublja od ljubavi, uzvisenjija od znanja, jaca od zelje i gorca od siromastva.
Ona je nema i nema glasa; njene oci blistaju kao zvezde.

Ljubav je treperava sreca.

Ako u nesreci trazis sazaljenje od suseda,
dajes mu deo svog srca.
Ako je on meka srca, bice ti zahvalan;
ako je tvrdog srca on ce te prezreti.

Neznost i ljubaznost nisu znaci slabosti i ocajanja,
vec znaci snage i odlucnosti.

Kada sam posejao bol na polje strpljenja, ubrao sam plodove srece.


Odusevljenje je vulkan na cijem vrhunikada ne raste trava oklevanja.

Vodenicki kamen moze da padne,
ali ce reka nastavitisvoj tok ka moru.

Lepota u srcu koje zudi za njom, uzvisenija je od one koja se vidi u ocima.

Nepravilnost dolazi ili od ludila ili od genijalnosti.

Zena je delo Boga.

Secanje je kamen spoticanjana putu nade.

Umetnost Rusa je u setnosti.

Najkorisniji medju ljudima je onaj koji je daleko od ljudi.

Kada bih znao uzrok svog neznanja - bio bih mudrac.

Jaki rastu u samoci, dok slabi venu.

Ljubav ne zna svoju sudbinudok ne dodje cas rastanka.

Cednost tela moze biti siromastvo duha.

Tvoje poverenje u ljude i sumnja u njih tesno su povezani sa tvojim samopouzdanjem i tvojom sumnjom u sebe.

Sloga i tolerantnostidu zajedno.
Ljubav i praznina u nama, kao plima i oseka.

Najcvrsci kamen gradjevine je koj ise nalazi duboko u njenom temelju.

Mrtvi drhte pred burom, a zivi koracaju sa njom.

Mnogi govore kao more, ali su njihovi zivoti ustajale bare.

Kako sam daleko od ljudi kad sam sa njima i kako sma im blizi kad su oni daleko.

Pregršt pijeska sa žala
 
Kad povjeriš svoju nevolju susjedu,
daruješ mu dio svojega srca.
Ako je u njega velika duša, zahvaljuje ti;
a ako je malena, omalovažava te.
 
Napredak nije puko popravljanje prošlosti;
on je neprekidno kretanje prema budućnosti.
 
Gladan, divljak bere plod s drveta i jede ga;
Gladan, uljuđen čovjek kupuje ga od čovjeka
koji ga pak kupuje od čovjeka
koji ga bere.
 
Čovječje je oko povećalo;
pokazuje mu Zemlju većom nego što jest.
 
Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavnost.
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a šutnja neznanje.
 
Oni vele meni:
Ako vidiš roba gdje spava,
ne budu ga jer možda sanja o slobodi.
Ja velim njima:
Ako vidite roba gdje spava,
probudite ga i objasnite mu slobodu.
 
Osporavanje je niži stupanj umnosti.
Hrabrost je vulkan;
sjeme neodlučnosti ne klija u njegovom krateru.
 
Rijeka i dalje teče k moru,
pa bilo mlinsko kolo slomljeno ili ne bilo.
 
Što ti je veća radost ili žalost, to ti je manji svijet u očima.
 
Često sam mrzio u samoobrani.
Ali, da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju.
 
Očuvaj me od mudrosti koja ne plače,
filozofije koja se ne smije
i veličine koja se ne klanja pred djecom.
 
Prijateljstvo je uvijek slatka odgovornost, nikad udobnost.

Prorok (isječci)
 
Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mač skriven u njenim perima može raniti.
 
A kad vam govori, vjerujte joj,
Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj.
 
Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava.
 
Kao što se uspinje na vašu visinu i miluje vam najnježnije grane što dršću na suncu,
Tako će vam sići u korijenje i protresti ih dok prijanjaju uz zemlju.
Poput snopova žita ona vas skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolitila.
Ona vas sije da bi vas vaše lupine oslobodila.
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete,
A onda vas meće na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Božji sveti pir.
 
Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne svoga srca i da biste po tome znanju postali komadić srca samoga Života.
 
***
 
Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe.
 
***
 
I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem.
 
***
 
Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
 
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona maju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.
 
***
 
Dobro je dati kad tko moli, ali je bolje dati nezamoljen, razmijevanjem.
...
 
Često kažete: "Dao bih, ali samo potrebitima."
Ali, voćke u vašem voćnjaku ne kažu tako, ni stada na vašem pašnjaku.
Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati znači propadati.
...
 
I vi primaoci - a svi ste vi primaoci - ne prihvaćajte nikakva tereta zahvalnosti, da ne biste podjarmili sebe i onoga tko daje.
Radije se dignite zajedno s davaocem na njegovim darovima kao na krilima;
Jer previše se sjećati svojega duga jest sumnjati u plemenitost onoga koji ima prostodušnu zemlju za majku, i Boga za oca.
 
***
 
Vaša odjeća krije mnogo od vaše ljepote, iako ne skriva ono što nije lijepo.
...
I ne zaboravite da zemlja uživa u tome da ćuti vaše bose noge i da vjetar čezne da se poigra vašom kosom.
 
***
 
Kao što se svetac i pravednik ne mogu dići iznad najvišega koje je u svakome od vas,
Tako zli i slabi ne može pasti niže od najnižega koje je, također, u vama.
I kao što ni jedan list ne požuti bez tihoga znanja cijeloga drveta,
Tako zločinac ne može činiti zlo bez skrivene volje svih vas.
 
***
 
Uživate u postavljanju Zakona,
A još više uživate kršeći ih.
 
Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih, uza smijeh, razaraju.
 
Ali, dok gradite pješčane kule, ocean donosi još pijeska na žal,
A kad ih razarate, ocean se smije sa vama.
 
Odista, ocean se uvijek smije sa nevinima.
Ali što s onima kojima život nije ocean, a ljudski zakoni nisu pješčane kule,
Nego za koje je život stijena, a zakon dlijeto kojim bi ga usjekli na svoju sliku i priliku?
 
Što s bogaljem koji mrzi plesače?
 
Što s volom koji voli svoj jaram i smatra šumskoga jelena i srndaća zabludjelim i potucačkim stvorenjima?
 
Što sa starom zmijom koja ne može svući svlaka, te sve druge naziva golima i besramnicima?
 
Što s onim koji podrani na pir i, kad se prejede i zamori, odlazi govoreći da su svi pirovi nasilje i da su svi svatovi kršitelji zakona?
 
Što bi rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leđima okrenutim suncu?
 
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.
 
I što je sunce njima nego bacač sjena?
 
I što li je priznati zakone nego sagnuti se i obilježiti sjene na zemlji?
 
Ali vas, koji idete s licem prema suncu, kakve slike nacrtane na zemlji mogu zadržati?
 
Vi koji putujete s vjetrom, kakva će vjetrenjača upravljati vašim smjerom?
 
Kakav vas ljudski jaram može svezati ako slomite jaram svoj, osim uz nečija zatvorska vrata?
 
Kakva se zakona morate bojati dok plešete, osim posrtanja preko nečijih željeznih lanaca?
 
I tko će vam to suditi ako strgate odjeću svoju, osim ako je ne ostavite na nečijem putu?
 
Orfaležani, možete prigušiti bubnjanje, olabaviti žice na liri, ali tko će ševi zapovjediti da ne pjeva?
 
***
 
Vaša je bol lomljenje ljuske koja zatvara vaše poimanje.
 
Kao što se ljuska ploda mora slomiti da bi mu jezgra izišla na vidjelo, tako i vi morate upoznati svoju bol.
 
I ako vam se srce uzmogne diviti svakidašnjim čudesima života, vaša vam se bol neće činiti ništa manje čudesnom od radosti;
I prihvatit ćete doba svojega srca, kao što uvijek prihvaćate godišnja doba što prolaze nad vašim poljima.
 
***
 
Učitelj koji se šeće u sjeni hrama, među učenicima, ne daje od svoje mudrosti nego od svoje vjere i svoje ljubavi.
 
Ako je doista mudar, ne nudi vam da uđete u kuću njegove mudrosti, nego vas radije vodi do praga vašega duha.
 
Zvjezdar vam može govoriti o svojem poimanju svemira, ali vam on ne može dati svojega poimanja.
 
Glazbenik vam može pjevati o ritmu koji je u cijelome svemiru, ali vam ne može dati uho koje hvata ritam, ni glas koji ga odražava.
 
A onaj koji je upućen u znanost o brojevima, može govoriti o područjima težine i mjere, ali vas ne može odvesti onamo.
 
Jer viđenje jednoga čovjeka ne uzajmljuje svoja krila drugome čovjeku.
 
I kao što svaki od vas sam stoji u Božjem znanju, tako mora svaki od vas biti sam u svojem poznavanju Boga i u svojem poimanju zemlje.
 
***
 
Užitak je hvalospjev slobodi,
Ali nije sloboda.
On je cvjetanje vaših čežnja,
Ali nije njihov plod.
On je dubina što zove u visinu,
Ali nije ni dubina ni visina.
On je zatočenik što uzima krila,
Ali nije prostor što ga obujima.
Da, odista, užitak je hvalospjev slobodi.
I rado bih da ga pjevate iz puna srca; ipak, ne bih da izgubite srca svoja pjevajući.
 
***
 
A stari svećenik reče: Govori nam o Vjeri.
 
A on odvrati:
Zar sam danas o čemu drugom govorio?
Nije li vjera sve stvari i svaka misao,
A i ono što nije stvar i nije misao, nego čuđenje i iznenađenje, koje uvijek niče u duši, čak dok ruke tešu kamen i napinju krosnu?
 
Tko može odvojiti svoju vjeru od svojih čina, ili svoje vjerovanje od onoga što ga zanima?
 
Tko može rasprostrijeti svoje sate preda se i reći: "Ovo je za Boga, a ovo za mene; Ovo mi je za dušu, a ovo za tijelo."?
 
***
 
Ljepota je život kad život skine koprenu sa svoga svetog lica.
Ali, vi ste taj život i vi ste ta koprena.
Ljepota je vječnost što se gleda u ogledalu.
Ali vi ste ta vječnost i vi ste to ogledalo.

Izreke potoka
 
Život nije samo veselje;
Život je čežnja i odlučnost.
Mudrost nije u riječima;
Mudrost je smisao u riječima.
Veličina nije u visokom položaju;
Veličina je u onih koji odbijaju položaj.
 
***
 
Čovjek nije plemenit po podrijetlu;
Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!
 
Niti je pokvaren svaki onaj koji je okovan;
Katkad je lanac dragocjeniji od ogrlice!
 
***
 
Raj nije skrušenost;
Raj je u čistu srcu.
 
Pakao nije u muci;
Pakao je u praznu srcu.
 
***
 
Ljepota nije u licu;
ljepota je svjetlost u srcu.
 
***
 
Savršenstvo nije u onih koji su čista srca;
Vrline može biti i u grijehu.
 
***
 
To reče potok drvetu na svojoj obali;
Možda je u onome što je pjevao potok
Bilo nešto od tajna mora.

Sedam ukora
 
Ukorih svoje srce sedam puta!
 
Prvi put: kad se pokušah dočepati
visokoga položaja izrabljujući slabije.
 
Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom
pred onima koji bijahu obogaljeni.
 
Treći put: kad, pošto mi bijaše dano da biram,
radije izabrah lagano nego teško.
 
Četvrti put: kad sam, pogriješivši,
tješio sam sebe pogreškama drugih.
 
Peti put: kad bijah poslušan iz straha
tvrdeći da sam jak u strpljenju.
 
Šesti put: kad odizah halju
da bih izbjegao glib života.
 
Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu
i mišljah da je pjevanje vrlina.

Tvoj i moj Libanon
 
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema,
Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti.
Ti imaš svoj Libanon s programima i sukobima,
Ja imam svoj sa snovima i nadama.
Budi zadovoljan svojim Libanonom, kao što sam ja zadovoljan slobodnim Libanonom iz svojega viđenja.
Tvoj je Libanon zapetljani politički čvor koji Vrijeme nastoji odriješiti.
Moj je Libanon lanac humaka i planina što se s poštovanjem i veličanstveno dižu plavom nebu.
Tvoj je Libanon međunarodno pitanje koje još treba riješiti,
Moj Libanon jesu spokojne, čarobne, doline po kojima se razliježe brenčanje crkvenih zvona i žubor potoka.
Tvoj je Libanon prijepor između Zapadnjaka i njegova protivnika s Juga,
Moj Libanon jest krilata molitva što zorom lebdi, dok pastiri vode stada na pašu, i onda s večeri, kad se težaci
vraćaju s njiva i iz vinograda.
Tvoj je Libanon popis bezbrojnih duša,
Moj je spokojna planina što stoji između mora i nizina kao pjesnik između dvije vječnosti.
Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom, i varka hijene kad se sretne s vukom.
Moj je Libanon vijenac uspomena na dijeve što kliču na mjesečini i na djevice što pjevaju između gumna i tijeska
za vino.
Tvoj je Libanon šah koji igraju biskup i general,
Moj je Libanon hram u kojem moja duša nalazi sklonište kad se izmori od ove civilizacije što juri na škripavim
kotačima.
Tvoj Libanon jesu dvojica ljudi: porezovnik i poreznik.
Moj Libanon jest čovjek što drži glavu među dlanovima u hladovini Svetih Cedrova, zaboravivši sve osim Boga i
sunčane svjetlosti.
Tvoj Libanon jesu luke, pošte i trgovina,
Moj je daleka misao, žarka ljubav i božanska riječ što je Zemlja šapće u uho svemiru.
Tvoj Libanon jesu službenici, zaposlenici i direktori,
Moj Libanon jest stasanje mladosti, odlučnost zrele dobi i mudrost starosti.
Tvoj Libanon jesu zastupnici i odbori,
Moj Libanon jest ponovno stasanje i okupljanje oko ognjišta za olujnih noći, kad mrak ublažava čistoću snijega.
Tvoj Libanon jesu stranke i sljedbe,
Moj je mladost što se penje na stjenovite visine, gazi potoke i luta poljima.
Tvoj Libanon jesu govor,predavanje i raspre,
Moj je pjev slavuja, šumor grana u gajevima, jeka pastirske frule u dolinama.
Tvoj libanon jesu krinke, tuđe misli i prijevara,
Moj Libanon obična i gola istina.
Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski
spis,
Moj jest zemlja u doticaju s tajnama života koje ona poznaje i ne znajući za svoje znanje; moj je Libanon čežnja
što svojim osjetljivim vrškom doseže krajnji rub neviđenoga i vjeruje da je to san.
Tvoj je Libanon namrgođen starac što gladi bradu i misli samo na se.
Moj je Libanon mladić, uspravan kao toranj, koji se osmjehuje poput zore i na druge misli kao što misli na sebe.
Tvoj Libanon hoće da se otcijepi i da, istodobno, bude ujedinjen sa Sirijom.
Moj Libanon niti se ujedinjuje niti otcjepljuje, niti se povećava niti smanjuje.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj,
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove, a ja imam svoju i njene sinove.
Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?
Dopustite da vam ih pokažem u njihovoj zbiljnosti:
To su oni kojima su duše rođene u bolnicama Zapada, kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog izigravanja
plemenitosti.
Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo - desno.
Oni dršću zorom i s večeri, ali nisu svjesni svojega drhtanja.
Oni su kao bez jarbola i krmila brod što ga ljuljaju valovi.
Sumnjičavost je njegov zapovjednik a luka mu je pećina zloduha; jer, zar svaka prijestolnica u Evropi nije pećina
zloduha?
Ti su sinovi Libanona snažni i slatkorječivi među sobom, ali slabi i nijemi među Evropljanima.
Oni su slobodni i žarki reformatori, ali samo u novinama i za govornicom.
Krekeću kao žabe i vele: "Oslobađamo se svojega starog dušmanina", dok im je stari dušmanin skriven u vlastitim
tijelima.
Stupaju u sprovodu pjevajući i trubeći, ali povorku svatova na konjima pozdravljaju s kuknjavom i trganjem
odjeće.
Ne osjećaju gladi dok je ne oćute u svojim đepovima.
Kad susretnu koga čija je glad duhovna, ismijavaju ga i klone ga se govoreći: "On je samo sablast što hoda po svijetu priviđenja."
Oni su poput robova koji, zato što su im zarđali okovi zamijenjeni sjajnima, misle da su slobodni.
To su simnovi tvojega Libanona. Ima li jednoga među njima odlučna poput stijena Libanona, ili plemenita kao
libanonske planine, ili slatka i bistra kao libanonska voda ili čista i svježa kao okrepljujući libanonski lahor?
Ima li i jednoga među njima koji može tvrditi da je njegov život bio kap krvi u žilama Libanona, ili suza u očima, ili
osmijeh na usnama?
To su sinovi tvojega Libanona. Koliko li su u tvojim očima, kolišni li su u mojima!
Daj da ti sad pokažem sinove mojega Libanona:
Oni su seljaci koji krševitu zemlju pretvaraju u voćnjake i vrtove.
Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu da bi povećali, umnožili i ponudili vam svoje meso kao hranu
i svoju vunu kao ruho.
Sinovi mojega Libanona jesu obrazivači loze koji tiješte grožđe i prave dobro vino,
Očevi koji podižu dudove i drugi koji predu svilu,
Muževi koji žanju pšenicu i žene koje kupe snoplje,
Oni su zidari i lončari, tkači i ljevači crkvenih zvona,
Oni su pjesnici i pjevački koji svoje duše izlijevaju u nove stihove,
To su oni, koji bez prebite pare, odoše iz Libanona u drugu zemlju, a srca im gore od zanosa i odlučnosti da se
vrate s obiljem zemlje u rukama i s lovorovim vijencima postignuća da im krase čela,
Oni se prilagođavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo god dođu;
To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol nepokvarljiva,
Oni kroče krupnim koracima k istini, ljepoti i savršenstvu.
Što ćeš ti ostaviti zemlji libanonskoj i njenim sinovima za sto godina? Reci mi, što ćeš ti ostaviti budućnosti osim
pretvatanja, licemjerje i gluposti?
Vjeruješ li ta da će eter čuvati mrtvačke sablasti i zadah grobova?
Zamišljaš li da će život umotavati svoje tijelo u dronjke?
Doista ti kažem da će maslinova mladica koju seljak posadi na podnožju planine u Libanonu nadživjeti tvoja
djela i postignuća. A drveno ralo što ga dva vola vuku po prizidima Libanona slavom nadmašuje vaše nade i častohleplje.
Velim ti, a svjedokinja mi je svijest svemira, da je pjev povrtarke na obroncima libanona vredniji od blebetanja
tvojih odličnika.
Sjeti se da si ništa. Ali, kad uvidiš svoju sitnoću, moja će se odvratnost prema tebi pretvoriti u suosjećanje i ljubav.
Šteta što ne razumiješ.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove. Budi zadovoljan njome ako te usrećuju prazni mjehurići. A ja,
ja sam sretan i smiren sa svojim Libanonom, i ima sreće, zadovoljstva i spokoja u mojem pogledu na tu zemlju.

"Nekateri med vami klepečejo iz strahu pred samoto. Tišina samote namreč razkriva pred njihovimi očmi njihov goli jaz, ki mu želijo ubežati. Drugi spet govorijo ter nevede in nepremišljeno razodevajo resnico, ki je še sami ne razumejo. In so ljudje, ki nosijo v sebi resnico, pa je ne povedo z besedami. V prsih takšnih ljudi prebiva duh v ritmu tišine."

Zanijemih,
Jedan jedini put
Kad me neki covjek
upita:
"Ko si ti?"



Na to ce Almitra: Pricaj nam o ljubavi.
I on podize glavu i pogleda ljude,
a po njima polegnu tisina.
I on progovori glasom silnim:

Kad vas ljubav pozove, podjite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se,
Premda vas mac, skriven medju perima njenim,
moze povrijediti.
A kad vam progovori, vjerujte joj,
Premda vam glas njen moze unistiti snove,
k'o sto sjeverac opustosi vrt.
Jer, bas kao sto vas krunise,
ljubav ce vas i razapeti.
Isto kao sto vas podstice da rastete,
tako ce vas i okresati.
Kao sto se uspinje do visina vasih i miluje vam
grancice najtananije sto trepere na suncu,
Tako ce se spustiti i do vaseg korijenja
i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja psenicnog,
sakupice vas u narucje svoje.
Omlatice vas, da bi vas ogolila.
Prosijace vas, da bi vas otrijebila od kukolja.
Samljece vas, do bjeline.
Umijesice vas, dok ne postanete gipki;
A onda ce vas izloziti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hljeb
za svetu Bozju svetkovinu.

Sve ce vam to ljubav uciniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali dio srca Zivota.

Budete li, pak, u strahu svome trazili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svijet koji ne poznaje godisnja doba
gdje cete se smijati, al' ne punocom smijeha svog
i plakati, al' ne do posljednje suze svoje.

---

Tad Almitra progovori ponovo, te kaza:
A sta je sa Brakom, ucitelju?

A on odgovori ovim rijecima:
Rodjeni ste zajedno i zajedno cete biti za sva vremena.
Bicete zajedno kada vam bijela krila smrti rasprse dane.
Da, bicete zajedno cak i u nijemom pamcenju Bozijem.
Ali, neka u vasem zajednistvu bude prostora.
I neka vjetrovi nebeski igraju medju vama.

Volite se, ali ne namicite okov ljubavi:
Nek' ona radije bude more sto se talasa medj' obalama vasih dusa.
Punite case jedno drugome, ali nemojte piti iz jedne case.
Podajte jedno drugome hljeba, ali ne jedite od istog somuna.
Pjevajte i igrajte zajedno i radujte se, ali neka svako od vas bude za sebe,
Kao sto su strune leutove za sebe, iako trepte muzikom istom.

Dajte svoja srca, ali ne jedno drugom u vlasnistvo.
Jer, samo ruka Zivota moze da drzi vasa srca.
I budite zajedno, ali ne odvec blizu:
Jer, i stubovi u hramu razdvojeni stoje,
A hrast i cempres ne rastu jedan drugom u sijenci.

---

A jedna zena koja je privijala svoje cedo na prsa rece:
Pricaj nam o Djeci.
A on rece:
Vasa djeca nisu vasa.
Ona su sinovi i kceri zudnje Zivota za samim sobom.
Oni nastaju preko vas, ali ne od vas,
I, iako su sa vama, ona vam ne pripadaju.

Mozete im darovati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer ona imaju misli sopstvene.
Mozete im skuciti tijela, ali ne i duse,
Jer duse njihove obitavaju u kuci sutrasnjice,
koju vi ne mozete pohoditi, cak ni u snovima svojim.
Mozete teziti da budete kao oni,
ali ne pokusavajte da ih tjerate da oni budu kao vi.
Jer, zivot ne ide unazad, niti se zadrzava u proslosti.
Vi ste lukovi iz kojih se djeca vasa poput zivih strijela odapinju naprijed.
Strijelac vidi metu na stazi beskraja i On vas savija snagom svojom,
kako bi strijele Njegove letjele hitro i daleko.
Neka vas ispuni sreca sto vas
Strijelac savija u ruci svojoj;
Jer, bas kao sto voli strijelu sto leti,
On voli i postojani luk.

---

A jedna zena prozbori i rece: Govori nam o Boli.

A on kaza:

Vasa je bol lomljenje ljuske koja zatvara vase poimanje.
Kao sto se ljuska ploda mora slomiti
da bi mu jezgra izisla na vidjelo, tako i vi morate upoznati bol.
I ako vam se srce uzmogne diviti svakidasnjim cudesima zivota,
vasa vam se bol nece ciniti nista manje cudesnom od radosti.
I prihvatit cete doba svojega srca,
kao sto uvijek prihvacate godisnja doba
sto prolaze nad vasim poljima.
I gledat cete spokojno kroza zime svojega bola.

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.
To je gorki napitak kojim lijecnik u vama vida vase bolesno jastvo.
Stoga, vjerujte lijecniku, i popijte njegov lijek tiho i spokojno:
Jer, njegovu ruku, ako i jest teska i tvrda,
njezno vodi ruka Nevidljivoga,
I posuda koju donosi, ako vam i pece usne, nacinjena je od gline
sto ju je Grncar ovlazio svojim svetim suzama.

---

I on rece:

“Vi rastete u snu i zivite punijim zivotom dok snivate.
Jer, svi vasi dani prolaze u blagorodnosti
za ono sto primiste u spokoju noci.

Cesto mislite i govorite o noci kao vremenu za pocinak,
ali je noc zapravo doba za traganje i pronalazenje.
Dan vam pruza moc saznanja i uci vase prste da
budu vicni umijecu primanja;
ali vas noc odvodi u riznicu Zivota.

Sunce uci sve stvari da istrajno zude za svjetloscu.
Ali ih noc podize do zvijezda.

Upravo nocni spokoj tka svadbeni veo
nad drvecem u sumi i cvijecem u basti,
a zatim priprema gozbu raskosnu i svadbenu loznicu;
i u toj svetoj tisini sutrasnjica se zacinje u utrobi Vremena.

Tako je sa vama i tako, trazeci,
pronalazite slast i ispunjenje.
I premda vam u praskozorje budjenje brise pamcenje,
trpeza snova postavljena je za sva vremena,
a svadbena loznica čeka.”

---

Kad povjeris svoju nevolju susjedu, darujes
mu dio svoga srca. Ako je u
njega velika dusa, zahvaljuje ti;
a ako je malena, omalovazava te.
Napredak nije puko popravljanje proslosti;
On je neprekidno gibanje prema buducnosti.
Umjetnost je korak od vidljivog, poznatog, do
nepoznatog.

Klonim se ljudi koji misle da je drskost
hrabrost, a njeznost kukavicluk.
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje
mudrost, a cutanje neznanje.
Oni vele meni: Ako vidis roba kako spava, ne
budi ga, jer mozda sanja o slobodi.
Ja velim njima: Ako vidite roba kako spava, probudite ga i objasnite mu slobodu.

Ocuvaj me od mudrosti koja ne place,
filozofije koja se ne smije, i velicine
koja se ne klanja pred djecom.

---

A ucenjak rece: Govori o Razgovoru.

I on odvrati govoreci:
Razgovarate kad vise niste u miru sa svojim mislima;
I kad vise ne mozete izdrzati u samoci srca,
zivite na svojim usnama, a glasnost biva zabava i razbibriga.

I u mnogom vasem razgovoru misljenje je napola ubijeno.
Jer misao je ptica prostora, i u krletki reci moze doista rasiriti krila, ali ne moze leteti.

Ima ih medu vama koji traze razgovorljive, iz straha da ne budu sami.
Tisina samotnosti otkriva njihovim ocima golo jastvo, i rado bi umakli.

A ima ih koji razgovaraju, te, ne znajuci i bez predumisljaja, otkrivaju poneku istinu koju sami ne mogu razumjeti.

A ima ih s istinom u sebi, ali je ne izgovaraju recima.
U grudima takvih duh boravi u ritmickoj tisini.

Kad prijatelja sretnete na putu ili na sajmu, neka duh u vama pokrene vase usne i upravlja vasim jezikom.
Neka glas u vasem glasu govori uvu u njegovom uhu.
Jer njegova ce dusa cuvati istinu vasega srca, kao sto se pamti okus vina.
Kad se i boja zaboravi, a ni posude vise nema.

---

Tada reče učitelj: Govori nam o poučavanju.

A on reče:

Nitko vam ne može otkriti ništa osim onoga
što je već ležalo, poluusnulo, u počecima vašeg znanja.
Učitelj koji se šeće u sjeni hrama, među učenicima,
ne daje od svoje mudrosti nego od svoje vjere i svoje ljubavi.
Ako je doista mudar, ne nudi vam da uđete u kuću njegove mudrosti
nego vas radije vodi do praga vašega duha.
Zvjezdar vam može govoriti o svojem poimanju svemira,
ali vam on ne može dati svojega poimanja.
Glazbenik vam može pjevati o ritmu koji je u cjelome svemiru,
ali vam ne može dati uho koje hvata ritam, ni glas koji ga odražava.
A onaj koji je upućen u znanost o brojevima može govoriti o područjima težine i mjere,
ali vas ne može odvesti onamo.
Jer viđenje jednog čovjeka
ne uzajmljuje svoja krila drugome čovjeku.
I kao što svaki od vas stoji u božjem znanju,
tako mora svaki od vas biti sam u svojem poznavanju Boga
i u svojem poimanju zemlje.

---

Ja koji sam vjerovao bio sam i onaj koji sumnja;
Jer, cesto sam stavljao prst u vlastitu ranu da bih mogao jace vjerovati u vas i jace vas upoznati.
I upravo s tom vjerom i s tim znanjem kazem:
Vi niste zatoceni u tijelima, ni omedjeni kucama i poljima.
Ono sto ste vi boravi iznad planina i luta s vjetrom.
To nije bice koje puze po suncu da se zgrije niti kopa rupe u mraku radi sigurnosti.
Nego slobodno, duh koji ovija zemlju i pokrece je u eteru.
Nejasan je i mutan pocetak svih stvari, ali ne i njihov kraj.
I radovao bih se kad biste me pamtili kao pocetak.
Zivot, i sve sto zivi, zacet je u magli, a ne u kristalu.
I tko zna nije li kristal magla koja propada?
(PROROK)

MIRISNI PLODOVI DUSE


Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije
Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije.....

MORE


U noćnome miru kada za zastorima čovjek usni

Šuma kliče:
Ja sam Sila koju sunce iz zemlje izmami,

A more ostaje mirno
Misleći: Sila pripada meni.

Stijena veli:
Vrijeme me sazdalo kao kamenje za Dan sudnji,

A more je i dalje nemušto
Misleći: Znamenje pripada meni.

Vjetar veli:
Divna je moja samotinja među nebom i maglama,

A more ostaje mirno
Misleći: Vjetar pripada meni.

Rijeka veli:
Pitka li sam tečnost što gasi žeđ poljima,

A more je i dalje nemušto:
Misleći: Rijeka pripada meni.

Gora veli:
Ja sam stasita kao nijedna zvijezda u svemiru,

A more je i dalje mirno
Misleći: Gora pripada meni.

Misao veli:
Ja sam jedini kralj na ovome svijetu,

A more ostaje usnulo
U snu govoreći: Sve pripada meni.

ZEMLJA


Zemlja iz zemlje izbija prinudno i nasilno.
Zatim zemlja zemljom hoda gordo i ponosno.
Zemlja podize od zemlje palate, kule i hramove.
Zemlja stvara na zemlji legende, doktrine i zakone.
Zatim se zemlja zamori zemaljskim djelatnostima,
pa od zemljinih vijenaca plete siluete, vizije i snove.
Potom zemaljski san sklapa vjedje zemlji te ona spava
mirnim, dubokim, vjecnim snom.
Konacno, zemlja doziva zemlju, govoreci:
Ja sam majcina utroba i grobnica;
Ostacu majcina utroba i grobnica
sve dok zvijezde ne isceznu
i dok se sunce ne pretvori u pepeo.