Meša Selimović

Čovjek treba da se odrekne svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.

Ja ne biram ono što imam. Ne biram ustvari nista, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Jos je cudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini i najćešce bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogucih tokova, a u drugi ce me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš ili potoneš.

Zapis o Meši

Beskonačna sloboda u stanu Selimovića


Piše: Predrag Finci




Od priča u svijetu odraslih mnogo me je više privlačila beskonačna sloboda koju sam osjećao u stanu Selimovića, ispunjenom Darkinom vedrinom i Mešinim mirom, koji ništa nije moglo poremetiti. Jurcao sam sa njegovim kćerkama iz sobe u sobu, one se penjale po njemu, sakrivale mu se iza leđa, podvlačile pod sto, a on se samo blago smješkao i nastavljao da piše svojim urednim, kaligrafskim rukopisom.

Ne mogu se sjetiti kada sam ga prvi put vidio. Možda zato što sam ga viđao često, a možda zato što je bio tih i nenametljiv, što nikada nije dizao glas ili na neki drugi način svraćao pažnju na sebe. Zvali su ga Meša i pod tim imenom će kasnije uči u historiju književnosti. U mom djetinjstvu, međutim, nitko nije bio uvjeren da se takvo što može desiti. Jedva da je itko i spominjao da je pisac. Mnogo više se pričalo o njegovom bratu, koji se povremeno pojavljivao u stanu Selimovića, naokolo kružio u visokim čizmama, smijao se i pričao o curama. Onda su moji u kući o Mešinom bratu počeli "govoriti kritički", napominjući da je "Meša ispravan". Kasnije su govorili samo o Meši. Brata više nisu spominjali.
Žene su voljele da toroču o tome kako Meša ima kćerku iz prethodnog braka, a i da je Darka, kćerka generala ("Ma zar vi to niste znali?") ranije bila udata za nekog kraljevog oficira, "ali, eto, sad su sretni, Darka se stalno smije, samo, brate, preglasno...". Izbjegavao sam da slušam takve priče, jer mi se sve činilo da su nekako bezobrazne i da ima nešto pokvareno u ogovaranju tuđe sreće. Nije mi bilo jasno ni kako je moj otac mogao čika Meši reći za jedan njegov scenarij da mu "nije baš čemu", jer sam sve mislio da ja takvo što ne bih rekao svom prijatelju. Mnogo je prošlo dok nisam shvatio da kritičku riječ i ne smiješ reći do bliskom a da je ovaj ne shvati naopako. Od priča u svijetu odraslih mnogo me je više privlačila beskonačna sloboda koju sam osjećao u stanu Selimovića, ispunjenom Darkinom vedrinom i Mešinim mirom, koji ništa nije moglo poremetiti. Jurcao sam sa njegovim kćerkama iz sobe u sobu, one se penjale po njemu, sakrivale mu se iza leđa, podvlačile pod sto, a on se samo blago smješkao i nastavljao da piše svojim urednim, kaligrafskim rukopisom.
Onda sam čuo da je Meša napustio fakultet, da je prešao u Svjetlost, da je i tamo tražio neplaćeno odsustvo da piše, "daj Bože da nešto bude od toga". Onda se knjiga pojavi. U kavani, u kojoj su se okupljali ambiciozni studenti i oni koji postadoše pisci jer im škola nije išla, sjati se sve živo. Nadiže se silna dreka. Iako knjigu nitko nije pročitao stručno je napadaše iz svih uglova. I lokalni radio-kritičar se dohvati mikrofona pa reče svoju. Onda se oglasi i beogradski autoritet i reče da je Derviš i smrt "knjiga decenije". Onda počeše pljuštati nagrade, a čestitanjima i komplimentima nigdje kraja. Bi mi nekako neprijatno da tom vašaru laskanja i sam doprinesem, ali bukvalno udarih u Mešu na ulici. On s onim istim mirom sasluša moje nervozno ali srdačno izrečene čestitke, pruži mi ruku i galantno, gospodski reče: "Uvjeren sam da ćeš ti učiniti i više". Obuze me stid iz mnogo razloga.




Sreli smo se još dva puta. Jednom, kada je na nekom koktelu mirnim, odmjerenim glasom izružio okupljene političare ("čestitate mi na knjizi u kojoj su pobrojani i vaši zločini") i drugi put na književnoj večeri na kojoj je ponovio svoj moto "stvaralaštvo je ljubav". Poslije večeri smo pili kavu: "Vi, mladiću" - reče mladom pjesniku - "ne čitate svoje pjesme s uvjerenjem. A sve dok ne stojite iza njih, dok ne vjerujete u ono što pišete neće od vas biti pjesnika", pa se okrenu meni: "Dobro si sve odrecitovao, imaš dara, ali završi filozofiju, kad si već počeo. Znaš, ljudi koji ostavljaju stvari nedovršene imaju osjećaj niže vrijednosti čak i kada ga prikrivaju arogancijom". Još se malo vajkao kako ga sada svaki čas vuku na neki put ili banket ("dok mi je bilo do toga niko me nije zvao, a sada, kada bih samo da pišem, svaki čas hajde ovamo, hajde tamo") i otišao. Kada je odselio iz Sarajeva, jedan novinar napisa da smo prežalili mnoge dobre fudbalere koji su otišli, pa ćemo lako i bez Selimovića.
U autobusu, u kome sam u ratu izlazio iz opkoljenog grada, neka brbljiva žena stade u po priče: "Kako se bože zvao onaj, imao je onu ženu što se stalno smijala, pisac, onaj visoki, suhi, Derviš i smrt, bože, je li on još živ...". Malo me kosnu način na koji je ova sirotica pokušavala prizvati u sjećanje velikog pisca, ali se umirih: šta može biti veči kompliment stvaraocu do da njegovo djelo postane slavnije od njega, da se čak od njega odvoji i postane djelo po sebi?



Iz knjige Sarajevski zapisi, Buybook, Sarajevo 2004.


( e- novine )

" Avaj, tugo golema, nesto se desilo sa nama,
nesto se grdno desilo s nama,
smanjili smo se a nismo to ni primjetili.
Kad smo se to izgubili,
kad smo to dopustili?"

Nisam računao na njen ponos.
Iznenadila me njena samosvjesnost,
njena nadmoćna hladnoća,
njeno potpuno vladanje sobom.
Suviše je jaka, i isključiva, kao i ja,
samo ne žuri da to pokaže,
tiha je i uporna, uvjerena
da će biti onako kako ona hoće.
Njen otpor nije pobuna,
već strpljivo zauzimanje položaja,
ne za trenutak,
već za dugo vrijeme.

"Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi bilo da žive. Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može."-  (Ostrvo)

,,U svojoj sam sobi našao odgovor na pitanje: koji je ključ uspjeha? Plafon mi kaže da je ambicija visoka, prozor mi reče pogledaj svijet, sat reče da je vrijeme zlato, ogledalo mi reče: ne sudi nikoga po vanjštini, vrata mi rekoše: gurni jako da bi dostigao svoj cilj, i na kraju, pod mi reče: ostani skroman, ti si samo stvorenje."

San je ono što se želi, a život je buđenje.-Tvrđava

"Sve je moguće, sve je na dohvat ruke, samo se čovjek ne smije predati.Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji."

Ne želim da posjedujem, ne želim da upravljam. Želim samo neko blago lice, malo povjerenja, koju utješnu riječ, toplu ruku, ispruženu da me prihvati kad posrnem. Da ne dozvoli da padnem.

''Zar ne vidiš koliko mi je važno...? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ do đavola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje."

"Ne otvaraj dušu na vetrometini. Ne puštaj svakoga blizu sebi. Prehladićeš emocije, a one se teško i sporo leče. Istrošićeš snagu. Iscrpićeš i zadnji atom dobrote... Pa kad dodju oni koji vrede, nećeš imati šta da im daš!"

"Nije se udala, udali su je. Nekoliko dana prije moga dolaska. Da sam manje spavao, da sam i noću putovao, da je bilo manje umora, da su bile manje ravnice i niža brda koja je trebalo pregaziti, došao bih na vrijeme, ona se ne bi udala za Emina, a ja možda ne bih otišao iz sela. I ničeg ne bi bilo od ovog što me boli... Ni Harunove smrti, ni ove noći, posljednje. A možda bi i bilo, jer neka noć mora biti posljednja, i nešto mora biti što boli, uvijek."

"Bio je najbolji i najmudriji djed na svijetu. Nikada nas nije savjetovao, nikad grdio, nizašto. Ostavljao je da o svemu presudi ljubav. Ili je pričao priče o dobrim i zlim ljudima: dobrima se divio, zle je prezirao, i to smo dobro pamtili. Nije nas ni kažnjavao, pogotovo batinama ili grdnjom. Najteža njegova kazna, za teži nestašluk, za neposlušnost, za ružnu riječ (a sve je doznavao od nene) bila je da krivca ne pogleda i ne pomiluje cio jedan dan, i da mu uskrati pristup u toplinu zagrljaja."

"Zar postoji išta osim večeras? Još si suviše budna. Sami smo u ovom krugu svetlosti. Sami smo u ovom velikom svetu. Pokušaj, zamisli da ti je lepo, i da sam ti potreban. Ako se dovoljno uživiš, biće gotovo istina. Meni je već lepo, potrebnija si mi od vazduha, večeras, uvek, napolju je ledeno, ničeg nema. Zagrli me jače, priveži me uza se i za ovo mesto."