Meša Selimović

Derviš i smrt

"Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio... Sad o tome mislim drukčije... Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više..."

´Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno odredjeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noc ( kad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni sto stignu da svrse zlo za dana). I uvijek kad se ne vidi. Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i ucinili ga mocnijim.´´
´´´Pamti , nesreca je sto kod nas niko ne misli da je na prvom mjestu, i svako svakome je moguci suparnik; Ljudi preziruone koji ne uspijz, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navkni se na prezir ako zelis mir, ili na mrznju ako pristanes na borbu. Ali ne ulazi u okrsaj ako nisi siguran da ces oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tudje nepostenje ako nisi dovoljno jak da to ne moras dozivati.´´
´´Ljudska je misao nesiguran talas sto ga podize ili siruje cudljivi vjetar straha ili zelje.´´
´´Postalo mi je jasno kako covjek umire, i vidio sam da nije tesko. Ni lako. Nije nista. Samo se sve manje zivi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeca, i zna, bogato zibotno kolenje presusuje, i ostaje tanki koncic nesigurne savjesti, sve siromasniji, sve beznacajniji. I onda se ne desi nista, ne bude nista, bude nista. I nista, svejedno.´´
´´Pokusao sam. Htio sam da mu nabrojim na koliko nacina ljudi mogu postati jadni. I htio sam da ga upitam kome smeta moj zivot. Meni je drag, kao neugledna izgazena cipela. Moze da propusta vodu, moze da bude smijesna, ali ne zulji, ne zelis da je skines nasred puta, ne znas ni da je nosis. Zasto da me zivot zilji i da ga osjecam kao moru?´´
´´Nije covjek ono sto misli, vec ono sto cini.´´
´´Moze biti rdjavo kad covjek ne osjeca da je vrijeme dugo. U ratu nije dosadno, ni u nesreci, ni u muci. Kad je tesko, nije dosadno.´´
´´Ali ta slabost, i taj strah pred neslucenim teskocama, ta zelja da se legne i umre, da se odustane i primi sudbina, ne smiju sada da me zaustave. Nikakav zamor ni klonulost ne mogu me sprijeciti da izvrsim obavezu. Gonila me moja preostala seljacka upornost i nemilosrdno jasna misao o potrebi da se branim. Moram. Idi naprijed, poslije umri.´´

´´Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Kako da ga ukopimo u zamisao a da ga ne ostetimo? Vise je stete naneseno zivotu zbog sprjecavanja grijeha, nego zbog grijeha.´´
´´Zena zna, zene uvijek znaju, makar nista ne bilo receno, i prije ce pomisliti da jeste nego da nije.´´
´´Ne osvajamo zemlju, vec gurmen za svoju stopu, ni planinu vec sliku u svome oku, ni more vec njegovu gibljivu cvrstinu i odsjaj njegove povrsine. Nista nije osim varke , zato se cvrsto drzimo za nju.´´
´´Mi nismo nesto u necemu, vec nista u necemu,nejednaki s tim oko sebe,ne isto, nespojivo. Razvitak covjekov trebalo bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zamlja nije nenastanjivam kao i mjesec, a mi se varamo da je ovo nas pravi dom, jer nemamo kud. Dobro za nerazumne, ali za neranjive. Mozda ce biti izlaz covjekov da se vrati unazad, da ostane samo snaga.´´
´´Neki ljudi mogu da kazu sve sto hoce, i mozes da primis ili ne primis, ostajes miran, A neki u jednu rijec unesu sebe, i odjednom se sve zazari, niko ne ostane miran. To vise nije razgovor.´´
´´...nije se promjenio on,promjenio sam se ja i onda se sve promjenilo...´´
´´Sve sto je cinio bilo je ludo, sve sto je govorio bilo je nerpihvatljivo, a samo sam njemu mogao da se povjerim, jer je nesrecan ali posten, ne zna sta hoce, ali zna sta radi, ubio bi ali ne bi pravario.´´
´´Kasno je, sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su base nemocne utjehe i podsjecanja na ono sto je moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koju radja nezadovoljstvo , varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje.´´

´´Dervis i smrt´´ Mesa Selimovic

Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu..


Citati o životu:
* Pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući kako ima išta drugo. Ništa ne bi izgubili kad bi pustili ono što imaju, a boje se da ne bi dobili, zato šute i čekaju.
* Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?
* Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha nego zbog grijeha. Onda da živimo u grijehu?
Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.
* Kasno je sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađanezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.
* Živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to učinio?
* Ne menjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kada ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmeh.
* Čovjek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao. A ko zna šta bi me i na njima čekalo.
* Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe? Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.
* San je ono što se želi, a život je buđenje.
* Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života.

Citati o ljubavi
* Oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka.
* Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se bez razloga, smijaćemo se bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog.
* Ako je ljubav zločin, učini od mene žrtvu!
* Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati, ni tražiti joj razlog.
* Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali jeplemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život.
* Bila je tiha luka, u čiji sam mir ulazio slomljen olujom, ali srećan što se vraćam.
* Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više.
* Jedino u mojim očima postaješ savršenstvo.
* Da nisam upoznao tebe, bio bih ljut na život, pa ne bih imao ništa, kao ni sada, ali ne bih znao šta je sreća. Zbog tebe se ne osećam poražen, niti mislim na osvetu. Mislim samo na tebe. Nikada te više neću ostaviti samu, sve što se desi, desiće nam se zajedno.
* Krijemo ljubav, tako je i ugušimo. Šteta.
* Nisam htio ni jesti, ni piti, odbio sam kad me nudila, htio sam biti drugačiji od ostalih, zato sam bio isti.
* Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.

Citati o prijateljstvu
* Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.
*Prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav.
* Ne mogu birati ljude kakve želim, niti u njima samo ono što je dobro. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje, i ono što je u njima, nerazdvojeno. I možda bih grdno pogriješio kad bih prihvatio samo svece, kad bi ih i bilo, jer su sigurno nepodnošljivo dosadni.
* Uvijek sam smatrao da je prijatelj čovjek koji i sam želi oslonac, polutina koja traži dopunu, nesiguran u sebe, pomalo smoljav, nužno dosadan, mada drag, jer izanđa, kao žena.
* Tako je bolje, bez slatkih riječi, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Čovjek je vijeran samo sebi.
* Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.
* Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.

Citati o dobru i zlu
* Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.
* Dobar čovjek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo.
* Laž može spriječiti zlo.
* Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo.
* Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
* Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Citati o ljudima
* Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama. Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao među ljudima.
* Ljudi se u stvari boje, zato su surovi.
* Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovjek sam sebi.
* Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.
* Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.
* Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želis mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu.
* Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.
* Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.
* Do kraja života upoznavaću ljude, a nikad ih upoznati neću; uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću svojih postupaka.
* Od pamtiveka sinovi su nerazumniji od očeva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srećom, sinovi postanu razumni čim postanu očevi.
* To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko.

* Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji.
* Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?

* Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu.

Citati o ženama
* Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad. Muškarac je rastresen ili grub ili nerazmišljen ili plačljivo nežan.
* Muž koji želi sebi dobro, poslušaće ono što mu žena kaže.
* Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.
* Ženu ljubav podmlađuje.
* Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu ako je gruba.

Citati o društvu, religiji, vlasti
* Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.
* Pa i da su održali taj nesrećni Hočin, da su osvojili tuđu zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke? I da li bi srećnije živeli? Ne bi, nimalo.
* Nema ni jedne religije koja nije bezbožno rušila.
* Ima bogataša, zato ima i sirotinje.
* Lijepo je ovo osjećanje ponosa, brani nas od kajanja.
* Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu posle nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.
* Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.
* Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem ćutao.
* Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
* Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.
* Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.
* Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš.
* Tajna se duže pamti nego jasna istina.
* Kada prodaješ, sve je jeftino, kada kupuješ, sve je skupo.
* Osama i tišina prvi su preduvjet da se nešto stvori.
* Brini se više za svoju savest, nego za svoj ugled. Jer savest je ono što ti zaista jesi, a ugled je ono što drugi misle o tebi. A ono što drugi misle o tebi… to jenjihov problem.
* Uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.
* Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.
* To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla, dobar bismo kačamak napravili.
* Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

Ovako je govorio Meša Selimović: Živi što lepše, ali tako da te nije stid!
I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to učinio?

O ULIZICAMA (Meša Selimović)
Ulizice - to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji.
Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi.
Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.

“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!”

Mehmed Mesa Selimovic (Derviš i smrt)

Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. 
Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, 
i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. 
Ljepših možda ima, dražih nigdje. 
Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. 
Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.
A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. 
Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. 
Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. 
Mnogo je tačnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji.

Sad sam shvatio. 
To je prijateljstvo,
ljubav prema drugome. 
Sve drugo može da prevari to ne može. 
Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste,
to ne može,jer zavisi od nas
Ne mogu da mu kažem : budi mi prijatelj. 
Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.
Ali, bilo ovako ili onako,
u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. 
Zavolio sam ga, 
znam po tome što mi je postao potreban,
što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, 
i što mi je sve njegovo postalo važno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu 
koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.
Pa ipak to činim, 
makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka 
koji je unio toliko radosti u moj život. 
Pitao sam ga jednom,
kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo!? 
Prijateljstvo se ne bira,
ono biva ko zna zbog čega kao ljubav... 
A ništa ja nisam poklonio tebi, već sebi.

Pisac u potrazi za ritmom

No, što je za čitatelja njegovih ranih dijela najzagonetnije, Meša Selimović nije nalazio svoj rečenični ritam. Pisao je teško i kvrgavo, u nekom poluadministrativnom tonu, s metaforama i usporedbama koje su bile tako obične i predvidljive, da se činilo kako ih je upio iz dnevnih novina i kancelarija u velikome izdavačkom poduzeću. Prosto rečeno, sve što bi napisao, svaka njegova rečenica, bila je ružna.

To će vrstu njegova talenta kasnije učiniti posebnom među drugim jugoslavenskim književnim velikanima: dok bi se Krleži, Andriću, Danilu Kišu, Vitomilu Zupanu ili Miodragu Bulatoviću čak i u njihovim lošim i usputnim tekstovima prepoznavala ista ona rečenica kojom su pisali svoje važna i velika djela, Selimović je svoju rečenicu morao tražiti, morao je dugo osluškivati vlastiti glas, i našao bi ga samo kada je ostajao načisto s temom i kada bi i sebe samoga razotkrivao. To mu je uspjelo u romanima Derviš i smrt (1966) i Tvrđava (1970).



Roman Derviš i smrt bio je njegova muka i tuga, strašna njegova grižnja savjesti, i sazrijevao je, kao misao, punih dvadeset godina. U biti, taj roman, iz perspektive svoga pisca, i nije bio književna činjenica, niti je pisan zbog književnosti.

Krajem 1944, malo nakon oslobođenja Tuzle, grad je bio izlijepljen šapirografiranim plakatima, na kojima je pisalo da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem, jer je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice. U objavi piše da je presuda takva zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Šefkija Selimović nije bio kriv, i to su znali svi: stvari je javno posudio, jer mu se žena trebala vratiti iz koncentracijskog logora, a kuća mu je bila opljačkana.

Komunistički mistik

Šefkija Selimović bio je Mešin brat, ali on bratu nije mogao pomoći. Postojao je i treći brat, Teufik Selimović Buđoni, visoki dužnosnik Ozne, koji bratu, kao pravovjeran komunist, nije želio pomoći. U toj mračnoj, grizodušnoj priči sa samoga ruba gluhog i slijepog ideološkog terora, kakvih je priča bilo širom Jugoslavije i kakve i dandanas žive u porodičnim mitologijama našega svijeta, Meša je bio zarobljen i zakovan, sve dok mu nije na um palo da učini ono što je bilo u suprotnosti s prethodnim njegovim poetičkim načelima, i transponira priču u otomanska vremena.

I najednom mu se, u kuranskome duhovnom ključu, i kroz preuzeti identitet derviša (dakle, onoga koji s Bogom komunicira bez posrednika), rastvorio njegov roman, i mogao je ispripovijedati to što mu je, ali doista, ležalo na duši. Derviš i smrt Mešina je psihoterapija, što je također netipično, jer umjetnička djela na takav način rijetko nastaju, premda čitatelji, ali i kritičari koji ne znaju kako bi drukčije izrazili svoju ganutost, često koketiraju s ovakvom vrstom tumačenja.

Meša Selimović bio je uvjereni ateist, kao i drugi veliki pisac iz kuranskoga duhovnog ključa, Salman Rushdie. Ali osim što je poznavao islam, i što je s islamom bio srođen i obiteljski i zavičajno, on je umio genijalno prepoznati revolucionarni i politički aspekt muslimanske Svete knjige i načina života koji ona propisuje.

Tako je u Kuranu našao sve ono što ga je mučilo, ideološki obilježavalo i opterećivalo mu savjest u revolucionarnoj komunističkoj ideologiji, te što je, u životu, njegovoga brata odvelo pred streljački vod, a njega samog u unutrašnju pobunu protiv revolucije. No, dok komunistička ideologija i vjera nema svoj literarni i fikcionalni predložak, svoju fantaziju, imaginaciju, rečenični ritam i estetsku cjelovitost i ljepotu, islam je, kao i judaizam, u tom pogledu raskošan, pa je najednom oslobođeni, silni Selimovićev talent, mogao u njega udjenuti priču o svome nepravedno osuđenom bratu.

Je li na kraju Derviš i smrt knjiga jednog muslimana? I jest i nije. Meša Selimović je bio ateist, ali muslimanski ateist, budući da bezkonfesionalni ateisti još uvijek ne postoje. Osim što religijski obrasci bitno određuju i kulturni identitet neke zajednice i njezinih vjerujućih i nevjerujućih ljudi, čovjek koji zaključi da Boga nema, uvijek ima na umu vrlo određen mitološki obrazac. Tako nekome zabočkom ili šibenskom ateistu Božja odsutnost sigurno ne podrazumijeva odsutnost božice Khali, Manitua ili Zusa, nego odsutnost Oca, Sina i Duha Svetoga.

Na taj način gledajući, Derviš i smrt jest knjiga jednog muslimana. Ali ono što Selimović zna o islamu, način na koji ga doživljava i osjeća, činjenicom njegova ateizma biva jednako s onim što o islamu znaju, ili što mogu znati, kako ga doživljavaju i što prema islamu osjećaju, neki suživljeni bosanski katolik ili pravoslavac. S te strane, Derviš i smrt nije knjiga jednog muslimana. Što opet ne znači da nije muslimanska knjiga…

Progoniteljske riječi

Mehmed Selimović vrlo se jasno i nedvosmisleno, za razliku od Ive Andrića, odredio o svome nacionalnom identitetu i književnoj pripadnosti. U pismu upućenom SANU, da bi razjasnio sve moguće dvojbe i prijepore, kazao je: “Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika… Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.”

Pitanje je, međutim, koliko su ovakve riječi plod samo njegovih uvjerenja, a koliko gorčine, ojađenosti i povrijeđenosti. Naime, Meša Selimović je, poput drugih najvažnijih bosanskih pisaca (Nikole Šopa, Ive Andrića…) utočište nalazio u Beogradu, ali on je, za razliku od njih, ispraćan uvredama i u velikoj mjeri iz Bosne i Sarajeva protjeran.

Istina, i Andrić je iz Zagreba bježao da ne umre od gladi i tuberkuloze, ili da ne završi u Vrapču, ali on se sklanjao od ravnodušnosti i indolencije kulturne sredine, od vlaškovuličanskog prezira prema Orijentalcima, a Selimović je - možda se radi o mentalitetnim razlikama između Zagreba i Sarajeva - umakao pred onom vrstom terora koji je opisivao u Dervišu i Tvrđavi i pred psovkama od kojih će neke ostati trajno upamćene. Recimo, u jednom napadu na Mešu, objavljenom u sarajevskom Svijetu, pisalo je: “Ostali smo bez Savića i Repčića, pa možemo i bez Meše Selimovića.” Srebrenko Repčić i Radomir Savić danas su već zaboravljeni nogometaši FK Sarajeva, koji su, krajem sedamdesetih, potpisali za Crvenu zvezdu. Očito da je golem bio očaj Meše Selimovića zbog takvih progoniteljskih riječi: ne sporeći da je bio Srbin iz uvjerenja, valja priznati da je bio i Srbin iz očaja.

Jedan nesretan čovjek

Nakon posljednje rečenice Derviša i smrti slijedi, iz uvoda ponovljen, citat iz Kurana, a za njim nekoliko dopisanih riječi: “Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin: Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši!” Uz izmjenu pripovjedačke perspektive, to se Hasan, jedini njegov pravi prijatelj, oprašta od derviša Ahmeda Nurudina. Time se, pomalo i u skladu s modom koja je te 1966. bila vrlo aktualna, rađa mistifikacija o pronađenom rukopisu jednoga derviša, ali koliko god se puta vraćali romanu - a ovaj ga je čitatelj prvi puta pročitao s navršenih petnaest godina, i do danas ga je čitao, premda ne uvijek i dočitao, barem dvadeset puta - svaki put će nam se učiniti da je to Meša Selimović sebi ispisivao nekrolog.

Rečenica: “Nisam znao da je bio toliko nesrećan”, pomalo zvuči kao odgovor onima koji su se, naročito u Sarajevu, bavili njegovim srpstvom. Uostalom, Srbin je bio i iz najplemenitijega razloga: bio je oženjen za Beograđanku Darku i cijelog joj je života pisao ljubavne posvete, bolećive i lijepe, kakva je i ona na romanu Derviš i smrt. Bio je nesretan, a ljudi su nasjedali na njegovu nesreću i gazili po njoj kao po kurjem oku. Ali da nije bilo tako, ne bi bilo ni toga čudesnog romana, čiju je neusporedivu veličinu možda i najzornije opisao, u jednom kavanskom razgovoru, dragi i čestiti sarajevski pisac Nenad Radanović: “Potpisao bih da imam tumor na mozgu, i da raste sa svakom rečenicom koju napišem, ali da na kraju to što sam napisao bude Derviš i smrt.”

Svjetlost Hasanova

Ali ne bi ta knjiga bila takva, niti bi se po njoj mjerila silina i dubina naših jezika, da u njoj nije upravo tog Hasana. Lagahan i vedar, vjetrogonja i razbludni sin, koji svako malo odlazi u kiridžiluk prema Dubrovniku, ogleda se za lijepim Dubrovkinjama, i živi svoj život iznad mraka, pizme i terora kojim je okružen. Zbog prijateljstva s Ahmedom Nurudinom, da ga oslobodi iz zatočeništva, ugodit će ocu i pristati da ga razbaštini. Podsjeći će si korijene lako, ako je razlog plemenit. Hasan je lik bez usporedbe u našim književnostima. Pomalo je pikaro, pomalo anđeo, ali je tako životan. Učini nam se da ga poznajemo, naravno pod drugim imenom, ali čim povjerujemo da smo u nekome prepoznali Hasana, vidimo da to nije on. Hasan je svjetlost kojom je obasjan roman.

Nakon Tvrđave, Meša Selimović je, kaže, htio pisati i roman o Hasanu, ali je odustao zbog romana “o našem savremenom životu”. Ta je knjiga, koju je nazvao Krug, ostala nedovršena, ali je i takva objavljena, opet slaba, nemušta, tvrdih i teških rečenica. Šteta što ne znamo kakav bi bio roman o “čovjeku koji neobavezno misli i živi, trudeći se da ne čini zlo, a ponekad da učini i dobro, iako ne vjeruje da će ljudi ikada biti bolji”, kako je Hasana u svojim Sjećanjima vrlo precizno opisao. Makar i da ga je ostavio nedovršenoga, kao Thomas Mann Felixa Krulla.

Sa smrću smo današnju priču započeli, neka je sa smrću i završimo: u jednoj crtici, sjećanju na bosanskoga Jevrejina, velikog pripovjedača Isaka Samokovliju, Meša piše o svom užasu rastanka s tim čovjekom. Došao je da ga posjeti u bolnici Koševo, znajući da Samokovlija boluje od uremije, i prošao je, tko zna kako, pored dežurnih liječnika i sestara, nitko ga nije pitao kome ide. Ušao je u bolesničku sobu i zatekao Samokovliju poluotvorenih očiju i otvorenih usta, zabačene glave, kako krklja. Bio je u komi, više nikoga nije mogao čuti. Isače!, pozvao ga je, kao da nije znao šta drugo da kaže.

Samokovlijino tijelo sutra je bilo izloženo u Domu kulturnih radnika, a formiran je i odbor za sahranu, sačinjen program i predviđen red kojim će se sve odvijati. “I sve bi bilo lijepo, ali se tada ustanovilo da nema nikakvog ordenja, da nema ni jednog jedinog ordena. Najbolji bosanski pripovjedač poslije Kočića, osim Andrića, nije imao čak ni orden svetog Save, makar petog stepena, pa ni orden kojeg bilo stepena, kao što ima pola Jugoslavije.”

Meša Selimović veliki je europski pisac. Zbog nečega ljudi misle da je nedostojno od takvih pisaca da očekuju priznanja i pohvale, i da ih se ne tiče što o njima misli ili govori kojekakva ljudska pljeva. Zbog nečega ljudi misle da bi takvi kao Meša, uz takvu nesumnjivu veličinu, morali lako, sretno i zadovoljno živjeti o kruhu i o vodi. Na žalost, nije tako. Zato je lik Hasana toliko živ, jer je u njemu sadržana sva piščeva ljudska čežnja da bude onaj koji je veći od kasablijskoga jada i pizme. Meša nije umio da bude veći, a teško da bi i bio pisac da je imao to umijeće.

Izvor list.hr

Ne puštaj svakoga blizu sebe.
Prehladićeš emocije, a one se teško i sporo leče.
Istrošićeš snagu. Iscrpićeš i zadnji atom dobrote..
Pa kad dođu oni koji vrede, nećeš imati šta da im daš.


Meša Selimović