S drukčijom namjerom si došao

S drukčijom namjerom si došao ovdje, kratkom,
opipljivom i točnom, odatle počni, prije
napravi nacrt, čvrsto ogradu stisni, cvijeće
ne kupuj, beri usput, nemoj se služit slatkom
izlikom da će mjesec izići, nitko prije
izgubio se nije na takav način, neće

ni poslije se, to je prednost za kojom žudiš
od samoga početka, ono što misliš reći
prevedi prije nego progovoriš, nek traži
onaj te tko te želi naći jer to i nudiš,
tu svoju izgubljenost, samoću koju veći

nego si daruje ti ne zato da te tâži
nego da tebe čuje napokon, kao sebe

Nešto čemu je možda ime baš to

Za savršeno jutro savršene i stvari
i riječi morale bi biti u svome čistom
poretku, kao lišće koje će, nakon zime,
osvojit opet granu taktikom onom istom
kojom se i ti služiš, pa ipak nešto kvari
čistoću jutra, nešto čemu je možda ime

baš to – ta savršenost

Tvoje poglavlje

Toliko lišća pada i morao bi knjižar
postati, knjigoveža, u sveske ovo štivo
razasuto uvezat za one što će proći
ovuda druga pisma slijedeći, kao križar,
što nosi mač i oganj ulazi sunce živo
u ovu šumu, tvoje poglavlje sve do noći

ostaje otvoreno, zatim red po red pada
čitava epizoda, unatrag sve se počne
zbivati, kao ljubav jer ona uvijek vraća
na granu list, u krevet djevicu, ali sada
toliko lišća ima pod nogom, nitko točne
naputke nema nego sadržaj svatko shvaća

po svome, samo blijedo nagađajući tko bi
mogao biti onaj koji je kadar sve to
počiniti, tolike ljepotice osvojit,
protivnike tolike smaknut, jer tebi evo
uspijeva jedva ovaj poduhvat što ga lišće
zasipa da što prije izgubi mu se trag

Ne čuješ jer ti glas, koji ti

Ne čuješ jer ti glas, koji ti druge stvari
govori, uho sasvim osvaja kao bludnik
kreposnu dotad, zrelu gospođu, daješ rukom
znakove da se niste razumjeli, da kvari
vika kristale zraka, žudiš za onim zvukom
u koji možeš ući kao u stari rudnik

napušten, vjerujući da još se može naći
ono što drugi nisu, tako i ljubiš, cijeniš
krùpicu dijàmanta na jeziku, u hrani
i starim cipelama, zbog toga put je kraći
nego će potrajati potraga, ali dani
postaju dugi, nekom znakove daješ, pjeniš

od napora se da im objasniš da ti glas,
koji ti druge stvari govori, ne da čuti
ni njihov glas ni tvoj, ni sebe, ali sve je
uzalud: oni viču toliko da tišina
postaje savršena, i tako čuješ sve

Čovjek koji pjeva

Promatram iz dalèka čovjeka koji pjeva
a ne čujem ga, mogu izmislit bilo koju
pjesmu i stavit mu je u usta jer on zijeva
samo, bar što se mene tiče, a ipak meni
možda je namijenjena ta pjesma, kad je cijeni
toliko da je pjeva za sebe sav u znoju

nevidljivom također, koji se ipak cijedi
i meni jer ga gledam s naporom što ga stvara
ta udaljenost moja i njegova, u zraku
nastaje iznenada večer i možda vrijedi
uputiti se tamo, do njega, možda vara
oko me, ili čovjek, taj, koji pjeva, laku

namjestivši mi klopku u kojoj, kad mu priđem,
čeka me njegov (?) glas

Prva stranica

Opisati bih htio strašne i lijepe čase
koji uslijedili su, iako znam da malo
shvaćamo u množini događaja što nisu
događaji za mnoge, jer vrlo mi je stalo
kako će, kad sve prođe, izgledati, kad zna se
jedva i kako bješe; kao kad sâm na visu

stojiš i u dolìni, pod maglom koja leži,
pokušavaš prepoznat mjesto zlog čina, stranu
ulice, stranu svijeta, smjer kreveta i kretnju
ruke niz tijelo, ili – zadatak još je teži! –
utvrdit mjesta slasti mògūće ili prijetnju
takva života; jedem prikladnu zato hranu,

nemrsnu, dosta zelja što pažljivo ga treba
očistiti od lišća slučajnog koje zapne
o srp, od lišća mnogih razloga, ništa ruka
ne smije drhtat, noge još manje, hljeba
svježeg se treba klonit, i bilo kakva zvuka,
dapače i tišine: ono što uho šapne

zbunjuje dušu, čvrstu i spremnu, koja čase
strašne i lijepe želi opisat, čase koji
uslijedili su s onim lijepim i strašnim koji
prethodili su potom

Koljenski otoci

Pao je snijeg jer nebo ne pada, nebo pada
samo u tvoje oči, sjeverno nebo s mnoštvom
pataka koje lete ka tvojim koljenima
koja se dižu kao otočje neko negdje
dolje u toplim južnim morima gdje su školjke
novac a banke banke podataka i služe
za pranje protupravno stečenih užitaka
i kapitala koji na pijesku gubi ime
i prelijeva iz jednog pregiba se u drugi;
prepone preskačem ti u trci kojoj cilj je
na mjestu gdje cilj ì jest, sve drugo nema mjesta
nego je svugdje kao u snijegu nebo, ovo
koje je s njega palo samo u tvoje oči;
na otocima tvojih koljena tu sam palma
kokosova što njiše tvoj glas je dok mi nešto
govori na tom nekom narječju što je mnogo
starije nego šum valova oko tebe,
pretpostavljam da kada prevede ga se s jedne
na drugu stranu, što je gotovo nemoguće,
značenje mu je: čovjek koji je, snijeg na glavi
noseći, doplivao do netom otkrivenih
Koljenskih otoka

U vrijeme kada svijet se

Došla je jesen, došla i ptice su bez srca
ostale, ništa drugo ne mogu sada osim
otići dok im trešnje ne vrate ga jer bozi
bave se samo geometrijom, sjenu kocke
dvostruke pomno prate trodimenzionalno;
kod mene obratno je, jesen je došla, srce
ne napušta me, ali bez sebe ostao sam
prateći tebe kao što seljak prati oblak
strepeći cijelo vrijeme dok grožđe ne ukrca
u kola, dok pod noge ne stavi ga, težinom
tijela u mošt u ništa pretvarajuć’ ga kao
što činimo nas dvoje, čas noga a čas grozd,
u dvostruku se kocku pretvarajući, sjenu
trodimenzionalnu bacajući na plohu,
nekada besprijekorno ravnu i izglačanu,
a sada sličnu nekoj naivnoj slici svijeta
u vrijeme kada svijet se stvarao, ali vina
već bilo je da njim se korigira ta slika
zbog koje bozi rado vole uzviknut: ptica!,
nakon što bljesnu munjom nalik na turiste što
škljocaju onom svojom idiot-kamerom

Dan, kraj

Na kraju dana kad se zvijezde muče
da sklope noć za više vrsta snova
ostajem sam, u žili koja tuče
u mali doboš stapaju se slova
u riječi što na prikladna bi htjele
naići usta, ali samo ova
susreću, moja, koja radije žele
ljubiti nego biti crta rova
na prvoj crti smisla što ga brane
zubi i ptice koje grožđe zoblju
i prije nego sazri, zato prazne
ostaju čak i onda kada svane,
i nijeme, kao žene što u razne
sate ih možeš susresti na groblju.

Waiting-list

Napisao bih pjesmu, ona neće
mene za svoga, ona sada traži
nekoga tko će nešto puno veće
moći joj dati za sve njene draži
nego ja, jezik otmjeniji hoće
nego je ovaj što joj lomi zube
kao da jede kamen a ne voće
iz vrta gdje se drugi lijepo ljube
francuski, filmski, hoće bolji rating
i tiraž, želi vidjet svijeta,
poći na kružno putovanje, mlada
ona je, ja sam još na istoj waiting
listi, ovakav kakav jesam sada
pisao bih je, ona neće: šteta!

Luko Paljetak: Ovom našem svijetu potrebna je poezija
Pjesme nikad ne pišem iz osjećaja moći. Tako ne radim. Nisam političar. Nemoć rađa snagu; treba znati ne-znanja. Ako je u oku cilj, promašaj je nemoguć. U što god cilja pjesnik, kada piše pjesmu - pogodi...


Zbirka izabranih pjesama “Nove tame” dubrovačkog pjesnika Luke Paljetka, koju je objavila Matica hrvatska povodom pjesnikovog 70. rođendana, sadrži izabrane pjesme iz zbirke “Bijela tama” kao i pjesme iz ciklusa “Nove tame”. 
Sve su pjesme ovog autora dobro prihvaćene kako od strane ljubitelja poezije tako i od kritike. To potvrđuje i činjenica da je nagradu A. B. Šimić  za svoju prvu zbirku pjesama, „Nečastivi iz ruže“, dobio daleke 1968. godine, dakle još kao vrlo mlad čovjek i još mlađi pjesnik. 

Ono što je, kod mene, konstantno jest potreba za ritmom: njemu se povjerim a riječi ga pronalaze, zauzimaju njegove naglašene i nenaglašene točke...

Teško je reći s kakvom silom njegove pjesme osvajaju ljudsku dušu, na koji način pokoravaju čovjeka kao čulno biće. Teško je objasniti zbog čega se čitalac s takvom lakoćem predaje njegovoj pjesmi, poistovjećuje sa njom. Da li zato što Paljetak svojoj pjesmi daje dušu prijemčivu svakom ljudskom srcu. Ili zato što pjesmi daje krila sposobna da okrile čitaoca da bi zajedno uzletjeli u njene (ne)stvarne svjetove. Ono što pažljivi čitalac može primijetiti jeste to da ni u jednoj njegovoj pjesmi nema tragova međusobne borbe pjesnika i njegovog stiha, da nema haosa koga obično (nevješti) pjesnik pravi prilikom otimanja nemiru koga pjesma pravi prije nego što se izlije na bijelu poljanu papira. Kod Paljetkovih pjesama stiče se utisak da pjesma vlada pjesnikom još od samog njenog začetka. Da je ona autor sebe, da je prvo lice jednine, a da je pjesnik oruđe, sredstvo koje kanališe njeno rađanje. Je li to čovjek evoluirao, dotakao astralne nivoe na kojima je moguće pisati tako uzvišenu poeziju kakvu, reklo bi se, s lakoćom, piše Luko Paljetak? Vjerovatno da jeste, jer je njegov književni opus toliko bogat i raznolik. (Objavio je stotinak naslova, većinom poezije). A da je sve to objavljeno i vrhunskog kvaliteta govore  brojne nagrade i priznanja. Luko Paljetak je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti.   
"Nove tame", knjiga Vaših izabranih pjesama, sigurno je jedna od najboljih knjiga pjesama objavljenih u toku posljednjih desetak godina na ex-Yu prostoru. Kada biste morali pojasniti zbog čega je tako, šta biste rekli? 
Lijepo je šti Vi tako visoko mislite o mojoj poeziji. Ja ne smijem tako misliti. To bi me odvelo u samozadovoljstvo. Postao bih onaj koji želi sretati samo poznatog sebi, a meni je zanimljiviji onaj nepoznati, onaj koji u ruke uzima svoj provjereni alat, ulazi u praznu kuću jezika i na njen bijeli pod postavlja parkete svojih stihova otkrivajući sebe kao novog stanara koji, gledajući iz nje, nastoji vidjeti nove krajolike, osjećajući i novu i staru ljubav i čežnju. Svaka je ljubav višekomponentna i, rekao bih, višenamjenska. Ne služi samo srcu, cijelom tijelu služi, a tijelo čuva dušu i pruža joj okrutno otmjen prostor - kod mene je to pjesma - za njene nasušne bjegove i njene krotke povratke.

Knjiga „Nove tame „ knjiga je mojih izabranih pjesama. Prvi njen dio izbor je iz prethodne takve knjige kojoj naslov „Bijela tama“ pokriva izbor pjesama iz mojih do tada objavljenih zbirki. Obje je sastavio Tonko Maroević.
Zašto je knjiga „Nove tame“ dobra? Ne znam to reći.  Možda zato što oči u tami bolje sjaje.
Kada i kako stvarate pjesme, kada ste po svemu običan čovjek, ili kada „pređete“ u neku savršeniju, nebesniju dimenziju? Recimo, pjesmu "Ti ostani i broji" počinjete stihom: "Muške i ženske zvijezde pare se...".  Već na prvi mah, nebeski svod gledam kao beskrajno polje sa bezbroj svjetlucavih tački koje se međusobno pare, množe.  Možete li nam otkriti etiologiju ovoga stiha koga doživljavam posebno zanimljivim?
Kada stvaram pjesmu, odnosno onda kada me ona stigne - to sam sažeo u naslovu svoje zbirke „Ne pišem pjesme nigdje nego tu gdje me stignu“ (Zagreb, 2013.) - vrijeme prestaje biti sadašnje, prošlo ili buduće. Sve što je u meni i oko mene obično, odjednom postaje neobično, sve postaje tvar dobra za pjesmu. Ono što je u svemu tome, kod mene, konstantno jest potreba za ritmom: njemu se povjerim a riječi ga pronalaze, zauzimaju njegove naglašene i nenaglašene točke, nose se s njim po njegovim ali i svojim pravilima jer, da se poslužim parafrazom jednog Issina haikua, nije, tada, toliko u meni koliko je u olovci - grafitnoj olovci - pjesma. A pjesma nikad ne dolazi tek tako: svojim prvim, darovanim, stihom pokupi u hodu i ono zemaljsko i ono nebesko, ostavljajući za sobom tragove kao putokaz za novu pjesmu koja će (me) stići. To je uvijek trka kornjače i zeca. I jedno i drugo sam: kornjača sa zečjim ušima, zec s kornjačinim oklopom, čovjek koji je znao i za Raj, a sada sam ovdje i broji „muške i ženske zvijezde“, sablasti i anđele, one koji silaze i one koji se penju. Stih koji navodite zasniva se na prirodi svemira; zar se ne čuje kako nebo škripi? 
 Po pjesmi "Cinco de la tarde" reklo bi se da vas na neki način ubija jednoličnost svakodnevnice koja uokviruje život običnog čovjeka, da se suprostavljate vremenu koje nas sputava i prizemljuje. Koliko uspijevate u tome? Doživljavate li pri tome i neke svoje lične nemoći, nedostatke, promašaje...?
„Cinco de la parde“ vrijeme je kada u Španjolskoj počinje korida. Pjesma je bik, a pjesnik toreador, matador. Mora je na kraju dokrajčiti da bi i nju i sebe proslavio. Dokrajči ponekad i ona njega. 
Pjesme nikad ne pišem iz osjećaja moći. Tako ne radim. Nisam političar. Nemoć rađa snagu; treba znati ne-znanja. Ako je u oku cilj, promašaj je nemoguć. U što god cilja pjesnik, kada piše pjesmu - pogodi; možda najtočnije onda kada promaši ono što je htio: pjesma sama sebe hoće. Pjesma ima svoju volju. Nju treba uvažavati, biti joj suradnik, a ne nalogodavac. Treba je znati nagraditi za njen rad. Kako? Darujući je drugima. Ovom našem svijetu potrebna je pjesma, potrebna je repoetizacija, „inteligentia poetica“. Moj posao je biti pjesmin, a ona ne smije biti samo moja. To je samo naizgled paradoks.   

Vi ste pjesnik, dramatičar, prozaik, esejist, prevodilac, antologičar, književni naučnik, urednik. Dakle, Vaš je književni opus veoma bogat, raznolik. Ipak, od stotinak djela koja ste objavili, preovlađuje poezija. Zapravo, često se vraćate poeziji. Neko bi rekao: neobjašnjivo, ali je tako. Međutim, od Vas kao književnog naučnika očekuje se bolje "objašnjenje" za vlastitu privrženost poeziji. 
Poezija je moje bazično stanje, moja magma. Sve drugo proizilazi iz nje i njoj se neminovno vraća. Dramu volim, posebice onda kada se, kao i ponekad u prozi likovi (osobe) lica počnu otimati mojoj despotskoj volji, ne žele učiniti ono što ja hoću, odbijaju govoriti ono što im stavljam u usta, čine svoje i govore svoje, znajući da će se na kraju spustiti zastor izmirenja. Aplauz, ako ga nakon toga ima, rasporedi se na ravnopravne dijelove, baš kao i zvižduk. 
Kada prevodim, to mi je mogućnost povlaštenog ulaska u književnu radionicu različitih književnih majstora, tamo kamo se samo čitanjem njihovih djela u originalu ne može doprijeti. Znam nekoliko jezika, a s više njih se služim. Prevodim ipak ponajprije zato da bih posve razumio. A i za užitak.
Doktorirao sam na književnom djelu splitskog pjesnika Ante Cettinea. Filologija mi je draga. Rado joj se posvetim kad god mogu. Pri tom uvijek me zanima ljudski slučaj koji se krije iza djela, u djelu ili izvan njega. Zato ne prezirem biografske metode, ne niječući da djelo opstoji i  može opstojati i kao posve samostalna umjetnina. Kao što postoji žudnja djela za čitaocem, postoji žudnja djela za autorom: o tome nas poučava Pirandello. Stvari žude za nama, a rijeći žude za usnama. Iz te dvije žudnje nastaje strastveno biće poezije: „ono bolno biće koje se s nama druži / pod izgovorom da smo u rodu istoj ruži.“
O životu Marina Držiča se malo zna, a Vi ste uspjeli da napišete roman o njemu. Čak ste jednom prilikom izjavili: "Moj Držić nije urotnik, nego plemić koji želi vratiti čast". Kako ste rekonstruisali njegov život, koliko je u tom romanu fikcije?
Život Marina Držića rekonstruisao sam čitanjem njegova književnoga i neknjiževnoga djela. Praznine koje tu postoje (i u životu i u djelu) nastojao sam ispuniti uživljavanjem u njegov svijet, u način njegova mišljenja, u mehanizme koji su pokretali taj jedinstveni um, u višestrukost njegovih društvenih i privatnih uloga, u mnogostrukost njegovih „persona dramatis“ između kojih je on bio najveća naonodobnoj okrutnoj društvenoj sceni renesansnoga Dubrovnika i sukladne mu Europe i svijeta. Držić vjeruje da „virtu“ (vrlina) može pobijediti Fortunu, mada zna tko je gospodar njezinoga kotača. U jednoj od rečenica izgubljenog dijela komedije „Skup“ Držić pita: „Je li živ bog, ali spi?“ Eto pravog pitanja. A zatim kaže: „Ja se isprtih, za rijet istinu, teška vremena!“
Pišete i poeziju za djecu, zapravo poeziju koju još niko nije valjano definisao. Je li to nedostatak ili vrlina, obzirom da su se i pored toga do danas napisale tako brojne i kvalitetne pjesme za taj uzrast? Koliko se, po Vama, ljudi danas nepotrebno opterećuju kojekakvim definicijama? 
Poeziju za djecu pišem zapravo za sebe. Djeca se zatim u rastu pridruže. Kada se prerastu pridruže im se njihova djeca. Tako je to s poezijom za djecu koju smo, kako kaže Džibran, samo posudili. Posudili smo dakle i tu poeziju, naučili je od nas - djece, mi posuđeni, da se možemo predati sljedećim posuđenima.
Dobitnik ste brojnih književnih nagrada. Vjerovatno su Vam sve te nagrade veoma drage. Ipak, ima i onih najdražih... 
Najdraža mi je nagrada A. B. Šimić.  Dobio sam je za svoju prvu zbirku pjesama „Nečastivi iz ruže“ (Zagreb, 1968). Dobio sam je ne nadajući joj se. Ona mi je bila kao prvi poljubac. I njega bijah, ne nadajući se, dobio. 
U ovom složenom istorijskom romanu govorite ne samo o istoriji Dubrovnika već i o osobi koju je okolina (bezrazložno) marginalizovala. Koliko lik Marina Držiča iz Vašeg romana može, biti identifikovan sa likom nekog značajnijeg čovjeka iz današnjeg doba? 
Držićevi likovi nisu samo likovi, oni su i tipovi, oni su uvijek mogući, stvarni ljudi, kako to dokazuje čitav njihov dosadašnji scenski život, i ovaj naš na svakodnevnoj pozornici života i postojanja. 
Pretakanjem života u teatar i obratno nikada neće prestati, ono je predodređeno, ali teatar je uvijek i više od života, to ne treba zaboraviti, baš kao što ni život nije ništa manje od kontinuiranog teatra. Za svaki Držićev lik možemo naći sličnika u našem vremenu, za neke od njih i više njih. 
"Sličan se sličnom raduje, „bogme smijeh“, rekao bi Držić.

Građa
ništa bih bio da te ljubio nisam, nitko,
i zato ja te molim da budeš sve i svi;
nije to povijest, niti politika, to vrijedi
više od tog i manje od tog, jer posve èitko
stoji da mi smo građa od koje su i sni;
kako god bilo, nema spasa, što slijedi slijedi.

Jeke


Svatko je samo nalik na svoju ljubav,
pa ako ptica voli ljubav joj ima krila,
ako se vole djeca ljubav je puna stida,
nesretna ljubav nikad ne zna za cjelov ubav,
(daleka čežnja zvijezda uvijek je takva bila),
ako se slijepci vole i ljubav nema vida.
Kad rastopljeno sunce potpuno cvijeće smami
i svaka grana zjenu presretnu suncu pruža
i kad se ljulja lišće u plesovima sreće,
cvijet jedan plane za sve što ostane u tami,
za sve što nije cvalo i nikad cvasti neće,
u jednoj ruži gori beznadno mnoštvo ruča.
Kada nam, ženo, usne u cjelov padnu vreli
tad ljubimo i za nas i ljubimo za one
što s usne nikad nisu ludilo vruće sašli,
u nama susreću se svi što se nisu sreli,
u visibabi jednoj sve druge nijeme zvone,
u jednom maku traju svi drugi prošli zgasli.
Sve što mi šapćeš, ženo, to nije samo naše,
srebrna ptica pjeva za mnoga nijema grla,
netko je mnogo prije pio iz iste čaše,
mnoge je davne stope poslednja stopa strla,
kad zagrle nas tuge, i nepoznate suze
uz ove naše skupa niz lice sporo puze.
Mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu
i mnogo toga ima još tu neizrečeno,
u tebi i u meni, u spaljenome ljetu,
i čeka nova usta i nova ljeta, ženo,
taj oganj nismo samo mi užgali u krvi
pa ipak mimo svega mi zauvijek smo prvi.

Kondicionali ljubavi


Mogao bih te ljubit na vrhu svakog lista
i latice što pada od svoga cvijeta teža,
na rubovima bijelih oblaka i na rijeci
što tiho ime nosi, na mjesecu što blista
na zemlji kao tanjur svjetlosti (da bi djeci
koja od želje nebo postaju bio svježa
igračka), ljubit bih te mogao na vrh krova,
visoko na planini, u magli gdje je tijelo
i samo magla, medu ribama koje hrupe
uzvodno, na dnu mora na galiji, uz jelo,
u ponoć u zvoniku, na rubu mokre klupe,
na čavlima, u knjizi između tijesnih slova
i oštrih kao staklo, mogao bih te zbilja
ljubiti usred kuće što gori i na rubu
ponora i u zraku dok letiš kao pljeva,
u rudniku i usred mesoždernoga bilja
prašumskog i na devi dvogrboj i na zubu
tvrđave s koje ljude bacaju i dok lijeva
kiša što nikad neće prestati, i na zvijezdi
da i to kažem, koju izaberemo kockom
slučaja bacajući novčić na kartu neba
i sjevernog i južnog, na križu i u mračnoj
ulici mogao bih ljubiti te, a ja te
ljubim na ovoj staroj postelji, koja škripi
i, vjeruj, nema bolje

Ljeto
S pticama nešto nije u redu ovog ljeta
previše ima srca u zemlji, mnogo ljubi,
kraljevski ljiljan raste a nigdje nema kralja
između dvije usne dolina ruža cvjeta
naoštrio sam ruke i vadim te iz ralja
pohlepne ove noći i govorim ti: šuti
ne kazuj da si žena, ne noćas kad se grubi
krikovi zvijezda traže u zraku a mi skromni
hodamo tako tiho da trava i ne sluti
i bojimo se svakog vjetra ovako lomni

Mi


umrli svi su, ali i živjeli su svi;
između svih tih mi se ljubimo kao ludi
pomalo, jer ni jedne ni druge nismo spremni
slijediti, nema takvih da čine to što ti
i ja učiniti smo sposobni, kao ljudi
kojine žele priznat ni jedan zakon zemni.

Ne čuješ …

 Ne čuješ jer ti glas, koji ti druge stvari
govori, uho sasvim osvaja kao bludnik
kreposnu dotad, zrelu gospođu, daješ rukom
znakove da se niste razumjeli, da kvari
vika kristale zraka, žudiš za onim zvukom
u koji možeš ući kao u stari rudnik
napušten, vjerujući da još se može naći
ono što drugi nisu, tako i ljubiš, cijeniš
krùpicu dijàmanta na jeziku, u hrani
i starim cipelama, zbog toga put je kraći
nego će potrajati potraga, ali dani
postaju dugi, nekom znakove daješ, pjeniš
od napora se da im objasniš da ti glas,
koji ti druge stvari govori, ne da čuti
ni njihov glas ni tvoj, ni sebe, ali sve je
uzalud: oni viču toliko da tišina
postaje savršena, i tako čuješ sve

Nepovratna


pijem iz “nepovratne boce” (to čitam na njoj),
nepovratno je dakle i piće to i tren
u kojem pijem, ipak povremeno bih htio
vratiti bar kap te tekućine što pri danjoj
zvijezdi je manje slatka nego kad okus njen
dopuni ona noćna, zbog koje sam i pio.