Oda zahodu


Zahode, pjevat o tebi hoću,
slavnija rupo od svake rupe,
usluge tvoje danju i noću,
čekaju golo rumeno dupe,
muhe što oko tebe se kupe
kolo su drevnih, usranih Muza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode, vrli kraljevski trone,
do tebe stope katkad su teške,
kad vjetrovi se kroz crijeva gone
tad plaćaju se najmanje greške,
i car ti ponizno prilazi, pješke,
riješi se tada svih carskih uza;
počast ti daje i moja guza!
Primi je blago, dobrostiv budi,
neka je tvoje naručje stiska,
osrednje tovno govno ti nudi,
kao oboa trubeć, bez piska;
najljepši ukras tebi je driska,
a prdac njoj je tek anakruza;
počast ti daje i moja guza!
Ti stihova si knjižica cijela
i svatko može seruć pročitat
na zidu tvome sabrana djela;
čija su? to i ne treba pitat,
guzobris svaki jedan je citat
a sraćka sonet dirljiv do suza;
počast ti daje i moja guza!
Otmjeno tebe zovu i WeCe,
i klozet za Gospodu i Dame,
koliko tu se začelo djece,
mekši si ti od najmekše slame,
parfemi tvoji leptire mame,
i one dugih i kratkih bluza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode vječni, zahode javni,
kako je divno u tebi kenjat,
biti nastavljač, mali, a slavni
vječnoga sranja što neće jenjat,
sve će se, govno neće se mijenjat,
ti si mu carstvo, čmar mu je ćuza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode poljski sa šupljim srcem,
ne može tebe nitko prešišat,
pozdravljam tebe dvostrukim prcem,
u rupu srat ću, u zrak ću pišat,
možda ću katkad u mraku zbrišat,
prekratka ti je hipotenuza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode sretni, izvore znanja,
živjet ćeš vječno, sve dok je sranja!

Pjesma malenog


Malen sam, ali ja bih još manji htio biti,
zaista, jer bih tako razvio neke važne
nutarnje osobine, htio bih biti manji
od puža koji pijan kroz vinograd u vlažne
večeri pjeva pjesme koje bi mogle biti
i meni repertoar; htio bih biti tanji
od leptirova krila i djevičnjaka, meni
ne treba veličina u svijetu gdje se pada,
ni let u nebu čistog olova, volim crva
koji kroz kosti noge, što ga je tko zna kada
zgaziti htjele, ljupko zvižduće, kao prva
svemirska violina, u njeogovoj se sjeni
svejedno može vjetar osjetiti, ili strasni
jutarnji miris ruže; velik sam bio dugo
i dosta, koža mi je na glavi poput kože
tabana ili bubnja, od trenja, još su jasni
tragovi pomicanja nebesa što se množe
i dijele uvijek s nulom koja i nije drugo
nego je krug na vodi što mu je tvorac žaba;
ali ja još bih manji, još manji htio biti,
ne žaba – punoglavac!

Upute mladom prevoditelju


Uvuci se u tuđu kožu, sobu,
spavaću ili radnu, budi vraški
radoznao, u prostoru i dobu
davnom, sa stranog jezika na naški
prenosi zrnca smisla (tako čine
i ljubavnici jer i oni jesu
Prevoditelji), gutaj nove sline
zbog starih ushićenja, u svom bijesu,
pravednom, vrlog meštra pravom znanju
pouči, on se neće ljutit, sklon je
šutnji, nek bude zahvalan ti, vezom
povezani ste tajnom: njemu manju
priznahu slavu, tebi plaću, on je
Englez, ti možeš pravit se Englezom.

Čovjek koji pjeva

Promatram iz dalèka čovjeka koji pjeva
a ne čujem ga, mogu izmislit bilo koju
pjesmu i stavit mu je u usta jer on zijeva
samo, bar što se mene tiče, a ipak meni
možda je namijenjena ta pjesma, kad je cijeni
toliko da je pjeva za sebe sav u znoju
nevidljivom također, koji se ipak cijedi
i meni jer ga gledam s naporom što ga stvara
ta udaljenost moja i njegova, u zraku
nastaje iznenada večer i možda vrijedi
uputiti se tamo, do njega, možda vara
oko me, ili čovjek, taj, koji pjeva, laku
namjestivši mi klopku u kojoj, kad mu priđem,
čeka me njegov (?) glas

Građa

ništa bih bio da te ljubio nisam, nitko,
i zato ja te molim da budeš sve i svi;
nije to povijest, niti politika, to vrijedi
više od tog i manje od tog, jer posve èitko
stoji da mi smo građa od koje su i sni;
kako god bilo, nema spasa, što slijedi slijedi.

Jeke

Svatko je samo nalik na svoju ljubav,
pa ako ptica voli ljubav joj ima krila,
ako se vole djeca ljubav je puna stida,
nesretna ljubav nikad ne zna za cjelov ubav,
(daleka čežnja zvijezda uvijek je takva bila),
ako se slijepci vole i ljubav nema vida.

Kad rastopljeno sunce potpuno cvijeće smami
i svaka grana zjenu presretnu suncu pruža
i kad se ljulja lišće u plesovima sreće,
cvijet jedan plane za sve što ostane u tami,
za sve što nije cvalo i nikad cvasti neće,
u jednoj ruži gori beznadno mnoštvo ruča.

Kada nam, ženo, usne u cjelov padnu vreli
tad ljubimo i za nas i ljubimo za one
što s usne nikad nisu ludilo vruće sašli,
u nama susreću se svi što se nisu sreli,
u visibabi jednoj sve druge nijeme zvone,
u jednom maku traju svi drugi prošli zgasli.

Sve što mi šapćeš, ženo, to nije samo naše,
srebrna ptica pjeva za mnoga nijema grla,
netko je mnogo prije pio iz iste čaše,
mnoge je davne stope poslednja stopa strla,
kad zagrle nas tuge, i nepoznate suze
uz ove naše skupa niz lice sporo puze.

Mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu
i mnogo toga ima još tu neizrečeno,
u tebi i u meni, u spaljenome ljetu,
i čeka nova usta i nova ljeta, ženo,
taj oganj nismo samo mi užgali u krvi
pa ipak mimo svega mi zauvijek smo prvi.

Koljenski otoci

Pao je snijeg jer nebo ne pada, nebo pada
samo u tvoje oči, sjeverno nebo s mnoštvom
pataka koje lete ka tvojim koljenima
koja se dižu kao otočje neko negdje
dolje u toplim južnim morima gdje su školjke
novac a banke banke podataka i služe
za pranje protupravno stečenih užitaka
i kapitala koji na pijesku gubi ime
i prelijeva iz jednog pregiba se u drugi;
prepone preskačem ti u trci kojoj cilj je
na mjestu gdje cilj ì jest, sve drugo nema mjesta
nego je svugdje kao u snijegu nebo, ovo
koje je s njega palo samo u tvoje oči;
na otocima tvojih koljena tu sam palma
kokosova što njiše tvoj glas je dok mi nešto
govori na tom nekom narječju što je mnogo
starije nego šum valova oko tebe,
pretpostavljam da kada prevede ga se s jedne
na drugu stranu, što je gotovo nemoguće,
značenje mu je: čovjek koji je, snijeg na glavi
noseći, doplivao do netom otkrivenih
Koljenskih otoka

Kondicionali ljubavi

Mogao bih te ljubit na vrhu svakog lista
i latice što pada od svoga cvijeta teža,
na rubovima bijelih oblaka i na rijeci
što tiho ime nosi, na mjesecu što blista
na zemlji kao tanjur svjetlosti (da bi djeci
koja od želje nebo postaju bio svježa

igračka), ljubit bih te mogao na vrh krova,
visoko na planini, u magli gdje je tijelo
i samo magla, medu ribama koje hrupe
uzvodno, na dnu mora na galiji, uz jelo,
u ponoć u zvoniku, na rubu mokre klupe,
na čavlima, u knjizi između tijesnih slova

i oštrih kao staklo, mogao bih te zbilja
ljubiti usred kuće što gori i na rubu
ponora i u zraku dok letiš kao pljeva,
u rudniku i usred mesoždernoga bilja
prašumskog i na devi dvogrboj i na zubu
tvrđave s koje ljude bacaju i dok lijeva

kiša što nikad neće prestati, i na zvijezdi
da i to kažem, koju izaberemo kockom
slučaja bacajući novčić na kartu neba
i sjevernog i južnog, na križu i u mračnoj
ulici mogao bih ljubiti te, a ja te
ljubim na ovoj staroj postelji, koja škripi

i, vjeruj, nema bolje

Ljeto

S pticama nešto nije u redu ovog ljeta
previše ima srca u zemlji, mnogo ljubi,
kraljevski ljiljan raste a nigdje nema kralja
između dvije usne dolina ruža cvjeta
naoštrio sam ruke i vadim te iz ralja
pohlepne ove noći i govorim ti: šuti
ne kazuj da si žena, ne noćas kad se grubi
krikovi zvijezda traže u zraku a mi skromni
hodamo tako tiho da trava i ne sluti
i bojimo se svakog vjetra ovako lomni

_________________________________

Mi

umrli svi su, ali i živjeli su svi;
između svih tih mi se ljubimo kao ludi
pomalo, jer ni jedne ni druge nismo spremni
slijediti, nema takvih da čine to što ti
i ja učiniti smo sposobni, kao ljudi
kojine žele priznat ni jedan zakon zemni.