Hitskin.com

**Učlanjen** : 06.12.2012

Smrt u čizmama

Banu proljetos glas u općinu da je gospodin Klar, veleposjednik i veleindustrijalac, kupio dvorac nad Kupom. Stari zamak Frankopana i Vraniczanyja.

Volari i konjari stadoše rediti ormu i mazati točkove na kolima. Besposleni nadrizanatnici i obrtnici željno ga izgledahu. Načuli svašta o dolazniku. Širile se priče o njegovu postupku s radnicima u gradu. Kako je ovaj i onaj siromah imao s njime gorko iskustvo.

Ali seoski trgovac upućivaše seljake u dućanu:

— Dobro je to da dolazi takova zvjerka. Zaradit ćemo svi! Samo treba s njime ravnati! Ne trpi on, dabome, kojekakve gradske buništare i prkosice da se jače s njime! — Gdje će se šutonja s rogatim bodačem! — Rekoh, treba se poniziti! Naše novoosnovano vatrogasno društvo, kome sam ja predsjednik, nema pokrovitelja. Skupit ćemo četu, iznajmiti vrbovsku muziku i dočekati ga svečano. Treba nam štrcaljka, sprema. Ha, bogami, i lija se lavu umilila! Trebat će i vama! Bit će bolje nadnice, uposlit će naše ljude kad vidi tko smo. Ulickat će staru podrtinu! Neće se on samo tako nastaniti gdje su se bavile sove i miševi. Načuo sam nešto i o telefonu, o električnoj centrali u Riblju, pa o nekim kupnjama. — Zato, držite se! Dođite i vi, što više da vas dođe! Pala vam sjekira u med! Samo, rekoh, ne draži pčele! Ode med kroz prste, i još si izboden! Nego ponizno, dočekljivo, s njime!

— Nema meda, Mato, ako nisi izboden! Ostavi ti svoju poniznost! Nismo mi trgovci, koji mašu repom na zveket džepova a inače zube kese! — odvrati Ivan Tuča trgovcu i prekorakne prag.

Utihnuo dućanski mrmor.

Seljaci požudno srkahu miris pečene kave, sapuna, kože i duhana. Promatrahu bojažljivo smrknuta trgovca za bankom. Zamjeriti se njemu znači: ne doručkovati palentu, biti bez brusa, ognjila i kose, pušiti bukov list ili borovičino liko.

— Veli tako i pekar — obrati se Miha Rabar trgovcu — ide nam vraški traljavo! Kirije nema, drva ni sô ne naplaćuju. A kamoli da tebe nema! Da je takih i više! Dobro nam došao novi imatnik! A ostavi Tuču, mrmlja on uvijek u narodu, kao val u moru. Ali i talas se razbije o stijenu!

— Ne vjerujem ja njemu — reče nasamo ljudima Joža Kasun, kolibaš i otac šestero djece; — ima Tuča pravo! Ali znadu Mato i pekar da, ako nas uposle, kapat će zarada u njihove kese. Pa što i da kažeš na to?! Kimni glavom i šuti! Čuo si Mihu kako se oblizuje! Maslo mu na jeziku — ako izlaneš, ostat ćeš u zapećku. Doušivača ima napretek!

I jednoga dana bî rečeno da dolazi g. Klar glavom.

Iskupio se narod; poredali trgovac, pekar i fotograf vatrogasce u novim uniformama. Stav mirno!

G. načelnik Glavan privezao zaglađene brkove mrežastim povezačern i prospavao tako noć. Ujutro obukao debele hlače od čohe koja se u njegovoj općini već izobičajila.

— Ja, sin ove općine, seljački sin, treba da narodu dajem primjer valjanoga gospodarenja, da se narod ugleda u me! Mani gospodske krpe i šarenilo! Naši su preci bili vrsni tkači. Nosili opanke, čohu i konoplju. Matere naše znale prebijati lan sjeckalicom, umjele grebenati, imale stan i brdila u kući. A danas!? Zato je tako seljaku. Sami potpomažete gospodu. Da vidiš, kad bi seljaci prestali kupovati dućanska odijela, rupce, pregače i obuću; da vidiš što bi bilo za sto godina! Da vidiš! — govorio uvijek g. načelnik narodu, upirući prstom na svoje čohane hlače i lanenu rubaču:

— Opipni, majčin sine, nategni! Kao koža! Ha, seljačke to ruke otkaše! Ne zapinje to o trn, ne grize kroz to zima!

Otkada mu dobacio Ivan Tuča kako milijuni seljaka u svijetu i kod nas nose lan i konoplju, nazuvaju opanke i pletene čarape, pa su uvijek gladni i bijedni, baš kao svi oni koji nose gradske tralje — odonda šuti Glavan pred narodom o takvu boljitku. Ali hlače od čohe i lanenu rubaču nije nikako skidao.

— Ogrknuo mi već taj narod! Svađa se, prepire se međusobno, parbi se, a fiškali trbušaju. Jedu zemlju kao gujavice. Promeće se jadan seljak kojekako — a ne dolazi k pameti! A što činjahu naši stari!? Došao gazda sa svojim parbenikom u općinu — k svojim ljudima. Veli, tako i tako; reci, načelniče, pravdu! A načelnik gleda jednoga, gleda drugoga, pa misli, promišlja! Ha, znade čovjek što je krivo, a što pravo! Poznao bi i po očima! — I odmjeri on pošteno, po pravici! Izmiriše se suprotnici — i odonda najbolji prijatelji! Eto, i bez suda i bez advokata. Zato, draga braćo, ne idite kaišarima, gulikožama! Pođite k meni, u općinu — k svom čovjeku čija vaga pravo važe, u kog nisu krivi utezi! Pa da vidiš kako će se crnjeti tvoja zemljica u proljeće, a zlatjeti s jeseni!

Poslušao, kažu, pokoji parbenik i pošao u općinu, da ne bude troška.

Ali jednoga dana osvanu na zidu općinske zgrade velika, nevješta slova:

Stoj!
Tu se pravda kroji.
Pitaš pravdi kroj?
Joj!

Odonda je i načelnik spremio svoju vagu.

Danas dolazi g. Klar.

— Gospodine veleindustrijalče!...

— Ne, bolje je: Gospodine...

— Ma, kuda ja to stalno s gospodinom? Treba ovako: Dragi naš susjede, župljane, žitelju općinski. Ja kao načelnik...

Izišao pred općinu, gdje se iskupio narod. Salutirali mu vatrogasci. Rastupilo se mnoštvo.

— Zdravo, Joža! Bog, Pavle! Živio, Miha! Kako je, braćo?! Ako je Klar mudar, nismo ni mi bene! Je li? He, he, he!

Prišao mu predsjednik vatrogasnog društva i prišapnuo mu da u govoru spomene vatrogasce i njihovu molbu.

— Samo onako, znaš, izdaleka. Da se ne uplaši... A ja ću onda raportirati!

— Ne boj se! Doći će on još sa mnom do tebe na koju čašicu!

Redovi uz cestu ustalasali se kao klasje: — Auto! Auto!

— Dolazi!

G. načelnik se nakašljao.

G. predsjednik ufitiljio drhtavo brkove.

A fotograf stao za aparat i bacio preko glave crnu krpu da fotografira — ili da sakrije uplašeno srce?

G. načelnik stajaše na čelu dočekivača i smješkao se, okretao slobodno, neusiljeno.

Auto se zaustavi na zakrčenoj Luizijani.

Šofer se stao uzrujavati.

Ali uto zatrubiše trube, zagrmi bubanj.

G. načelnik se smješkao i jedva vidljivo klanjao.

U zatvorenom automobilu sjedio krupan čovjek, debele glave i kratkih ruku. Utonula pod njim sjedalica.

Jedno je vrijeme mirno promatrao, a onda naglo položi ruku na vratašca automobila i otkotrlja se van.

G. načelnik zalamatao rukama spram glazbenika.

Buka utihne.

G. načelnik, nasmiješen, neusiljen, obrati se niskom debeljaku u krznu, koji je zabezeknuto stao preda nj.

— Dragi naš susjede, župljane, žitelju općinski. Ja, kao načelnik...

Debeljko se još više odebelio, zaoblio. Navrla mu krv u kesičasta lica, zalila ušesa. Male se oči svinjski usitnile, vrat potpuno nestao.

— Was für ein Zirkus ist das?! Was soll das heissen!? Vi, kreten jedan! Maaarš!

Množina se skamenila kao u priči.

Brkati načelnik, prekinut u govoru, zinuo kao morž.

Gospodinu predsjedniku spustio se jedan brk — i nije to ni opazio.

Fotograf je zažmirio pod crnim zastorom.

Izvolite, gospodine direktore! — uslužno pozove šofer uzrujana gospodina.

Čovjek se zavrti, i kao lopta padne na sjedište.

— So etwas, so ein Zirkus!

Tu! Tu! narugala se truba.

Zagrohotao bučno vjetar na cesti i stade se valjati od smijeha podižući oblake prašine.

*

Osam dana nakon direktorova dolaska doselio se i sam veleindustrijalac. Stao je popravljati dvorac i obnavljati žičanu ogradu Rastika, nekada bogatog zvjerinjaka. Vodenicu na Kupi, koja nalikovaše na pticu polomljenih krila, prerušio je. Žrvnjevi, lijevci, mučnice, sita i brbljava čeketala ležala su na vodeničištu kao prosuta utroba. A ustave i gazove učvrstio je. Golemo novo kolo vrtjelo se na teškoj osovini. Još je uvijek sve mirisalo mljevenom pšenicom i kukuruzom, ali mlivo nije više nitko donosio, niti su žrvnjevi žrvnjali.

Bjelje bijaše sada mlinsko brašno — ono je rasvjetljavalo crni dom bogatašev. Mlinari, kojima je prodana vodenica na dražbi, proklinjali su kupca i nemoćni gledahu izdaleka bol koja im se nanosi.

— Proklet njegov dolazak! Tko bi drugi kupio ovaj mišinjak, tko bi drugi izbrojio banci kao bratu?! O, da nije nikada taj zloduh upao u ovu jarugu — ubirali bi mi još uvijek mlinarinu, i kuće bi nam hljebom mirisale. A sada pred nas baciše mlinsko kamenje da ga o vrat objesimo... Proklet da je dan kada se na noge osovio — jadikovahu starci sjedeći na teškim žrvnjevima, misleći o danima svog mlinarenja, kad su bijeli iz mlina izlazili — dok su im sada samo glave brašnom osute...

A Kupa je i dalje tekla mirno, slična teškoj zelenoj kosi u koju je slap kao biserni češalj zadjenut.

Volari su strmenom iz Kupe dovozili mulj, a krečari rušili drvnike i krčili kamen, trpajući ga u vapnenice. Drvari iskrcavahu uz Luizijanu pažljivo okresane i obijeljene telefonske stupove, gdje ih mazahu katranom.

Najednom planu riječ o kupnji g. Klara nekojih općinskih dobara uz dvorac. Načelnik je šutio, a nitko nije izvlačio iz njega priznanje. Vidjeli ga ljudi u društvu veleindustrijalčevu, ali nisu mnogo razmišljali o tom druženju. On je samo porastao u narodnim očima.

Osam dana nakon tih glasina bilo je javljeno da je veleposjednik g. Klar kupio dva metra općinskog zemljišta uz rukav Luizijane koji kreće dvorcu.

Petnaest dana nakon toga veleindustrijalac ograđivaše čitavo općinsko dobro, stara vrtišta uokolo zamka.

Ljudi se oborili na odbornike i predbacivali im svotu pogodbe i objavu. Odbornici uzdizahu ramena, sukahu brkove i upućivahu na Glavana. Ali načelniku nije nitko ni riječi dobacio.

Doskora bijaše dvorac potpuno preuređen. Velikim dvoranama hodala je po teškim sagovima gospođa Klar i pjevala uz pratnju. Veleindustrijalac je sjedio za telefonom i upravljao svojim tvornicama. Sobari su trčkarali ložnicama a dvorjanici zveckahu čitav dan srebrnim poslužavnicima i priborom. U kuhinji se kuhar ljutio na sluškinju, a u garaži je šofer psovao glupavog kočijaša, koji se, pun stajskog đubra, zavalio u automobil.

A vani ispred dvoračkih ulaznih vrata — čekali su otpušteni težaci, volari, konjari, neplaćeni vapnari i drvari. G. Klar je poslao slugu da kroz vrata javi vikačima neka se izgube, jer još neće isplaćivati. Ljudi su neko vrijeme čekali a onda se šutke raziđoše.

Drugi dan je palo par povika kroz rešetke, ali i opet odoše bez dnevnica. Tri puta se to ponovilo, a četvrti put ih veleposjednik prozivaše redom i isplaćivaše u kancelariji. G. Klar je nemilosrdno snizivao pogođene nadnice. Odbijao je tobožnje zabušivanje vremena i manjkavost izradbe. Poslenici su smrknuti, jedan po jedan, tiho izlazili, a onda se svi uzvikaše pred vratima:

— Dajte nam našu zaradu! Ugrabili ste našu muku! Otimači! Ljudi, svi smo izvarani!

G. Klar je izletio iz kancelarije s dvocijevkom u ruci. Treperila mu četinjasta kefica na lovačkom šeširiću.

— Gubite se, ništarije! Htjeli biste da vam pišivo drvo zlatom platim! Razbojnici! U Zagrebu ima na tisuće besposlenih, gladnih, koji bi to za mrvu kruha uradili! Otale!

— Mi smo se pogodili s direktorom drugačije!

-Tko je Klar, boga vam, ja ili direktor!? Tužite me!

Za veleindustrijalčevim leđima iskupilo se kućno osoblje: šofer je držao revolver, sobari i dvorjanici stajahu u raskoraku.

Miha Rabar se nezapaženo udaljio od uzrujana mnoštva i otrčao u općinu načelniku.

Cestom su dolazili oružnici.

Ljudi se uz mrmor razilazili. Padale psovke kao kamenje iz ogromnih šaka.

Razočarao se i trgovac:

— Osilio se, razgoropadio se naš imatnik! Rekoh li vam: kuda ovaki prođu, ne niče trava! Evo, već dva mjeseca bavi se u nas, a nije kod mene kupio ni žlicu brašna, ni kolut žice. A narod izvarao!... I njemu htjedosmo ponuditi pokroviteljsku čast!?

Pekar jednom ispekao dvije peći kruha i pripremio mliječne roščiće i rumene žemičke, a g. Klar nije uzeo ni jedan komad. Njegov hljebar peče u krušnici i pecivo, i kruh, i kolače.

Fotografu je odbio snimanje dvorca, jer će ga umjetnik izraditi u ulju, a aparat imade i sâm.

Razjarilo se vodstvo vatrogasnog društva: samo da bi mu dvorac planuo — ne bi ni prstom makli!

I gospodin župnik je promijenio svoje mišljenje. Govorio on jednom ljudima kako je to "hvalevrijedno nastojanje sačuvati naše narodne spomenike", a otkada je veleindustrijalac pozvao na posvetu dvorca i dvorske kapele samoga biskupa, te kasnije uz biskupsku dozvolu dao služiti u njoj misu nekom zagrebačkom kanoniku (protiv čega nisu koristila ni sva župnička prava), češće je s prodikaonice naglašavao kako će prije deva kroz ušicu igle nego bogataš u kraljevstvo nebesko.

*

Ratari su trojačili po pristrancima.

Ivan Tuča gurne nogom vrata svoje kolibe i, pognuvši se pred dovratnikom, iziđe van.

Vjetar mu nenadano uleti u razgaljenu košulju i stade u njoj prhati kao ulovljena ptica. Zapleo se o runjava prsa i, oslobodivši se, otprhne.

Uvrh krova klanjao se golub golubici. Njihali se cvijet i leptir u sladostrasnom poljupcu.

Tuča, uzradošten mirisima ucvalih trešanja, slatko protegne svoje divovsko tijelo.

Na škripanje kućnih vrata doleti iz staje golema kuja nabreklih sisâ i baci se šapetinama na Tučina prsa.

— Bura! — veselo uzvikne Tuča i čvrsto prigrli životinju.

Dug, mokar jezik zacrveni se radosno.

Kuja se kušala istrgnuti, ali je gospodar čvrsto držaše.

— Ajde, Bura, iskaži se! Navali! Ha, ha, navali, Bura!... Obori!

Nakostriješila se sjajna dlaka pod napetom igrom leđnih mišića. Oprezno je kesila zube u gvozdenim rukama najgoropadnija čuvarica i najbrži lovski gonič.

— Pazi, Bura — čuvaj da ne izvrgneš! Ne mori mlade Bura!

I Tuča snažnim pokretom oprezno povali silno tijelo.

— Oho! Oho! A kuda trbuh, Bura?! Oho, Bura!

Kliknuvši iznenađeno, naglo ispusti kuju, koja golemim skokovima upravi štali, te luđački pojuri za njom.

Blekne šareno teoce i poskoči na lančiću.

Ali Tuča krene ravno na hrpu stelje, gdje se polegla kuja, samosvjesno podigavši glavu i bljesnuvši žarkim očima.

Gospodar klekne na bujad i lagano se nadnese: na mekanu logu puzalo petero štenadi. Upinjali se o dno ležaja i malim, vlažnim njuškicama slijepo brljahu za mirisom mlijeka. Peli se jedan na drugoga i sitno stenjali.

— Hop! — klikne Tuča i nasmije se grohotljivo jednome malom slijepcu koji se popeo na svoga brata i onda frknuo poleđaške natrag udno loga.

— Ho, ho, ho! Diži se, mali! Potrči! Ne daj se! — djetinjom radošću tepao Tuča postradalom psetancu.

— Blee! — ljubomorno zableji tele i, kao uvrijeđeno, okrene se od Tuče podigavši repić.

A Bura podatno prepuštaše nabrekle bradavice vlažnoj strasti bezubih čeljusti. Svojim ogromnim jezikom milovala je mališe i velike gazdine nadlanice.

Tuna Čoban, seoski bogalj, opružio vrat s praga i viknu Tuču:

— O Ivane! Zakreni vrat slijepcima dok svijet ne ugledaju. O, jadan kamen, o, jadni ljudi... ohromila općina, kao i ja, eto! Prebio joj Klar nogu Glavanovom drenovačom. O, o, Ivane!

— Evo, Tuna, zapali! — pružio Tuna hromcu duhan, znajući zašto Čoban tuguje.

— Hoću, hoću, Ivane; o, tužan li sam ti! Znaš, krenuo ja u općinu zarad onoga komada na Ravni koji mi agrarnom reformom dodijeliše... pa onda oteše. Krenuh Glavanu da ga upitam za pravicu, a on meni kratko odreže: Što će, Tuna, tebi zemlja kad pluga nemaš da izoreš, ni volova da popaseš!? Zato smo zemlju Klaru prodali, neka je njome bar što živiš plaćeno... O, jadan li se tamo isplakah! Još mi ni ovom nogom ne daju da zemlju dotičem...

— A zašto veliš da štenadi vratom zakrenem!?

— Ne rekoh uvjetar, Ivane! Došli u općinu na poziv Topol, Kađan i Matus. Kazano im je da nisu još ni dinara u ime lovozakupstva uplatili — i stoga da je lov Klaru dopao. Stali oni da se kavže s Glavanom što je bez njihova znanja prodao lov i dao im puške u srez odnijeti. Ne znam kako je dalje bilo, tek pomislih na te, kada ti je puška — i ralo i volovi.

Digao se Tuča s loga i natmuren izašao pokraj čobana. Zaputio se Petru Kađanu.

— O, o, jadni puzavci! — mrmljao Tuna štenadi povalivši se teško na hrpu stelje. Do njega se pružila kuja i zarila mu zube u drvenu nogu.

— Neće, Bura, oni za drvo... U meso ujedaju, za srce. O, o, Bura, za srce...

*

Uskoro je g. Klar stao tražiti lovopazitelje. Nitko od gladnih potrebnjaka nije se odazvao pozivu. Ali veleindustrijalac je htio da uposli domaće ljude. Stranac ne bi poznavao zvjerokradice i njihova skrovišta. Stranac nema doušljive rodbine.

I već se g. Klar užestio što ne dolaze na vabac naletice.

Dometnuo je mjesečnom prihodu godišnju odjeću.

Tako bijahu skršeni upornici.

Jedno jutro uvede Glavan u veliku blagovaonicu dvorca na kliski parket prvu pristalicu.

— G. Klar, naš Miha Rabar — prvi pazitelj! Vjeran kao pseto, žustar kao mačka, mudar kao lija — stara zvjerokradica!... On garantira još za dvojicu!

Šesti dan je Miha Rabar obišao sva sela s dvocijevkom na miški, u zelenom odijelu, s izvezenim hrastovim lišćem na ovratniku i koštanim pucetima. Dokoljenice zaturio u ulaštene sare.

Podjarilo to neke žene.

Sastale se pokarljice na perilu i zametnuše kavgu.

— Laju babe, mile moje, evo — kao ove pralice! A gle Mihu! Zeleni se kao bor, nove čizme navukao, prebacio pušku preko ramena. Što mu fali? Neka sirotinja sirotuje neka prkosice budale — a on pušku o rame, zeca u torbak i svakoga mjeseca pare u džep! — Muška glava, tvrda kao kamen, udara o zid. Pokaži mu vrata — slijep je! — izbroji karačica Dana Sečan, raskrečivši se nad vodom.

Zastale vodarice s čabrima na glavi, penjući se uzgoricom u selo. Pljuštila im voda preko rubova i kvasila obraze zalijevala grudi.

Bjelasale se u vodi debele noge pralja pod uzgrnutim suknjama.

Okružile ih žabe i radoznalo izbuljile oči.

— Dobro Dana kreše! — odobri jedna vodarica.

Zaklimaše ostale glavama:

— Kreše! Kreše!

— Kreke! Kreke! — zaređaše važno žabe, zaronivši naglo u mlaku.

Klopot pratljača, uz bučno jezičanje i glasni kikot žena, razlijegaše se perilom.

Još isti mjesec javila se u paziteljsku službu dvojica seljaka, Joža Sečan i Mika Brežan.

G. Klar je stao nanovo ograđeni zvjerinjak oživljavati Jelenima, srnama i košutama. Pazitelji su ih naizredice čuvali i hranili.

U Kupu je bacio par stotina ribica za rasplod.

U lovište je pustio nekoliko stotina zečeva da se razmnože.

U isto je vrijeme pročitao pandur sa crkvenog zida naredbu općinskog poglavarstva "Na znanje i ravnanje općinstva":

— Svi seoski psi imadu se držati na strogom vezu. Zatekne li se koji od pasa izvan sela, na zakupštini g. Klara, veleindustrijalca i veleposjednika, može ga lovopazitelj smjesta ustrijeliti. Isto tako bit će i s mačkama izvan kućišta. Upozoravaju se napose žitelji da će se sa zvjerokradicama i ribolovcima, prestupnicima lovozakupničkih prava, najstrože, bez ikakvih obzira, postupati.

Pazitelji lova slušali su oštru naredbu.

Veleposjednik je učvrstio njihovu revnost posebnom nagradom: svaki od njih trojice morao je ubijenu psu — ili mački odrezati njušku, navesti je na žicu i donijeti je kao dokaz pred njega. Nagrada je iznosila pet dinara po psećem i tri po mačjem nosu.

Time su izazvali bijes naroda.

Ljudi se u proljeće nalazili na poljima, a s njima i psi prateći kola i volove. Lovopazitelji su ih strijeljali ljudima naoči. Događalo se da su ubili psa čovjeku koji ga u polju držao za ovratnik. Često su gađali mačke pred kućom.

Za mjesec dana bijaše pas u selu rijetkost.

Utihnulo je sasvim mačje mijaukanje.

Nakotilo se mnoštvo miševa i štakora po smočnicama i ambarima. U jatima trčkarali noću po izbočinama kuća, vrpoljili se u žljebovima, cviljeli po rupama. Mišomor nije koristio.

Po livadama uhiljadili se poljski miševi. Mišinjaci se crnjeli po travnicima. Seljaci gazili stopalima sitne potrkušce koji cvrkutahu po rupama. Drugi put sijali su kukuruz, jer prvi put bačeno zrnevlje, još neizniklo, izjedoše množine glodavaca. I druga sjetva bi uništena. Pšenica i ječam nestadoše na pomolu. Presadni kupus popasoše zečevi. Lisice i tvorci pljačkali su kokošinjce.

Čuvali ih lovopazitelji, štitila ih naredba općinskog poglavarstva.

Ljetno sunce izgaraše kao mučenik na lomači. Pred veličinom njegove boli ognjene vjetrovi i krošnje ustaviše dah. Utihnule ptice.

Zelene planine, lijeno izvaljene, sunčale se slične divovskim pragušterima, nazubljenih hrbata, što spavaju svoj vjekovni san.

Drhtaše usijani uzduh nad žarkim poljima. Vreli, žuti usjevi pušili se poput ogromnih, upravo dopečenih hljebova. Dolina, kao krušnica, po njima toplo zamirisala.

Stazom se vukla Tučina Bura isplazivši dug, crven jezik, kao užaren vrućinom. Isticala je rumene, od mlijeka nabubrele bradavice — slične velikim ružinim pupoljcima.

Naglo skrene u žito i stade se probijati gustinom. Šuštali su klasovi, krúnile se latice maka. Najednom joj postaše kretnje žustre, nagle. Topla zemlja ranoga ljeta zavonjala tragom. Svinuvši snažan vrat pojuri vijugavo usjevom.

Pred njom iskoči zec. Frkne iz gustine i nagne ugarom. Kuja se odbaci za njim.

Prasne puška.

Bura se prevali u skoku i teško bubne o oranicu.

Obližnja suma muklo zatutnjila. Nad jednim grmom zabijelio se prstenast oblačić dima.

U busenu na bočini kucalo uplašeno zečje srce.

Miha Rabar iziđe iz skrovišta. Zakroči preoricom i zaustavi se kod lešine. Na širokim prsima životinje poprskala je bijelu dlaku sitna, crvena rosa. Iz nabreklih bradavica kapalo je mlijeko i krv. Miha udari kundakom o golemo truplo. Prebaci pušku o rame i potegne nož iz korica. Poklekne pred kuju, stisne joj šakom gubicu, a nožem u drugoj ruci vješto zaokruži oko njuške. Na gubici zasrebrenila se pjena, koju stadoše rumenjeti dva tanka traka krvi, potekla iz nosnica.

Silno tijelo zadršće grčevito. Miha Rabar otrgne krvavu njušku i kroz nozdrvu provede žicu.

— Evo ti za gazdu... ružu u gubici! — promrmlja.

Pod strašnom krvavom ranom jezivo se iskesiše zubi.

Miha se obazre, obriše krvav nož o mekanu dlaku i onda brzo otkorača njivom. Nestade ga u grmlju.

Pognulo je glavu mnoštvo klasova, i kao rane zakrvariše makovi.

*

Nebo: saneno oko, umoreno vrelinom dana zastiralo se trepavicama sumraka. Bližio se selu sve glasniji smijeh i govor vraćalaca: kosaca, goniča i žetelica.

Od kuće u kojoj stanovaše Ivan Tuča prodiralo je bijesno režanje.

Kao nož paralo je seosku tišinu strašno, paklensko režanje.

Kako ne bijaše gospodara kod kuće, otrčaše nekoji do stana mu, te ne opazivši nikoga pred kućom pohitješe za zaleđe. Golema sjena bacala se bijesno na zakračunana stajska vrata i, uz potmulo režanje, strugali su resko kruti nokti po krilima.

Bura pobjesnjela! — vrisne netko, razaznavši kuju u sumraku, i bezglavo zagrabi putem. Raštrkali se za njim svjedoci s povicima:

— Bura pobjesnjela!

— Bura pobjesnjela!

Prepanute matere grčevito pograbiše djecu i zamandališe vrata. Razrakolile se ustrašeno prenute kokoši po kokošinjcima, i razdrečaše se djeca po sobama.

Petar Lenac iščupa iz hrpe na drvljaniku kolčinu i pojuri između kuća.

— Pero, stoj, Pero... evo Tuče! — razvikali se za njim ljudi, i zaista, kraj njega se nađe zaprepašten Ivan Tuča s dvocijevkom u ruci.

Poskoriše za njim.

Zaustavili se pred kućom.

Grozni, bezoblični lavež izlazio je iz životinje u sve mlitavijem obaranju na vrata — a iznutra odzivala se gladna štenad sitnim, nemoćnim cviljenjem.

— Bura! — vikne Tuča mahnito, a životinja zamukne, odbije se od vrata i baci se nemoćno pred njega.

Tiho, tužno režanje pratilo je umorno mahanje repom.

Tuča zanijemi.

Seljani, s kosama i sjekirama u ruci, odrvenješe:

Pod strašnom, krvavom ranom na njušci jezivo se iskesiše zubi. Golemim jezikom liznula bi kuja kadikad nakupljenu krv.

U groznoj šutnji čuo se samo sve tiši i tiši lavež gladne štenadi.

Tuča nijemo uperi pušku preda se i odapne.

Kao strašna prijetnja zagrmi tutanj — i još se dugo razlijegaše planinama.

— Živina! — izbaci drhtavo Petar Lenac — da barem nije s patronama štedio!

— Ne bi se digla da joj nije njušku skinuo — nadoda netko.

Negdje u mraku glasno zaridala žena.

Tuča naglo odbaci pušku, trgne sjekiru iz nečije ruke i otrči nizbrdicom.

— Isuse! — zavapiše žene, a nekoliko muškaraca se otisne za njim.

Tužnim, dalekim mukanjem javljahu se goveda s pojila.

*

Osilio se g. Klar, uzobijestili se pazitelji. Srditost obuze narod.

Uzaman su gorštaci procjenjivali štetu po njivama uzalud sazivahu odbornike procjenitelje da podupru njihovu tražbinu; zaludu bijahu sve tužbe, sve molbe, sve prijetnje. Načelnik je primao pritužbe općinskih područnika i, dvoličeći, odobravao seljacima, a zatim bi odlazio veleindustrijalcu i nosio mu "glasove vapilaca u lovištu".

A gdje su sredstva narodu da se parniči s njime?! Ima Klar novaca da bi njima, nanizavši ih, čitavu općinu opasao.

Komu da kažu: evo, okasnila pšenica i ostala sitnoklasa zbog miševa. Stao se kupus glavičati, a zečevi ga prije reda pobrstiše. Izjalovio se krumpir ranik, i podbacio grah na kolcima? Tko će povjerovati: Klar je kriv da je slab žitorod da je utajila berba, da su prazni kokošinjci i kace u podrumima? Tko će priznati da to nije potvora?

Tko će suditi po pravici?

Jednoga dana odlučiše ljudi, po uputi pijanice Mate Goršeta, da sami sastave molbu i da je uprave izravno, bez posrednika. Gorše je bio mnogo godina općinski pisar, a štoviše, postao bi bilježnikom znajući sastaviti napamet molbu na mađarskom i hrvatskom jeziku, da ga zbog nedopuštenog rukovanja pasošima ne otpustiše. Sastavio on u krčmi molbu, iskitio je krasopisom i pozivaše redom stradalnike od najuglednijih do onih što stavljahu križ.

Prilazili ljudi oprezno k stolu, nalakćivali se, uzgrtali rukave, umakali polako pero u tintarnicu (ogledajući ga pažljivo sa svih strana) i, malo isplazivši jezik, stavljali bi redom svoja imena, da je pero škripalo prijeteći veleindustrijalcu.

Ali ruka gospodina Klara je dalekosežna, svedohvatljiva. Njemu ne može ništa ni župnik, ni učitelj, ni Glavan, ni odbornici. On ne treba Goršu ispičašu da mu sastavi i napiše molbu, da ga uputi kuda će s njome i kako će izmoliti oprost od biljegovine. On se ne brine da li je trava na livadi dopojasna ili kržljava, da li su voćke rodne ili bezlisne, da li su čokoti teški ili potrveni. On vodi strijelu žicom u zemlju (kao kravu u štalu) — ne boji se da će mu dvorac sažeći.

Kako će onda molba mimo njegovo znanje, kako će pasti odluka bez njegova odobrenja, kako će dobiti seljaci?! Jer, ne samo da rješenje nije stiglo već su nakon osmog dana žandari obišli sela da saznadu tko je poticalac molbi, budući "nije po zakonu zatraženo u srezu dopuštenje u svrhu kupljenja potpisa". Mata Gorše odsjedio je četrnaest dana u kotarskom zatvoru.

Doteščao seljacima pritisak, užestile ih nepravde.

— Kad neće nitko da procijeni i da kažnjava, ostaje to na nama! — predloži Jakov Tišina.

Jučer je Miha u Bregu odnio mlinarima vrše s ribama. Istrčali pred njega mladi Petar i stari Mata, a on na njih cijev uperio da se ne primiču. I odnio mreže u grad — ispriča Luka Kočan, livadar seoske zajednice.

Upleo se, pocrvenjevši, i jedan od mladića iz prikrajka:

— I Tuču odveli žandari na Klarovu tužbu, jer da prijeti Mihi sjekirom. Kažu, silili ga da oda gdje mu je puška, ali nijesu saznali. Pa i u selu nema odajnika!

— Jadan Miha u svojoj koži!

— Teško njemu kraj Tuče! — zaređaše.

Sva sela živjela u omrazi s lovopaziteljima. Hladno zaziranje od njih prometnu se u zluradu mrzost, osvetljivost. Ako je jučer ostala nečija mačka u polju, ili pseto na livadi našao bi Miha ili Brežan u vrtu voćku okresanu ili u kolnici kola sasječena, ili bi natrapao na kokoš raščehanu u komadiće, s naznačenom cijenom 3 ili 5 dinara.

Jedno jutro opazi Glavan na svome prozoru kutiju. A kad ju je otvorio, bili u njoj srneći papci, zečje uši i perje jarebičino sa ceduljicom: Evo ti nogu, da me hvataš, evo uši, da me čuješ, i krila, da poletiš za mnom! Pozdravi Klara a ti omasti brke, pa ih zavilaši — da lakše bodeš!

Žandari hodali po selima prateći lovopazitelje koji obilažahu kuće i štagljeve. Vraćali bi se ili prazni ili s dvocijevkama i ostragušama jednocijevkama o ramenima koje bijahu zarđale i manjkave.

Lovopazitelji se u tami prikradahu Kupi. Gađali bi noćne lovce iz busije. Joža Sečan nastrijelio dvojicu Kranjaca koji su na kranjskoj strani ribali (a ona ne pripada veleposjednikovoj zakupštini). Par sumještana Brežanovih žvatalo je jezik u boli, vadeći ispaljenim nožem sačmu ispod kože.

Nedugo nakon toga našli su čuvari Klarova gaja prerezanu žicu i kožu košutinu pribitu o deblo. Na čavao bijaše naboden papirić: Poklon Klaru za ćilim, da si nogu ne natisne! Lovopaziteljima je zaustavljena dvomjesečna plaća u ime nadoknade, a zbog nepažnje.

Zaludu su cedulje s rukopisima sumnjivaca, uzetih iz općinskih arhiva, slali u Zagreb grafolozima — osvjetljivac nije pronađen.

I župnik, i trgovac, i pekar radostili se iz potaje prkosu upornikâ. Doduše, nikada nisu povlađivali, ali šutjeli su. Usudili se nekoji te ponudiše trgovcu divljačinu, krzna i ribe. Neki su, štoviše, dobivali od njega prah i upaljivače, pa dinamit s vrpcom. Umilostivili i župnika, "jer sve je to božje i nitko ne hrani i ne poji, niti štiti — osim boga". Petkom mu donosili ribu, a blagdanom divljačinu.

Ali jednoga dana dovezao se Klar u župu. Pogledao crkvu, uspeo se do oltara i promotrio okolicu sa crkvenog zida. Onda se uputio do župnika. Kažu, nadario je crkvu i pozvao velečasnog da, kao u stara vremena, odsluži misu u dvorskoj kapelici.

Nikola Sabljak, crkvenjak, ispričao ljudima kako su gospoda bila dobre volje, i kako je velečasni fino Klaru odgovorio.

Upita ga on:

— A kako je, velečasni, s onim vašim završetkom u propovijedima: I prije će...

— I prije će deva kroz ušicu igle nego g. Klar! — uskoči mu brzo gospodin župnik u riječ i, nasmijavši se, položi ruku na Klarovu trbušinu.

Dugo su se gospoda smijala župnikovoj šali. G. Klar se još u automobilu tresao grohoćući.

Javio je načelnik po odbornicima trgovcu da pripremi za g. Klara nekoliko vreća posijâ za krave i kukuruze za kokoši. Od pekara je svaki dan uzimao pecivo. Jedino fotograf se srdio što je njega mimoišao. Ali tješio se u nadi pekarovim ili trgovčevim zauzimanjem — i strpljivo je šutio.

Odsada su djeca češće dolazila iz škole uplakana, jer velečasni kaže da su lažljivci, a laž je smrtni grijeh. Od trgovaca bi donosila pune pregršti ljepljivih bonbona — a roditelji bi ih silili da to odbace kao kužno. Unaprijed su spremali djeci odgovore na župnikova i trgovčeva pitanja.

Međutim, i Tuča se povratio. Mrgodan i natušten. Izbivajući tjedan dana, mislio je da mu pšenicom zasijana njivica, ostavši nepožnjevena, prezorila i otrusila se. Pobojao se da su mu ono par brajda bez pudara pozobale ptice i obrali brentonoše. Ipak nije se obradovao kad je našao žito ovršeno i u vreće nabijeno, a prazne snopove zdjenute u krstine. Nije se uzradostio ni sočnim jagodama u grozdovima, koje se šećerile zoreći na suncu, netaknute. Nije pitao tko mu učini dobro, nije davao znaka od sebe. Tek su ga još manje viđali danju kod kuće, a kad bi se vraćao s danika, jedini susretnici u selu bijahu mu tvorci koji su se šuljali oko kokošinjaka; a i oni ga izbjegavahu.

Uto je porezao netko četiri reda trsova u Mihinu vinogradu i otrovao mu svinje utovljene kukuruzom.

Slijedeći dan u zoru izvršena je u Tučinoj kući premetačina. Tražili su škare kojima se obrezuje loza, isprevrtali mu ladice i ispraznili niše, da nađu otrov. Našli su jedne škare, zarđale, bez pera.

Kad su zaiskali da pođe s njima, Tučin je glas zvučao oporo, i na obnaženim mišicama nabreknule su žile:

— Ja nisam besposlac da dangubim! — okomio se i gledao ispitivača netremice u oči.

Odostraga sakupljali se uzbuđeni seljaci, i množina se crnjela za njima kao oblak. Tučine su riječi tutnjile muklo kao grmljavina, oči sjekle poput munje.

Vodič se izdere na gomilu i zazveketa oružjem — ali ga uporna šutnja i podmukao njezin mir smete.

Uzme škare, othukne bučno kroz brčine i koraknuvši udalji se s pratnjom.

*

Zajesenilo iznenada.

Nebo nasumoriše oblaci, kao da ga se uhvatili golemi lišajevi. Dugačko zrcalo Kupe presvuklo se maglicom od hladna daha jeseni koja se naglo nada nj nadazrela. Po krošnjama drveća, nalik na operušane ptice, visio je, žalosno kao suza, po koji orošeni list. Raskišilo se i zastudjelo. Po raskvašenim i ukaljanim putovima žuborili mutni potoci i vukla se pokisla goveda, polegnute dlake, uz tužno mukanje. Pastirčići tapkahu za njima bosim nogama veseleći se mukloj ornjavi nabujale vodurine i vatri na slobodnim, razmeđenim livadama i poljima, bez poljara i zabrana, bez kvara i procjena, bez obada i plača, danih na ispust volovima i ovcama — jer su obrana i pusta. Raskrilit će nad vatrom promočen kaput na kolcima, a onda će na dimljivoj žeravici peći ispaljetkovane klipove kukuruza i popabirčene krumpire s izrovanih krumpirišta, dok će goveda hrapavim jezicima sabirati kržljavu travu i drpati je iz korijena. Ne oglašuju se klepke niti zvoncad, jer su zvečke i klatna ili uklonjena ili travom zadušena — tek se otužno rasteže graktanje vrana i bleka ovogodišnje jagnjadi, koja se privijaju uz majčino runo, dršćući na studeni. Pušile se pušnice po selima i širile miris sušenih šljiva i krušaka. Iz pecara izbijao dah rakije i vonjali po njoj seoski prolazi. Tučina krovinjara divno je mirisala topljenim pušjim salom, a na tavanu, umjesto žutih klipova, zlatila se obješena krznašca. Čitavu jesen obilazio je šume i vadio iz nastrtih, žirom nakrcanih dupalja gojazne puhove ili bi ih hvatao zamkama natopljenim uljem i omirisanima kriškom jabuke. Krznari, naučeni da se k njemu svake godine svrate, i ljetos bi odlazili zadovoljni.

Miha Rabar bi se svako jutro prije zore šuljao oko Tučine slamnjare, a kada bi zarudjelo, on se skupi uza zid i nagnuvši pažljivo glavu napinjao bi oči gledajući u sobnu polutminu. Nije opažao ništa; niti da zvjerokradica izvlači pušku negdje ispod greda, niti da je prelama i vješa o vrat pod kaputom. Iza prozorskih stakala prkosno se rumenjele krupne, okrugle jabuke branice, kao obrazi tek probuđenih djevojčica koje su radoznalo priklonile glavice uz okna.

Miha bi ljutit odlazio.

Isprva zadaždjela susnježica. Mokre, velike pahulje rušile se okomito s neba, kao bijele mrtve ptice. Uskoro se zemlja skrutila, a pahuljice usitnile, zagustile i, zalepršavši ukoso pokrile crninu. Kaciga crkvenog zvonika pretvorila se u bijelu šubaru i bećarski se naherila od nanosa.

Tih je hod po putovima, nečujno lete sanice i bezglavo promiču konji uzagrapce. Mekan je put srni i zecu, gluho se primiču kradljive lisice i provalnici tvorci. Zadušen je prasak puške u prodolici i kroza šume, snijegom obložene ne odjekuje. Nečujnost i mekoća pritajuju vuka, ne odaju zvjerokradice.

I jedini izdajica je trag. On vodi vuka do zečjeg skrovišta. Po njemu otkriva lovac srnu i saznaje kada je na pašu krenula. Njega slijedi čuvar, da prepadne zvjerokradicu ili da ukrijepi svoje sumnje veličinom otisaka i smjerom bijega. Miha Rabar je čeznuo da zasniježi. I kada se pojavio prvi snijeg, on je kradom obišao kuće nekih sumnjivaca i zabilježio širinu i duljinu njihovih otisaka. Tako će žandari lako provjeriti njegove sumnje, i nestat će njihove kolebljivosti. Odredio je hod i korak. Jedan hoda rastavljeno, naširoko, i korak mu je velik. Drugi stavlja ravno nogu do noge, i korak mu je sitan kao u lasice. A treći ševrlja poput zeca i korača sad sigurno i nadugo, sad labavo i nakratko. Na primjer, Ivan Tuča sastavlja pete, vrhove neznatno rastavlja. Otisak svake noge položen mu je malo u stranu i gazi prilično duboko. Hod mu je siguran i kao nepregibljiv u koljenima. Jače staje na prste nego na pete. Duljina otiska desne noge iznosi 35 centimetara, a širina stopala 14. Korak ogroman. Katkada ostavlja za otiskom u snijegu ogrebotinu pete.

Sjajile se Mihine čizme veselo dok je prtinao snijeg slijedeći tragove. Ukraj nezgrapnih seljačkih stopala ocrtavale se uske, kicoški zašiljene slike njegovih đonova i ženskasto zaokružene pete. U njih se ne trusi snijeg, jer su sare visoke i ne navire voda kroza čvrsto sašivene i isklinčane šavove na potplatima. Mihine čizme! Koliki su, gledajući ih, ukrutili i nakrenuli opruženu nogu zamišljajući ih na sebi.

Ali nakon prvog neuspjelog prepada na temelju otisaka, Mihina lukavština bijaše otkrivena. Odsada je bio žrtva vlastite stupice.

Pratio jednom neke svježe stope u snijegu, upravljene k lovištu. Po mjeri bijaše trag Petra Lenca, susjeda Tučinog i poznatog zvjerokradice. Kružio je trag neprestano oko svih draga, peo se na najviše pećine, spuštao se u najdublje vrtače i gubio se duboko u šumi, vijugajući među deblima. Satovi su prolazili. Miha se zaduhao, zasopio — a nema tragu kraja. Napokon nestade za stijenom punom pukotina koju je Miha znao kao leglo lisičje — i nije mu bilo vidjeti odlaska. Šuljao se tiho oko pećine, zaobišao ju oprezno s naperenom dvocijevkom. Sigurno će ga zaskočiti! Zaletio se naglo spram ulaza spilje.

Miha je pozelenio i ostao kao ukopan: pred samom jamom netko se opoganio.

Kada je malo pažljivije pogledao, opazi da se drznik udaljio na krpljama i tako ga dovedavši u zabunu — nasamario.

Dugo su sela grohotala za Mihom, a Petar Lenac mu se jednom u lice unesao prsnuvši u smijeh.

U mrkoj tami žmirkaju užežene lampe po kućama. Puše se utuljene petrolejke štedeći petroleum, i škaklja u podgrlcu žuka, gusta čađa udahnuta sa zrakom. Dremljivo svjetlo titra sjenama, i sklapaju se njima uljuljane trepavice. Vani pada snijeg, snijeg i snijeg — neprestano, neprekidno. Čini se, padaju oblaci, ruše se nebesa. Krckaju grane pod teretom, i lome se vršci voćaka. Gaze muškarci u šljivike ili jabučnjake i tresu prenatrpane voćke — kao u jesen plodom prebogate. Penju se na kućna sljemena i grnalom ruše s krovova snijeg koji se bučno uhrpava pod kapovima. Od kuće do kuće vode kao tuneli duboki prosjeci u snijegu, a sela vežu uske prtine, visokih, nagnutih stijena. Muški noću odlaze među goveda i konje u štale da se utople i prištede drva; a žene i djeca lijegaju oko peći. Muževi su već petnaest dana prikovani uz dom i štalu, slušajući mrgodno kuknjavu i zapomaganje žena, koje se vrzu po kući, trčkaraju u susjedstvo i uzimaju so ili zamjenjuju vunu za šećer. Kad pritijesni, izvlače iz škrinja, bez muževa znanja, pričuvan po koji američki dolar, i odlaze trgovcu. Djeca izlaze pred kućni prag i sahranjuju mrtve vrapce i sjenice, a kada ozebu, povlače se u kuću i kradom otvaraju prozorsko krilo da se skloni izgladnjela i prozebla ptica.

Velečasni ne napušta župni dvor.

G. učitelj praznuje zatvoren u toploj sobici.

Seoski trgovac podigao cijene namirnicama. Pekar stavio na dućanska vrata prijevornicu s lokotom.

G. Klar psuje u dvorcu sluge i pazitelje što mu uginuo u gaju najljepši jelen, kune seljake jer su od snijega i studeni popucale žice na telefonskim stupovima. A lovopazitelji navukli krplje i teško se kreću po dubokom snijegu.

Gladni zečevi dolaze u seoske zabrane i vrtove. Hvataju ih seljaci noću na zamke ili izmorene okružuju danju u dubokom, prhkom snijegu, oboružani batinama.

Čekači izmeću puške sa sjenika na izgladnjele srne koje je želja za sijenom privukla.

U selo Osojnik nagrnuli vuci.

Ljudi ih s mukom odbili od torova. Toljagama i vilama potisnuli ih u šumu. Kojima su rđale dvocijevke i karabinke na gredama štagljeva, bojali se da ih izvade.

Ivan Tuča naviljčio vuka i podigao ga na držalici rogalja. Bijesno, paklensko urlikanje ranjene zvijeri rastolegnu selom.

Čopor uplašeno nagne u bijeg krosred Osojnika, praćen vikom, lelekom i udarcima toljaga.

Tuča, koji je neprestano u čvrstom raskoraku držao naviljčena vuka, naglo baci nabodenu životinju na put i duboko u led zabije rogove.

Tako prikliještena zvijer nemoćno režaše. Tučine čelične ručetine, raširenih prsta, ogrezle u krvi, ocrtavale se na bijeloj, snježnoj pozadini kao dvije grozne, crvene ruže.

Od Lemešove kuće prodiraše prodorno žensko naricanje i jezovit lelek.

Provalili mu vuci u tor. Tri su ovce priklali, jednu raskinuli. Čitava livada iza kuće bijaše kao golemo pismo osuto crvenim pečatima.

U Lenčevu staju uletio nezapaženo kroz pritvorena vrata vuk i napao privezanu kravu. U divljoj trci za čoporom nije nitko primijetio bolno mukanje.

Kada je Petar Lenac zloslutno ušao kroz otvorena vrata — u polutmini blistala su dva plamena žiška povrh bijelog, nadutog trbuha oborene krave.

Petar se baci na krvnika.

Pred kućom je vrištala žena. Strčali se goniči i navalili u štalu. Vuk je prednjim nogama stajao na truplu krave i krvoločno režao.

Jedan puščani hitac prevali ga.

Iznijeli su Lenca na svjetlo. Duboka, tamna rana zjala mu na vratu. Cijedila se žuta krv kroza sitne zube. Režala mu otkinuta mišica desne ruke.

Žena je luđački izvalila oči i kriknuvši srušila se.

Petar Lenac je ležao mirno kao u lijesu, bijelom lijesu — opkoljen ružama koje se rumenjele, rasprosute.

Tiho, tiho je šuštao snijeg — tako se valjda čuju krila duše kad zalepršaju.

*

Noću se vukovi javljaju urlikom s vijališta.

Noću ne isluškuju pazitelji g. Klara.

Noću ne vide žandari.

Zato čekači uzimlju u mraku s gredâ i ispod rožnika pohranjene sačmenjače i karabinke. Iščekuju mrke sjene krvoločnih dolaznika.

Zato i vukovi ne navaljuju noću.

Danju strepe seljani. Stotiné se vukovi, pritajuju se u bliskoj šumi, spremni da nagrnu — a oni su oboružani kolcima i sjekirama.

Stigao glas iz okolnih sela da je g. Klar zahohotao čuvši o nesreći u Osojniku. Ujedno je obaviješteno žiteljstvo da su po šumama postavljene otrovne meke za kurjake.

Kažu, poslao je lovozakupnik svoje pazitelje da se nađu na domaku sela kada vuci navale — i zapraskaju puške.

Miha Rabar se jednom zavukao na vrh osojničkog sjenika i probdio noć. Sutradan odveli su oružnici Tomu Levara s lovačkom puškom o ramenu.

Smrtimice omrznuše Mihu.

— Da mu sudimo! — predloži Jakov Tišina.

— Govorili smo mu lijepo: nemoj, Miha, budi mekanijeg srca, ne obaraj se na nas kao na kurjake! Seljak si kao i mi, gladovao si i oskudijevao s nama, išao si u šumsku štetu kada te prazan želudac natjerao. Miha, brate, kako možeš — govorili smo mu u gostionici, nutkali ga vinom kao prijatelja. Nestat će Klara, susjede, nestat će, dragi, dvorca i žice, izbrisat će se međaši njegovu lovozakupstvu — ali mi ćemo ostati, mi, prijatelju, seljaci, tvoji suseljani, tvoji zemljaci, tvoja braća, krv tvoja i ovih planina! Mani, druže, ne budi ulažica, ne budi pripuz gospodski, ne budi pseto njihovo, ne budi krvnik naš za ono par dinara, za ono koprivnato odijelo i sare ulaštene! Budi čovjek! Zažmiri malo na jedno oko i sve će biti dobro. Reci: ljudi, znam, gladni ste, znam, pusta i mršava je hrana vaša, znam da i vi morate barem jednom založiti krepkije, obilnije. Evo vam, braćo, sama je zemlja rodila. Nitko nije tovio, nitko čuvao niti pojio. Uzmite dragi, uzmite iz njedara zemljinih! A kad bi nadodao: samo mili, znate da je paziteljstvo kruh moj i krov moj — pa čuvajte da ne dođe do ušiju opakih. Vjeruj, Miha, mi bismo stisli zube, mi bismo stegli remen i rekli: čovjek je, pa neka mu bude! I, vjeruj, dragi, pustili bismo zečeve kao kokoši u svoja dvorišta da se domaće — i ne bismo ih dirali. Pazili bismo strogo jedan na drugoga da ti se nepravda ne nanosi! A ovako, Miha, ubijamo za inat tebi, za inat i uprkos! Zašto brate, da djeca za tobom viču: nosorezac, kučkoder, njuškorezac, mačkoder! Zašto da praviš sprdačinu iz sebe, zašto da navlačiš oblačine nada se?!

— A on je sutradan žandare doveo!

— Ubio je Buru Tučinu i njuškao za njim. U zatvor ga strpao!

Nastrijelio je Tomu Levara i na Matuša pucao!

— Kriv je smrti Lenčevoj!

— Poubijao je naše mačke i pse za sramnu nagradu! — izbrojiše jarosno.

— Da mu sudimo! — zaključe.

— Da mu sudimo!

*

Na sâm Badnjak predveče uletio Jakov Tišina u Tučinu kuću:

— Ivane! Miha te vreba u Jelenjaku. Popeo se na Oštarov sjenik. Stražimo od podneva. Kaže Matuš da ga prepustimo tebi.

— Skoči po Levara, trebam pogoniča! — ustane mirno Tuča i otvori mu vrata. Zatim podigne jednu podnicu, segne u otvor i izvuče dvocijevku. Prelomi je i nabije, onda skine kaput i zabaci remen o vrat. Dohvati bundu s klinčanika i zaogrne se.

Uđe Toma Levar.

— Sniježi! — naglasi Tuča značajno, opazivši sitne zvjezdice na Tominu kaputu koje se topile kao od poljubaca.

— Od prekojuče kao da je nebo usahlo. Okorjela se površina, i tragovi iščezli. Već sam se pobojao da ne bude zgode. Ali jutros zalepršalo, i sipa divno ko u mlinu!

Tuča navuče šubaru i pruži Levaru pogoničku batinu:

— Evo ti — pa da mi plašiš zečeve!

— Bit će i obuvenih! — nasmije se Toma, i začudi se Tučinu nenadanom grohotu! Odvikao se već odavna od njegova smijeha, gledajući ga trajno nevesela i natmurena.

Kada su došli na put, vjetar ih gurnuo u leđa da poskore, i jogunasto zaprašivši površinom zavrtio se kao plesač, preskočio kuće i odjurio brežuljcima veselo zvišdukajući. Za njim se vitlao dugi, bijeli plašt. Pahuljice se zaletavale u oči kao mušice, uvlačile se u brkove i upijale u svaki nabor odjeće, željne da se utople. A pod njihovim đonovima resko je škripio snijeg, i oni koračajući skrgutahu čvrsto stisnutim zubima.

Stigoše do Jelenjaka. Uspinjali se visokim zapusima i spustili se u Jarak, lovačko zborište. Odavde su mogli nezapaženo promatrati Oštarov sjenik koji se kao kakva zlokobna neman zavalio u snijeg.

S tavanskog prozora na začelju spuštao se po ljestvama Miha Rabar. Zamače naglo za prosjek i nestane.

Tuča i Levar izađu iz zaklona i požure sredinom doline držeći se vidnih i nezastrtih mjesta.

Miha ih nazorce slijedio izdaleka i budno promatrao, vesela srca, kako se saginju, zaustavljaju i sašaptavaju međusobno. — Sigurno su naišli na trag. Sad će raskopčati kapute i provući puščanu naramenicu preko glave! Ustopice pratio ih uzbuđeno, zastajao i jurio s njima, sklanjajući se naglo za grm ili kamene kada bi naslutio da će se obazreti. Služio se svom lovačkom vještinom koju je stekao kao zvjerokradica gonjen od žandara i pazitelja. Ali Tuča i Toma se nisu mnogo zaustavljali niti ogledali.

— Sigurni su, i ne slute! — razveseli se Miha. Morao je upravo trčati, jer su krivolovci brzali uspinjući se po tragu i zalazeći sve dublje u šumu.

— Hoće da još prije mraka ulove! — sinu potjerniku, i on još krepče zagrabi za njima. Veselo su ulaštene čizme skakutale snijegom.

Kao da se i snijeg dao u potjeru. Žurio se i padao sve gušći, sve nagliji. Vjetar je podigao tek doletjele pahuljice uvis i vitlao ih u svim smjerovima. Činilo se načas kao da snijeg izvire iz zemlje, a načas kao da se s neba obara na nju. Nebo se borilo sa zemljom. Sopio je teško vjetar u koštacu s drvećem koje je u borbi mučno škripalo razmahanim granama.

Zaduhao se Miha, a pred njim brzo odmicahu prokletnici. Daleko je g. Klar, daleko su žandari — a ove su šume podmukle, pakosne. I vjetar je neobuzdan, prkosljiv. Mrak se bliža — a on je lopovski prislušnik i zatajuje djela razbojnička. Miha uzdrhti i naglo odluči da se povrati. Ali uto opazi kako je Tuča zastao, kako je odgrnuo kaput i preko šubare podigao pušku. U njemu toplo zakola krv. Pojuri naglo od debla do debla, pretrči jednu čistinicu, probije se kroz gustiš i pomamice jurne spram Tuče.

— Bježi! — povikne Toma Levar i dade se u bijeg.

Tuča skoči za jedno deblo.

— Stoj! — zagrmi Miha i opali.

Levar se glavačke sruši u snijeg.

Miha svrnu svu pažnju na deblo pred sobom. Uperio je pušku, zapeo kokot i, zaklolonivši se čitav, čekao da se pomoli ruka, noga, glava.

U krošnjama tulio je jezivo vjetar, kloparale grane i škljocale kao kosti. Uokolo između debala vukao se sablasno mrak. S bliskih vijališta dopiraše na mahove urlikanje kurjaka, doneseno vjetrom. Pred njim se izazovno isprsilo deblo hrasta, i kao da se krošnja na njemu paklenski smijala, kloparala svojim kosturom i orguljala mrtvačke pjesme.

Miha protrne.

— O, Ivane! — poviče izaglasa.

— Ivane, iziđi, neću ti ništa! — produži drhtavo, a u sebi pomisli kako bi odapeo pušku i onda brzo pobjegao iz šume, zaobišao izdaleka Osojnik i preko stelnika utrčao u žandarmerijsku stanicu.

Ali iza debla nije se nitko pomakao, niti odazvao. Grohotala je i dalje krošnja, škljocale su kosti, urlikao vjetar i mrak zatvarao prostor kao u grobu.

— Miha! ha! ha! ha!

— Miha! ha! ha! ha! — presiječe šumom jezovit grohot.

Mihu oblije znoj.

— Miha! ha! ha! ha! — smijala se šuma, grohotao vjetar.

On zaškilji stravično iza debla i užasne se: mrtvi Levar digao se iz snijega i mahao batinom iznad glave.

Miha zaboravi položaj, iskoči iz zaklona i drhtavom rukom podigne cijev.

Iza hrasta plane podmuklo puška.

Miha se bezglasno sroza nauznačice.

Tuča brzo ostavi deblo i nadvisi se nad lešinu. Mirisalo je oštro po barutu. Čitavo lice bijaše krvavo i pocrnjelo. Iz duboke, okrugle rupe na sljepoočici lopila je crna krv. Zbog blizine hica zabio se papirnati čep u tijelo, a barut je spržio kosu i vlasi.

Dotrči Levar i mrko se nažme nad mrtvaca.

Obojica se iznenada sagnu, pograbe lešinu za noge i odvuku je na čistinu.

U bliskoj šikari naslućivali se vukovi. Dokasali na pucanj.

Tamilo se.

Tuča prisloni lešinu uz deblo. Toma mučke čučne, izuje Mihi čizme i usadi ih čvrsto u snijeg.

— Šteta je obuće! — protumači.

Tuča prebaci pušku i, ne obazrevši se, krenu.

Toma mu se priključi.

Fućkao je vjetar koračnicu, plesale su veselo pahuljice, i bjelasali se u tami snježni nanosi — kao da se noć smješka.

Sa čistine razlijegalo se kroz tamu radosno vučje zavijanje.

*

Do zore zamest će uslužno snijeg ponovac tragove, a vukovi će sahraniti Mihu.

Ostat će samo, u borbi s kurjacima, izmetnuta puška, i pokraj nje laštit će se na danu Mihine čizme.

**Učlanjen** : 06.12.2012

Za prozorskim staklom

Roditelji su joj umrli, a stric se sa svojom ženom nastanio u njihovoj kući i dalje točio vino u gostionici i prodavao robu u dućanu. On je bio skrbnik malodobne, a ljepuškaste sedamnaestgodišnje Marice. Otac njezin predao mu je kuću i bratski ga zamolio na smrtnoj postelji da se brine za njezinu budućnost. Obećao je. Prošlo je par mjeseci i žena stričeva zamrzi mladu Maricu, psovala je i rugala joj se na svakom koraku. Često je ogorčena Marica otišla na grob svoje majke i gorko plakala. Jednoga dana izmolila se za roditelje u seoskoj crkvici, poljubila križ na majčinu grobu i otišla u općinu k bilježniku po služinsku knjigu. Nevjesta se u duši radovala, a stric, da se ne osramoti pred svijetom, odgovarao ju je. No, ona nije odustala; molbe, za koje je znala da nisu od srca, nije slušala.

Došla je u velegrad Z. Upitala je stražara za "Ured za namještanje mladih djevojaka". Jedna debela gospođa promjerila je od glave do pete i turnula joj neku cedulju u ruke. Kod nje je ostavila sav novac i stvari. Imala je sreću. Djevojku sa sela, nepokvarenu, marljivu, vole u službi. Dvije mlade, namazane gospojice ponudile su joj 250 dinara na mjesec, koštu i stan. Trebala je nastupiti u jednom velikom restaurantu kao konobarica, a te dvije vrlo prijazne djevojke pričale su joj, kako su i one tu namještene i bit će joj lijepo, samo mora biti pametna. Uzela je stvari, platila dvadeset dinara onoj debeloj gospođi i otišla s njima. Vodile su je ulicama punima ljudi, punima gradskog života. S njima se naskoro sprijateljila, opazila je, kako su Anka i Maca dobre, tek joj se nije sviđalo njihovo ponašanje, namigivanje mladićima ili kojemu elegantnom starcu. Dapače, Anka je i nju smiješeći se onako od šale boksnula i upitala je malo začudno i veselo:

— Marice, zašto si tako mirna; gledaj kako te mladići i bogatuni promatraju, nasmij se, namigni im! — a ona je zaplakala. Anka je pogledala Macu, a ova nju, nasmijale se i povukle je veselo kroz svjetinu.

Ušle su u restaurant. Još nije bilo gostiju, tek ogromne svjetiljke gledale se sumorno u svijetlom parketu i zrcalima po zidu. Za vratima sjedio je gospodin, malen, suhonjav, i njegova gospođa, žena pedesetih godina, debelastoga i namrštena lica, pod nosom crnilo joj se par debelih dlaka.

— To je nova drugarica — reče Anka veselo i turne Maricu pred blagajnu.

— Otkuda ste? — upita gospođa. Marica je drhtala, pogledala je samilosno i šutila.

— Sa sela — odgovori Maca. — Pogodili smo se za 250 dinara, a nešto će znati, jer su imali kod kuće gostionu. — Primile su je obje ispod ruke i odvele u sobu.

Mali je gospodin šanuo nešto debeloj gospođi na uho, a ova mu odgovori stisnuvši masne usne:

— Ima lijepo tijelo, meko i fino lice, dat će se nešto zaraditi!... — Mali se čovjek lukavo nasmijao i pošao da dade služinčadi naredbu.

*

Već je par dana u restaurantu, nešto je blijeda i tužna. U glavi vrzu joj se uspomene sa sela, malena crkvica, groblje, majka, otac i onda se sve to rasplinulo u gadne slike iz sinoćne zabave u restaurantu. Mladići, pijani starci, napo gole žene, razvratan noćni život, smijeh, nekoji starci kako joj se smiju, buka nesnosne muzike... I onda onaj slučaj od sinoć — jedan gospodin šaputao je nešto s gazdaricom i pokazivao na nju, a ova mu se nasmijala i primila od njega novce... Onda je on prišao k njoj, htio da je poljubi, a ona ga zgrabila šakom za nos i pobjegla u dvorište, pa u aleju... Ujutro je ušla u šalu, razbijene čaše, sumorne i pijane glave ljuljale se na stolicama, a Maca i Anka ljubile se u fotelju s nekom gospodom i lijevale im šampanjac u usta. Sve se razišlo, gazdarica je prišla k njoj i strašno je stala psovati:

— ... Ti... ti ćeš moje goste rastjeravati, ili ćeš biti onako, kako ja hoću, ili se izgubi...

Maca i Anka je nekako umire i nasamo joj kažu, kako još ona nije upoznala svoju dužnost, a one će je već podučiti. Odvele su zaplakanu Maricu u sobu i lijepo joj savjetovale da bude drugi put pametnija, jer tako neće živjeti u gradu...

Najvoljela je stajati za velikim prozorskim staklom: dosadna jesenja kiša blažila je njenu bolesnu dušu; pred očima uskrsavale joj mile uspomene sa sela. Kao da je čula šapat majčinih usta u molitvi za svoju nesretnu kćerku, i suze je vidjela u njezinim očima... Trgla se... ulicom prolazili su ljudi, opazila je nekoliko mladića, kako joj se smiješe, nešto među sobom šapuću i onda je naglo potegla zavjesu na prozoru. Uvijek je to činila ili pred kakvim mladićima ili razvratnim starijim ljudima. Njihov je lisičji smijeh i blistav pogled ranjavao u dno njezine duše i mile vizije prekidao, pretvarao u bol, u očaj. Tako je bilo i toga dana, zavjesa se uvijek micala i začas pomolilo se blijedo, prekrasno lice na prozoru, a začas potjerao bi ga koji lukavi, požudni smiješak ili mig oka.

Tek jednom nije maknula zavjesu... I tada je gledala, kako bolesno sipi jesenja kiša, a lijepi mladić ispod stara kišobrana slučajno je pogledao na okno, zastao, zacrvenio se i brzo šmugnuo ispred prozora. Ona je znala, kada će prolaziti i tada ga je čekala, a on se već usudio skinuti šešir; jednom joj se tako milo, tako lijepo nasmiješio... Kako joj taj smijeh godio! Nije to onaj smijeh, koji ju je pekao kao teški grijeh, koji ju bo kao čelični nož u srce. Već su se poznavali po mjeseca... Toga je dana padala takva kiša, kao da će nebo pasti na zemlju, a strašni je vjetar bacao na mahove mlazove vode sa žutim i mokrim lišcem o prozore... I opet je išao, kišobran je stisnuo uz slabu odjeću. Opazila je da mu ga vjetar preokrenuo. Stao je pred staklom, a jak mlaz vode udario mu u leđa. Otvorila je vrata i pozvala ga unutra. Ušao je tiho i pozdravio. Plavi brčići micali se, pružio joj ruku, predstavio se tiho, sramežljivo, tek je čula ime:

"Pavao..." Nikoga nije bilo, gospodari se odmarali iza objeda, a Maca i Anka otišle su u kina. Donesla mu je čaj i nagovarala ga da pije. Stala ga ispitivati i kad se malo sabrao pričao joj svoju prošlost:

— ... I tako — uzdahnuo je sumorno — umro mi otac, a majka me poslala u škole da studiram medicinu. Bili smo bogati, ali otac rastepao sav imetak kartanjem. Sada živim od instrukcija. Moram vam reći, zašto sam došao... Vi se ne srdite... je li?... — šaputao je tiho, a ona se smiješila i vruće joj suze kapale niz lice. — Eto, došao sam da se oprostim. Majka mi je obolila, moram kući. Jednako bih vas molio, budite tako dobri i pođite sa mnom u kino. Moguće sam drzak, oprostite... — i ustane. Ona je gledala u njega, smješkala se kao u snu i onda nenadano potrčala u svoju sobu i izašla obučena pred njega. Uhvatila ga za ruku, otvorila kišobran i pošla s njime.

*

Vraćala se kući. Bila je noć. Pavao je otišao vlakom k majci; još joj sada zvone u ušima njegove tople, tako sjetne riječi... Osjećala je svu težinu života, svu gorčinu rastanka... Ušla je u restaurant, sala za goste bijaše puna, dim, vika, smijeh širili se među zidovima. Pošla je naglo u sobu, a za njom gospođa, mrka i užasna pogleda. Škrgutala je zubima, raširila debele ruke, a vrata se za njom zalupila.

— Ti, razvratnica, da, da, poštena djevojčura, to si ti ona nevinost, ha, tako, skitaš se po noći s propalicama, a bogatu gospodu odbijaš, tjeraš ih od sebe... Čekaj, ja ću tebi pokazati, smjesta da si se sutradan odavle izgubila! Ti, varalico, ostavljaš kuću samu i odlaziš na pustolovine s podrapancima. Gubi se!

Zalupila je vratima i nestala iz sobe. Marica se bacila licem na krevet i plakala, gorko, ko da će joj pluća iskočiti, kao da će oči isplakati... Tako je plakala do jutra. Pokupila je svoje stvari, uzela košaru i izašla, a gospođa joj preko Anke poslala zasluženih 200 dinara. Anka je plakala, otpratila je Maricu i turnula joj od svoje i Macine plaće 100 dinara. Poljubila je u lice i ušla u restaurant.

Marica je hodala ulicama i vukla za sobom košaru... Blijeda, slaba, hodala je tako sve do podneva. Prolazila je alejom gradskom, a jesenje lišce kapalo je na nju. Nije osjećala okoline, nije mogla da misli, tek je tupo gledala pred sebe i tromo, korak za korakom, vukla se po mokroj ulici. Najednom zastane... Sastala se s nekim visokim gospodinom, udarila je glavom u njegova prsa. Pogledala gore i užasnula se, pred njom je stajao onaj stari i bogati direktor bankovni, kojeg je one večeri udarila. I sada se lukavo smješka i nagne se nad nju:

— Kuda, gospođice? Šta ste bez mjesta?...

Marica je šutila, blijeda i nemoćna.

— Zar se srdite, nemojte, molim vas, znam, bio sam bezobrazan, šta ćete, vino i najpametnijeg zaludi. Ja sam oženjen čovjek, otac, pa si nećete valjda o meni loše misliti. Ako ste bez službe, uzet će vas moja žena, a za uzvrat na onu nezgodu dat ću vam 600 dinara mjesečno. Hoćete li?

Marica je stala očarana, kako li uvjerljivo govori taj stari gospodin, kako je uopće mogla o njemu loše misliti? Eto, nudi joj službu... i uzme iz njegovih debelih ruku posjetnicu.

Još je čula, kako joj je viknuo odlazeći:

— Javite se meni u jedanaest sati ujutro... vila Mira, Vidikovac broj...

*

Često je opažala da se gospođa upušta u razne ljubavne avanture, ali je uvijek šutila. Danas su otišli u kazalište, a ona je ostala sama. Uto netko pokuca na vrata. Ona ih otvori i uđe gospodin. Reče da je nešto zaboravio, ona mu je pomogla tražiti. Nije ni opazila da je za sobom zatvorio vrata. Pogledala je njegovo strašću iskrivljeno lice, tek sada je opet osjetila onaj lukav, zmijski pogled... Skidao je kaput. Ona je skočila i kriknula... Stala je bježati oko stola i onda ju uhvatio među stolom i ormarom, ogrlio je debelim rukama i rastrgao košulju na prsima. Pograbio je i ponese na divan, bijele jedre grudi prsnuše ispod poderane košulje van, a ona ga grizla, štipala i udarala nogama. Tek je osjetila njegov oduran, hladan poljubac i pade u nesvijest...

*

Rano ujutro našla se na svom krevetu... U polutami vidjela je ormar, da bila je u svojoj sobi! "Zar je to bio samo strašni san?! Ne, ne, nije" — nešto joj šaptalo u duši. Uto uđe kuharica i zovne je:

— Marica, ustanite, milostiva zove!

Ustala je, bilo joj je teško, čitav kaos od misli motao joj se mozgom. Slutila je strašnu nesreću. Jest, sada se sjetila onoga događaja, bilo joj je da očaja... Lagano je stupila u sobu, gospođa je nešto vikala, okrenula se prema vratima i izdere se:

— Slušajte vi, dok sam ja bila u kazalištu, nestao je moj zlatni sat, vi za njega morate znati!?...

Marica se snebivala, blijedo lice još jače pobijelilo, do prozirnosti. Stajala je nijemo, kroz suzne oči kao kroz maglu vidjela je gospođu, kako maše rukama, i onda je uzela jednu limenu škatulju i bacila je prema njoj. Marica je vrisnula i crvena krv poteče joj niz lice...

— Van... — vikala je gospođa. — Tatica, kradljivka, van!...

Uto uđe gospodin, turne Maricu van i umiri ženu.

— Dobit ćeš, ženice, drugu ljepšu uru, isplati je pa neka ide...

Dozove kuharicu i dade joj 600 dinara za onu "kradljivku", da se izgubi...

*

Opet na ulici, propala, prezrena... Niti oči više ne suze, presušile su... Mozak ne radi, otupila je... Kuće, auti, drveće, njihalo joj se pred očima, a noge i ruke odrvenile, svaki čas može da se sruši... Jedan elegantni auto strašno je zatrubio, malo da je nije pogazio. Ona je stajala i nepomično motrila auto, kao da ga ne vidi, ne čuje zov nekog mladića...

— Marice, Marice... — zaori očajan krik bučnom ulicom.

— Marice, šta ti je, čuj me... — kriknuo jer mladi i bogato obučeni gospodin.

— Čuj, Marice, ja sam, ja tvoj Pavao — tepao joj je u uši... — Čuj, oženit ću te, sada sam bogat, moćan. Ujak iz Amerike namro mi golem imetak...

Ona je stajala tupa, bez osjećaja, kao bez života... Drmao je i grlio, tek je lagano pomakla oči i "šanula: "Pavao"... te pala u nesvijest.

Auto je jurio ulicama, očajno trubljenje orilo se među palačama... Naglo je stao pred jednom kućom, i bogati mladić, uz pomoć jednog čovjeka, iznese iz kola mladu djevojku.

... Pavao je nervozno čekao pred vratima liječnikove kancelarije. Vrata se lagano otvorila, tiho je izašao liječnik i rekao mladiću:

— Gospodine, oprostite, šta je gospođica vama?

— Zaručnica... — šane ovaj.

Doktor je klimao glavom i reče pogledavši začuđenog mladića:

— Žalim, gospodine, ali ona je... zaražena!

— Za...ra...že...na.. — krikne očajno mladić dugim hodnikom.

Primio je liječnika i drmao ga kao luđak:

— Gospodine... zaražena, recite, je li istina?

— Jest... — odvrati liječnik mirno.

Mladić je potrčao na ulicu i odjurio luđačkom brzinom u auto. Isti dan primio je liječnik od mladića list, u kojem mu šalje ček na novce da izliječi djevojku i da joj saopći da je sve među njima zauvijek svršeno — — —

*

Tumara, ulicama lijepa i blijeda djevojka.... Zvonilo joj u ušima pismo Pavlovo... "sve je među mama zauvijek svršeno..." i bi joj da se ubije. Lutala je bez cilja, i najednom opazi ispred sebe poznatu osobu... Brzo se okrene i htjede natrag, ali uto se ova okrene i veselo je zovne:

— Marice, Marice... ti si to, otkako te već nisam vidjela?!

Lijepo se lice orosilo suzama, gorkim suzama...

— Ti si tako blijeda, daj mi pričaj, molim te, pričaj... Ja i Anka uvijek smo tamo. Onih gospodara više nema, jer je stara gazdarica umrla od kapi. Lijepo nam je, vlasnik je jedan dobar gospodin, sada imamo mnogo novaca...

I Marica je ispričala o svojoj nesreći, o Pavlu, o bolesti... i kako je strašno gladna.

— Tek bih jedno želila: makar kada otkupiti kuću svojih roditelja... Eto, Anka, ovaj sat su mi podmetnuli i sada sam ga našla, uzmi ga kao spomen na moj dosadanji život...

— Dođi, Marice, dođi, u gradu ne može sirota biti poštena, budi pametna i tvoja želja bit će ostvarena!...

Primila ju je ispod ruke i uvela u restaurant.

*

Lijepa je djevojka stajala za velikim prozorskim staklom, i kad bi koji bogataš upiljio požudni pogled u nju, zavjesa se nije maknula.

» Goran Tadić
» Goran Bregović
» Goran Lazovic
» Goran Gorki
» Goran Karan

Hitskin.com

Ivan Goran Kovačić

Ko je trenutno na forumu

Zadnje teme

Dvorana slavnih

Poslanici naj aktivniji nedelje