ORKANSKI VISOVI

- Moje velike nesreće na ovom svetu bile su Hitklifove nesreće, a svaku
sam osećala od početka, on je moja velika misao u životu. Kad bi sve
ostalo nestalo, a on ostao, ja bih još uvek postojala; a kad bi on bio
uništen a svi drugi ostali, svet bi mi postao sasvim tu?, činilo bi mi
se da nisam deo njega. Moja ljubav prema Lintonu je kao lišće u
šumi-vreme će je izmeniti, svesna sam toga kao što zima menja drveće.
Moja ljubav prema Hitklifu liči na večite stene ispod površine; izvor
malo vidljive radosti ali neophodne. Neli, ja sam Hitklif! Uvek, uvek
mislim na njega, ne kao na neko zadovoljstvo, jer ni ja nisam uvek
zadovoljstvo sama sebi, već kao na svoje sopstveno biće.

- Ne mogu da živim bez svoje duše!

- Celi svet je stravičan zbir podsećanja da je postojala i da sam je izgubio!

- ...htela sam samo da kažem kako mi se nije činilo da je raj za mene, i
kako mi se srce cepalo od plača u želji da se vratim na zemlju, a
an?eli su se toliko ljutili pa su me bacili nasred pustare, na vrh
Orkanskih visova, gde sam se probudila jecajući od radosti. To je
dovoljno da objasni moju tajnu. Kao što raj nije za mene, tako isto nije
za mene udaja za Edgara Lintona, i da onaj nevaljalac tamo nije tako
srozao Hitklifa, ne bi mi ni na pamet palo da se udajem za Lintona. Sad
bi za mene bilo poniženje da se udam za Hitklifa, te on neće nikada
saznati koliko ga volim, i to ne zato što je lep, Neli, već zato što je
više JA nego što sam i sama. Bilo od čega da su naše duše sazdane,
njegova i moja su iste; a Lintonova se razlikuje od moje kao mesečev
zrak od munje, i mraz od vatre..

Emili Bronte

O romanu „Orkanski visovi“



Profesor Džon Boven, o kome je bilo reči u tekstu O tri engleska gotik romana ovoga puta govori o elementima specifičnog prostora koji se uklapa u gotski senzibilitet romana Orkanski visovi. O romanu sam pisala i ja, iz ugla teme kojom se već dugo bavim, a koja se tiče različitih oblika koje junaci dati kao putnici u književnosti 18. i 19. veka zadobijaju. Tim povodom pisala sam o Hitklifu, junaku romana Emili Bronte, u tekstu pod nazivom Putnik Hitklif. Na sajtu The British Library piše:

Professor John Bowen considers Emily Brontë’s combination of fantasy and reality in Wuthering Heights and the way in which fairy tale and Gothic elements ‘haunt the edges’ of the novel. Filmed at the Brontë Parsonage, Haworth. Explore more films, together with thousands of Victorian and Romantic literary treasures, at the British Library’s Discovering Literature website.

Celi svet je stravičan zbir podsećanja da je postojala i da sam je izgubio!

" - Moje velike nesreće na ovom svetu bile su Hitklifove nesreće, a svaku sam osećala od početka, on je moja velika misao u životu. Kad bi sve ostalo nestalo, a on ostao, ja bih još uvek postojala; a kad bi on bio uništen a svi drugi ostali, svet bi mi postao sasvim tuđ, činilo bi mi se da nisam deo njega. Moja ljubav prema Lintonu je kao lišće u šumi - vreme će je izmeniti, svesna sam toga kao što zima menja drveće. Moja ljubav prema Hitklifu liči na večite stene ispod površine; izvor malo vidljive radosti ali neophodne. Neli, ja sam Hitklif! Uvek, uvek mislim na njega, ne kao na neko zadovoljstvo, jer ni ja nisam uvek zadovoljstvo sama sebi, već kao na svoje sopstveno biće.

- Ne mogu da živim bez svoje duše!

- Celi svet je stravičan zbir podsećanja da je postojala i da sam je izgubio!

htela sam samo da kažem kako mi se nije činilo da je raj za mene, i kako mi se srce cepalo od plača u želji da se vratim na zemlju, a anđeli su se toliko ljutili pa su me bacili nasred pustare, na vrh Orkanskih visova, gde sam se probudila jecajući od radosti. To je dovoljno da objasni moju tajnu. Kao što raj nije za mene, tako isto nije za mene udaja za Edgara Lintona, i da onaj nevaljalac tamo nije tako srozao Hitklifa, ne bi mi ni na pamet palo da se udajem za Lintona. Sad bi za mene bilo poniženje da se udam za Hitklifa, te on neće nikada saznati koliko ga volim, i to ne zato što je lep, Neli, već zato što je više JA nego što sam i sama. Bilo od čega da su naše duše sazdane, njegova i moja su iste; a Lintonova se razlikuje od moje kao mesečev zrak od munje, i mraz od vatre."

Knjiga “Orkanski visovi” je pravi izbor za ljubitelje gotike
Knjigu “Orkanski visovi” si možda i videla na polici za knjige svoje mame, ali ti nije palo na pamet da bi jedno delo, objavljeno još sredinom 19. veka moglo da ti bude zanimljivo. Zato smo odlučili da te razuverimo i navedemo ti neke od razloga zbog kojih bi trebalo da pročitaš ovu knjigu. Naročito ako ne voliš sladunjave ljubavne priče. Ova to svakako, nije!

Roman “Orkanski visovi” je napisala Emili Bronte, koja je, kao i njene sestre Šarlot i En, pisala knjige u vreme kada su mogle da ih objavljuju samo pod muškim imenima. Čak su neki kritičari mislili da ga je napisao neki mornar bez manira, zbog toga što je priča veoma brutalna. Takva je i bila ljubav između Hitklifa i Ketrin. On je bio dete nepoznatog porekla, odraslo na imanju porodice Ernšo, kojoj pripada Ketrin, a on je od malena voleo opsesivno. Njega svakodnevno ponižava njen brat Hindli, ali on i dalje gaji nadu o zajedničkom životu sa njom. Kada se ona uda za drugog, kako bi zaboravila njega, on započinje svoju osvetu.

U ovom romanu ima mnogo elemenata gotičke tradicije, a to će se posebno svideti svima koji vole nadprirodne sile, groteksne slike, neka jeziva mesta i ruševine, kao i noć bez mesečine. Inspiraciju za mesto odigravanja svog romana, Emili Bronte je pronašla u Severnom Jorkširu gde se nalazi kuća koja je na naslovnoj fotografiji. Jezivo izgleda, zar ne?! Mnogo pre današnjih brojnih saga o vampirima i vukodlacima, ona je uspela da svoje čitaoce dobro uplaši, iako u osnovi piše o ljubavi. Samo ova je veoma destruktivna, pa zato mnogima i danas nije jasno zašto je jedna od omiljenih ljubavi iz knjiga svih vremena.

Hitklif je klasičan primer negativca kakvog žene vole. Iako je on grub, bezobrazan, osvetoljubiv, gotovo da nema devojke koja se nije “zaljubila” u njega dok je čitala “Orkanske visove“. Tako je bilo i sa Ketrin, koja ga je smatrala svojom srodnom dušom bez koje ne može da živi, ali je ipak podlegla pravilima tadašnje britanske sredine i udala se za onog koji joj je odgovarao po poreklu.

Ova knjiga spada u one čudne koje vam, kada ih pročitate, na neki način obeleže život. Ne znamo u čemu je njena tajna, a to ne znaju ni mnogi književni kritičari koji se bave ovim delom već više od 1,5 veka, koliko ona postoji. U svakom slučaju, ona je topla preporuka za čitanje tokom, recimo zimskog raspusta!

Sa svojim prvim izborom iz osobne biblioteke možda spadam u ženski kalup fanova viktorijanske književnosti, poput Jane Austen i sestara Brontë, ali daleko je od toga da se sve autorice svrstaju u isti koš. Emily Brontë, izolirana i sramežljiva žena, napisala je jedan od najosebujnijih romana u književnosti – njezin lik i život jedinstveni su kao i u knjizi.

Orkanski visovi je mračna i tjeskobna priča o obitelji, osveti i ljubavi koja ne samo da je nesretna već i tragična, ali unatoč tome jedna je od najčitanijih i cijenjenijih knjiga ovog žanra. Već sa prvim rečenicama u kojima opisuje krajolik i podneblje, određuje ton knjige i daje nam na znanje da nesuđeni ljubavnici, Catherine i Heathcliff, nisu imali šanse za svoj sretan kraj.

Roman je podijeljen u dva dijela sa različitim središnjim temama – njihova ljubav u prvom svesku, a Heathcliffova osveta protiv čovjeka kojeg je Kathy izabrala u drugom svesku Visova. Parafraziram, u paklu nema furije poput prezrene žene? William Congreve bi se predomislio čitajući Heathcliffove rečenice začinjene ljubomorom i osvetom. Iako glavni dvojac najviše popunjava stranice prvog dijela, njihova ljubav postaje i zauvijek ostaje obostrana, zajedno sa svojim katastrofalnim rezultatima.
Bilo od čega da su naše duše sazdane, njegova i moja su jednake. – Kathy
Cijela priča započinje s gospodinom Lockwoodom i njegovim dolaskom u neobično složeno kućanstvo pod strogom rukom “gospodina” Heathcliffa. Lockwood svjedoči kasnijim događajima u naraciji priče koju mu interpretira domaćica iznajmljenog imanja, Ellen Dean (najčešće spominjana kao Nelly), glavni pripovjedač u romanu i služavka trima generacijama Earnshawa i Lintona. Osim Nellyne priče, Lockwood se upoznaje s Catherine Earnshaw kroz njezin dnevnik i vrlo upečatljivom scenom na prozoru u trećem poglavlju.

Na prozorskoj dasci na koju sam stavio svijeću bilo je nekoliko pljesnivih knjiga, nagomilanih u jednom kutu; daska je bila sva izrezana riječima urezanim u boju. Ali te riječi nisu bile ništa drugo do ime – napisano svakovrsnim slovima, velikim i malim – Catherine Earnshaw, koje je gdjegdje bilo promijenjeno u Catherine Heathcliff, a gdjegdje u Catherine Linton. – Lockwood

Pričajmo malo o Kathy… Kathy koja kao i većina ženskih junakinja ima svoju karakternu manu i to jednu koja na trenutke može biti vrlo iritantna, prvenstveno meni kao čitatelju. Osjećajući privlačnost visokog drušva, mlada Kathy postaje razmažena i arogantna misleći da zaslužuje sve na svijetu. S druge strane, ne želi se odreći svog voljenog Heathcliffa kojemu je od djetinjstva jedina svjetla točka u životu. Postoji izreka o sjedenju na dvije stolice, zar ne? Također je moguće da je ona usavršila tehniku samorazboljevanja kroz prkos i ljubomoru kako bi se drugi sažalili i kako bi, naravno, dobila ono što je htjela.

Heathcliff odmalena gaji tu tako nevinu ljubav koja s godinama prerasta u svojevrsnu opsesiju. U kombinaciji s njegovom osobnošću i sindromom “Pepeljuge” u odnosu na druge članove obitelji, Heathcliff nije imao dobru vilu i meko srce. Sretan kraj im nije bio zapisan u zvijezdama i njihovi trenuci sreće su bili kratki i gotovo nepostojeći. Odrastajući postajao je okrutnijim, isprva zbog ponašanja Hindleya, starijeg brata Catherine, koji ga je oduvijek tretirao kao najniži oblik života, a kasnije i prema samoj Kathy koja ga je odbacila da bi se udala za “na papiru” savršenog Edgara Lintona. Edgarov stil i ponašanje su u oštrom kontrastu sa Heathcliffom, kojem odmah postaje antipatičan.

Prekretnicu stvara Heathcliff kada odlučuje otići i postati gospodinom s vlastitim bogatstvom kako bi impresionirao Kathy, ali i sa svojim školovanjem i bogatstvom nije u mogućnosti pridobiti svoju ljubav nakon toliko vremena. Ubrzo nakon Kathyne smrti, nastavlja sa svojom osvetom prema Earnshawima i Lintonima, pa se tako u odrasloj dobi strane okreću i njihova djeca nasljeđuju grijehe svojih roditelja – posljedica mnogih zavada. Nakon kompliciranih odnosa, iz interesa više nego iz ljubavi, mlađa Catherine, Hareton i Linton, nastavljaju obiteljsku tradiciju, nesvjesni prijestupa koji su ih doveli do toga.

I dok simbolika, tema, struktura i jezik romana izazivaju istraživanje, većina njegove popularnosti počiva na nezaboravnim likovima koji to zaista i jesu. Osuđena ljubavna veza između žestoko strastvenih Catherine i Heathcliffa i dalje ostaje jedna od najvažnijih i nezaboravnih ljubavnih priča u književnosti.

Catherine Earnshaw, ne nađi mira dokle god ja živim! Rekla si da sam te ja ubio – pojavljuj mi se onda kao duh! Ubijeni se, vjerujem, pojavljuju kao duhovi svojim ubojicama. Znam da duhovi umrlih lutaju zemljom. Budi uvijek sa mnom – uzmi na sebe kakav god hoćeš oblik, muči me do ludila! Samo me nemoj ostaviti u ovom ponoru gdje te ne mogu naći! Oh! Bože! To je neizdrživo! Ne mogu živjeti bez svog života! Ne mogu živjeti bez svoje duše! – Heathcliff

Izdan sredinom 19. stoljeća pod pseudonimom Ellis Bell, Brontin jedini roman isprva je smatran kontroverznim, jer je njegov prikaz mentalne i fizičke okrutnosti bio neuobičajeno oštar i izazivao je stroge viktorijanske ideale, uključujući i religiozno licemjerstvo, moral, društvene slojeve i rodne nejednakosti.

Poput Jane Eyre Charlotte Brontë, Orkanski visovi temelje se dijelom na gotičkoj tradiciji kasnog osamnaestog stoljeća u kojoj se nalaze nadnaravni susreti, ruševine, noći bez mjesečine i groteskne slike želeći stvoriti misteriju i strah. Ali Visovi nadilazi taj žanr u svojim sofisticiranim promatranjima i umjetničkoj suptilnosti.

Emily je ta koja je uzimala veće kreativne rizike. Charlotte je kasnije za svoju sestru napisala: “jača od čovjeka, jednostavnija od djeteta, njezina priroda je stajala sama za sebe”.

Kada na kraju knjige Lockwood nailazi na mjesto gdje su Catherine i Heathcliff pokopani jedno pored drugoga, poezija Emily Brontë dolazi do izražaja.

Ostao sam neko vrijeme pored njih pod onim blagim nebom, promatrao noćne leptire koji su letjeli između vrijesova i zvončića, slušao tihi povjetarac koji je blago pirkao kroz travu, i čudio se kako je itko ikada mogao pomisliti da je posljednji san spavača pod tim mirnim komadićem zemlje nemiran.

Jedan od ranih kritičara knjige napisao je: “Orkanski visovi je čudna vrsta knjige, zbunjujući sve obične kritike, pa ipak, nemoguće je početi, a ne završiti; i podjednako nemoguće odložiti je poslije i ne reći ništa o njoj”. Stavljajući na stranu je li uistinu čudna vrsta knjige, slažem se s drugim dijelom izjave, jer Brontino pisanje bez okolišanja održava pažnju cijelim putem. Sve navedeno, dobro i loše, čini ovaj roman jednom od najdražih knjiga u mojoj biblioteci i zaslužuje svoje mjesto u kutku za favorite.