Južnu Koreju

Seul, futuristicka prestonica Juzne Koreje





Pripreme za moje putovanje u Južnu Koreju, tačnije u Seul, bile su obavijene predrasudama: postojanje demilitarizovane zone i kontinuirane pretnje Severne Koreje…Pošto sam ostala čvrsto pri stavu da ću krenuti na put, usledile su „preporuke“ rodbine i prijatelja: da se u Seulu ne zadržavam dugo jer se mogu navići na „futurističku današnjicu“ tog grada, pa bi  mi povratak u „sadašnjost“ mogao biti prilično bolan. A dok već budem tamo u „budućnosti“, da širom otvorim oči i sva čula i da ništa ne propustim. Stoga i neću pisati o istoriji ili o onome što je već napisano u stotinama knjiga, već ću se isključivo osloniti na lično vidjenje i sopstveni doživljaj.


Sve sumnje su nestale već pri ulasku u aerodromsku zgradu jednog od najvećih aerodroma sveta Inčhon u Seulu, udaljenog od grada 70 kilometara. Zapahnula me je svežina i prijatan miris, a pogled se zadržao na aleji prepunoj orhideja. Odmah sam zapazila natpis „iznajmljivanje telefona“. Već po ranije napravljenom planu, krenula sam prema metro stanici, tri sprata ispod zemlje. Za $ 4 i 45 minuta stigla sam do centra prestonice, smestila se u mali ali izuzetno moderan i udoban hotel. Moje istraživanje je moglo da počne.






Htela sam nešto da pojedem. Čim sam izašla na ulicu zapazila sam nekoliko fast fud restorana i jedan nešto lepši. Pošla sam prema njemu jer sam na spoljašnjem zidu videla cenovnik. U trenutku nisam mogla da se snadjem jer su se sve cene kretale oko 30.000 – 40.000 vona. Kasnije se ispostavilo da je taj restoran izuzetno skup i da se u sličnim može jesti tri do četiri puta jeftinije. Bez obzira na umor, vremensku I klimatsku razliku rešila sam da se provozam rečnim tramvajem  i vidim večernju, osvetljenu prestonicu. Ta jednočasovna  vožnja je koštala 11.000 vona (oko € 7). U samom pristaništu se nude razna krstarenja: sa večerom, samo sa pićem ili sa različitim vrstama muzike…Ušla sam u prvi brodić na koji sam naišla. Brodić seljuljuškao na nemirnoj vodi reke Han a ja uživala u večernjoj iluminaciji. U daljini sam ugledala neku svetlost koja se periodično palila i gasila i prelivala u raznim nijansama. Kada smo se približili, shvatila sam da je to čuveni most Banpo, koji sam toliko želela da vidim i koji se još naziva „mesečeva duga“.






..................

10 najčudnijih stvari o Južnoj Koreji!

Ako želite vidjeti kako će izgledati budućnost, zaputite se u Južnu Koreju. Čak 97,7 posto stanovnika te zemlje starih između 18 i 24 godine posjeduje smartphone. S njima, osim uobičajenih mogućnosti, plaćaju u trgovinama, gledaju TV...

U Južnoj Koreji zakonom je zabranjeno trgovcima odbijanje primanja kreditnih kartica prilikom plaćanja. Zbog plaćanja 'plastikom' glavni južnokorejski grad Seul je najjači 'šopingholičarski' grad na svijetu.
Čak 98 posto Južnokorejaca ima završenu srednju školi, a 63 % više obrazovanje. Marljivosti se ne mogu odreći niti kada uđu u svijet rada. Prosječan broj radnih sati u svijetu je 32,8, a Južnokorejci u prosjeku tjedno rade 44,6 sati.
Kada ne rade, Južnokorejci slave sklapanje ugovora ili oplakuju nedostatak istog, utapajući se u litrama alkohola - soju. Nije neobično da vas na opijanje ondje odvede upravo šef. Odbijanje se smatra nepristojnim.
Južnokorejci ne mogu prestati eksperimentirati sa sastojcima kozmetičkih preparata niti metodama njihove primjene. Pojedine kozmetičke kompanije, svoje proizvode mijenjaju na mjesečnoj bazi. Osim žena, ondje kozmetiku rado kupuju i muškarci. Čak četvrtinu svih kozmetičkih proizvoda za muškarce prodane u svijetu, kupili su upravo muškarci Južne Koreje.
The Economist je 2013. postavio pitanje: Zašto su žene Južne Koreje toliko dobre u golfu? Naime, od 100 najboljih žena u golfu, 38 ih dolazi iz Južne Koreje. Na prvih 25 mjesta, nalazi se 9 Južnokoreanki.
Igrač Starcrafta u Južnoj Koreji je, vjerovali ili ne, prava karijera. Igrači zarađuju stotine tisuća dolara, a imaju i sponzore.
Stjuardese iz aviokompanija cijeloga svijeta dolaze u Južnu Koreju na trening kako bi 'izbrusile' zanat. Južnokorejske aviokompanije imaju najuslužnije stjuardese na svijetu i zato drugi dolaze učiti od njih.
Spojevi na slijepo toliko su česti u Južnoj Koreji da se kroz veći broj razgovora provuče pitanje: Kada je tvoj sljedeći spoj na slijepo? U prosjeku, samac na spoj na slijepo izađe dva puta tjedno. Upravo takvi spojevi često dovedu i do vjenčanja. U prosjeku se par koji započinje vezu spojem na slijepo, viđa 10,2 mjeseca, a potom se vjenčaju.
Nema dijela tijela kojeg u Južnoj Korejci nije moguće podvrgnuti plastičnoj operaciji. Osim toga, vrlo je jeftino. Plastična operacija 'face lift' u SAD-u stoji oko 10.000 dolara, dok ista u Južnoj Koreji košta dvije do tri tisuće dolara.