Osječanin Darko Balaš

Pjesnik, pisac, edukator, profesor, menadžer..




Darko Balaš, bard slavonske i ljubavne poezije, rođeni Osječanin i jedan od najpoznatijih pjesnika..

Osvajač prvog mjesta po izboru publike za pjesmu: "Voljeti nju bilo je lako" na natjecanju portala Književnost uživo u Rijeci. Osvojio je je drugu nagradu na natjecanje za ljubavnu poeziju: "Komadić srca", na portalu Pisci i njiževnost 2015. Isto tako, dobija nagradu za 3. mjesto na istom književnom portalu za svoju pjesmu: "Vrba". Njegovi uspjesi doveli su ga i do Hrvatske televizije, gdje je jedan od rijetkih pjesnika koji su čitali svoju poeziju gledateljima u cijeloj Hrvatskoj. Darko Balaš jedan je od najčitanijih pjesnika regije jer je na svojoj facebook stranici Poezija, tekstovi i pjesme ljubavi uspio okupiti gotovo 35 000 obožavatelja koji prate njegovu poeziju svaki dan.

****************************************
*********************************************

U carstvu lepih reci
Čini se da su ljudi zaboravili koliko je poezija u stanju da daruje, da iznedri, da nagradi. Poezija se nepravedno našla na marginama javnog interesovanja, ustupajući mesto formama koje to ne zaslužuju.
Jedan čovek je, preko društvenih mreža, uspeo da postavi poeziju na mesto koje joj pripada, a to je centralno. Darko Balaš, pesnik iz Osijeka, neumorni i plodni poeta, vraća poeziji davno izgubljeni zamah, davno zaboravljenu lepotu. Na radost više hiljada ljubitelja pisane reči, Darko Balaš neumorno objavljuje stihove prepune nadahnuća, stihove kojima promoviše ljubav, čežnju, romantiku, baš koliko i patnju, ranjivost, slabost.

Ljubav je Balaševa neiscrpna tema, ali on piše i o životu, ne odričući se svojih nemira, svojih vrtložnih emotivnih senzacija. Kada čitate njegove stihove, imate utisak kao da možete da ih udahnete, da imaju neki svoj život, izvan granica virtuelnog. Toliko su ubedljive, jer niču sa tla suštastvenog obilja. Po njegovom carstvu lepih izraza pleše svetlost, što im daje dodatni, vizuelni identitet. Žene se, pri čitanju Balaševe poezije, osećaju kao boginje, ustoličene na pijedestalu muških srca.

Svaki stih je oda ženi, ali i prožimanju koje ona ostvaruje sa muškarcem. Naslovi njegovih najnovijih pesama su „Poema o sudbini“, „Stari ljubavnici“, „Prošapući mi ime“, „Ptica slomljenih krila“, „Čarobni krug“.

Putevima života
„Korak po korak, lagano, život poput staze teče. Krene u jutro, buja u danu, zastane u kasno veče. Jedino ljubav, tminu tera kad sumrak se spusti, jedino ona od svjetla je vodič kroz krajolik pusti„ — stihovi su iz pesme „Putevima života.“ Uprkos tome što stvara tek nekoliko godina, Darko Balaš je postigao punu pesničku zrelost, ali nam neprekidno stavlja do znanja da je njegovo inspirativno vrelo neiscrpno, da ćemo se iz njega napajati sve veličanstvenijim stihovima, ovenčanim uzdasima njegovih čitalaca.


Alternativa

Spajanje...

Nosila je nešto čudesno u tim očima punim tajne. Nekakav praiskonski osmijeh koji govori kako je sreća jedino u razumijevanju koliko je čarolije skriveno u srcu žene, čarolije koja prebriše sve ružne stvarnosti i stvara svjetove jedine vrijedne življenja. Vidio sam u tom jednom pogledu sva tisućljeća borbe protiv muške gluposti koja je ženu željela pokoriti iz straha kako smo slabija karika u lancu stvaranja, kako su one same sebi dovoljne i kako smo tu kao pčele koje produžuju zauvijek čarobnu ljepotu cvijeta. Samo na tren, već sljedeće sekunde, nježnost, oprost i poziv na istraživanje zaiskrio je u tim zdencima beskarajne dubine, zajedno s diskretnim, blagim pokretom tih pupoljaka koje je nosila namjesto usana. Pupoljak se samo navlaš otvorio, nagovjestivši svu slatkoću nektara koji čeka kako bi potekao cijelim mojim bićem ako uspjem odsvirati pravu melodiju koja će ga nagnati na cvjetanje.
Osjetila je, naravno, prepoznala želju u meni i glas joj je postao dublji, melodičniji u komunikaciji s prijateljicom, u igri koja traje od postanka. Ženinom srcu ništa ne može ostati skriveno, pa tako niti moja nespretna interpretacija neizanteresiranosti. Ona je znala kako više ništa ne postoji, samo poziv svemira koji muškarca pretvori u samo jednu misao koja odjekuje prostorom i koju njeni senzori bezgrešno detektiraju kao što suncokret bez razmišljanja zna u kojem smjeru potražiti sunce.
Spajanje!
Oduvijek i zauvijek, stvoreni smo za spajanje, stvoreni kako bi djelili puninu postojanja u dvoje. Stvoreni za te slatke rituale kojima spajanje činimo posebnim, jer ono to doista i jest. Oboje smo to znali, instiktivno i bez ikakvog napora.
Osjetio sam poziv poput elektriciteta koji briše sve drugo što godinama nosim u sebi, zaboravio sve savjete, taktike i ljubavne izjave koje osiguravaju siguran zgoditak. Ostao sam potpuno gol i tako dječje nespretan. Sva mudrost na koju sam toliko ponosan i koju sam stjecao u misiji izgradnje najbolje verzije sebe, isčeznula je poput presahlog potoka koji preplavi bujica što se nakon dolaska proljeća spusti niz padine dotad smrznutih planina. I donese novi život, na početku predivan i nesiguran, a kasnije sve bujniji i pun svrhe.
- Ddddobar dan - istisnuo sam nespretno, dok me bujica nosila sve bliže ušću njene duše, za kojim sam čeznuo kao ptica koja preleće tisuće kilometara u potrazi za mjestom spajanja - često dolazite ovdje?

Autor: Darko Balaš

Kad jednom odem....

Kad jednom odem, pamti naše dane
Što biseri su na božanskoj nisci
Čitav život u jedno sjećanje stane
Sami smo mu čuvari i pisci

Kad jednom odem, budi opet sretna
Volim te, moju ljubav svemiri pamte
Neka ti se osmjeh prikrade u predvečerja sjetna
Srećo, duše se ne rastaju, zauvijek plamte

Kad jednom odem, na nebu zvijezdu potraži
Onu, što svakog putnika domu vodi
Znaj kako čuvam te, gore, na vječnoj straži
Sve do zore, kad novi dan se rodi

Kad jednom odem, čuj pjesmu slavuja
Neka te ona miluje do nekog novog sutra
Pravog odlaska nema, život nanovo buja
U beskrajnom plesu između noći i jutra

Autor: Darko Balaš

Miriši proljeće...

Miriši proljeće na tvojim usnama od čuda
Poći ću s tobom na putovanje....bilo kuda
Uzmi me, jedino na tvojim usnama postojim
Odvedi me u postelju od cvijeća, više se ne bojim

Lomili su me vjetrovi, tukle ledene kiše
Obećao sam sebi, voljeti neću....nikada više
Izgradit ću kule oko svjetla što u meni je zgaslo
Još samo iskra ostala je, dok oko kula trnje je raslo

Sam, poput duha što divljim stazama luta
Još samo odsjaj prošlosti što čeka kraj puta
Molio sam anđele neka me negdje drugdje odnesu
Izgubljen isplakao dušu, prokleo sudbinu u bijesu

Znaš li kako si spasila život, jedino ti, potpuno sama
Donijela svježe jutro i sunce, kad već se spustila tama
Miriši proljeće u slapu te tvoje nestvarne kose
Rođen sam opet, smiju se zvijezde, k meni te nose

Autor: Darko Balaš

U našem svemiru sami...

Slobodna, u noći, predaješ se tami...
Ti i ja, u našem svemiru sami...
Osjećam ti dušu u polumraku,
Miris lavande pleše u zraku.

Nisam tu kako bih oteo tijelo,
Želim ono što jesi, potpuno, cijelo.
Svaki trag svjetlosti i topline,
Iskru spajanja što u mraku sine.

Ne boj se, meni možeš sve reći,
Šapnuti tiho što te vodi ka sreći,
Ne brini, naše tajne skrivaju sjene,
Sruši strahove, vjeruj u mene...

I stvarat ćemo priču, potpuno novu,
Poslati svjetlost zvjezdanom krovu,
Prepustiti svijet tragi-komičnoj drami,
Ti i ja, u našem svemiru sami....


Darko Balaš

VOLJETI NJU BILO JE LAKO…


Voljeti nju bilo je lako. Jednostavno, poput šapata proljetnog vjetra što se svjež poigrava po procvjetalim parkovima uvijek neuhvatljiv, uvijek tako duboko životan dok mami osmjehe nanovo probuđenih lica koje je zima svakodnevice pretvorila u bezlične fasade potpuno u skladu sa sivilom ulica bez svjetlosti. Došla je uz osmjeh, doplesala korakom želje čiji je korijen duboko posađen u djetinjstvu jednog povučenog dječaka i učinila da san već davno zaboravljen u čudnim stranputicama sudbine otpleše valcer ostvarenja u svakom zajedničkom susretu. I dječak je zaplesao, nestašni vjetar njene vedrine dodirnuo mu je srce i ono se ponovno rodilo odbacujući suvišnu i otežalu kožu opreza i ogorčenja, presvlačeći se u ruho čiste radosti koju može stvoriti jedino ljubav. Prepoznali su se, čovjek sa srcem dječaka i neuhvatljivi vjetar utekao iz kaveza strogih pravila i neizrecive dosade. I proslavljali su prepoznavanje smijehom koji dolazi jedino iz duša koje su slobodne i koje su željne potvrde jedne druge kroz zajedničko otvaranje onoj tankoj niti povezanosti koju imaju samo odabrani.
U svijetu bezličnosti, nepovjerenja i zavisti oni su pjevali zajedno, dodirujući razdraganom pjesmom svako srce koje je bilo privučeno njima gravitacijom sreće koju su poput plime širili obalama dotad mrtvog prostora svuda oko njih. Siva mjesta postajala su čarobna, a dosada puste svakodnevice pretvorila se u raskošnu dvoranu najblistavijih balova koji odišu elegancijom, profinjenošću i stilom. Čovjek sa srcem dječaka blistao je dok je svoje oči ogledao u kristalnim zdencima njenih smaragda i sam postajući dragulj neprocjenjive vrijednosti utkan u nevidljivo ruho želje koja je postala stvarnost. Tada, skladao je pjesme divljenja tom proljetnom vjetru koji je u svom lutanju ipak osluhnuo na tren i zastao, privučen snagom stihova čija ljepota je razbila sve kaveze i pravila od kojih je vjetar želio umaći. Predivna žena shvatila je da vjetar njene duše nije običan i zatvoren besciljnom utrkom za ispunjavanjem nametnutih joj pravila i osmjehnula se čovjeku koji je prepoznao svu slobodu koju je tako iskonski željela.
I tada, ona se osjećala slobodnom, najvrjednijom i drugačijom od svih drugih. Čovjek sa srcem dječaka koje može vidjeti jedino ljepotu bio je nešto sasvim novo, sasvim drugo što ju je nagnalo da zastane i napuni svoj vjetar snagom za sve vrhove koji mu priječe da nastavi svoj put. Svaki susret odisao je divljenjem, a dječak i vjetar plesali su još dugo sve dok proljeće nije napokon minulo, pretvorilo se u blijesak sunčanog ljeta i zarumenjelo se punim bojama jeseni. I tada, dok je jesen nevidljivim koracima tiho ustupala mjesto prvim ledenim prstima zime i dok su lica na ulicama postajala zamišljena i daleka, njihov ples je prestao, proljetni vjetar njenog srca odlutao je negdje u daljinu, a čovjek sa srcem dječaka vratio se svojim snovima. Možda mu u snu i uspije uloviti taj vjetar i zadržati ga u kutku srca kao sjećanje koje će istisnuti ozbiljnost svakodnevice i natjerati ga da se sjeti da život nije samo nesnošljivi teret problema. Osmjehnut će se tad i nastaviti dalje, uz misao koja razbija sivilo odrastanja i tiho mu šapuće: Voljeti nju bilo je lako.

Minut do spasa....

Koraci se ne čuju od kiše što pada
Ostavljamo tišinu ulicama grada
Tiho, kao i sve što nestaje
Jedino krik srca ne prestaje

Pognute glave, svatko na svoju stranu
Samo nebo vidi ugašeno svjetlo u stanu
Zašto sve ljubavi završavaju noću?
Ne odlazi, zastani, još te hoću!

Zar ne čuješ kako tišina u meni plače?
I kako te nikad nisam volio jače
Zastani, okreni se, za minut će biti kasno
Želim te, želim te, užasno strasno

Zovem te, nijemim urlikom bez glasa
Još samo minut do spasa
No šutim, sad samo tišina postoji
Izgubljeni djelovi duše, zauvijek tvoji

Ponesi ih, meni ne trebaju više
Niz lice mi plešu jesenje kiše
Možda te sretnem kad jednom prestanu
A olovni oblaci zauvijek nestanu

Autor: Darko Balaš

Ona je vjetar....

Nerazriješiva misterija za sva vremena
Jednostavno, ona je vjetar, ona je žena
Stvorena da trpi, stvorena da voli
Najvrijedniji predmet u životnoj školi

Krhka poput nježne strune violine
Čeka pravu notu kad' iz oka sine
Silna poput orkana što svjetove ruši
Dođe nošena vjetrom i zauvijek ostane u duši

Eh, a vjetar pušta sudbini neka ga nosi
Zaluta, skrene, no nikad' ljubav ne prosi
Zauzdati ga ne možeš, pusti nek' leti
Jedino tako, možda se umori, doma se sjeti

I tada, otključat će ti tajna, zaboravljena vrata
Tamo mu je srce, skriveno iza dveri od zlata
Tamo je sunce, tamo rađa se novi dan
Dat' svrhu će jutru, čarolijom obojat' svaki san

Nerazriješiva misterija za sva vremena
Jednostavno, ona je vjetar, ona je žena

Autor: Darko Balaš

PJESMA LJUBAVNA…

Jesi li znala gdje putuju duše?
I kako ih lovci ranjavaju i guše
Kad’ si mi predala iskru kojom plamtiš
Zaboravljaš li me, ili me pamtiš?

Znam, u pijesku vremena naši tragovi postoje
Pronaći će ih oni koji sudbine kroje
Zasuti ih zauvijek zvjezdanom prašinom
Anđeli će plakati, shrvani tišinom

Neka ih moja pjesma k tebi vodi
Jedino zajedno, duše se raduju slobodi
Prevarili su te lovci, skrenuli s puta
Od tada si zvijezda koja bespućem luta

Ćutim kako me tražiš kroz noći duge
Ćutim kako te slamaju kajanja i tuge
I zato pjevam, srcem, punoga glasa
Ustani, bori se, do luke spasa

Pjesmu ljubavnu čak i svemiri čuju
Čut ćeš ju i ti, kad svladaš oluju

Autor: Darko Balaš

VOLI ME…

Voli me, kao snijeg zimu
Voli me, kao oseka plimu
Kao mjesec poljubac noći
Prije nego sunce će doći

Voli me, kao nikada prije
Voli me, duša to smije
Kao vjetar što se predaje moru
Dok u plesu čekaju zoru

Voli me, kao vatra plamen
Voli me, kao tragatelj znamen
Kao pero na vrelom tijelu
Trag dodira za vječnost cijelu

Voli me, kao jutro rosu
Voli me, kao livada nogu bosu
Kao što sumrak voli dan
Dok u zagrljaju tonu u san

Čuj pjesmu anđela i voli me
Savršeno, kao stih rime

Autor: Darko Balaš

DVA KORAKA DO NEBA….
26. rujna 2017.


Zavoljeh te tako prokleto lako
Na dva koraka do neba
Znaj, netko je davno zapisao tako
Treptaj oka sve je što treba

Dala si mi beskraj, na tren
Vječnost u oazi osmjeha od čuda
Znaj, ostat ću zauvijek njen
Nektar vina, kad su pustinje posvuda

I pričaj…pričaj mi o svemu
Pričaj kako svako lutanje ima kraj
Znaj, ponekad i anđeo ima tremu
Kad je na korak putu za raj

Volim to što nosiš duboko u sebi
Tisuću zvijezda od čistog srebra
Znaj, nikad ih oskrnavio ne bi
Izdajom, podlim udarcem pod rebra

Ako odeš, ponesi i ovo malo duše
Ako se bojiš, poslušaj šapat u noći
Znaj, samo se vjerom zatvori ruše
Pusti…pusti ljubav i ona će doći

Zavoljeh te tako prokleto lako
Na dva koraka do neba
Znaj, netko je davno zapisao tako
Treptaj oka sve je što treba

Autor: Darko Balaš

Ćutim te

Još dodir ti ćutim u slatkim noćima,
Putujem žudnjom u sklopljenim očima,
Prosipaš zvijezde po vatri želje moje,
Uzmi dušu, uzmi srce, sve je tvoje.

Još kožu ti ćutim satkanu od svile
Dok vrele ruke od svijeta su je krile
I dah na jastuku od mojih snova
Dok otvaraš mi vrata u svitanja nova.

Još kosu ti ćutim u slapu rasutu po meni,
Taj beskraj čežnje u voljenoj ženi
I predaju tvoju bez imalo straha,
Napokon spremnu do poslijednjeg daha.

Još miris ti ćutim u svakom kutku biti,
Razliven po rijeci kojom plivala si i ti.
Nosila nas je maticom strasti tražeći more
I iskrala se, krišom, pred svitanje zore.

Koraci se ne čuju od kiše što pada
Ostavljamo tišinu ulicama grada
Tiho, kao i sve što nestaje
Jedino krik srca ne prestaje

Pognute glave, svatko na svoju stranu
Samo nebo vidi ugašeno svjetlo u stanu
Zašto sve ljubavi završavaju noću?
Ne odlazi, zastani, još te hoću!

Zar ne čuješ kako tišina u meni plače?
I kako te nikad nisam volio jače
Zastani, okreni se, za minut će biti kasno
Želim te, želim te, užasno strasno

Zovem te, nijemim urlikom bez glasa
Još samo minut do spasa
No šutim, sad samo tišina postoji
Izgubljeni djelovi duše, zauvijek tvoji

Ponesi ih, meni ne trebaju više
Niz lice mi plešu jesenje kiše
Možda te sretnem kad jednom prestanu
A olovni oblaci zauvijek nestanu

Spajanje...

Nosila je nešto čudesno u tim očima punim tajne. Nekakav praiskonski osmijeh koji govori kako je sreća jedino u razumijevanju koliko je čarolije skriveno u srcu žene, čarolije koja prebriše sve ružne stvarnosti i stvara svjetove jedine vrijedne življenja. Vidio sam u tom jednom pogledu sva tisućljeća borbe protiv muške gluposti koja je ženu željela pokoriti iz straha kako smo slabija karika u lancu stvaranja, kako su one same sebi dovoljne i kako smo tu kao pčele koje produžuju zauvijek čarobnu ljepotu cvijeta. Samo na tren, već sljedeće sekunde, nježnost, oprost i poziv na istraživanje zaiskrio je u tim zdencima beskarajne dubine, zajedno s diskretnim, blagim pokretom tih pupoljaka koje je nosila namjesto usana. Pupoljak se samo navlaš otvorio, nagovjestivši svu slatkoću nektara koji čeka kako bi potekao cijelim mojim bićem ako uspjem odsvirati pravu melodiju koja će ga nagnati na cvjetanje.
Osjetila je, naravno, prepoznala želju u meni i glas joj je postao dublji, melodičniji u komunikaciji s prijateljicom, u igri koja traje od postanka. Ženinom srcu ništa ne može ostati skriveno, pa tako niti moja nespretna interpretacija neizanteresiranosti. Ona je znala kako više ništa ne postoji, samo poziv svemira koji muškarca pretvori u samo jednu misao koja odjekuje prostorom i koju njeni senzori bezgrešno detektiraju kao što suncokret bez razmišljanja zna u kojem smjeru potražiti sunce.
Spajanje!
Oduvijek i zauvijek, stvoreni smo za spajanje, stvoreni kako bi djelili puninu postojanja u dvoje. Stvoreni za te slatke rituale kojima spajanje činimo posebnim, jer ono to doista i jest. Oboje smo to znali, instiktivno i bez ikakvog napora.
Osjetio sam poziv poput elektriciteta koji briše sve drugo što godinama nosim u sebi, zaboravio sve savjete, taktike i ljubavne izjave koje osiguravaju siguran zgoditak. Ostao sam potpuno gol i tako dječje nespretan. Sva mudrost na koju sam toliko ponosan i koju sam stjecao u misiji izgradnje najbolje verzije sebe, isčeznula je poput presahlog potoka koji preplavi bujica što se nakon dolaska proljeća spusti niz padine dotad smrznutih planina. I donese novi život, na početku predivan i nesiguran, a kasnije sve bujniji i pun svrhe.
- Ddddobar dan - istisnuo sam nespretno, dok me bujica nosila sve bliže ušću njene duše, za kojim sam čeznuo kao ptica koja preleće tisuće kilometara u potrazi za mjestom spajanja - često dolazite ovdje?

Kad jednom odem, pamti naše dane
Što biseri su na božanskoj nisci
Čitav život u jedno sjećanje stane
Sami smo mu čuvari i pisci

Kad jednom odem, budi opet sretna
Volim te, moju ljubav svemiri pamte
Neka ti se osmjeh prikrade u predvečerja sjetna
Srećo, duše se ne rastaju, zauvijek plamte

Kad jednom odem, na nebu zvijezdu potraži
Onu, što svakog putnika domu vodi
Znaj kako čuvam te, gore, na vječnoj straži
Sve do zore, kad novi dan se rodi

Kad jednom odem, čuj pjesmu slavuja
Neka te ona miluje do nekog novog sutra
Pravog odlaska nema, život nanovo buja
U beskrajnom plesu između noći i jutra

Jesam li te dovoljno volio?
Jesam li ti dao sve što si zaslužila?
Od koje sam to ljepote obolio?
Hvala ti za sve živote što si mi ih pružila!

I neka me čuju nebesa za sva vremena
Samo je jedan razlog što postojim
Bez njega sam praznina bez imena
Ti si taj razlog, hrabar pred ponorom, stojim

Zalud se rodio onaj tko te osjetio nije
Zalud su svitale sve biserne zore
Samo ti tjeraš srce nek vječnošću bije
Močvare stvarnosti pretvaraš u more

Jesam li te dovoljno volio?
Može li se voljeti vila stvorena od Boga?
Vrijedna svake suze koju sam prolio
Dala mi svrhu, poklonila mi toliko toga

Zapisala si naše svjetlo u knjigu stvaranja
Utkala ga u svemir, neka i nakon smrti traje
Jedina si istina, bez prljavštine i varanja
Tako je to....kad' smrtnik zauvijek dušu daje

Hvala ti što letim večeras, što postojim
Ponijela si me nebu na krilima svojim
Anđele, u koji me to svijet vodiš?
Bože.... tako mi trebaš, tako mi godiš

Hejjjjj, neka se zaori s vrhova planina
Tvoje svjetlo vodi me protiv svih tmina
Anđele, osmjehom me nosiš na vrh svijeta
Živim, pjevam! S nekih drugih planeta

Večeras, mirim se sa svim ranama
Večeras, počivam na tvojim svetim granama
Anđele, posadila si korjen nove vjere
Večeras odbacujem okove, trajem bez mjere

I kunem se, za mene više nema drugog puta
Ako on ne vodi do tvojih toplih skuta
Anđele, tvojim poljupcem rađam se bolji
Tako je moralo biti, zapisano...po Božjoj volji

Stvorili su te vilenjaci u nekoj igri radosti
Divlji cvijet u pustinji, oda neprolaznoj mladosti
Bože, kidaš me, trgaš, bacaš tminama
Spuštaš me k paklu i dižeš visinama

Otrove, ti kraljice slomljenih želja
Vladarice beskonačnih tuga, princezo veselja
Što juriš niz vjetrove koji razdiru dušu
Katkad me miluju, katkad orkanima pušu

I neka sam proklet dok se sudbina igra
Razvalila si tvrđave srca, sad je nemirna čigra
Al' imaš me, svaki djelić samo tobom diše
Znam, više nisam svoj, nikada...nikada više

Rob sam čežnje, zauvijek uboden tvojim trnom
Tvojim očima, tvojim usnama, beskrajnom kosom crnom
Otrove, što smrtonosno tečeš mi niz vene
Nek' umrem noćas, prevaren slatkoćom nestvarne žene

Neka su mi prsti u tvojoj kosi
Dok zaboravljamo javu, slobodni i bosi
Neka me odvedu struje tamo gdje postojiš
Duboko unutra, znam, više se ne bojiš

Teku bujice dodira, padaju tople kiše
Ne postojimo, u stvarnosti nema nas više
Još jedino nam naš skriveni kutak treba
Naš čarobni, tajni prolaz do neba

Zajedno, možemo predati dah jedno drugom
Pripijeni, nestvarni, zaštićeni ljubavnim krugom
Neka se svijet sam o sebi brine
Koprenu zabluda, tvoje vrelo tijelo skine

Stvoreni smo kako bi otvarali vrata raja
To možemo samo kad' se duša s dušom spaja
Putujemo strašću u skrivene djeliće sebe
Otkrivaš me cijelog, ja otkrivam tebe

Znali smo, kada smo se prvi put sreli
Kako ćemo jedino spajanjem postati cijeli
Sad je taj tren, kada se stapamo u jedno
Neka traje u vječnost, dva života vrijedno

Jedina, samo istina postoji
Kad nas zaguše laži
Ti...vilinski koraci tvoji
Stope u vremenu, što duša ih traži

Toplina, što otapa led oko srca
Zagrljaj, naš zaklon od oluje
Stvarnost se izgubi i puca
Ne trebam ništa, sve što želim, tu je

Jedina, od propasti me spasi
Budi sidro što me drži u luci
Putokaz, kad se zadnje svjetlo gasi
Nek' završim lutanja na tvojoj ruci

Toplina, kupujem vječnost u tvome krilu
Siguran, dok kraj mene prolaze sjene
Zaogrnut u tvoju kosu i svilu
Pronalazim što jesam, pronalazim "mene"

Jedina, poklonila si svrhu mome putu
Nek' završi tu gdje si napokon stala
Odsanjajmo zajedno našu zvjezdanu minutu
Čaroliju, što nam ju je sudbina dala

U tvom oku začela se ta sunčana zraka
Moj štit od samoće, krijesnica sred mraka
Svjetionik na obzoru uzburkanog mora
Nakon olujnih noći, rodila se zora

Već dugo te tražim, kroz oči druge
Komadić sreće i beskrajne tuge
Odustah od sreće, milijun puta zgažen
Zaboravih san, toliko dugo tražen

O, kako je lako predati se ugrizu zvijeri
Koja pronalazi ponore, u sve sumnja i mjeri
Pretvori čovjeka u mrlju koju isperu kiše
Jedan bljesak u tmini i...nema ga više

A katkad je potreban još samo jedan korak
Koliko god nemoguć, koliko god gorak
I ukazat će se svjetlo iza planina od straha
Ljepota pobijedila je zvijer, ostadoh bez daha

Voljena, znaš li koliko sam pregazio blata?
Prije no što stigoh pred rajska vrata
I vrijedjelo je, sad znam kako čarolija postoji
To su te zvjezdane oči i vreli poljupci tvoji

Ma samo stisni svoju dušu uz mene
Ovdje je sigurna, ovdje ne vene
I budi kraljica, budi sve ono što želiš
Ne daj se strahu, živiš samo dok dijeliš

U našem poljupcu vječnost se skrila
Bez njega smo prolazni, ptice bez krila
Taj tren je naš, sve drugo ne postoji
Samo otkucaji srca koje se više ne boji

Možemo sve, vjerom jedno u drugo
Zbogom očajni dani, zbogom jutarnja tugo
Najvrijednija je svjetlost što se rodila u nama
Tu smo konačno vitez i njegova dama

Sobice su dvorovi, ulice balne dvorane
Radošću tjeramo i vrijeme nek' stane
Za sreću je potrebno toliko malo
Samo pružiti si ruke, znati kako nam je stalo

Zoveš me, čujem ti glas u plaču kiše
Odbijam priznati, kako nema te više
Još bdiješ samnom, u noći bez snova
Šapućeš riječi, svaka je zakletva nova

Ne, ne trebam javu u kojoj te nema
Ne želim napolje, oluja se sprema
Zoveš me, u vjetru pleše tvoj glas
Živ je! Postoji! Jedino on nosi spas

Od ovih sjena što caruju u praznini
Od tihih jecaja što odjekuju bolom u tišini
Jedina, slijedit ću pjesmu što duša je čuje
Opipljiva, stvarna, još uvijek tu je

Zoveš me, naša zvijezda sija u noći
Još samo malo, i ja ću k vilama poći
Odlazim s osmijehom, već te držim za ruku
Ostavljam košmare što me k ponoru vuku

Zoveš me, s granice što vječnost je tka
Čujem te, miran sam, srce put zna

Proleti, taj kratki dah što vječnost znači
Poput latice krhak, a od sudbine jači
Samo suza u jednoj kapi nebeske kiše
Zasja u treptaju svemira...i nema ga više

Prođe u pjesmi što tugu i radost nosi
Poput traga vjetra u raspuštenoj kosi
Čarolija stvaranja u besmislu praznine
Iskra svjetlosti, što se zapali i mine

Dođi, jedino ćemo ljubavlju ostaviti priču
Dođi, jedino zaljubljeni vjerom planine miču
Raduj se, prepusti, igraj se do kraja
Začas, svjetlost zgasne i nestane sjaja

Ne brini za druge, samo me drži za ruku
Pretvorimo naš kratki dah u sigurnu luku

Ima li vremena za nas?
Pod zvijezdom koja traje
Moj prijatelj, moj jedini spas
Još samo ona nadu mi daje

Oprosti...oprosti što sam te volio
U tvojim očima tražio snove
Oprosti, što sam od tebe obolio
Znam, svakog njegova sudbina zove

Koliko života treba za malo sreće?
Koliko platiti za sigurnu luku?
Osjetit', kako svaka staza skreće
I koliko boli pustiti ti ruku....

Ne zaboravi nas, pod nebeskim svodom
Ni zvijezdu koju svojom si zvala
Iako putovat ćemo svatko svojim brodom
Sjeti se, koliko nam je čarolije dala

Ima li vremena za nas?
Ili smo stigli na kraj puta?
Pozovi me, ja čut ću ti glas
I slijedit' zvijezdu, koja za tobom luta