Indijske mitologije


I bi  svjetlo!
               
Nastanak, rađanje i početak svijeta predstavlja izvorište prvog mita od kojeg sve kreće (rađanje Sunca i Mjeseca, podzemnog svijeta itd.) u duboko razrađenim sistemima mitološkog vjerovanja i poimanja svijeta čovjeka, koji je svoju potrebu za iskazom, u tom praskzorju, verbalizirao i
jezički „ispredao“ u priče fantastičnih motiva i likova. Još tada je nastajala i razvijala se u kolektivnoj svijesti, potreba za vjerovanje u nadnaravna čudesna bića, nerijetko antropomorfizirana, koja su često bila predmetom, odnosno gradivnim materijalom književnih djela starih drevnih civilizacija koja mi danas stavljamo pod termin antička ili stara književnost. Često sistematizirana radi lakše preglednosti bogate predaje, kod nas se mogu pronaći i čitati „Mitovi stare Indije“ V. G. Ermana i F. N. Temkina u prijevodu Ljiljane Šijaković, koje je izdala Izdavačka radna organizacija „Rad“ 1981. godine u Beogradu, što samo na trenutak daje uvid u bogatu kulturu stare civilizacije „podkontinenta“ gdje su stasavali veliki epski junaci kao Arjuna ili Bhima na polju Kurukšetre. U borbama, snažni i mudri, vješti i opaki u svim svojim herojstvima nad ašurama (demonima), čine polazište naracije „Božanske Pjesme“ (Bhagavad – Gite) u kojoj će se naći sva mudrost hinduističkog učenja, u kojem se kaže da „svako mora vršiti neku vrstu aktivnosti u materijalnom svetu, ali dela koja čini uzrokuju ili vezanost za ovaj svet ili oslobođenje od njega. Delovanjem za zadovoljstvo Svevišnjeg, bez sebičnih motiva, osoba se može osloboditi zakona karme (akcije i reakcije) i steći transcendentalno znanje o jastvu i Svevišnjem“
(Bhagavad – Gita kakva jeste; The Bhaktivedanta Book Trust Garuda; Rijeka; 1991.) i ima za cilj da prenese u čovjeka vjeru za oslobođenjem od materijalnog i trošnog svijeta.
               
[You must be registered and logged in to see this image.]
               

Vječito preplitanje mita i religije učinilo je Indiju zemljom bogatih fantastičnih priča o „božanskim intervencijama bogova“ koji silaze među ljude na leđima Garude (mitološke ptice koja spušta bogove na zemlju) u višestrukim oblicima što simbolizira njihovu sveukupnu moć i snagu iz kojih isijava sva „životna“ energija koja kontrolira ovaj ljudski materijalni svijet.

Priče o ljubavi pretstavljaju poseban „korpus“ priča u kojem ljubav egzistira u kontekstu vječite žudnje za dostizanjem čiste ljubavi (pomalo utopistički koncept, koji često ostaje nerealiziran zbog mnogih peripetija i uplitanja onih zlokobnih, gdje pojedinac ostaje pod zakonom karme da proživljava njeno ropstvo iz kojeg će se izvući nakon devet ili više reinkarnacija u različitim oblicima prije nego se sjedini sa svojom ljubavlju) ili je u pitanju motiv „kšatrijske ljubavi“ (ljubav ratnika koja je bliska onom
srednjovjekovnom poimanju kulta dame, gdje se vitez bori za ruku princeze koja je zarobljena od strane neprijateljskog kralja). Indijski dramski pisci, isto kao i Grčki, smatrali su mitove inspirativnim za svoja djela. Tako, u to prastaro doba, Kalidasa sačinjava svoju Sakuntalu (koja je mit), dramaturški je oblikuje što u Indiji predstavlja alfu i omegu stare dramske književnosti, a da to nije iznimka i u poeziji, potvrdit će i savremena pjesnikinja Sarojini Naidu čije pjesme su duboko ukorijenjene u tradicijskom i mitološkom, koje liče na himne ljubavnog kraktera gdje ona „zaziva“ Parvati (boginja koja je očarala svojom ljepotom neustrašivog i srditog Šivu za vrijeme meditacije) za pomoć. Sav taj mitoloUniverzalni  mit
               

Za univerzalni mit, mit o potopu se može reći da ga gaje mnoge civilizacije (asursko – babilonska, drevna indijska) zajedno sa kršćanskim i islamskim svijetom što u neku ruku govori, možda i o stvarnom događaju koji se zapravo i desio, a nastajao je pod raznim okolnostima, zavisno od podneblja u čijem je duhu se formirao kao jednistvena jezička i književna tvorevina, a svakom je zajedničko da ispriča priču o čovjeku koji je spasio ljudsku i životinjsku vrstu od propasti, ili da posvjedoči o vremenu ne baš naklonjenom čovjeku i negovom bitisanju na ovom svijet, koji je morao da posluša Božiju riječ ili nekog vijesnika (npr. u indijskom mitu o potopu, Manu sluša savjete ribice koja mu obećava pomoć, ukoliko je bude ispoštovao - njene zahtjeve, za vrijeme potopa kojeg mu najavljuje i na kraju iz njega
izbavljuje.
               

Enlarge this image
[You must be registered and logged in to see this image.]
               

Manu je u barku smjestio sve ono što je smestio i Noa i Nuh i Gilgameš da bi spasio ljudsku vrstu.) Jedna te ista priča koja je kao mit i predaja se prožela kroz mnoge civilizacijske i kulturološke kontekste, do nas danas, dospijeva u različitim oblicima. Imena likova u ovim mitovima su sada toliko irelevantna koliko je intrigantna priča koja se pojavljuje iz različitih svjetova. Uvijek ista. Mit o potopu je kolektivno pamćenje cijelog čovječanstva, koji danas služi kao napomena ljudima.ški svijet je u indijskom svijetu još uvijek nerazoren i neraskidan. Ganga je i dalje božanska rijeka, a potekla je iz Šivinog pramena kose, u kojoj se obavlja obilje rituala posvećenih u lotosima, za koje se vjeruje da su nicali pod stopalima prvih koraka maloga Krišne, što se kasnije uzdigao do visina, jer je bio utjelovljene samog Višnua.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kali, krvožedna majka

Kao što sve boje nestaju u crnoj, tako svi oblici i imena nestaju u Kali

Ni u jednoj svetskoj mitologiji ne postoji koncept poput Kali. Nijedna druga civilizacija nije izrodila misao koja tako verno prenosi najintimniji strah, srce mraka, kojeg se tako silno plašimo. Prelepa, neutoljena Kali nežno započinje svoj ples u životu svakog od nas, govoreći nam da je vreme da se suočimo sa svojim strahovima. Kali pleše, kao što je plesala onog dana kada se sukobila s mračnim demonom. Kali, krvožedna, isekla je njegovo crno meso i napila se željno krvi; ukus je nagonio u sladostrasni trans. Kali je igrala.

Ime Boginje Crno Vreme, Kali, manifestacija je ženskog principa, Boginje Majke. Kali je energija kojom Šiva uništava svet, samo da bi ga ponovo stvorio, očišćenog od greha, neznanja i truleža. Kali je Šakti Šive, njegov praktični, ženski princip. Zanimljiva analogija sa astrofizikom kaže da je Kali nalik crnoj rupi, koja proždire svu materiju, oduzimajući joj oblik i dimenzije; bezoblična praznina puna onoga što je nekad bilo i što će opet biti; princip uništenja. Prvi pomeni Kali su u Vedama i Upanišadama; naga, krvožedna i dugokosa deva; sličnosti sa boginjama Dravida su očigledne. Sazrela rana indijska misao otelotvorila se u Kali; jedan princip, prepoznat ovde kao nikad pre ili posle - princip uništenja bića kao iskre koja održava njegovu vatru - dobio je svoju prelepu formu u Crnoj Boginji.

Žrtva u krvi

Da bi se došlo do suštine Kali, prinose joj se žrtve. Mladi životi ljudi i životinja, nevini poput Crne Boginje, oduzimaju se da bi se potvrdila mistična istina kruga života i smrti, čiji je prvi Avatar Kali. Iako su ljudske žrtve za Boginju već vekovima zabranjene, nije retkost da u Indiji vlasti i danas povremeno obznane kako se u zabačenim krajevima severoistočne Indije ovakve pojave još dešavaju.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rođenje Prvo rođenje Kali odigralo se u toku bitke Parvati - Majke Boginje, i demona Daruke, koji se usudio da zapreti bogovima. Parvati se raširila, a iz nje je, naoružana krvavim sečivima, izletela Kali. Daruka se ustremio na svoju novu protivnicu, ali Kali, odsecala mu je u orgazmičkom zanosu deo po deo mračnog tela. Dugo je, zatim, pila slatku krv iz odsečenih delova Darukinog tela; pala je zato u krvoločno pijanstvo. Tada je započeo ples kojim je Kali ništila sve oko sebe. Tek je Šiva učinio da ples prestane, pre kraja ovoga sveta. No, zapisano je da će Kali nastaviti svoj ples i da će tek tada doći kraj sveta.

Indijska mitologija

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vječito preplitanje mita i religije učinilo je Indiju zemljom bogatih fantastičnih priča o „božanskim intervencijama bogova“ koji silaze među ljude na leđima Garude (mitološke ptice koja spušta bogove na zemlju) u višestrukim oblicima što simbolizira njihovu sveukupnu moć i snagu iz kojih isijava sva „životna“ energija koja kontrolira ovaj ljudski materijalni svijet.

Indijski mit o potopu

Priče o ljubavi pretstavljaju poseban „korpus“ priča u kojem ljubav egzistira u kontekstu vječite žudnje za dostizanjem čiste ljubavi (pomalo utopistički koncept, koji često ostaje nerealiziran zbog mnogih peripetija i uplitanja onih zlokobnih, gdje pojedinac ostaje pod zakonom karme da proživljava njeno ropstvo iz kojeg će se izvući nakon devet ili više reinkarnacija u različitim oblicima prije nego se sjedini sa svojom ljubavlju) ili je u pitanju motiv „kšatrijske ljubavi“ (ljubav ratnika koja je bliska onom srednjovjekovnom poimanju kulta dame, gdje se vitez bori za ruku princeze koja je zarobljena od strane neprijateljskog kralja). Indijski dramski pisci, isto kao i Grčki, smatrali su mitove inspirativnim za svoja djela.


Tako, u to prastaro doba, Kalidasa sačinjava svoju Sakuntalu (koja je mit), dramaturški je oblikuje što u Indiji predstavlja alfu i omegu stare dramske književnosti, a da to nije iznimka i u poeziji, potvrdit će i savremena pjesnikinja Sarojini Naidu čije pjesme su duboko ukorijenjene u tradicijskom i mitološkom, koje liče na himne ljubavnog kraktera gdje ona „zaziva“ Parvati (boginja koja je očarala svojom ljepotom neustrašivog i srditog Šivu za vrijeme meditacije) za pomoć.

Sav taj mitološki svijet je u indijskom svijetu još uvijek nerazoren i neraskidan. Ganga je i dalje božanska rijeka, a potekla je iz Šivinog pramena kose, u kojoj se obavlja obilje rituala posvećenih u lotosima, za koje se vjeruje da su nicali pod stopalima prvih koraka maloga Krišne, što se kasnije uzdigao do visina, jer je bio utjelovljene samog Višnua.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Univerzalni mit

Za univerzalni mit, mit o potopu se može reći da ga gaje mnoge civilizacije (asursko – babilonska, drevna indijska) zajedno sa kršćanskim i islamskim svijetom što u neku ruku govori, možda i o stvarnom događaju koji se zapravo i desio, a nastajao je pod raznim okolnostima, zavisno od podneblja u čijem je duhu se formirao kao jednistvena jezička i književna tvorevina, a svakom je zajedničko da ispriča priču o čovjeku koji je spasio ljudsku i životinjsku vrstu od propasti, ili da posvjedoči o vremenu ne baš naklonjenom čovjeku i negovom bitisanju na ovom svijet, koji je morao da posluša Božiju riječ ili nekog vijesnika (npr. u indijskom mitu o potopu, Manu sluša savjete ribice koja mu obećava pomoć, ukoliko je bude ispoštovao - njene zahtjeve, za vrijeme potopa kojeg mu najavljuje i na kraju iz njega izbavljuje.

Manu je u barku smjestio sve ono što je smestio i Noa i Nuh i Gilgameš da bi spasio ljudsku vrstu.) Jedna te ista priča koja je kao mit i predaja se prožela kroz mnoge civilizacijske i kulturološke kontekste, do nas danas, dospijeva u različitim oblicima. Imena likova u ovim mitovima su sada toliko irelevantna koliko je intrigantna priča koja se pojavljuje iz različitih svjetova. Uvijek ista. Mit o potopu je kolektivno pamćenje cijelog čovječanstva, koji danas služi kao napomena ljudima.

Skanda i Ganesha – sinovi Shive

[You must be registered and logged in to see this image.]

Skanda je veliki božanski ratnik, mnogoglavi bog rata koji nosi koplje i jaše na paunu. Čim se rodio Skanda je strijelama gađao planine i tako plašio ostale bogove. Čak je i Indra bio zabrinut tom igrom od koje su strahovali bogovi i tresle se planine. Tako je, na zamolbu ostalih bogova, Indra poslao božanske Majke da ubiju Skandu prije nego on uništi bogove i cijeli Svijet. No, kada su Majke ugledale sjaj i moć Skande, one se uplaše, te podoje maloga Skandu svojim božanskim mlijekom. Tada Indra sam napadne Skandu pogodivši ga gromovitom strijelom božanskom. Strijela raskoli Skandin bok, ali iz njega iskoči drugi ratnik u punoj bojnoj opremi. Indra se uplaši te se nakloni Skandi i odluči ga nadalje i sam štovati. Kada se to među bogovima razriješilo Skanda ode da učini ono zbog čega je i rođen – da ubije demona Taraku. Za Skandom, božanskim vojskovođom (kao što je Indra bio u Vedsko doba), pođe silna božanska vojska bogova. Kao i Skandi, Indra je prijetio i Ganeshi, drugom sinu Shive i bratu Skandi. No, Ganeshi je zapravo veća opasnost prijetila od vlastitog oca boga Šive. Naime, kada je Parvati poželjela postati majkom Šiva baš nije bio raspoložen da joj u tomu pomogne, pa joj je prezrivo dobacio neka si dijete napravi od crvenog sukna. Tako je Parvati od sukna doista i načinila predivnog sinčića. No, kada je Šiva dotaknuo dijete, djetetu otpadne glava, a Parvati postane neutješna. Šiva odluči popraviti stvar, pa pošalje božanskog bika Nandija, svog nositelja i vratara, da djetetu pribavi drugu glavu. Nandi donese glavu Airvate (bijeli slon na kojem jaše Indra), pa to sada iskrsne u problem Indre i Šive. Napokon Šiva smiri Indru uputivši ga da baci obezglavljeno tijelo Airvate u ocean, pa kad je bilo 'bućkanje' mora Airvatino tijelo se pojavilo neoštećeno. Bogovi su Ganeshi poklonili štakora (štakor je životinja za koju nema zaprijeka, jer uvijek pronađe put), pa je tako Ganesha zapravo postao bog zaprijeka te zaštitnik trgovaca i pisara. Naime, temeljna zadaća Ganeshe bila je da postavlja zaprijeke onima koji bi previše lako željeli stići do Neba, odnosno da uklanja zaprijeke onima koji su vjerni i krijeposni.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ganesha se oženio s dvije božice. Jedna Ganeshina družica je Uspjeh, a druga Duhovitost. Mitološka priča kazuje da se i njegov brat Skanda zaljubio u njih, pa je bratu predložio takmičenje. Onaj koji prvi obiđe Svijet uzet će ove dvije božice za svoje žene. Ganesha je dakako pristao. Dok je Skanda bio tipičan primjer 'atlete', pa dok je on optrčavao Svijet, lukavi Ganesha polako se gegao oko svojih roditelja. Naime, njegovi roditelji u mitologiji zapravo predstavljaju Svijet. Pobijedio je Ganesha, a Skanda je morao priznati poraz.

Avatari (silasci, utjelovljenja) boga Višnua

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bog Višnu nije najznačajniji bog, ali je naročito blagonaklon ljudskome rodu, a nevjerojatno je sposoban i pronicljiv, te razborito sažimajući stvari uvijek postavlja na pravo mjesto. U najšire prihvaćenoj hinduskoj predaji o bogu Višnu zapisano je tako deset njegovih utjelovljenja (obličja) ili avatara. Prvi avatar je mitska riba Matsya koja je spasila Manua poučivši ga kako izgraditi barku, te na nju pohraniti sjeme svega stvorenoga. U istom obličju (Matsya) Višnu ubija čudovišnog demona koji je ukrao Vede. Drugi avatar je mitski divovski vepar Varaha u čijem obličju je Višnu spasio Zemlju s dna Oceana na koje ju je povukao snažni demon. Treći avatar boga Višnua je mitska kornjača Kurma u čijem obličju Višnu stavlja 'bućkalo' za pravljenje napitka besmrtnosti sebi na leđa, jer je prijetila opasnost od snažnih potresa koji su bili izazvani tim 'bućkanjem'. Četvrti Višnuov avatar je Narasimha, obličje čovjeka lava, u kojem je Višnu ubio opasnog demona Hiranyakashipua. Peti avatar je obličje patuljka Vamana koji je u tri koraka izmjerio Svijet i time spasio bogove u trenutku kada su demoni zauzeli cijelu Zemlju. Šesti avatar Višnua je Parashurama (Rama) u čijem obličju Višnu osvećuje smrt svoga oca Jamadagnia razorivši cijelu ratničku kastu, te predavši Zemlju na upravljanje svećeničkoj kasti. Sedmi avatar je utjelovljenje kao princ Rama čiju ženu Situ ugrabi demon Ravana. U obličju princa Rame, uz pomoć brata Lakšmana i Hanumana (poglavara mitskog majmunskog naroda), Višnu pronalazi i izbavljuje Situ. Osmi avatar je obličje pastira Krišne koji je ubio ljudske kraljeve koji su zapravo bili zakarabljeni (maskirani, prerušeni) demoni. U obličju nestašnog, mudrog i lukavog Krišne Višnu ljubuje s govedaricama Gopama kojima usput krade mlijeko i maslac, a kasnije je to samo jedna Gopa imena Radha. Krišna je napustio Zemlju kada ga je jedan lovac zamijenio s jelenom i pogodio ga u petu, gdje je jedino i bio ranjiv. (Opet će sebi Athumanunh dopustiti slobodu promišljanja i na trenutak pomisliti na još jednog mitskog junaka starih Grka – Ahileja) Deveti Višnuov avatar je Buddha u koji se utjelovio nakon smrti Krišne. U tom obličju Višnu je preobratio demone s hinduizma na budizam. To se događa u najgorem (sadašnjem) razdoblju Svijeta koje se naziva Kali i koje mora biti razoreno kako bi nastupilo novo i pravednije razdoblje. Deseti avatar Višnua je obličje ratnika jahača imena Kalki. Bog s konjskom glavom je raniji Višnuov lik, pa Kalkija u mitologiji češće prikazuju kao bijelog konja nego kao jahača na bjelom konju. U tom posljednjem obličju Višnu će protjerati okrutne kraljeve iz Indije, uništiti krivovjerne, te spasiti preostale dobre ljude od kojih će se uzdići narodi novoga doba.

[You must be registered and logged in to see this image.]

11 najmoćnijih indijskih bogova

Verovatno najspektakularnija svetska religija, koja je ujedno i najpotcenjenija i najslabije razumena od strane onih koji nisu njeni sledbenici, izdvaja se po tome što je prividno politeistička. U suštini, međutim...Hindusi imaju ogroman broj bogova i boginja koji svi odreda simbolizuju i inkarnacije su JEDNOG apstraktnog vrhovnog bića ili Bramana. Najfundamentalniji od tih božanstava, oni koji su u temelju ove religije, su Brahma, Višnu i Šiva koji zajedno čine njihovo sveto trojstvo, na sličan način na koji su u hrišćanstvu Otac, Sin i Sveti Duh jedno te isto, nedeljivo i jednosuštastveno božanstvo.
Ali, postoje i mnogi drugi važni bogovi, a svima njima ćemo se pozabaviti danas ne bi li vam približili ovu prelepu i opijajuću religiju, treću na svetu po brojnosti sledbenika, a stariju i od hrišćanstva i od islama koji su na čelu te "tabele".

Ganeša se lako prepoznaje po tome što je predstavljen kao slon koji jaše miša. On je najpopularniji od svih hindu bogova i jedan je od najsnažnijih asocijacija vezanih za hinduizam kao religiju. Sin je Šive i Parvate, ima uvrnutu surlu i velike uši i telo trbušastog čoveka. Gospod je posvećen uspehu, i uništitelj je zla i prepreka. Takođe se poštuje i kao bog znanja, mudrosti i bogatstva.
Brama je jedan od tri boga hinduističkog trojstva, bog stvaranja. On je otac Manua koji je otac svih ljudi. Predstavljen je sa četiri lica, okrenut na četiri strane sveta, i sa četiri ruke. Prikazuje se kako jaše labuda. Bramina žena je Sarasvati.

Ne treba ga mešati sa Bramanom koji je koncept, princip, bića iznad svih bića, najbivstvujućije bivstvujuće rekli bi filozofi, od koga sve potiče i koji se ne može nikada u potpunosti biti shvaćen.
Šiva (etimološki verovatno povezano sa slovenskim božanstvom "Žive, Živane", iako je u pitanju različiti pol) je najmoćnije i najfascinantnije božanstve ove vere, a reprezentuje smrt i raspadanje. Kao jedno od božanstava hinduističkog trojstva poznat je po mnogim imenima: Mahadeva (veliki bog), Pašupati, Natarađa (gospod plesa), Višvanat, Bole Nat...

On je ujedno i jedno od najkompleksnijih pojava svoje vrste. Hindusi ovo poštuju tako što hramove njemu posvećene prave posebno u odnosu na hramove koje posvećuju ostalim nebesnicima, i tako što obožavaju Šivu kao falusnog simbola zvanog "Šiva Limgam".

Šiva je vrhovni bog šaivizma, posebnog pravca u okviru hinduizma, jednog od četiri najmoćnija.
Krišna (etimološki možda povezano sa srpskom rečju "krsna") je veliki igrač u Mahabharati i primarni učesnik "Bagavad gite" (Bogovske pesme, Božanske pesme) koja se nalazi unutar ovog epa, a u kojoj on Arđuni iznosi niz duhovnih, moralnih i životnih pouka. Krišna je deveti i najpotpuniji avatar (ovozemaljska inkarnacija, najplastičnije rečeno) Višnua, jednog od tri boga hinduističkog trojstva.

On je i najpopularniji od svih avatara Višnua i najbliži srcima mase. Njegova koža je plave boje, a snažno je uticao na indijski misaoni sistem, religiju i filozofiju, život i kulturu, misticizam i književnost, slikarstvo i vajarstvo, ples i muziku, i na sve aspekte tamošnjeg folklora, i sve to na bezbroj načina.
Rama je savršeni avatar Višnua i verovatno najomiljeniji od svih hindu bogova. Popularan kao simbol viteštva i vrline, Rama je "otelovljenje istine, moralnosti, idealnog sina, idealnog muža, i nadasve, idealnog kralja". Indijci veruju da je on bio stvarna istorijska ličnost, plemenski heroj drevne Indije, čija su dela opevana u drugom velikom indijskom epu Ramajani.
Hanuman je moćni majmun koji je pomagao gospodu Rami u njegovim podvizima protiv zlih i nečistih sila, a opisan je kao i on u Ramajani. Jedan je od najpopularnijih idola hindu panteona. Veruje se da je bio avatar gospoda Šive. Hanuman je obožavan kao simbol fizičke snage, postojanosti i posvećenosti.

U vremenima nevolje, uobičajeno je među Hindusima da skandiraju njegovo ime ili da pevaju himnu njemu posvećenu koja se zove "Hanuman čalisa". Hramovi posvećeni Hanumanu najčešća su javna obredišta u Indiji.
Višnu (etimološki povezano sa srpskom rečju "Višnji, Svevišnji") je miroljubivo božanstvo hinduističkog trojstva koje čuva i održava život pomoću postojanih principa reda, pravednosti i istine. Kada su ove vrednosti ugrožene, Višnu napušta svoju transcendenciju kako bi povratio red i mir na Zemlji.

Višnu ima deset velikih ovozemaljskih inkarnacija. Oni koji ga posvećeno slede se nazivaju Vaišnave, a žena mu je Lakšmi. Narod u južnoj Indiji slavi Višnua kao gospoda Venkatešvara.

Višnu je vrhovni bog vaišnavizma, posebnog pravca u okviru hinduizma, jednog od četiri najmoćnija.
Lakšmi je boginja čije ime znači "dobra sreća", a dolazi od sanskrtske reči "laksja" što znači "cilj". Boginja je bogatstva i prosperiteta, kako materijalnog tako i duhovnog. Ona je domaćinska boginja većine hindu porodica, a posebno je vole žene.

Predstavljena je kao prelepa žena zlatne puti, sa četiri ruke, koja sedi ili stoji na procvetalom lotosu i drži lotosov pupoljak, koji predstavlja lepotu, čistoću i plodnost.
Durga je boginja majka, poznata i kao Bavani, Šeravali, Amba, Čandika, Gauri, Parvati i Vaišno Devi. Predstavlja plahovitu i vatrenu moć bogova. Ime "Durga" znači "nedostupna" ili "nepobediva", i personifikacija je aktivne strane božanske energije gospoda Šive koja se zove "šakti". Durga je obično predstavljena kako jaše lava i nosi oružje u mnoštvu svojih ruku. Ona je zaštitnik pravednih, i uništitelj zla.
Kali je crna boginja, strašna i svirepa forma majke boginje Durge. Rođena je iz Durgine obrve tokom jedne od njenih bitaka sa zlim silama. Kali je predstavljena sa najokrutnijim crtamaa verovatno od svih svetskih božanstava uopšte, pošto joj jezik viri iz usta, oči su joj crvene a lice i grudi okupane krvlju. Stoji sa jednom nogom podignutom na butinu, a drugom na grudima svog muža, Šive.
Sarasvati je boginja znanja i učenja, i predstavlja slobodni tok mudrosti i svesnosti. Ona je majka Veda, i himne njoj posvećene koje se zovu "Sarasvati vandana" često počinju i završavaju stihovima iz nekog od ovih verskih spevova. Boginja je i mudrosti, umetnosti i muzike, a ćerka je gospoda Šive i boginje Durge. Veruje se da je ona ljudskoj vrsti dala moć govora, mudrosti i učenja.
. S. Molimo verske fanatike da se uzdrže od vređanja tuđih verskih ubeđenja, i od etiketiranja nečega što ne razumeju kao satanizma.

(V. V.)