Ivo Andrić pisac je onih koji njegove knjige čitaju

Nekoliko je čmalih pupoljaka u Andrićevu opusu. Nagoviještenih, a nikad napisanih romana, pravaca kojima je pisac kretao, da bi zatim odustao. Bilo bi zanimljivo forenzički istražiti takve pupoljke, kao i moguće razloge i objašnjenja zašto se nisu rascvjetali. Više bi to bilo fikcionalno, nego kritičko ili književnohistorijsko istraživanje. Iz njega bi mogla nastati mistifikacija o cijelome jednom neostvarenom i neispisanom, a svejedno postojećem književnome opusu Andrićevom. Jedno od takvih nagoviještenih djela je romaneskna saga o sarajevskoj katoličkoj obitelji Pamukovića, neka vrsta sarajevskih Buddenbrookovih. Nikada takvu knjigu on nije spomenuo, ali se ona desetljećima dugo najavljuje u fragmentima i u pripovjetkama.
Prvi put Pamukovići se javljaju u jednoj od najsnažnijih njegovih pripovjedaka, u kojoj se spustio do samoga socijalnog i emocionalnog dna svoga svijeta, tako duboko i toliko nisko, kako više nikada neće ići. U emocionalnom smislu pisac će tako riskantno nastupati obično samo kada piše o nečemu što pozna vlastitom kožom, dakle ukoliko piše skrivenu ili otvorenu autobiografiju. U pripovijetki o kojoj je riječ, nema autobiografskih naznaka, ali je njena osjećajnost takva da čitatelj naprosto ne može izdržati da ne misli kako Ivo Andrić piše stvarnu priču o sebi ili o nekome svom.

Proza, pod naslovom “Mara milosnica”, prvi je put objavljena 1926, u Srpskome književnom glasniku. Radi se o jednoj od dužih Andrićevih pripovijedaka. U kanonskom izdanju njegovih sabranih dijela (Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb, Prosveta – Beograd, DZS – Ljubljana i Misla – Skopje) iz 1976, “Mara milosnica” zaprema cijelih osamdeset stranica, a po slobodnoj procjeni, mogao bi to biti tekst od dvadeset pet tisuća riječi. Dužinom, riječ je, dakle, o kratkome romanu, ali koji nikada nije samostalno objavljen. Andrić ga je uklopio u tom naslovljen “Jelena, žena koje nema”, u kojem se nalaze sve same “ženske” priče. “Mara milosnica” pisana je na ijekavici, a pisac je, kao ni druge takve svoje tekstove, nikada nije ekavizirao, uvjeren da se radi o jednome jeziku i da sve treba ostati onako kako je prvobitno i napisano. U trenutku njezina objavljivanja imao je trideset četiri godine.
Priča se odvija u mjesecima pred austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine iz 1878. Mara Garić, rodom Travničanka, kći je Ilije ekmeščije, tojest pekara, i “čuvene Jelke”, zvane Hafizadićka, “jer ju je stari Mustaj-beg Hafizadić držao nekoliko godina kod sebe, pa je onda udao za ovoga Garića, koji je bio miran i slabouman mladić, i kome je on i otvorio ovu pekarnicu”. To čudesno lijepo djevojče je, s nepunih šesnaest, palo za oko Veli paši, glavnome komandantu sve turske vojske u Bosni, jednome po svemu impresivnom i europeiziranom Turčinu, prezrivom prema domaćoj halaši svake vjere i dobro svjesnom da je stigao na kraj jedne imperije i da nema načina, a ni razloga, da ju spašava. Veli paša je introvert, koji ima svoju muku, ali i nedirnuto dostojanstvo i veličinu. Andrić ga opisuje s poštovanjem, bez ijedne negativne konotacije. Njemu Mara dolazi, on joj govori: “Hoćemo li kćeri?”, a ona mu se onda primakne. Poslije joj priča ono što ju zanima: “Šta je s onu stranu mora? Kakvi su ljudi Rusi? ili Kako to da se mogu i sveci i ljudi slikati?” I onda opet ispočetka.


...................

................

Kada, malo pred pad, dolazi vijest o njegovoj smjeni, Veli paša ostavlja Maru i odlazi prema Istambulu. Tada, s povijesnom pozadinom sarajevske bune i oružanog otpora Austriji, započinje Marina anabaza. Veličanstvene su scene mržnje kojim biva od “svojih” dočekana, naročito kada dođe u crkvu, kod fra Grge, koji u njoj vidi i starozavjetnu grešnicu, ali i onu koja je u neko živo vrijeme i u stvarnim okolnostima, počinila izdaju. Kako to u Andrića ne biva često, većina likova u pripovijetki, naročito pobunjenika, na čelu s povijesnim Hadži Lojom, stvarne su ličnosti, sa svojim imenima i prezimenima, a i dani pada opisani su uvjerljivo dokumentaristički.

Dok se očekivalo da Austrijanci provale u grad, nevjernici su se – u strahu od osvete domaćih Turaka – skrivali okolo, ili su se zatvorili u onih nekoliko uglednih kršćanskih kuća, za koje su vjerovali da ni pobunjenici u njih neće dirati. I tako se, nekim slučajem, Mara kao služinče našla u Pamukovića kući. Prokleto lijepa i zamamna, a – to se nije znalo – i trudna. Slijedi njezina propast, koja sasvim koincidira s padom grada. Dok nju nose mrtvu da ju pokopaju, s druge strane nailazi kolona austrijskih vojnika, koji sarajevske uglednike i bundžije vode na gubilište.

Mara je, kao što je bio i njezin otac, slaboumna, i malo razumije ono što se oko nje zbiva. Ali o tome pisac skoro da i ne govori. Ono što je važno njezina je čista dobrota i ljepota, i to naivno, užasno bolno, pučko katolištvo Marino, koje, opet, na neki čudan način podsjeti na vjeru iz ranih pjesama Nikole Šopa. Način na koji Ivo Andrić opisuje njezinu propast, i kako ju na politički šokantan način (bio bi šokantan Andrićevim bošnjačkim i hrvatskim istjerivačima vraga iz ovoga srpskog pisca) postavio uz propast jedne Bosne, neusporediv je s bilo kojim drugim tekstom iz naše prozne i poetske povijesti, pa i iz piščeva opusa.

.................

.............


Andrić, recimo, preko vlastite mjere produžava čak i tugu nad Marinim grobom, pa daje glas sluškinji u Pamukovića, Jeli, čvrstoj i moćnoj ženi bez djece: “Same su joj se riječi otimale, i te njene rođene riječi još su je više rastuživale. Ima toliko godina, niko nije vidio da je suzu pustila. Sad je plakala i naglas molila Boga da ubrani i zakloni sve žene, nesrećne druge i mučenice.” Nije Andrić sentimentalan nad tim svojim živim grobom i nad svojom turskom milosnicom (što je ubitačnija, jer je psovke lišena i jer je sva mehka, bosanska riječ za kurvu). On nad njom rida, ispisujući rečenice koje su lišene svake uobičajene, životne i literarne, kondolirajuće ceremonijalnosti, te slatke tuge preživjelih. Te su rečenice čisti bol, i ničega više osim bola nema.

Ivo Andrić je – što mazlumi ne mogu shvatiti i prihvatiti kao dio spisateljske strategije – u svojim pripovijetkama, pričama i romanima sklon kroničarskom mudroslovlju, sentencama i povremenom aforističnom govoru. U “Mari milosnici” ni toga nema. Ta je pripovijetka gola, bez ikakve stilističke ili ideološke zaštite, kao ogoljen i živ zubni živac. Sve u “Mari milosnici” boli i sve mora da boli.

Kada se čeprka po pripadnostima Andrićevim, kao po – da nastavimo metaforu – nekome zapuštenom i starom karijesu, pa kada se traži ono što bi u njega bilo naše, hrvatsko, ili tačnije rečeno bosanskohrvatsko, jer ama baš ništa u njega nije, niti može biti, izvan ovako izvedene složenice, hrvatsko, rijetko će se tko sjetiti “Mare milosnice”. Ili se, barem, neće na nju pozivati. Nekako su nam draže i bliže priče iz fratarskog ciklusa, u kojima svakako ima tog zavičajnog i identitetskog herojstva, te čvrstine o kojoj volimo misliti kada naknadno sebi tražimo pređe, ili kada među piscima kanimo nalaziti one koji su najtačnije opisali naše podrijetlo i ono što jesmo. I prirodno je tako. Svaki je kolektivni identitet načinjen od herojskih epova. Pripovijesti o milosnicama uvijek su privatne. Na margini “Mare milosnice”, a iz nekoga drugog ključa, Danilo Kiš je u “Enciklopediji mrtvih” napisao priču “Posmrtne počasti”.

“Mara milosnica” je pisana u autobiografskome emocionalnom ključu. Dalje od toga ne smije se reći, niti je dalje od toga pristojno misliti. Ali nije napisan književni tekst koji bi o bosanskohrvatskom narodu i o njihovome glavnom gradu Sarajevu autentičnije i dublje govorio. Priča o jednoj kurvi, identitetska je legitimacija toga svijeta. I to je, zapravo, lijepo, bolno i tako izuzetno.

O razlozima zbog kojih Ivo Andrić nije mogao napisati svoju sagu o Pamukovićima vrijedilo bi misliti, čak i nagađati, ako je moguće da se iz nagađanja rodi literarno uvjerljiva priča, kojom neće biti dodatno opterećene sudbine živih i mrtvih. A iskazano bilo bi to nepodnošljivo bolno mjesto čovjekova ličnog podrijetla.

mreza-mira

Kakav tekst, to samo moze znalac Miljenko Jergovic.
Jos veceras ponovo citam "Maru milosnicu ".

SELIMOVIĆ I ANDRIĆ – IZMEĐU PROGONSTVA I IZDAJE

Sjedimo tako ljetos u bašti jednoga beogradskog restorana u blizini Bajrakli džamije, ćaskamo na lahke morske teme, i ne dopuštamo životu da nam kvari mir. U jednom trenutku prijatelj diže kažiprst: tamo je, kaže, stanovao Meša Selimović, i pokazuje na groteskno veliku socijalističku građevinu od betona i stakla, kakve su se gradile sedamdesetih godina i u koje je radni narod, skupa sa cjelokupnom obitelji, sabijan kao u kasarnu. Zgrada je otišla u visinu i širinu, sigurno ima više ulaza, duge i mračne hodnike, koji vonjaju na kiseli kupus i na grah, na znoj i na zahode cijeloga jednog naroda, koji više nema kud, nakon što je jednom došao sa sela, nego mu je sad tu živjeti i umirati. Nikad tu nema mira i one prave tišine, romor je i šušur kao u mravinjaku, kao u prokletoj avliji, i nužna je neka jaka veza, neka zajednička ideja, komunizam, nacionalizam ili kakva još gora opsjena i ludost, da ljude na tom mjestu održi u nekakvom skladu, da se međusobno ne ubijaju. Eto, tu se Meša Selimović sklonio, nakon što je otišao iz Sarajeva, i tu je, na jednome od viših katova toga betonskog čudovišta, umro pred uključenim televizorom, negdje oko poluvremena finala Svjetskoga prvenstva u nogometu u Španjolskoj 1982. Nekako je i logično da u toj kući nije napisao ništa važno. Samo taj nedovršeni, mutni, u ideji nejasno roman iz “savremenog života” pod naslovom “Krug”.



… jer je morao ići

O okolnostima Selimovićeva odlaska iz Sarajeva ne zna se ništa i zna se sve, kako već kome treba. Jedni kažu da je otišao jer mu je žena, gospođa Darka, bila Beograđanka. Drugi vele da je otišao iz potrebe za pripadanjem većoj kulturi i književnosti, baš kao da i nismo u to vrijeme živjeli u Jugoslaviji i baš kao da pripadanje pojedinim manjim književnostima nije istovremeno značilo i pripadnost jednoj povelikoj, zajedničkoj jugoslavenskoj književnosti. Treći kažu da je Meša Selimović naprosto bio izdajica svoga roda, da se odrekao islama i muslimanske nacije, pa je zato otišao u Beograd…

Ali kada čovjek tako stoji, četrdesetak godina nakon Mešina odlaska iz Bosne i iz Sarajeva, ispred zgrade u kojoj je veliki pisac u Beogradu živio i umro, sve te utješne teorije, naknadna objašnjenja i razlozi učine mu se jednako promašenim. S perspektivom te građevine, onakve kakva je ona danas i kakva je bila kada se u nju useljavao, dobronamjernom promatraču, koji još i nema razloga sudjelovati u otimačini oko književnih nasljeđa i pripadnosti, biva savršeno jasno kako je Selimović iz Sarajeva otišao jer je morao ići. U ovoj je kući živio samo onaj tko nije mogao birati. Tako bi trebalo pisati na Mešinoj spomen-ploči, koju bi, uz njegov ulaz, o istome trošku, zajednički mogli postaviti bošnjački i srpski pretendenti na njegovo djelo.
O beogradskim staništima Ive Andrića, nakon što je početkom dvadesetih umakao iz Zagreba iz, po prilici, istih ili vrlo sličnih, uglavnom izdajničkih i konformističkih razloga kao i Meša Selimović iz Sarajeva, puno više se zna. U vremenima kada nije bio u kraljevskoj diplomaciji, Andrić je živio kao podstanar, uglavnom oko pijace na Zelenom vencu, u tom, vjerojatno, i najružnijem dijelu staroga Beograda, gdje se čovjek nema gdje ni sakriti od ljudi i od njihova vonja, od ogovaranja ili od druženja na koja mora pristajati i mimo svoje volje, zato što ih nikako ne može izbjeći. Tu je, u Prizrenskoj, zahvaljujući dobroti prijatelja, preživio i Drugi svjetski rat, kada je napisao “Travničku hroniku”, “Na Drini ćupriju” i “Gospođicu”. Prvi put Ivo Andrić živjet će u vlastitom stanu tek kada, pod stare dane, oženi Beograđanku Milicu Babić. Dogodit će se to tri ili četiri godine prije nego što ga u Stockholmu počaste Nobelovom gradom. Do tada on će uvijek biti u tuđemu i nikad dovoljno ljubazan da ga kojekakvi ostave na miru.

avlija.me

.................

....................



Nije se imao kamo vratiti

Nema sumnje da je Ivo Andrić u svojim životnim i građanskim izborima bio vođen i vlastitim idealima, i političkim uvjerenjima, i ograničenjima svoga ljudskog karaktera (koja su ga navodila da se baš pod svaku cijenu pokuša izboriti za malo mira i samoće, za onaj mrvičak lične slobode bez koje ne bi ni mogao biti pisac), ali pritom se baš i ne bi reklo da je imao izbora, pa da je mogao ostati u Zagrebu ili se, recimo, vratiti u Sarajevo. Nije se Andrić imao kamo vratiti, niti je imao gdje u Zagrebu ostati. Pritom, ono što čime je bio potjeran iz hrvatske metropole nije se ticalo ni njegovih revolucionarnih ideala i političkih uvjerenja, a još manje možebitnih nacionalnih opredjeljenja, jer je u to vrijeme u istome Zagrebu bilo i rojalista, i karađorđevićevaca, i jugoslavenskih integralista. Štoviše, matica tadašnje hrvatske književnosti, uključujući i najbolje i najgore pisce toga vremena, u svome je vidovdanskom i ćiriličnom jugoslavenstvu bila radikalnija od Andrića, već i zato što on po svojoj prirodi nije bio radikalan, nego se stalno oko nečega kolebao. Pa se tako, u vrijeme odlaska iz Zagreba, kolebao između ekavice i ijekavice, za razliku od nepokolebljivih A.B.Šimića ili Krleže, još prije njih i Tina Ujevića – da loše i bezvezne pisce ne spominjemo – koji su bili nepokolebljivi ekavci. Tek kasnije, nakon što Andrić ode u diplomaciju, oni će propisati ijekavski.

Ako su postojali načelni, kulturološki ili svjetonazorni razlozi za odlazak, ako Ivo Andrić iz Zagreba nije otišao po sasvim nenačelnim, egzistencijalnim motivima, kao tuberan i kao puka sarajevska sirotinja, u potrazi za kruhom, tada su se ti razlozi ticali nečega dubljeg i primarnijeg u odnosu na politiku i ideologiju. U mitleuropskome Zagrebu, koji je još uvijek čuvao svoj bečki i austrougarski štih, osim što je bio siromašak, on je, kao Balkanac i orijentalac, kao Turčin katoličke vjere, bio strani element i u kulturološkom, i u jezičnom, i u književnom smislu. Da je bio bolje stojeći, da je u Zagrebu imao od čega živjeti, da je našao nekog mecenu, njegova orijentalna narav ne bi, naravno, nikome pretjerano smetala. Ovako: nije mu bilo druge nego da se seli u Beograd. Otišao je ne da bi postao Srbin, ne da bi se definitivno opredijelio za ekavicu, ne zato da bi se odrekao svoga podrijetla i kulture, nego je otišao zato što je morao otići, a možda i zato da bi, upravo suprotno, sačuvao vlastiti kulturni identitet. Naime, da je u Zagrebu skrio ili zatajio svoju balkansku narav, da se, naprosto, počeo ponašati kao rođeni Zagrepčanin ili Zagorac, možda bi i mogao preživjeti, a da ne ode.

Bolestan čovjek, ojađen i povrijeđen od svijeta, bio je Meša Selimović kada je pisao svoje znamenito pismo Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, u kojemu je testamentarno deklarirao svoju pripadnost srpskoj književnosti i u kojemu je, osim toga, porekao i samo postojanje neke zajedničke, bosanskohercegovačke književnosti.

Pismo čiste pameti

To se pismo u današnjemu Sarajevu spremno zaboravlja ili ga se tračerski nepristojno, baš kao da su nacija i kultura dvije posvađane zaove, pripisuje gospođi Darki, jer je nadasve neugodno, iz perspektive današnjega Sarajeva, dokonati o sudbini i životnim razlozima Meše Selimovića. Zanimljiv paradoks: riječ je o piscu koji je napisao dva temeljna romana bošnjačke i muslimanske književnosti, ali koji je, pred kraj života, nedvosmisleno odbio pripadati toj književnosti, te je odredio i opisao sebe kao Srbina i srpskoga pisca. Ne samo što je Meša napisao ta dva temeljna romana, nego su njegovo ime i mit, nego je legenda o njemu i njegovoj veličini jedna od konstituensi današnjega bošnjačkoga nacionalizma i šovinizma, onoga vjerski inspiriranog, ali neusporedivo više, onoga sekularnog.
Dok sam sjedio u bašti beogradskoga restorana, soren i rastužen betonskim pejsažem toga posljednjega zavičaja jednoga srpskog pisca, prvi put mi je bilo do kraja jasno to Mešino testamentarno obraćanje SANU. Život mu je bio pri kraju, više nikakve zemaljske radosti, nikakva blaga i novci nisu ga mogli utješiti. U tom je času on bio najnepotkupljiviji, posljednji čovjek na Zemlji. Svoje pismo pisao je čiste pameti, ne očekujući više ništa, pa ni posmrtnu slavu vlastitih djela pod okriljem srpske književnosti. Uostalom, bio je ateist, poslije smrti za ateiste više ničega nema, pa ni književne slave. Ono čime je, međutim, bio vođen, što izbija iz svakoga retka toga potresnog, premda sasvim administrativnog teksta, ogorčenost je pred tima koji su ga iz Bosne i iz Sarajeva protjerali. Jedno je sigurno: idealni čitatelj toga njegovog obraćanja, onaj kome je pisao, nije bio ni predsjednik SANU, niti bilo koji srpski akademik. Pismo u kojemu se definitivno i do kraja deklarira kao Srbin i ništa drugo, te u kojemu svoje djelo situira u srpsku književnost i niti u jednu drugu (osim jugoslavenske, ali tada se i to podrazumijevalo), Meša Selimović je srcem, dušom i pameću slao u Sarajevo, onima koji su ga prognali.

...............

.................

Ivo Andrić nije za sobom ostavio takav tekst. Drukčija je bila njegova ljudska narav, više je toga njemu moglo pod kapu stati, više je mogao podnijeti. Kada bismo stvari poopćavali i poigravali se mentalitetima, mogli bismo reći da je Meša Selimović bio begovski sin, iz bogate kuće, pa njemu nije bilo ni upisano preveliko trpljenje. Da je bio siromah, možda bi i on znao istrpiti. Ali sve to nije ni važno, jer je priča s obojicom jednako završila. Obojica su vlastitim izborom i sudbinom velikani srpske književnosti, a to što se ta književnost u najdubljem smislu bavila bosansko-hrvatskim i bosanskokatoličkim temama, ili što je – kako bi to rezignirano primjećivao Alija Isaković – započinjala bismillom, to je, opet, nešto što potvrđuje kako je srpska književnost i šira, i veća, i bolja od srpske politike ili od srpske nacionalne ideje u cjelini. Ali koja to, i čija, književnost nije šira, veća i bolja od politike?



Pismo bosanskog muslimana

A znači li to onda da Meša Selimović nije i ne može biti dijelom bošnjačke,  bosanske, bosanskomuslimanske književnosti? Ne znači, bez obzira na njegovo deklarirano odbijanje da pripada bilo čemu od toga (naravno, nije mogao odbiti i zatajiti svoje muslimansko podrijetlo, odgoj, bosanski zavičaj i sl.). Meši je, kao i bilo kome od nas, njegovo građansko opredjeljivanje ograničeno i određeno samo onim oko čega se svaki čovjek može opredijeliti, a to su njegov građanski status, javno iskazano pripadanje nekoj vjeri, naciji ili kulturi, ali ne i način na koji će biti doživljen, kontekstualiziran, smješten unutar odabrane ili unutar drugih kultura i zajednica, pogotovu ako, poput Selimovića i Andrića, cijeloga života stvara narativnu, književnu građevinu, koja – u simboličnom, ali ne i samo u simboličnom smislu – tvori druge zajednice i kulture. Dakle, činjenica što Selimović i Andrić izvan svake sumnje pripadaju srpskoj književnosti, pa je tu pripadnost pristojno prvu spomenuti u svakome govoru o njihovim pripadnostima, sama po sebi ne govori ništa o ostalim njihovim pripadnostima, koje mogu, a i ne moraju, biti građanski deklarirane u pismu ovoj ili onoj akademiji znanosti i umjetnosti, ili osporene na isti takav način.

Nije, međutim, Meša Selimović bošnjački, bosanski i muslimanski pisac samo po romanima “Derviš i smrt” i “Tvrđava”, niti po drugim svojim uspjelim ili manje uspjelim djelima. On je sve to i po tom famoznom pismu SANU, koje piše iz svoje tuge i ogorčenosti, čiji sam dom i betonski kavez ljetos gledao, gledajući tako simboličnu sliku njegova progonstva. Pa, možda je taj administrativni tekst bosanskiji i bošnjačkiji od mnogo čega drugog, jer je ona dva genijalna romana mogao napisati i netko tko se rodio kao Srbin pravoslavac, pa i Srbijanac, ali je pismo SANU mogao i – na žalost – morao napisati samo netko tko već jest Bosanac i Musliman (tojest, kasnije, Bošnjak). U Mešinom slučaju, gorko odricanje je najdublje moguće priznanje o vlastitoj bošnjačkoj, bosanskoj, muslimanskoj pripadnosti. Nemoguće je odricati se onoga što ti ne pripada. Ali ako tako doživljavamo i tumačimo stvari, onda iz toga proizlazi i potreba, možda još i gorča, da kažemo sve o tom svijetu zbog kojega se Meša Selimović odricao, o tom svijetu koji je Mešu Selimovića iz Sarajeva i iz Bosne protjerao. A lakše je, zar nije, stvari svoditi na prljave tračeve o ženama i o zaovama, ne bi li se mrtav Mehmed iz srpske nekako preveo u bošnjačku naciju?

.................

............



Kakva bosanska književnost?

Stvar je s Ivom Andrićem i njegovim pripadnostima malo složenija i, zapravo, neizvjesnija. Danas, 2011. godine, njegovo temeljno jugoslavensko nacionalno i kulturno opredjeljenje više nema do kraja jasan smisao i sadržaj. Djelo Andrićevo neka je vrsta jugoslavenskoga kenotafa. Usto, on je srpski pisac, jer je većim dijelom svoga vijeka u Srbiji, unutar srpske književnosti, živio i radio, te je pisao “istočnom varijantom zajedničkoga srpskohrvatskog” jezika, kako je on to govorio. Danas mu se više ni taj jezik ne priznaje, pa se navodi da je pisao srpskim.

Kao hrvatskog pisca u Zagrebu, iz kojega je potjeran, doživljavaju ga, uglavnom, samo oni koji znaju cijenu Nobelove nagrade. Mimo toga, Ive Andrića, kao ni onoga što su bili njegovi književni interesi i kulturne preokupacije, u hrvatskoj književnosti, promatranoj iz perspektive Zagreba, ne samo da nema, nego ga ni ne može biti, jer kada bi u toj književnosti bilo Zagreba, moralo bi biti i Bosne, doživljene iz bosanske perspektive, a toga ne samo da u Zagrebu nema, nego se toga Zagreb danas više gnuša, nego u vrijeme kada je Andrić iz Zagreba izgnan. Međutim, kako je Bosna i Hercegovina zemlja i jedina domovina bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su, usporedo s drugima, stvarali svoju književnost i kulturu, koja je, opet, istovremeno, bosanska i hrvatska, a kako je Ivo Andrić pisac njihove kulture i njihovih tema, ali i njihova jezika, tako je on, iz bosanskohrvatske perspektive, i hrvatski pisac. Ima li, pak, ta perspektiva veze s onom zagrebačkom? Slabo, ili nikako.



Jesu li danas Ivo Andrić i Meša Selimović bosanski pisci, i postoji li danas bosanska književnost, koja bi slobodno, bez političkih odluka i deklaracija, po prirodi stvari, po jezičnoj i kulturnoj logici, bez ikakve prisile i državotvornih naloga, i pod jednakim uvjetima obuhvaćala njih dvojicu? Odgovor na ovo pitanja, na žalost, više nije tako jednostavan. Odgovor se više ne tiče nečijega svjetonazora, niti odnosa prema Bosni ili vlastitome bosanskom podrijetlu. Taj odgovor nije u knjigama, u bibliotekama, u gradovima s ove ili s one strane granice, na livadama i obalama rijeka, u Daytonskim odlukama, na simpozijima i zasjedanjima, niti na bilo kojem drugom mjestu na kojemu se nešto odlučuje. Pitanje postojanja bosanske književnosti izvan je naših moći i odluka, te ga je nemoguće deklarirati. To pitanje je tužno i tiče se naše intime. Možda je o njemu bolje i ne misliti. Ali ako se o tome misli, ta je misao slična misli vodilji bolesnoga Meše Selimovića, koji u ružnoj zgradi svoga progonstva piše pismo srpskoj književnosti. Jedno je, naime, ono što mislimo i odlučujemo, a drugo je ono što je u našim srcima. U tako shvaćenoj i obuhvaćenoj bosanskoj književnosti svakako su Ivo Andrić i Meša Selimović, ali recimo i Vladimir Kecmanović… Itekako i Vladimir Kecmanović, svakako prije od mnogih koji sebe u alkoholnim omamama doživljavaju piscima. Bosanska književnost je ona iz koje se ne može biti prognan ili isključen ni na koji način, pa ni vlastitom odlukom o nepripadanju. Ta književnost danas postoji dok god ju se agresivno ne spominje. Plaha je, pa odleprša i pobjegne onima koji je najagresivnije zazivaju, samo da bi nekoga iz nje isključili, protjerali.

avlija.me

O ratnom dnevniku prote sarajevskog Dragomira Ubiparipovića
















































































[size=14]

Muharem Bazdulj : Beskrajni dan
Godine 1993, u najgore vrijeme rata u Bosni, po blagajnama svjetskih kina harala je romantična komedija s primjesama fantastike što se u originalu zvala “Groundhog Day”. U bukvalnom prevodu to bi bio “Dan mrmota”, ali je film kod nas poznatiji pod naslovom “Beskrajni dan”.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Uz pomoć sjajnog Billa Murraya u glavnoj ulozi, režiser Harold Ramis je ispričao nezaboravnu priču o televizijskom meteorologu Philu Connorsu koji 2. februara odlazi u neku pensilvanijsku vukojebinu da radi prilog o “danu mrmota”, odnosno poznatoj folklornoj svečanosti baziranoj na praznovjerici po kojoj mrmot koji tog dana iziđe ili ne iziđe iz jazbine predskazuje raniji, odnosno kasniji dolazak proljeća.

Sve je to samo podtekst ključnoj “caki” u zapletu, odnosno upadanju u neku vrstu “vremenske petlje” zbog koje Connors iz dana u dan živi do u detalje identičan dan, uvijek i stalno jedan te isti drugi februar. Film je postao dio opšte kulture, a fraza “groundhog day” ušla je u svakodnevnu upotrebu kad se treba opisati utisak da se iznova i iznova proživljava ista situacija.

To da Bosna i Hercegovina već četvrt stoljeća živi svoj “beskrajni dan”, nije, naravno, pretjerano originalna primjedba. A ipak, čovjek se svako malo šokira kad na praktično slučajnim podudarnostima spozna koliko je to istinito. Evo, recimo, mnogo se ovih dana piše o situacije na BHRT-u.

Iz mora tekstova i reakcija, više metodom slučajnog uzorka, nego zbog neke njegove posebne paradigmatičnosti, citirajmo fragment teksta Emira Habula objavljenog upravo tokom ovog februara: “Zašto je u BiH problem plaćanje RTV takse i izgradnja sistema? Zato što RTV sistem treba predstavljati bh. instituciju, a srpska politika to neće; problem je što hrvatska politika traži uvođenje svog nacionalnog kanala; problem je što Parlamentarna skupština BiH i Vijeće ministara ne provode Zakon; problem je što je međunarodna zajednica (OHR) od 2006. godine digla ruke od Zakona i koncepta koji je sama nametnula.

Problem finansiranja je samo izraz tih faktora.” Mala digresija. Miljenko Jergović je nedavno pisao o svom čitanju knjige “Ratni dnevnik sarajevskog sveštenika”. Radi se o dnevniku koji je tokom prvih mjeseci opsade grada pisao tadašnji paroh Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji Dragomir Ubiparipović. Jergovićevo oduševljenje navelo me da knjigu i sam pročitam. Taj dnevnik je fascinantan i zavređuje zaseban tekst, ali ovdje ga pominjem samo zato jer me je odvukao u ponovno čitanje nekih drugih dnevničkih knjiga o opsadi Sarajeva.

Zanimalo me kako isti datumi izgledaju u dijarističkim zapisima različitih ljudi u istom gradu. Pa uzmem ponovo još jednu nezaobilaznu dnevničku knjigu o opsadi Sarajeva, onu koju je napisao Hamza Bakšić naslovivši je “Sarajeva više nema”. Izvrsno je strukturirana ta knjiga, kroz kombinaciju hronologije i simbolike. Bakšić počinje sa 31. decembrom 1991. i 1. januarom 1992. godine, ali ne nastavlja priču direktno s 2. januarom 1992. godine, nego najprije idu svi prvi januari pod opsadom (1993, 1994, 1995) pa zatim svi drugi januari (92, 93, 94, 95.) i sve tako.

I prolazim tako kroz tu knjigu s početka više letimično, jer čekam aprilske i majske datume da ih poredim sa ovim drugim dnevnikom, kad me jedan Bakšićev zapis iz marta 1992. godine odvede u posve desetom pravcu. Tačan datum je, dakle, 11. mart 1992. godine i evo kako Hamza Bakšić započinje svoj dnevnički zapis te predratne srijede: “Moji prijatelji sa TVSA veoma su zabrinuti: Hrvatska demokratska zajednica traži podjelu Televizije.

Politika, naravno, ima pravo da se uvaljuje u medije, nekad i silom, ali ne smije prenebreći dvije stvari – tehnologiju i novac. Televizija je veoma složen i veoma skup posao. Emisije se ne mogu usaglašavati u skupštini, niti na način kako stranke, da tako kažem, jedna drugu tamo usaglašavaju – izbjeći ću, iz pristojnosti, riječ koja bi bolje pristajala”. Tako piše Bakšić samo dvadesetak dana prije nego što masovnu krenu da padaju mrtve glave, prije nego što se desi sve ono zbog čega će svoju knjigu da naslovi “Sarajeva više nema”.

I da, nema više toliko toga, toliko ljudi, toliko gradova, barem onakvih kakve smo ih znali, toliko života nema, a još uvijek ima toga da “Hrvatska demokratska zajednica traži podjelu Televizije” i toga da zbog takvog zahtjeva brojni ljudi što odlaze na posao u “Sivi dom” na Alipašinom Polju bivaju “veoma zabrinuti”. A mnogo toga se promijenilo u međuvremenu, naročito globalno. Televizija, recimo, više nije ni toliko složen ni toliko skup posao. I dođe čovjeku da poželi da ovi iz HDZ-a napokon dobiju taj komad televizije koji traže, pa da više nemaju šta da zahtijevaju.

A i da ovi drugi napokon izgube taj posljednji razlog da budu veoma zabrinuti. Svi strahovi i bojazni su se ionako ostvarili, čemu onda još i ta ritualna zabrinutost. Svoj komad televizije nigdje u svijetu ne povlači nužno sa sobom i komad teritorije. Isto tako, uskraćivanje nekog prava nekoj zajednici nije način da tu zajednicu natjeraš da se identifikuje sa okvirom s kojim se ne želi identifikovati. Takve spoznaje i još nekoliko sličnih možda dovedu do toga da poslije hiljada i hiljada varijacija beskrajnog dana jednom ipak svane neko novo jutro.

U Jugoslaviji smo bili slobodniji nego sada

Na Balkanu nijedan rat još nije završen - onaj 1990-ih, pa ni Drugi, a čak i Prvi svetski rat, smatra Miljenko Jergović.
Podijelite
Pogledajte komentare

Odštampaj

Narodi na ovim prostorima uživali su najveće slobode krajem 1980-ih, rekao je u serijalu Radija Slobodna Evropa "100 godina Jugoslavije" zagrebački književnik Miljenko Jergović.

"To je bio najslobodniji period kojeg moja generacija pamti i to je bio najslobodniji period koji će ove zemlje uopće upamtiti. Još jedna vrlo važna stvar. To je bio period kada smo zaista bili najbliže Zapadu. To se najbolje moglo vidjeti preko rok muzike, a danas smo zaostali za istočnom Evropom, a kamoli za zapadnom. Umjesto toga smo dobili neki turobni istočnoevropski novokomponirani kapitalizam, sa nekom polurazbojničkom prvobitnom akumulacijom kapitala."

Jergović smatra da nije problem u tome što se Jugoslavija raspala, već ono što je iza tog nastalo: rat i društva, koja se hrane mržnjom, stvorena u oružanim sukobima. Stoga, kako ističe, na Balkanu nijedan rat još nije završen - onaj 1990-ih, pa ni Drugi, a čak i Prvi svetski rat.

"Mi smo vrlo vješti u započinjanju ratova, uskakanju u tuđe ratove i u tuđe vojničke čizme. Ali, izlazak iz rata je nešto do čega se ove zajednice, političke i kulturne elite još uvijek nisu uzdigle. Mi nismo na toj civilizacijskoj razini da izađemo iz rata. Naime, naši ratovi se nikada nisu vodili zato što se mi previše razlikujemo, već što se nedovoljno razlikujemo. Ratovi su se vodili za uspostavu, za stvaranje većih razlika."

VIDEO: "Jergović: Jugoslaviju najviše mrze oni koji su od nje najviše dobili​" možete preuzeti preko opcije "Embed".