BRANKINA KNJIGA DUHOVNOG PUTOVANJA

(Branka Bogavac: “Susret je najveći dar”, Narodna knjiga – MIBA books, 2019)



“Volim memoare, jer su u njima ljudi koji su postojali”

(Emil Sioran)



Svako pojavljivanje knjige Branke Bogavac izaziva ogromnu pažnju kod čitalaca. Takva je sudbina i njene knjige “Susret je najveći dar”. Knjiga koja se razlikuje od svih dosadašnjih Brankinih knjiga. Ovdje je Ona otvorila dušu i pustila da sjećanja govore. Napisala bez ustručavanja, sakrivanja. Reklo bi se brankinski! Nije Ona u ovoj knjizi razgovarala sa drugim – već sa sobom i svojim vremenom. Ovu smo knjigu i čekali!

Kada su pitali Žaka Šinsela, slavnog francuskog novinara, šta su mu pružili čuveni razgovori na radiju i na televiziji, odgovorio je: “Da porastem. Ta ista riječ, znači i da postanem veliki”. Ko je čitao samo višetomne Brankine “Razgovore u Parizu” zna da su oni učinili da Branka Bogavac bude, ne samo velika, nego i najveća. A ko je Branka Bogavac bila u Parizu osamdesetih godina (1977) dvadesetoga vijeka najbolje svjedoče rečenice koje je u svoj Dnevnik zapisao Jezdimir Radenović, uoči i nakon prvog susreta sa Brankom: ” Misleći o zavičaju počeh da mislim i na to kakva je ta žena Branka: bijela breza ili vita jela – takve su, bez patetike, žene u mom zavičaju, ali ovoga puta da zamislim tu neznanku nije mi pomagala folklorna metafora. Jer, Branka je bila naša breza, berjoska, u tuđini, na tuđem jeziku. Znači: Karadžića Mina?” Slijedi njihov prvi susret: “… srećem se sa jednom mladom ženom od koje se ništa ne vidi nego oči. Kao dva luča na katunu, na Komu, našim Vasojevićima. Meni od tih očiju – tuga za zavičajem: kako cvjeta trešnja, i kako miriše lipa… Ja je gledam, oka ne sklapam, kako kažu u Polimlju. Znam već odmah da je to naša, da je to najviše moja sestra Batrićeva.Te ljute rane što imam (a junačka je rana slika prvog snijega, nevena pred domom roditeljskim, kukavica u proljeće) te moje rane ona će oplakati… Znam još iz djetinjstva, kad neko iz zavičaja umre daleko, u tuđini, nađu u domu neku košulju, kaput ili nešto i to iznesu pa oplakuju. Tužbalica je tu ne nad glavom, no nad košuljom…Da bih joj to rekao na nemuštom jeziku, počinjem da pijem … i javlja se sudbinska slika – žalba u Vasojevićima, Branka i moja košulja… lijepe li me oči oplakaše”. I, zaista, Jezdovo predskazanje se, nažalost, ili ne, i dogodilo. Zavičaj, Branka, Jezdo i njegova smrt u tuđini. Suza – sa ili bez ukopne košulje. Suze iz Brankinih krupnih očiju su sestrinske suze. Suze Sestre Batrićeve koje zacjeljuju sve tuge! I bi tako!

Davno je neko rekao: “Ko nema rana nema ni ordenje”! A naše rane ili su velike ili ih nema. Prvi dio knjige “Susret je najveći dar” pun je rana – ličnih i porodičnih i opštih. Brankinih najviše. O ovim ranama svjedoče tekstovi knjige: Bjekstvo iz sela, Ratno potucanje, Lična tragedija, Teški običaji, Matura, i drugi. Rana do rane! Njena rana je i naslov moga teksta “Ružo moja” – Branka zna i zašto! Saznaće i svi oni koji budu pročitali knjigu. I kako stranice knjige odmiču vidimo kako vidarka sopstvenih rana, i naših rana, Branka Bogavac, melemi sve rane svojim uspjesima do Viteza umjetnosti i književnosti. Svjedoči o tome ova knjiga – “zlatna bilježnica”. Zato, kako veli jedan od Brankinih sagovornika, Andrej Makin: “Svaka prava knjiga je čudo. Svaka prava knjiga treba da bude istinska magija koja mijenja naš život. Uloga pisca je da zaustavi vrijeme”. Sadržaj je opredijelilo da ovo bude velika knjiga. Branka je zaustavila i ukoričila jedno vrijeme. Istinski! Pa, ako je naslov jedne od knjiga Dušana Bogavca, Brankinog brata: “Daleko je istina”, ova Brankina knjiga je mogla nositi i naslov: “Ovo je istina”. Branka ne prikriva ništa. Nijedan detalj. Stoga je ovo knjiga obnovljive energije, u kojoj Branka, “dama sa ešarpom”, pokazuje da sjećanja nijesu izgorjela, da snovi sve pokreću i da je smisao u rečenici Žana Genoa: “Možete ostariti, ali zabranite sebi da se ponašate kao starac”.

U tekstu “Krik jugoslovenske novinarke”, Branka Bogavac pokazuje da je uvijek bolje spriječiti rane nego ih bolovati i zacjeljivati. A te rane i danas bolujemo. Učinila je tada, u jesen 1991. godine, najviše što je mogla. Oni koji su mogli više – uradili su manje. U Jelisejskoj palati, Branka se obratila predsjedniku Miteranu: “Gospodine predsjedniče, spasite mir u Jugoslaviji, spasite Jugoslaviju od rata, jer su Milošević, Tuđman i Izetbegović spremni da zarate iz ličnih ambicija…!” Na to je Fransoa Miteran rekao “da je poslao Badinterovu komisiju”!!! Nije shvatio da nama treba kineski zid da nas razdvoji da se ne bijemo, a ne komisije! Ni Miteran, ni Zapad tada nijesu shvatili ni slutili šta je Balkan i na šta smo mi sve sposobni i dokle će sve to dovesti jugoslovenske narode!” Svjedoči i ovo da je Branka, koja pronosi francuski duh, dobar znalac duha balkanskoga.

Branka Bogavac nije samo pasionirani intervjuer velikih i slavnih imena, ona je i nježni liričar koji toplo opisuje oca, majku, sestre, brata, prijatelje, sudbonosni susret na Trgu zvijezde. Susret koji traje do danas. Ovo je knjiga koja svjedoči o životnoj priči djevojčice koja je odrastala uz žubor Popče i nedostatak knjiga do života pored velike Sene, i autorstva nezaobilaznih knjiga. Od oskudnih vremena do susreta sa najznačajnijim ličnostima našega doba. Knjiga o pisanju, književnosti, slikarstvu… Knjiga o životu u kojoj su smještene fotografije kao potvrda trajanja. Vjerujemo da će Brankini višetomni “Razgovori u Parizu” imati istu sudbinu kao knjige Margerit Diras čiji su obožavaoci išli dotle da njene intervjue igraju u pozorištu. Ima Branka Bogavac još sličnosti sa Margerit Diras, koja kaže: “Moje su knjige ili dar trenutnoj ljubavi ili onoj koja se rađa. Kada više ne budem osjećala tako – prestaću da pišem. Najbolje što mogu da poklonim nekom čovjeku, jeste ono što sam napisala, a da je on povod. Pisati znači svakog trenutka se izlagati smrtnoj pasnosti… Pisati da bismo se sjetili, pisati da bismo zaboravili, pisati protiv straha, protiv bolesti, godina, da bismo pokazali da ništa ne traje, pisati da bismo pobjegli od smrti”. Zato je i ova Brankina knjiga poziv na pisanje. Čitanje – svakako!

Kada bi ova Brankina knjiga sadržala samo “Duškino pismo mami”, ona bi opravdala svoje objavljivanje. Ovo pismo Brankine sestre Dunje, učenice drugog razreda srednje škole, poslato majci 24. 4. 1959. godine iz Novog Pazara, možemo svrstati u antologiju najdirljivijih pisama majci. Potvrđuje to sadržaj pisma. Evo jednog detalja iz opširnog pisma:

“Mama, prvo ću da te zamolim da dođeš ovamo kod mene za Prvi maj. Mnogo sam te uželjela. Gledaj da dođeš, molim te. Nikako nijesi dolazila kod mene, pa barem sad dođi neki dan da budeš. Ako bi mogla ostati kod mene jednu nedjelju dana ili bar ona tri dana, dok ne idem u školu. Onda bi pošla u školu da mi vidiš ocjene i da vidiš kako učim i živim. Mnogo bi voljela da dođeš. Ja se nadam da ćeš doći, sigurno dođi u utorak s nekim ili kamionom nekako”.

Pismo puno nježnosti, patnje, bola i čežnje, ali i borbe i uspjeha. Takva je i cijela ova Brankina knjiga. Knjiga iz koje se uči život – ostvaruje uspjeh!

Na blizu 350 strana, tehnički odlično opremljene knjige, sa sjajnim fotografijama, porodičnim i profesionalnim, nalaze se cjeline: Pišem da ne zaboravim odakle sam, Druga zemlja, Kultura moja duhovna domovina i Nekoliko susreta s velikanima. Čitanjem ovih tekstova pamti se svaka rečenica. I kao da je svaka od njih neka vrsta škole.

Ovaj osvrt na Knjigu ću završiti posljednjom rečenicom iz posljednjeg pisma upućenog Branki od strane velikog Alena Boskea: “Ljubim vas, ali ne bez tuge”. Brankina knjiga duhovnog putovanja!

KEMAL MUSIĆ, PRIPOVJEDAČ TAJNI KARVEROVSKOG DUHA

Piše: Božidar Proročić

Kemal Musić, rođen 1972. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Objavio je romane „Žig“, „Nešto nalik punom mjesecu“ i „Nedokazive istine Lameka Ćisuma“, te zbirke priča, pripovijedaka i reportaža „Zasjeda“, „Luda kuća“, „Kad su vukovi gladni biće oštra zima“, „Priče o malim i velikim čudima“ (sa Radomanom Čečovićem) i izbor iz crnogorske kratke priče „Zborno mjesto“ (sa Bogićem Rakočevićem), a uskoro će izaći iz štampe i monografija „White Field Jazz Festival – Potencijali i razvoj kulturnih događaja“. Dobitnik je književnih nagrada „Avdo Međedović“ i „Odzivi“, novinarske nagrade „Boško Pušonjić“ za reportažu i nagrade Društva crnogorskih novinara za knjigu reportaža. Bio je dugogodišnji urednik rubrike za kulturu i novinar Revije „Polje“, novinar i pisac reportaže u beogradskom „Danasu“, podgoričkih listova „Publika“ i „Republika“, novinar crnogorske novinske agencije MINA i drugih crnogorskih i srbijanskih medija. Deset godina je radio u Kancelariji za odnose sa javnošću Opštine Bijelo Polje. Priče su mu prevođene na engleski, francuski, slovenački i albanski jezik. Zastupljen je u čitankama, studijskim programima, leksikonima, antologijama i izborima proze. Direktor je Javne ustanove „Ratkovićeve večeri poezije“.
Kemal Musić pripada onim istaknutim autorima i stvaraocima, koji duboko u svom biću nose kraj iz kojeg su potekli. Dubina proznih misli kojima Musić tako sigurno vlada, govori nam o kompleksnosti autora koji je životne priče (vizije) gorštaka pretočio u svoja djela. Najbolji primjer za to su ,,Nedokazive istine Lameka Ćisuma” u izdanju JU Centar za kulturne djelatnosti ,,Volislav Bulatović Strunjo” Bijelo Polje 2017. godine i kratki roman ,,Žig” u izdanju K-club Bijelo Polje 2017. godine drugo izdanje. Priče Kemala Musića predstavljaju tajni dnevnik ispovjesti ljudskih sudbina koje dominiraju životima njihovih junaka. One su isprepletene tradicijom, običajima, sudarima starog i novog vremena i sistema, žalom za godinama koje su na glavnim junacima ostavili trajne (često i bolne) sudbine od kojih oni ne mogu da se otrgnu. U kratkom romanu Kemal Musić (narator) nas uvodi Karverovskom smirenošću držeći distancu između naratora i predmeta naracije.

Musić je uspio da prodre duboko u misao likova koji su prikazani i da preciznim opisom svakodnevnih radnji pronikne duboko u niz najrazličitjih tema, i da istakne porodicu i njene probleme kroz mnoštvo različitih tema ( strah, smrt, politika, prolaznost, nacionalizam). Svaka priča govori o nekoj vrsti udarca koji je njen junak doživio sa velikim emocijama. To naravno nije siloviti fizički udarac, već jednostavno neka trauma ili emotivni udarac koji je neko pretrpio i koji duboko u sebi nosi kao priča pod rednim brojem 22. u kojem glavna junakinja (zapravo majka) proživljava traumu (gubitak oca koga su strijeljali, služenju dželata koji je pogubio nejog oca ). Drugo, neke od ovih priča su zaista toliko snažne da, iako deluje kao da se ništa nije desilo, čitalac ostane potpuno opčinjen magijom opisivanja. Sa druge strane, postoje priče koje su isječci iz života običnih ljudi i nijesu bukvalno ništa više od toga, nemaju neku dublju ideju. Upravo u tome i leži njihova ljepota. Ne mora svačija priča da nas šokira ili iznenadi. Postoje priče koje su vrijedne pomena samo zato što sadrže tu neku tihu patnju koja se ne ispoljava uz grmljavinu i prasak, ali se ispoljava uz onaj unutrašnji vrisak i unutrašnji bol. Musić piše o antijunacima, datih kroz teške i tamnih isječke iz njihovih života, kao svemir malih i nepoznatih ljudi o kojima niko drugi nikada nije napisao ni riječ, kao svijet ideala koji nestaje pred njihovim životima. Musić je virtuoz kada treba dočarati sopstveni identitet, požrtvovanost moralnih načela. Ali, takođe je i veoma svjestan da je svijet prema životima glavnih junaka najčešće jako surov, te i ovu neumoljivu surovost magičnim i zavodljivim jezičkim izrazom upliće u svoju priču.

Musićev roma ,,Žig” čvrsto je povezan za sudbinu glavnog junaka gorštaka Limana koji kroz jak lični odnos, (sebe) samog naratora i njegov lični žig i tešku dramu (ubistvo) svoje mlade žene ne mogavši da podnese raspolućenost svoje ličnosti, svoj alter ego, svoje unutrašnje ja u prevelikoj želji da je samo njegova ljubav prema njoj jedina, dostojna, vrijedna i vječna (iako tragična). Priča gorštaka Limana kroz prizmu dugogodišnje robije. Ispovijest Limana je duboko-tragična, sagledava svoj živiot (na kraju života) kroz horizonte trajanja. Vječita tema o zločinu i kazni. Limanova žena se opsesivno pojavljuje kroz misli, snove i razmišljanja ostarjelog gorštaka i na taj način ga podsjećajući da će biti njegova ,,vječita sjenka.” Iako sam uvod Musićevog romana počinje uvodom u sreću koji sa vremenom dobija sve tamnije nijanse, koje se pretaču na kraju u teška lična duhovna stanja iz kojih proizilazi smrt. Musić poput vrsnog pripovjedača, hronološki prati sudbinu svog junaka isprepletanu tamnim arabeskama Limanovog života. Bilo da se bavi analizom ljudskih karaktera ili životnih situacija u formi kratke priče, Musić izuzetno vlada proznom suštimom likova u svojim djelima. Kemal Musić suvereno vlada svojim intelektom, ali i sa individualnim i kreativnim principima vrsnog pripovjedača. On ne dozvoljava da se zaboravi način života (nostalgija) kraja iz kojeg je i sam potekao. U savremenom ubrzanju i konfuznoj zbilji, hiperprodukciji raznih djela, autora, Kemal Musić se nalazi između starog i stvaranju novog svijeta.

Cjelokupno dosadašnje stvaralaštvo Kemala Musića bez obzira na vrstu, obim i vrijeme nastanka, pojedinačno odlikuje osobeni kritički senzibilitet, kao i visoka književnoteorijska i književnoistorijska vrijednost, koji su već potvrđeni njegovim prethodnim objavljivanjem u periodičnim publikacijama. Kemal Musić je jedan od rijetkih koji je uspješno spojio novinarsku preciznost i proznu imaginaciju. Musić nas tematskom širinom, dubinom sagledavanja stvarnosti, ali i ne tako daleke prošlosti, snagom svog unutrašnjeg doživjljaja, bistrinom misli i proznim pristupom, uvodi u svijet svojih romana, ali i kratkih priča. Autor ovo postiže tako što pušta da vizuelni detalji osvoje čitaočevu pažnju.

On smanjuje količinu znakovitih realističkih detalja, ali u potpunosti eksploatiše one koje unosi u svoju priču. Pored sličnosti u pogledu strukture, u romanima Musića i kratkim pričama prepoznaje se izražen osjećaj za detalj i njegovu prezentaciju, što je važna crta. Ovaj pisac želi da riječima događaj evocira, a ne da ga opiše. Cilj mu je da se čitaočevoj pažnji nametne sam prizor. Tipični Musićev junak je pojedinac iz radničkog sloja, kojeme nijesu strani nevjerstvo, alkoholizam, finansijske nedaće, sukobi, moralne dileme. Njegovi junaci dijele zajedničke nesposobnosti da verbalno artikulišu svoje frustracije, što izaziva njihovo društveno, moralno i duhovno posrtanje. Ono što je zajedničko svim djelima autora, bez obzira na period kada su nastala, jeste njihova dubinska struktura. Uvijek je prisutan neki krizni trenutak, najčešće u odnosima između dvoje ljudi, koji je dramatičniji nego što se na prvi pogled čini i oko kojeg se gradi pripovjedanje. Većina likova Musićevih djela čezne za nepovratnom prošlošću, a još više je onih koji pokušavaju da prođu kroz život bez ožiljaka koje iskustvo neminovno ostavlja na ljudima. Svjesni svoje psihičke krhkosti i ranjivosti, oni nastoje da se zaštite od udaraca života, makar to značilo i potpuno potčinjavanje. Kemal Musić je jedan od najistaknjutih autora u savremenoj crnogorskoj književnosti. Njegova je proza parabola o otuđenim pojedincima koji se ne uklapaju u savremeno društvo, glavni junaci ipak ne gube svoju osjećajnost, a time i čuvaju svoju ljudskost.

Karverovski duh pisanja koji vlada ovim autorom je jako vezan za njegovo prozno stvaralaštvo. Vrijeme, koje je pred ovim poznatim i priznatim autorom, pokazaće svu njegovu proznu snagu i u narednim godinama. A njegova čitalačka publika sa punim pravom to i očekuje.

Dušica Minjović


AVDO MEĐEDOVIĆ NA RASKRŠĆU REPRODUKCIJE I KREACIJE

Prenosimo sa sajta Montenegrina izvode iz magistarskog rada Dušice Minjović, odbranjenog decembra 2001. na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, posvećenog jednom od posljednjih rapsoda, bjelopoljskom epičaru koji je sticajem okolnosti postao predmetom moderne homerologije. Studiju je objavilo Udruženje “Almanah”.

Peri i Lord su u pokušaju da riješe homersku enigmu otkrili slavnog bjelopoljskog epičara



Iako se 19. vijek uglavnom smatra zlatnim dobom uspomene, narodne književnosti, čiji su rezultati ponajmanje iskazani u Vukovim zbirkama kada je riječ o hrišćanskoj i Hermanovim kada je riječ o muslimansko – bošnjačkoj epici, proučavanja slovenskog folkloriste i germaniste Matije Murka u periodu od 1909. do 1932. godine i američkih homerologa Milmana Perija i Alberta B. Lorda (Lordova proučavanja sežu čak do 50 – ih godina ovoga vijeka), dakle, svi oni se vezuju za prvu polovinu 20. vijeka, pokazuju da je epska uspomena, narodna pjesma svoj život nastavila da živi i mnogo kasnije, doduše u nešto modifikovanom obliku i sa znacima postepenog opadanja, i konačno potpunog izumiranja.

No, vratimo se produžetku zlatnog doba epike, dakle, prvoj polovini 20. vijeka. Bez pretenzija i mogućnosti da na ovom mjestu budu istaknuta sva dostignuća u proučavanju epske usmene književnosti u prvoj polovini 20. vijeka istaći ćemo imena Milmana Perija i Alberta B. Lorda i njihovog “pjesnika – pjevača” (sintagma preuzeta od Novaka Kilibarde) Avda Međedovića.

Milman Peri i Albert Lord, istraživači sa univerziteta na Harvardu, krenuli su na balkanske prostore da bi, istražujući osobenosti muslimansko – bošnjačke epike razriješili homersko pitanje, odnosno uspostavili odnos između analitičke i univerzalističke teorije o nastanku Homerovih epova. Na različitim prostorima oni su pronalazili pjesnike – pjevače epskih narodnih pjesama i tragali za onim što ih u pogledu izvođenja, u tehničkom smislu (načinu izvođenja), čini pjesnicima – pjevačima. Između ostalih, jedno od najznačajnijih uočavanja od kojih su u ovim istraživanjima došli jeste pjesničko – pjevačka vrijednost Avda Međedovića.
Dva pomenuta harvardska naučnika u svojim zabilješkama od Avda Međedovića su zapisali 58 kazivanja epskih tvorevina, a jedna od njih je ep Ženidba Smailagić Mehe, što je jedan od njihovih najznačajnijih istraživačkih rezultata, мada Lord ovaj ep, bez obzira na njegovu obimnost i kvalitete definiše kao epsku pjesmu.

Proučavanja Milmana Perija i Alberta B. Lorda prevashodno su bila utemeljena i obavljana su s namjerom da se razriješi homersko pitanje, pa su stoga svoj rad najviše bazirali na komunikaciji sa savremenim pjesnicima – pjevačima iz prve polovine 20. vijeka koji su po svom pjesničko – pjevačkom zanatu u sebi sažimali epsko nasljeđe muslimansko – bošnjačke tradicije. Za ovu priliku nabrajamo neka imena koja su služila kao “ogledni materijal” pomenutim naučnicima za razrješavanje postojećih pitanja i postavljanje novih teorija. To su sljedeći pjesnici – pjevači iz bosansko – sandžačkih, muslimansko – bošnjačkih sredina: Salih Ugljanin, Sulejman Makić, Džemajil Zogić, Alija Fjuljanin, Ćor Huso, Avdo Međedović…

Ono što se kao utisak svakom istraživaču nameće jeste činjenica da su do razrješenja homerskog pitanja Peri i Lord dolazili sagledavajući i izučavajući pjesnike – pjevače jednog vremena (prve polovine 20. vijeka) zasnivajući svoje zaključke na osobenostima samo njihovog kazivanja – pjevanja. Nešto starijeg datuma jedino je kazivanje – pjevanje Ahmeda Isakova Šemića, 85 – godišnjeg starca iz Rotimija, sa ušća Bune u Neretvu. Pomenuti naučnici svoja zapažanja uopšte ne usmjeravaju na tradicionalni epski korpus kako muslimansko – bošnjačke tako ni hrišćanske epike iz starijih vremena, prije svega iz 19. vijeka kada je epika svoj procvat neosporno i doživjela. Stoga se njihova proučavanja, iako u jednom smislu veoma značajna, čine prilično mehanicističkim, odnosno, pjesničko – pjevačko umijeće kako Avda Međedovića tako i ostalih pjesnika – pjevača prikazuju prilično klišetirano, jednosmjerno. Smatramo da bi se pjesničko – pjevačke individualnosti Međedovića i njegovih neposrednih prethodnika i savremenika mnogo bolje uočile njihovim poređenjem, usaglašavanjem sa postojećim epskim predloškom i muslimansko – bošnjačke i hrišćanske orijentacije, drugim riječima, južnoslovenske epike, iz starijih vremena.

Stoga se ovaj rad prije svega i bazira na ustanovljavanju pjesničko – pjevačkih kvaliteta Međedovićevih u poređenju sa klasičnim epskim predloškom balkanske, južnoslovenske epike – muslimansko – bošnjačke i hrišćanske (Hermanove i zbirke Matice hrvatske – muslimansko – bošnjačka epika, Vukove zbirke – hrišćanska epika), jer je neosporno da je Međedović u njima, pored svog nedvosmislenog i ničim osporenog talenta pjesnika – pjevača imao veliki oslonac.



Međedovićeva verzija epa Ženidba Smailagić Mehe broji 12 311 stihova!



Kako Avdo Međedović nije bio do sada tema opsežnijih naučnih sagledavanja (мada su vrijedni tekstovi Enesa Kujundžića, Novaka Kilibarde i drugih) na polju nauke južnoslovenskih prostora iskoristili smo priliku da ime ovog pjesnika – pjevača i njegovo pjesničko – pjevačko umijeće utkamo u sazvježđe bardova usmeno izgovorene riječi na polju epske narodne poezije, a u kontekstu epskog nasljeđa kome pripada – južnoslovenskog, balkanskog, muslimansko – bošnjačkog, hrišćanskog. U tom smislu oslanjali smo se na epsku narodnu poeziju, prevashodno muslimansko – bošnjačku, a potom i hrišćansku objavljenu u Hermanovom, zborniku Matice hrvatske i Vukovim zbornicima, kao i na studije o navedenim temama.

Ep Avda Međedovića Ženidba Smailagić Mehe bio je osnov za ustanovljavanje svih njegovih karakteristika značajnih i za pjesničko – pjevačku tehniku Avda Međedovića, a dalje navedeni epski korpus bio je u službi utemeljenja stava o stepenu reproduktivnosti i kreativnosti Međedovićeve u njegovom pjesničkom – pjevačkom zanatu.

Smatramo da se do ovakvog utemeljenja može doći poređenjem epa o kome je riječ sa tradicionalnim epskim predloškom (mislimo na predložak sa balkanskih, južnoslovenskih prostora), a tek nakon toga sa onim širih razmjera kako bi se ustanovili elementarni kvaliteti i osobenost, stepena usvajanja i inovacije u pjesničkopjevačkom postupku, čime se otvaraju putevi ka internacionalnim temama, motivima, sižeima i tehnikama.

Peri i Lord su pjesničko – pjevačke vrijednosti Avda Međedovića ocijenili veoma visoko. Verzija epa Ženidba Smailagić Mehe u izvođenju Avda Međedovića broji ravno 12.311 stihova čime je daleko nadmašen opseg svih prethodnih verzija. Na osnovu tolikog broja stihova i načina vođenja epske radnje u njima može se sagledati i lagano prelaženje epske pjesme u ep, proces epizacije, za šta je, bar u ovom slučaju, najzaslužniji bjelopoljski pjesnik – pjevač Avdo Međedović.

Kreativno, lično, pema tradicionalnom, opštem u epskoj narodnoj poeziji: Proučavanje usmene književnosti u najopštijem smislu podrazumijeva dva metodološka pristupa. Jedan kao polaznu činjenicu uzima da je usmena književnost, narodna, proizvod onoga stvaralačkog i duhovnog čovjeka, da je ona izraz sveukupnosti mišljenja naroda u njegovoj cjelovitosti, pa su stoga obilježja, koja se pripisuju pojedincima koji narodne umotvorine iskazuju jedinstvenu za sve. Drugim riječima, uspostavlja se princip jedinstva u mnoštvu čime se potiru bilo kakve poetske individualnosti, a akcenat se stavlja na opšte – na zakonomjernost stvaralačkog procesa koji podrazumijeva nastupanje, prenošenje i nestajanje epskih pjesama, njihovo razvijanje, ustanovljavanje, a često i mijenjanje opštih mjesta i stajaćih stihova. Ovaj metodološki postupak insistira na izdvajanju cjelina epskih formula, formulaciji zakona epske kompozicije, uloge epizoda, vrsta dijaloga.

Drugi pristup u proučavanju usmene književnosti stoji na drugačijim stanovištima. Ovaj metodološki postupak veliku pažnju posvećuje poetskoj individui, pojedincu, umjetniku koji je djelatnik, subjekat sa jasno izraženom fizionomijom, a tada se na tekst gleda kao na izvjesnu posljedicu djelovanja kreativnog i nadarenog pojedinca – umjetnika. Takav metod tumačenja usmene književnosti insistira na ustanovljavanju poetskih rječnika pojedinih pjevača, kada je o usmenoj književnosti riječ, ukazivanju na njihov doprinos izgradnji likova pojedinih epskih junaka ili opštih mjesta. Time se rasvjetljava ono što je za umjetnost usmene riječi od bitnog značaja pjesničko – pjevačka individualnost i njen odnos prema naslijeđenom. Pojedinac, poetska individualnost, “pjesnik – pjevač”, u odnosu na postojeći predložak, bio on samo usmenim putem iskazan, pa ga je on čuo, ili se u nekoj štampanoj pjesmarici našao (ako je pjesničko – pjevačka indivuda bila pismena, čitao), imao je mogućnost da postojeći predložak, usmeni ili pismeni, podredi sopstvenim epskim, poetskim zakonomjernostima koje bi ga, kao umjetničkog stvaraoca, odvajale od ostalih stvaralaca i prenosilaca.

U predgovoru lajpciškog izdanja Srpskih narodnih pjesama iz 1823. godine Vuk Karadžić piše: “Jedni pjesama različno pjevanje po narodu pokazuje očevidno, da sve pjesme nijesu odma (u prvom početku svome) postale onake, kakve su, nego jedan počne i sastavi što, kako on zna, pa poslije idući od usta do usta raste i kiti se, a kašto se i umanjuje i kvari; jer kogođ što jedan čovek ljepše i jasnije govori od drugoga, tako i pjesme pjeva i kazuje”.


Rđav pjevač dobru pjesmu loše kazuje, a dobar i rđavu popravi



U istom predgovoru Vuk dalje kaže: “Koji čovek zna pedeset različitih pjesama, (ako je za taj posao) njemu je lasno novu pjesmu spjevati”.
Na osnovu ovakvih zaključaka do kojih je mogao doći zahvaljujući dugom boravku i strpljivom radu u sredinama gdje se od različitih kazivača – pjesnika-pjevača pjesničkog materijala moglo dobiti, Vuk je u predgovoru bečkom izdanju Srpskih narodnih pjesama, iz 1833. godine i mogao od svede “račun od junačkih pjesama”. U tom “računu” on Tešana Podrugovića ističe kao svog najdarovitijeg i najboljeg pjevača i kaže: “Nikoga ja do danas nisam našao, da onako pesme zna, kao što je znao. Njegova je svaka pesma bila dobra, jer je on (osobito kako nije pevao, nego samo kazivao) pesme razumevao i osećao, i mislio šta govori”. O Podrugoviću i pjesniku-pjevaču uopšte, Vuk dalje kaže: “Rđav pevač i dobru pesmu rđavo upamti i pokvareno je drugima peva i kazuje; a dobar pevač i rđavu upamti i pokvareno je drugim peva i kazuje; a dobar pevač i rđavu pesmu popravi prema ostalima pesmama, koje on zna. Tako je mislim, da kakav Podrugović danas čuje najgoru pesmu, on bi je posle nekoliko dana kazao onako lepo po redu, kao što su i ostale njegove pesme, ili je ne bi nikako ni upamtio, nego bi kazivao, da je to budalaština koja nije za pamćenje ni za kazivanje. Iz navedenog se može zaključiti da je Vuk duboko svjestan zakona epskog prenošenja, a da se i u tom prenošenju mogu profilisati jasne pjesničko-pjevačke fizionomije, rđave ili dobre. Činjenica je da dobar pjevač i lošu pjesmu može popraviti prema ostalim pjesmama koje već zna, ukazuje na postojanje određenih poetskih mehanizama kojima pjesnici-pjevački raspolažu ili ne, pa su stoga dobri ili loši, ali pod uslovom da raspolažu i talentom dodatnog spjevavanja.

U Podrugoviću Vuk ne vidi tvorca do tada nepostojećeg, već pjesnika-pjevača koji u postojeću epsku konstrukciju ugrađuje sopstvene poetske vizije. Karadžić je Podrugovića stavio na najviši stupanj sopstvenog sistema vrjednovanja upravo zato što je baš kod Podrugovića uočio one poetske karakteristike koje mu daju za pravo da bude pjesnička indivudua – smišljenost i promišljenost u pjevanju, oslanjanje na postojeće, klišetirano, uz nadogradnju posebnog, individualnog.

Filipa Višnjića, pjesnika-pjevača buna i ustanaka, Vuk je jasno svrstao u autore i pjesničke individualnosti rekavši u predgovoru iz 1833. godine: “Ja zacelo mislim, da je ove sve nove pesme od Karađorđina vremena, Filip sam spevao”. Ovdje je očigledno riječ o Vukovom uočavanju Višnjićeve samosvojnosti u pogledu stvaranja pjesama. Višnjić se ne oslanja na već postojeće, već izgrađuje tematsko – sižejno novu osnovu, koju dalje razvija koliko ustaljenim toliko i sopstvenim poetološkim sredstvima.
U tom smislu je interesantvno zapažanje Miodraga Matickog koji piše “… u patrijarhalnoj zajednici pevač koji je ispevao novu pesmu nije se razlikovao od prenosioca pesme niti je isticano njegovo autorstvo”.
Postavlja se pitanje da li je sa estetskog stanovišta i uopšte stanovišta vrijednosti pjesme i kvaliteta pjesnika-pjevača od prevashodnog značaja utvrditi razliku između prenosioca i autora epske pjesme. Da li je osnovni kriterijum za ustanovljavanje sižejne osnove, odnosno stvaranje nove pjesme uvođenje nove tematsko – sižejne osnove, odnosno stvaranje nove pjesme ili specifičnosti poetološke obrade već postojeće sižejno uobličene građe.

Poznato je da je Vuk Karadžić od Tešana Podrugovića zabilježio dvadeset i dvije pjesme i dvije pripovjetke i da je Tešan uglavnom pjevao na osnovu već postojećih varijantia, ali je isto tako poznato da su njegove varijante daleko veće umjetničke vrijednosti od pređašnjih. On je dogradio mnoge likove kao što su Miloš Vojnović, Boško Jugović, Marko Kraljević dajući im pečat ličnog stvaralaštva čime su oni uzdignuti na najviši stupanj umjetničkih vrijednosti.

Jednu od najljepših pjesama sprskohrvatske epske narodne poezije, Banović Strahinja, Vuk je zabilježio od Starca Milije. Poznato je da postoje još dvije varijante ove pjesme. Jedna je bugarštica koja broji 131 stih i nalazi se u zborniku Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa Valtazara Bogišića. Druga varijanta sadrži dvadeset stiha, zapisana je krajem 18. vijeka i još uvijek nije objavljena. I sve druge pjesme, koje je Milija ispjevao (još tri pored Banović Strahinje) imaju svoje ranije varijante, ali su u poređenju sa Milijinim pjevanjima na znatno nižem umjetničkom nivou.



Bilo je ljudi koji su znali i bolje verzije od onih koje je Vuk zabilježio



U odnosu na pjesme sa starijom -tematikom koje je Vuk od Višnjića zabilježio, pjesme sa novijom tematikom su brojnije. Njih Vuk Višnjiću pripisuje kao samosvojna ostvarenja za koja ranije varijante i predlošci nisu postojali. Bitno je da su i Višnjićeve pjesme o ustaničkim borbama ispjevane u zakonitostima i načinom epskih narodnih pjesama već postojećih koje je Višnjić nesumnjivo poznavao.

Podaci koje je Vuk iznio o svojim pjevačima, pjesnicima-pjevačima, dobar su temelj postavili daljim istraživanjima usmene književnoti, ali zbog izmjena, prije svega redaktorskih koje je Vuk činio treba, kako recimo Matija Murko smatra, da prođu naučnu provjeru. Prije svega se postavlja pitanje Vukovog odnosa prema Grimu i njegove “iskrenosti” prema ovom njemačkom naučniku kada je riječo saopštavanju podataka kao o pjesnicima-pjevačima tako i o samim pjesmama. Oko potrebe preispitivanja nekih Vukovih stavova, naročito kada je riječ o načinu odabiranja i prezentovanja epskih narodnih pjesama slažu se mnogi istraživači. U tom smislu Đenana Buturović je pružila jedno zanimljivo zapaženje koje se direktno odnosi na potrebu preispitivanja Vukovog redaktorskog rada: “I u Srbiji u kojoj je narodna poezija Vukovih zbirki tridesetih godina snažno zatirala usmene izvore, Murko je susreo znalce i pamtioce tradicije koji su znali da postoje bolji inačice pjesama od onih koje je zabilježio Vuk”. Interesantno je i zapažanje Novaka Kilibarde: “Svaka Vukova intervencija na tekstu objavljena pjesme jeste ispunjavanje mandata koji mu je povjerila kolektivna, narodna svijest, kao čovjeku čija je pamet sinteza kolektivne pameti, i čije je poznavanje narodne književnosti ravno poznavanju najboljeg narodnog, kreativnog, stvaraoca!”.
Ipak, podaci koje nam je Vuk Karadžić za sobom ostavio, bez obzira na diskutabilnost Vukovog metoda i na mogućnost otvaranja pitanja njegove “iskrenosti” pri obavljanju sakupljačkog posla, utiru dobar put za ustanovljavanje potrebe sagledavanja pjesničko-pjevačkih individualnosti u procesu vrednovanja narodne poezije.

Sagledavanje pjesničko-pjevačke virtuoznosti i vrijednosti epske pjesme prevashodno se temelji na mogućnostima pjesnika-pjevača da što umješnije iskoristi poetološka sredstva i mehanizme epske tehnike u oblikovanju već postojećih tematsko – sižejnih osnova ili one građe koja je u datom trenutku pogodna za umjetničku, pjesničko-pjevačku epsku obradu. Sižejno preobličavanje postojeće građe bez sagledavanja korišćenih poetoloških mehanizama od malog je značaja. Stoga je i postavljanje pitanja razlike između prenosioca i pjevača-stvaraoca od drugorazrednog značaja budući da se i varijante već postojećeg sižea i stihovano preoblikovanje date građe mogu posmatrati kao nove tvorevine ukoliko, prije svega epskim postupkom koji je primijenjen u njima, zavređuju pažnju i ispunjavaju estetske kriterijume.
Postojeći rečenički i sintaksički sklopovi, stilske figure, formule – klišei, egzistiraju samostalno, ali od tvoračkih sposobnosti i mogućnosti onoga koji njima raspolaže zavisiće njihov preobražaj ili u pravcu nadgradnje ili u pravcu redukcije, pa i degradacije.

Ispitivanje zakonomjernosti epske pjesme bez osvrta na pjesničko-pjevačku individualnost nepotpuno je utoliko što koliko pjesnik-pjevač zavisi od pravila, toliko i ona zavise od njega i ne može ih, kao što i sam Vuk primjećuje, svako u isto ruho odjenuti.

Matija Murko je, kako je to Đenana Buturović uočila sagledavajući njegov doprinos razvoju proučavanja južnoslovenske epike, uspio da definiše pjesnika-pjevača, njegov način pjevanja i značaj: “Murku je uspjelo da odgonetne složenu i višestruku ličnost pjevača: pjevača glumca – sve istovremeno. Saopćavanje, pjevanje, praćeno je fizičkim naporom, jer pjevač pjeva čitave sate, pa i cijelu noć, najčešće u prisustvu auditorija. Murko postavlja i daje odgovor koji će i veliki naučnik Albert Lord ukomponovati u svoju usmenu teoriju, i teoriju usmenosti … Murko je veoma precizan i dosljedan svojim ukupnim istraživanjima kada upotrebljava sintagmu znalci tradicije, a da bi pojasnio njenog prenosioca, pjevača. A znalci tradicije su kako kaže Murko posebni, odabrani i talentirani pojedinci”.

Alber B. Lord u svojoj knjizi “Pevač priča” izlaže rezultate do kojih je došao boraveći na prostorima Balkana prije i poslije Drugog svjetskog rata.



Najveće otkriće Lorda i Perija bio je pjesnik – pjevač Avdo Međedović



Cilj njegovih i istraživanja Milmana Perija bio je da razriješe homersko pitanje, odnosno da uspostave saodnos između analitičke i unitarističke teorije o nastanku Homerovih epova. To su činili tako što su na različitim prostorima pronalazili pjesnike-pjevače, Murkove znalce tradicije, i tragali za onim individualnim u njihovom pjevanju. Između ostalih, jedno od najznačajnijih uočavanja do kojih se u ovim istraživanjima došlo jeste pjesničko-pjevačka vrijednost muslimansko – bošnjačkog pjesnika-pjevača Avda Međedovića i vrijednosti njegovog poetskog postupka.

U savremenim proučavanjima usmene književnosti veliki je broj onih koji pažnju posvećuju pjesničko-pjevačkim individualnostima. Čitavu jednu knjigu Vladan Nedić je posvetio razotkrivanju poetskih elemenata nadgradnje na već postojeće klišee od strane pojedinaca, pjesnika-pjevača. Putevima Vladana Nedića išao je i Novak Kilibarda o čemu najbolje svjedoče njegovi tekstovi Svjetlost tame Filipa Višnjića, Pjesnička individualnost Tešana Podrugovića. Na jednom mjestu Kilibarda čak ukršta pjesničko-pjevačku individualnost sa njenom opštom društvenom uslovljenošću što je korak naprijed u sveukupnom sagledavanju poetske karakteristike pojedinca: “Stepen stvaralačkog improvizovanja pjesnika-pjevača koji su saopštili pjesme, odnosno onih lica koja su oformila umjetnički oblik tekstova koje imamo pred sobom, bio je usmjeren propozicijama društvene svijesti. Religijska i etička osmišljenost jednog lika ili detalja imala je nepovredivo mjesto u kontekstu pjesme, ali umjetnička oživljenost njihova zavisila je samo od kreativne snage pjesnika-pjevača”.

Pitanje sveukupne društvene uslovljenosti pjesnika-pjevača najčešće je implicitno utkano u onaj segment njegovog stvaralaštva koji se zove improvizacija, a najbolje se uočava u unošenju i pronalaženju tih društvenih, socioloških elemenata zajednice kojoj pojedinac – stvaralac pripada u samom njegovom ostvarenju. To je najvidnije u obradi već postojećih motiva, najčešće internacionalnih koji dobijaju obrise regionalnog i antropološkog.

Ako prihvatimo tezu da su pjesnici a ne sveopšti narodni duh zakonodavci svijeta, onda je utemeljeno i polazište da se u usmenoj ili narodnoj književnosti izraz sveopšteg duha traži u pojedincima, u onima koji su nadareni da opšti duh pretoče u umjetnost izgovorene riječi. U tom smislu možda će najilustrativnije biti razmišljanje Lava Vigotskog koje na slikovit način aktuelizuje mogućnost sagledavanja pjesničko-pjevačke individualnosti u procesu nastajanja usmene epske pjesme.

Da zaključimo. Pristup usmenoj poeziji kao proizvodu stvaralačkog duha jednog naroda gdje se traže poetske, koje se ponekad mogu svesti i na mehanicističke odlike, ako se za predmet proučavanja ima loš pjesnik-pjevač i improvizator, nepotpun je ako se iz tog sveopšteg stvaralačkog narodnog duha ne izdvoje pojedinci, oni koji su jedino sposobni da u već postojeće, opšte, ugrade ono što je pojedinačno, lično, a to je jedno generalno iskustvo zaodjenuto u ruhu personalnog, kako u poetološkom tako i u smislu uslovljenosti života. Stoga ne treba za najbitnije smatrati iznalaženje razlike između prenosioca i stvaraoca, odnosno onoga ko postupkom improvizacije iz egzistirajućeg pravi novo ostvarenje i onoga ko iz postojeće stvarnosti crpe građu za stvaranje pjesme. U pjesničko-pjevačkom umijeću od suštinskog je značaja ustanovljavanje stepena mogućnosti poetološkog prevrednovavanja bilo već postojećeg ili tek stvorenog tematsko – sižejnog osnova. U tom smislu prenosilac i stvaralac mogu se podvesti pod zajedničku kategoriju – pjesnik-pjevač.

KRATKA BIOGRAFIJA I PJESNIČKO-PJEVAČKI REPERTOAR AVDA MEĐEDOVIĆA:

Avdo Međedović je rođen oko 1870. godine u selu Obrov kod Bijelog Polja u Crnoj Gori i kada ga je Milman Peri upoznao imao je šezdeset godina. Umro je 1955. godine, u 85-oj godini života, na osnovu čega Dukat i zaključuje da je rođen oko 1870. godine. Ako uzmemo da su Međedovića Lord i Peri otkrili 1934. godine, a da je tada imao oko 60 godina, može se precizirati da je rođen 1874. godine.

Međedović je mislio da je najbolje pjesme spjevao u svojih četrdeset godina. Knjiškog, školskog obrazovanja nije imao. Bio je nepismen u ortografskom smislu. U turskoj vojsci služio je sedam godina i tu je dobro naučio turski jezik.

Avdo je vještinu primio od oca, a ovaj od čuvenog кolašinskog pjevača Ćor Huse.

Ovakvo životno iskustvo izvjesno mu je pružilo određenu vrstu obrazovanja koja se uz knjigu ne mora steći, ali može u čovjeku otvoriti neke nove i duboke duhovne težnje koje su se u slučaju Avda Međedovića najviše ispoljile u korpusu pjesama koje je za sobom ostavio.
Po povratku iz vojske osnovao je porodicu i počeo da se bavi onim poslom kojim mu se i otac bavio, mesarskim zanatom.

Bio je muslimanske vjeroispovijesti, tihe naravi i umjerenih konzervativnih nazora, razvijenih vjerskih i moralnih osjećanja, što se najbolje vidjelo u njegovoj organizaciji porodičnog života i u činjenica da je kao vojnik svega jednom bio kažnjen. U vojsci mu je jedan Anadolac opsovao din (vjeru) zbog čega ga je Avdo, ogorčen vjerskom mlitavošću anadolijskih Turaka koje je nazivao “nevjernicima” udario kundakom.
Pored pjesničko-pjevačkog talenta i umijeća, u stihovanoj povjesnici života, Međedović je iskazao i svoja vjerska i moralna načela.

Pjevačko-pjesnički zanat Avdo Međedović je naučio od svoga oca koji je bio učenik Ćor – Huse, čuvenog pjevača-pjesnika iz Kolašina za koga se smatra da je osnovao čitavu školu iz koje su potekli mnogi pjesnici-pjevači muslimansko – bošnjačke sredine.
Repertoar Avda Međedovića sadrži 58 pjesama, a najviše ih je zabilježio Perijev pomoćnik Nikola Vujinović. Ukupan broj stihova je 44902 koji su snimljeni na pločama i 33653 koji su zabilježeni diktiranjem, prema Lordovim bilješkama.

Naslov Ženidba hadži Smajilagić Mehe u verziji iz 1935. godine imao je 12311 stihova, dok je druga verzija znatno kraća, sa nešto oko 8500 stihova. U stihovima koje je spjevao, Međedović se uglavnom vezuje za vrijeme Sulejmana II Veličanstvenog i period apsolutne dominacije i sjaja Turskog carstva, мada ima i onih tematsko – sižejnih osnova koji se vezuju za neke druge junake i vremena.

Nije na odmet podsjetiti da je Sulejman Veličanstveni živio od 1949. do 1566. godine. Turski sultan bio je od 1520. godine. U tom periodu Turska je bila na vrhuncu moći. Beograd je osvojen 1521. godine, Rodos 1522. Mađari su na Mohaču potučeni 1526. godine i tada je najveći deo Mađarske potpao pod upravu Otomanskog carstva. U međuvremenu, u Turskoj je izbila pobuna koju je Sulejman II Veličanstveni ugušio, poslije čega je, 1529. godine, krenuo preko Bosne i zaposjeo i opustošio Liku i Krbavu. Osvojio je Jajce i Obradovac, stigao do Beča, proširivao Carstvo osvajanjem Krima, Tripolisa, Tunisa, Alžira, Moldavije i Besarabije. U drugom pohodu na Beč stigao je do zidina ovog grada, ali je bio odbijen. Grad Beč kao da je Sulejmanu II Veličanstvenom odredio sudbinu. Pri trećem pohodu na ovaj grad pokušao je da opsjedne Signet i u toku borbe je umro, 1566. godine.

Bliže i detaljnije ispitvanje istorijskih činjenica, kao i utvrđivanje realnosti postojanja likova koji se u Međedovićevim stihovima pojavljuju nije predmet ovog rada.

Svijest o slavnoj prošlosti u Međedovićevom pjevanju izrodila je elegičan ton koji se transponuje u ono čega više nema – grandioznost, slavu, sjaj, junaštvo, i naročito ulogu Muslimana – Bošnjaka u tom proteklom vremenu.

Zajednički imenitelj za sva proučavanja Avda Međedovća do sada jeste da je stihovana povijesnica Ženidba Smailagić Mehe njegovo najpotpunije pjesničko – pjevačko ostvarenje.

AVDO MEĐEDOVIĆ NA RASKRŠĆU REPRODUKCIJE I KREACIJE:

O tome koliko je djelanje pjesnika-pjevača i reproduktivna i kreativna djelatnost, dosta je bilo riječi, a podsjećanja radi ponovićemo samo nekoliko rečenica Vuka Stefanovića Karadžića koje nas vode u smjeru reproduktivnosti i kreativnosti: “Rđav pevač i dobru pesmu rđavo upamti i pokvareno je drugima peva i kazuje, a dobar pevač i rđavu pesmu popravi prema ostalim pesmama, koje on zna”. Pojam repoduktivnosti u pjesničko-pjevačkoj djelatnosti narodnih pametara ne treba shvatiti u pežorativnom smislu, već u smislu potrebe i neke vrste obaveznosti oslanjanja na predložak uvriježen u već postojećoj epskoj tradiciji. Sa druge strane, pjesničko-pjevačka kreativnost jeste neka vrsta dara božijeg prirođenog ili neprirođenog pjesniku-pjevaču zbog koga ovaj uspijeva ili ne uspijeva da se vine u visine i svrsta među umjetnike izgovorene riječi u sazvježđu epske narodne tradicije.
Svojim pjesničko-pjevačkim repertoarom, opusom, a naročito epom Ženidba Smailagić Mehe Avdo Međedović se pridružuje onim tvorcima usmene riječi koji dostižu rang umjetničkog stvaraoca, sažimajući u sebi kako ono kretivno tako i ono reproduktivno.



Oslikavanje u muslimansko – bošnjačkoj narodnoj pjesmi dovedeno je do perfekcije



O Međedovićevom oslanjanju na nasljeđe govoreno je tokom ovog rada, posebno u dijelu koji se odnosi na svrstavanje epa Ženidba Smailagić Mehe u krajiški tip. Podsjećanja radi, istaknut je najveći broj osobina kojima se Međedović svrstava u krajiške pjesnike-pjevače kao što su veliki masovni pothvati, centralna uloga žene oko koje se vrte otmice i svatovi, opisni elementi, izvještaj, dvostranosti radnje sa digresivnim slikama i predistorijama događaja, poprečni presjek epa. O većini pobrojanih elemenata već je bilo riječi, ali dva, čini se, zaslužuju posebnu pažnju, a to su opisni elementi i digresivne slike.

Govoreći o opisnim elementima u narodnoj epici uopšte, a naročito u muslimansko – bošnjačkoj, Novak Kilibarda je izrekao sljedeću misao: “Naime, opisi su mnogo detaljniji. U tipičnoj muslimanskoj epskoj pjesmi opisuje se oprema konjska i junačka do detalja. Počne se, takoreći, od konjskih kopita, pa se ide do junačke čelenke”. Kilibarda dalje smatra da je koloričnost u muslimansko – bošnjačkoj epici dovedena do perfekcije, pa ponekad i do hipertrofije. Ovakvom stavu niti se šta bitno može dodati, a još manje oduzeti, jer Kilibarda vrlo uspjelo pronalazi i vezu između kolorita u muslimansko -bošnjačkoj epici i islamskoj umjetnosti uopšte. “I nije uopšte teško odgovoriti zašto je toliko kolorita i zašto je toliko opisa u muslimanskoj epici … Ja bih taj problem posmatrao u korelaciji islamske umjetnosti. Islamska likovna umjetnost nije posvećivala pažnju ljudskim obličjima, ali je zato izgrađivala arabeske, šare. Uzmimo, recimo, jedan orijentalni ćilim, uzmimo unutrašnjost jednog velikaškog čadora… Karakteristika muslimanskih pjesama je primjerna dužina i izuzetna koloričnost i naglašeno detaljisanje.”

Ova neosporna Kilibardina teza koja se odnosi na muslimansko – bošnjačku epiku u epu Ženidba Smailagić Mehe najbolje se može dokazati i potvrditi kako navođenjem opisa i samog epa tako i opisa iz drugih pjesama muslimansko – bošnjačke i hrišćanske epske tradicije.

Opis konja:
Karakteristično za pojavu konja u epskoj narodnoj poeziji uopšte jeste da je on prirođeni elemenat junaka, njegov ponos doveden do nivoa blaga sa kojim dijeli sve – sreću i nesreću, bol i radost, dobro i zlo. Zbog mnogobrojnosti funkcija i značenja koje konj ima, narodni pjesnici – pjevači mu posvećuju prostor u pjesmama, a sliku konja najčešće dočaravaju bogatim opisima. U pjesmi Ženidba gojenog Halila narodni pjesnik – pjevač izgled konja opisuje na sljedeći način:

“On mu sedlo vrže ševarliju,
A po njemu sitnu abaiju,
sve mletačkim zlatom izvezena.
Po njoj šilte sad od svile baci,
po šiltetu četiri kolana.”

Narodni pjesnik-pjevač u pjesmi Ženidba Maksima Crnojevića konja opisuje:
“No se pusnik k zemlji uvijaše,
Od čistoga i srebra i zlata,
U zlato su konja opkovali,
Zlatni rati biju po kopiti,
A na prsi divna silembeta.”

Prvi od navedenih primjera pripada muslimansko-bošnjačkoj, a drugi hrišćanskoj epskoj narodnoj tradiciji. I u jednom i u drugom primjeru primjećuje se kako sjaj i bogatstvo, tako i prilična brižljivost u pjesničko-pjevačkom koncipiranju onih elemenata koji konju pripadaju. Tako konj dobija antro-pomorfne osobine, a način na koji se on oprema tipičan je epski kliše koji izgled konja smatra za nešto podrazumijevajuće.
Jedan od opisa konja u epu Ženidba Smailagić Mehe broji čitava 104 stiha, od 1870. do 1974. stiha. Navešćemo samo neke od stihova iz ovog bogatog opisa:
“Dvanaes mu toka raspučijo,
Sve dvanaes od srebra liveno”
“Preturiše ćebe pro dorata,
Pro ćebeta sedlo od merdžana,
Naokolo od zlata pleteno.
Po merdžanu morski hakikovi,
Razne boje teke iz Misira –
Jedan vredi мadžarije žute.
Zlato žuto a bijeli biser;
Po biseru razni hakikovi,
Neki mavi a neki zeleni,
Neki žuti a neki crveni.
Povrh zlata i povrh bisera
Boja svaka sebe otvorila.”

U 104 stiha Međedović je načinio opis konja od njegovog spoljnjeg izgleda koji se zasniva na tradicionalnim i već ustaljenim elementima do fizičkih reakcija konja:
“Dorat hajvan zborit ne znavaše,
Tek znavaše đe se ponosaše.
Dvije na nos noždre razdrljijo.
kad mu frka stoji iz nodžara,
Koliko je silan i plemenit,
Iz noždri mu biju dumanovi,
Pa i za njih mavi plamenovi.”



Međedovićeve slike omogućavaju hatu da se, kad već ne može da zbori – “ponaša”



Osim što je Međedovićevo opisivanje konja detaljnije u odnosu na postojeći epski predložak, ono je u velikoj mjeri i slikovitije, čak i u odnosu na muslimansko – bošnjačku tradiciju za koju je već izrečen sud o njenoj koloričnosti i pitoresknosti. Pojačanu slikovitost opisa Međedović postiže personificiranjem u postupku opisa konja i to na dva načina. Najprije tako što se konju pridodaju i oni elementi koji pripadaju i ljudskom biću i to na dva nivoa – u pogledu izgleda i u pogledu ponašanja. Međedović u stvari, što se da vidjeti iz navedenih stihova, uvođenjem konja ostavlja mogućnost da se konj ponaša – on ne zna da zbori, ali zna da se ponaša.
Dakle, taj proces antropomorfizacije životinje – konja, u Međedovićevom pjesničko-pjevačkom zanatu izdignut je na jedan znatno viši stupanj u odnosu na epsku narodnu tradiciju i to postupkom personificiranja.
Drugi bitan momenat, kada je riječ o opisu konja, jeste i to da Međedović opremanje konja oživotvoruje na jedan poseban način tako što opisuje sve radnje koje čovjek čini da bi konj izgledao tako kako izgleda i čak da bi se konj mogao ponašati. To se najbolje vidi u stihovima:
“Doniješe kazan vode mlake,
Vode mlake i raki sapuna.
Doratovu dlaku okupaše;
S tijem su ga naučili bili,
I na ta’ ga timar navadili
Sa sunđerom vodu pokupiše,
I na čaršav dlaku namestiše.”

Međedović u stvari konstatuje neku vrstu običaja, gotovo rituala koji u odnosu između čovjeka i konja vlada, jednu potpunu uzajamnu posvećenost, gotovo kao majke djetetu.
Na ovaj način postiže se jedna potpuna sinhronost i povezanost čovjeka i konja. Njihov suživot je stalno mjesto u epskoj narodnoj poeziji, ali u pjesničko-pjevačkoj tehnici Avda Međedovića dobija mnogo konkretnije obrise čime se značenje međusobnog odnosa čovjeka i konja usložnjava, konkretizuje i ojačava. Koliko je konj povezan sa čovjekom i koliko mu pjesnik-pjevač Avdo Međedović ustupa prostora i dovodi ga u vezu sa ljudskim bićem kome pripada najbolje govore stihovi koji se odnose na opis konja Tala od Orašca:
“Kulaša je konja opremijo;
Uzda mu je loza sa obala.
Na kulašu sedla ni samara,
Samo šega od prčeva jarca.
Prego šege visi kaltačina.
Tahte koje behu do unkaša,
Klete, stare, tek sve izlomljene,
Sa slizanom pločom prekovane.”

Ako se prisjetimo lika Tala od Orašca u epu Ženidba Smailagić Mehe i uopšte u epskoj tradiciji, shvatamo da je Međedović u potpunosti u saglasje doveo ljudski lik i životinjski čime, bar kada je riječ o liku Tala od Orašca i njegovom konju, na fonu epske tradicije uopšte, ali i u potpunosti ostaje vjeran postupku oživotvorenja epskih situacija, a u ovom slučaju slike konja kao stalne i upečatljive u epskoj narodnoj tradiciji. Postupkom oživotvorenja, konkretizacije i jačanja tog odnosa Međedović, kada je riječ o opisu konja, biva potpuno kreativan u odnosu na klišetirani odnos u epskoj narodnoj tradiciji. Iz već postojećeg epskog arsenala on uzima samo okosnicu koja asocira na sjaj i bogatstvo, a dalje se sam kreće u smjeru produbljivanja, pa može se reći čak i psiholoških raslojavanja kako izgleda samog konja tako i njegovog i čovjekovog odnosa. U stvari, Međedović klišetirane elemente uvriježene u epskoj narodnoj poeziji na neki način obrazlaže čime oni postaju produbljeniji, vidljiviji i oživotvoreniji.

OPIS DJEVOJAČKE LJEPOTE – LJEPOTE ŽENE:

Stari Grci su lijepo shvatali kao objektivno svojstvo stvari i samog kosmosa. Objektivno značenje lijepog se nalazi u formalnoj, pitagorejsko – platoničkoj tradiciji gdje je važna proporcija (simetrija i analogija), harmonični odnosi djelova prema cjelini, prema važećoj mjeri i kanonu, prema matematički određenim praelementima ili praoblicima svijeta, prema suštini broja u metafizičkom i mističkom značenju samog broja.
Platon je u svojim definicijama lijepog otišao i korak dalje smatrajući da pored proporcija pojam lijepog u sebi mora sadržati i moralno lijepo, odnosno da je ono jedinstvena vrijednost lijepog i dobrog.

Može se reći da Međedović opisu ženske ljepote daje čak i jedan erotski ton



Ovakva filozofska koncepcija lijepog u antičkom periodu u potpunosti je primjenjiva u epskoj narodnoj poeziji, posebno kada je riječ o djevojačkoj ljepoti, ljepoti žene. Moglo bi se zaključiti da narodni pjesnici-pjevači, pod uslovom da su valjani, u velikoj mjeri pri opisivanju ženske ljepote ostvaruju sklad proporcije.
U pjesmi Ženidba Milića barjakara nalazi se antologijski primjer opisa ženske, djevojačke ljepote:
“Čudo ljudi za djevojku kažu:
Tanka struka, a visoka stasa,
Kosa joj je ***** ibrišima,
Oči su joj dva draga kamena,
Obrvice s mora pijavice,
Sred obraza rumena ružica,
Zubi su joj dva niza bisera,
Usta su joj kutija šećera;
Kad govori ka da golub guče,
Kad se smije ka da biser sije,
Kad pogleda kako soko sivi,
Kad se šeće kao paunica”.

Usklađenost struka i stasa dovedena je do savršenstva, oči su identifikovane i proporcionalne sa dva draga kamena, zubi imaju pandan u dva niza bisera… Ukoliko se sagleda sadržaj pjesme Ženidba Milića barjaktara u cjelini, potpuno je jasno, kad je riječ o pojmu lijepog, da je u njoj ostvaren platonistički ideal lijepog. Ljepotu djevojke Međedović opisije na sljedeći način:
“Uljegoše dvije bliznakinje,
Na bedra him šareni fistani;
U bijeli biser okićeni.
Oko srca dva kušak – ćemera;
Na srce him tahta zapučena,
Obje tahte od suhoga zlata.
Na glavi him kose raščešljane,
Niz kosu him trepte perušani.
A uz ruke krmzi čiftijani,
A niz prsi šareni behari.
A pokraj nji zlaćani đerdani;
Na njima su rušpe i šarvani.
Na bijele dojke popadali;
Bele dojke a žuti đerdani,
Jedno drugom boje odvojilo;
Bi rekao s mora portokali.

U navedenom opisu proviruje elemenat pitoresknog iz islamske umjetnosti koji se očito preselio i u epsku narodnu poeziju, bijelo, zlato, đerdani. Djevojačku ljepotu Međedović bazira na tom, karakterističnom za muslimansko – bošnjačku epiku i umjetnost uopšte. Međutim, ako krenemo u smjeru uticaja umjetnosti onda u navedenom primjeru vidimo, što islamskoj umjetnosti nije svojstveno, priličan prodor obrisa ljudskih obličja. U ovom slučaju to se prije svega odnosi na ženske grudi, prsa, što nije često u narodnoj epskoj poeziji koja svoj opis više bazira, kada opisuje ljepotu figure, na ljepoti figure u cjelini, dovođenjem u sklad svih njenih elemenata. Isticanjem pojedinačnog dijela tijela može se zaključiti da Međedović opisu ženske ljepote daje čak i jedan erotski ton. Ovo zapažanje zasada ćemo ostaviti samo u naznaci budući da on može biti tema posebne rasprave.

Navedeni primjer iz pjesme Ženidba Milića barjaktara jeste najbolji, ili jedan od najboljih, ali i klasičan primjer opisa ženske, djevojačke ljepote u narodnoj poeziji. U tom i takvim opisima ženska ljepota se dovodi do estetskog savršenstva i pretvara se gotovo u ideal, u nešto nadzemaljsko.

Pjesničko-pjevački opus Međedovićev, kada je riječ o opisu ženske ljepote, čini se da ide nešto drugačijim putevima. I sada on pribjegava nekoj vrsti oživotvorenja. Koristi sva raspoloživa poetska sredstva koja se kreću od islamske umjetnosti uopšte pa uviru u muslimansko-bošnjačku narodnu poeziju, a tiču se kolorita i piteresknosti zasnovane na šarenilu i blještavilu boja često i nagomilanosti predmeta koji su u funkciji nakita. Međutim, svim tim tradicionalnim obilježjima Međedović pridodaje i one erotske elemente koji prilično od ustaljenog odudaraju čime on tu žensku ljepotu na neki način i osavremenjuje, odnosno približava vremenu u kome je i sam živio, a u kome se o ženskoj ljepoti svakako drugačije govorilo u odnosu na to kako je to činjeno u narodnoj poeziji bilo hrišćanske, bilo muslimansko – bošnjačke tradicije.
Odličan primjer za opisivanje ženske ljepote, iako se na prvi pogled čini da o ljepoti uopšte nije reč, daju stihovi u kojima Međedović opisuje Fatimu kada se ona prvi put sreće sa Smailagić Mehom:
“Kad ugleda belogorsku vilu
U kočije curu porušenu.
Kolika je kosa na devojci.
Koliko je cura odgojila,
S rusom se je kosom opasala,
Teke z desne strane očupala.
Od veliki njezinije jada,
Kako beše na devojku lice?
Baš ko ono gruda od snijega,
Tek od njeni velikije jada,
Niz obraz je kožu poderala,
Vrane svoje oči zatvorila.”
ili,
“U tvome je stasu gospoština.
Iz bijeloga lica ljubavština”.



“Ženidba Smailagić Mehe” je jedan veliki žal za minulim i gospodskim vremenima



Navedeni primjeri u sebi nose nekoliko bitnih odlika. Izgled Fate, prije svega njenog lica, dat je u jednoj hiperboličnoj slici koja se prije svega odnosi na dužinu njene kose. Zatim, lice njeno potpuno odudara od klasične ljepote ženskog lica u narodnoj poeziji uopšte. Tako kako je Fatu stihovano opisao Avdo Međedović mnogi narodni pjesnici-pjevači opisivali su muške likove, junake epskih narodnih pjesama. Jedan od najboljih primjera jeste lik Marka Kraljevića i njegov izgled nakon robovanja u tamnici.

Dakle, Međedović u jednoj hiperboličnoj slici koja se najprije može vezati za muške likove u epskoj narodnoj poeziji opisuje izgled Fatime devojke. Svrha ove, možemo reći inverzije, na liniji muški lik – ženski lik, jeste da psihološki opravda sve ono što je Fatima preživjela, da još više razotkrije jednu istorijsku tragediju koja je često svoje mjesto nalazila u muslimasko – bošnjačkoj epici, ali i da još više uveliča lik Smailagić Meha, jer se ne smije zaboraviti da je ova scena upravo vezana za prvi boj i prvo Mehovo junačko dokazivanje.

Međutim, ovakav Fatimin izgled Međedović u stvari preobraća u ljepotu jer ona je za Meha prije svega “belogorska vila”, nakon čega tek slijedi opis duge raspuštene kose i unakaženog ženskog lica. Iako je u stanju u kom je, Fata odiše gospoštinom, a iz bijelog lica joj prosijeva ljubav, što je istaknuto u navedenim stihovima. Tom gospoštinom Međedović uspostavlja i jednu klasnu uslovljenost, čemu je inače bio sklon, naročito ako se zna da je njegov ep Ženidba Smailagić Mehe u stvari jedan njegov veliki žal za prošlošću i “gospodskim” vremenima.

U opisivanju ženske, djevojačke ljepote Međedović je djelimično na fonu postojećih sredstava ustanovljenih u narodnoj poeziji, i to najviše u onom dijelu koji se vezuje za islamsku umjetnost. Sa druge strane on ta sredstva prilično oživotvoruje uvodeći čak i neke erotske elemente. Koristeći vjerovatno svoja znanja iz epske usmene tradicije o izgledu junaka nakon godina tamnovanja, Međedović ih ugrađuje i u ženske likove, što je inače veoma neobično, kako bi prije svega našao psihološko opravdanje kako za postojeću situaciju tako i za razvijanje drugog lika.

Ukupno gledano, kada opisuje žensku ljepotu Međedović je u velikoj mjeri krativan. Reproduktivan je onoliko koliko ga na to obavezuje već postojeća tradicija, a i od tog postojećeg stvara nove kombinatorike. Kreativnost ostvaruje upravo tim novim kombinatorikama i unošenjem prilično životnih i vjerskih elemenata u njihovom suštinskom smislu čime ep negdašnjem slušaocu, a današnjem čitaocu biva bliži nego što bi on to inače bio.

OPIS ODIJELA I JUNAKA:

Opis odijela u epskoj narodnoj poeziji jedan je od bitnih segmenata. Odijelo na neki način ima dvostruku funkciju: Najčešće govori o čovjeku uopšte, a uz to, gotovo obavezno i o junaštvu. Drugim riječima, odijelo je karakteristika koliko čovjeka samog toliko i junaštva.
U pjesmi Ženidba gojenog Halila izrečen je sljedeći opis odijela:
“A Hrnjica na noge skočio,
odmah brata počne opremati,
sve u srmu i u čisto zlato,
najnatragu zlatne perjanice,
pa Halilu meće oko glave”

U pjesmi Ženidba Dušanova odijelo je opisano:
“Na njeg meće tananu košulju,
Do pojasa od čistoga zlata,
Od pojasa od bijele svile;
Po košulji tri tanke đečerme,
Pod dolamu sa trideset putaca,
Zlatne toke od četiri oke;
A na noge kovčeg i čakšire”.

Niz ovakvih opisa može se naći u epskoj narodnoj poeziji i muslimansko – bošnjačke i hrišćanske tradicije. Međutim, postavlja se pitanje kome se ovakav opis odijela pripisuje. On se najčešće pripisuje velikim i po hrabrosti i junaštvu čuvenim imenima, što se najbolje zaključuje ako se dva navedena primjera stave u kontekst pjesama kojima pripadaju.
U opisu odjeće koja pripada čovjeku i junaku uočavaju se sličnosti i razlike u odnosu na epsku tradiciju. Najprije ćemo navesti opis odijela Smailagić Meha kad se priprema za polazak u Budim da preuzme vezirstvo:
“Pa sinovska svuče odijela
I ta behu kao pašalarska
Pa varakli sepet otvorila.
Iz sepeta bišću izvadila,
od harira u zlato vezena.
Nije bišča vezom savezana,
No na zlatne igle zapučena.
Raspučala bošču pozlaćenu.
Kad se zlatna Čdela pomoliše
Billah tešpih, ka da granu sunce.
Najpre mu oblačaše majka
Čamašire od burundžuk platna,
Sve po svili treća žica zlatna.
Pa mu dade svilenu đečermu,
Ime joj je svilena đečerma,
Sva u čisto zlato prenešena.
Niz đečermu puca od groca;
Od groca do svilenog pasa,



Legendarni pjesnik-pjevač je stare epske predloške doslikao i dopunio likovima



U ovakvom opisu kakav Međedović pruža slušaocima i čitaocima javlja se nekoliko bitnih i zanimljivih momenata i elemenata.
Elemenat oslanjanja na već postojeću epsku tradiciju je evidentan. U opisu odjeće koja se pripisuje on koristi ista sredstva kao i njegovi prethodnici, a ona prije svega podrazumijevaju veoma raskošno i bogato odijevanje kakvo pripada samo odabranima. Nameće se pitanje na koji način on koristi ta sredstva. Očigledno je da je Međedovićev opis odjeće znatno opširniji i detaljniji od već postojećih, pređašnjih. On u stvari postojeći predložak koji nesumnjivo koristi sada na neki način razlaže, usitnjava u najboljem smislu riječi, odnosno od egzistirajućeg pravi mnoštvo. Time u stvari tradicionalne elemente opisa odjeće, čovjeka i junaka se izvjesno konkretizuje, čime se povećava ekspresivnost opisa, odnosno stvara se utisak vizuelizacije.

I ovoga puta, što za Međedovića kao pjesnika-pjevača kao da postaje obilježje, on uvodi elemenat prisutnosti još jednog bića, pored junaka. Kao što je čovjek timario konja, tako i majka timari Meha. Njena uloga u procesu Mehovog opremanja je evidentna i neosporna, čime se dobija i utisak ritualnosti. Međutim, neće Međedović, kada je riječ o opisima odijela u trenutku opremanja junaka baš uvijek pribjeći uvođenju lika drugog čovjeka. U opisu opremanja Osmana barjaktara Međedović koristi slična poetološka sredstva, мada, čini se, u nešto reduciranom obimu, i ne uvodi prisustvo majke ili bilo kog drugog lica koje bi u opremanju junaka učestvovalo. Mogu se pronaći dva racionalna objašnjenja što Međedović opremanje Osmana barjaktara, iako na sličan, ipak postavlja na nešto drugačiji način. Jedno je činjenica da je Osman manje značajan junak od Smailagić Meha, što je potpuno evidentno ako se pažljivo prati tok radnje cijelog epa, pa mu stoga pripada manje epskih atribucija nego samom Mehu. Ovo objašnjenje može se održati pod uslovom da se apsolutno slijedi zakon epskog spjevavanja po kome najznačajniji atributi pripadaju i najvećim junacima. Drugo racionalno objašnjenje jeste da je Međedović, budući da opis Osmanov dolazi nakon opisa Mehovog, podlegao zamoru ili dekoncentraciji u pjevanju, što smo naročito vidjeli kada je bilo riječi o pozivanju i dolasku svatova – vojske, odnosno o epskim katalozima.

Bitan segment u opisu odijela koje čini Međedović jeste upliv i istorijske i vjerske svijesti samog pjesnika-pjevača. Na svome odijelu Smailagić Meho nosi sliku Sulejmanovu, i sliku vjerskog poglavara. Ovakvi elementi u opisu odjeće junaka nisu uobičajeni u epskoj narodnoj poeziji, a Međedović ovakvim postupkom čini apsolutnu novinu i iskazuje svoje lične stavove, zbog čega možemo govoriti još jednom o autobiografskim elementima u pjesničko-pjevačkom opusu Avda Međedovića, naročito u epu Ženidba Smailagih Mehe.
U osnovi stvaranja slike odjeće koja pripada čovjeku, a prije svega junaku, Avdo Međedović se u priličnoj mjeri oslanja na već postojeću epsku tradiciju. Međutim, to oslanjanje nije nekreativno, već se ono zasniva na dubokom promišljanju koje se realizuje kroz pozitivno usitnjavanje i konkretizaciju već postojećih epskih slika, čime Međedovićevo stvaralaštvo dobija jedan novi kvalitet, a to je ekspresivnost koja rezultira vizuelizacijom.

Unekoliko sličan, ali ipak različit način opisivanje odjeće junaka može se opravdati ili Međedovićevom duboko razvijenom sviješću u hijerarhijskoj ustrojenosti junaka zbog čega im on pripisuje epske atribute različitog obima (slika opremanja i odijela Osman barjaktara je redukovana i izostavljeno je prisustvo drugog lica u odnosu na opremanje Smailagić Meha) ili nekom vrstom opadanja u pjevanju, odnosno dekoncentracije pjesničko-pjevačkog procesa.

Unošenje vjerskih elemenata i istorijske svijesti koju je Međedović u sebi nosio potpuno su autentični momenti, bar kada je riječ o unošenju ovih elemenata u opis odjeće čovjeka i junaka i stoga ih treba tumačiti kao autobiografski i lični pjesničko-pjevački elemenat i kao jedno potpuno odstupanje od klasične forme opisa, čime se Međedović uzdiže na nivo kreativnosti u odnosu na postojeći predložak.

Međedović unosi psihološko – socijalnu motivaciju mnogo više od drugih pjevača



Digresije slične ovoj srijećemo i u epu Ženidba Smailagić Mehe Avda Međedovića. Digresije kod Međedovića uglavnom se ispoljavaju kao istorije likova i događanja i obnavljaju određene funkcije. U drugom pjevanju naročito su značajne digresije u vidu istorije likova – o Mehovom porijeklu i junačnom liku Mehovog oca. Ove dvije digresije prevashodno imaju za cilj da u etničko – sociološkom smislu rasvijetle likove Meha i njegovog oca. To je potpuno prirodno budući da se muslimansko – bošnjačka epika u velikoj mjeri, a naročito pjesničko-pjevački repertoar Avda Međedovića, zasniva na etičkoj i socijalnoj motivaciji. Već je ranije istaknuto da je Avdo Međedović imao potpuno izgrađen odnos prema društvenoj hijerarhiji što se još vidnije eksponira u digresivnim slikama.

Digresivne slike u vidu istorije događanja srijeću se i u III pjevanju Međedovićevog epa. To su u stvari neke vrste pretpriča čija je funkcija koliko rasvjetljavanje i razjašnjavanje događanja, toliko i razvijanje i utemeljivanje likova uz brojna istorijska podsjećanja koja su prije svega proizvod Međedovićevog odnosa prema istorijskoj prošlosti i žala za njom. Nabrojaćemo istorije, digresivne slike iz III pjevanja: Fata Zajim Ali – bega (st. 3255 – 3291), Meho i njegova porodica (stihovi 3301 – 3351), dolazak vezira u Budim i Fata u vezirovo doba (stihovi 3355 – 3590).

Povremenim ponavljanjem digresivnih slika, istorija ili pretpriča Međedović se oslanja na epsko ponavljanje, jedan od osnovnih elemenata epskog pjevanja. Međedovićeve digresije u odnosu na već ustanovljene u epskoj narodnoj tradiciji znatno su obimnije i iscrpnije, detaljnije, sa snažnom etičko – sociološkom motivacijom.

EPSKI KATALOZI:

Epski katalozi kao stalna mjesta u narodnoj poeziji posebno se ističu u epu Ženidba Smailagić Mehe. On ih je upotrijebio dvostruko, na najizrazitiji način: kao kataloge pozivanja svatova – vojske i kao kataloge dolaska svatova – vojske. U suštini ovi katalozi ne odudaraju od klasičnih kakvi su recimo u pjesmi Ženidba od Zadra Todora, i mnogih drugih.

Međutim, ono što Međedovića u postupku katalogizacije, i pored nekih nedosljednosti koje su u njemu vidljive, odvaja od tradicije to je opširnost i moglo bi se reći neka veća ispunjenost. Čini se da on u katalozima, mnogo više nego većina drugih pjesnika-pjevača, unosi psihološko – socijalnu motivaciju čime pozvane i dolazeće likove na neki način približava slušaocu i čitaocu.
Drugim riječima, stvarajući epske kataloge, kao i sve ostale elemente epa Ženidba Smailagić Mehe, Međedović pribjegava amplifikacijama, odnosno proširivanjima kako u obimu tako i u detaljima, čime u stvari stvara jednu cjelovitiju sliku događanja, vizuelniju, ekspresivniju, psihološki produbljeniju.


MOTIVSKA OSNOVA – MOGUĆE PARALELE:

Jedan od zajedničkih elemenata na kom se zasniva epska narodna poezija i hrišćanske i muslimansko – bošnjačke tradicije jeste skup motiva koji zajedno čine motivsku osnovu ili okosnicu formiranja epske radnje. Nekoliko puta tokom ovog rada isticana je velika doza kreativnosti pjesnika-pjevača Avda Međedovića, i to prije svega u samom stilskom postupku koji je primjenjivao. Njegov smisao za detalj koji najčešće upućuje s jedne strane na realizam, a sa druge na dubinska uranjanja u likove i situacije, gotovo do psihologizacije, neosporan je. U pogledu motivske osnove i okosnice Avdo Međedović se u velikoj mjeri oslanja na već postojeći epski predložak.



U postojeći epski predložak ugradio je sav svoj talenat i životno iskustvo



Za ovu priliku navešćemo samo nekoliko slučajeva na osnovu kojih se pjesnik-pjevač Međedović vezuje za već postojeće.

Recimo, motiv oca otrgnutog od porodice kada je dijete imalo četiri godine srijećemo u Međedovićevom epu Ženidba Smailagić Mehe. Kao što je poznato, prije svega iz predistorije događanja koju nam priča Fatima, njen otac je iz doma odveden kada je ona imala četiri godine i cio život provela je sa majkom. Istovjetan motiv, s tim što sudbinu djeteta – siročeta kome je otac odveden kada je ono imalo četiri godine ne nosi ženski već muški lik, Hajdar – alajbeg, srijećemo u pjesmi Gazi Husrev – beg vodi svatove u Stanbol.
Ovo je jedan motivski detalj na osnovu koga se može zaključiti da je Međedović imao uvida čak i u objavljene pjesmarice u kojima je sadržano epsko narodno blago. Dalje, motiv sačekivanja svatova stalno je mjesto u junačkoj epici, a koristi ga i Avdo Međedović.

Srijećemo ga recimo u pjesmama Gazi Husrev – beg vodi svatove u Stambol, Ženidba Dušanova. Dva navedena primjera imaju srećan završetak jer se bojevi završavaju povoljno po svatovsku povorku, a mlada i mladoženja uspijevaju srećno da stignu u svoj dom. U nešto tragičnijem obliku ovaj motiv se srijeće u pjesmi Svatovsko groblje na Morinama.

Motiv vezirskog pritvorstva i nevjerstva čest je u muslimansko -bošnjačkoj epici. Opet ćemo pomenuti kao primjer pjesmu iz Hermanove zbirke Gazi Husrev – beg vodi svatove u Stambol. Taj motiv pritvorstva i nevjerstva vezirskog kao da je neka vrsta, i u Međedovićevom slučaju i u muslimansko – bošnjačkoj epici uopšte, unutrašnje ljudske potrebe ne toliko da se unizi taj vezirski stav, već da se ukaže na uzrok kasnije propasti Turskog carstva i da se uveliča taj krajiški duh i njihova vjernost i požrtvovanost za carevinu. Motiv predskazanja zle sreće – nesreće svatova takođe je čest u epskoj narodnoj poeziji.

U epu Ženidba Smailagić Mehe ona je najprije prikazana mutnom vodom Klimom, a zatim i slutnjom Tala od Orašca. U pjesmi Gazi Husrev – beg vodi svatove u Stambol zlu sreću – nesreću predskazuje Đerzelez Alija, a u pjesmi Ženidba Dušanova, majka Miloša Vojnovića, itd. U prikazivanju boja Međedović je takođe u velikoj mjeri na fonu epske narodne tradicije. Svrha ovog djela koje se odnosi na mogućnost motivske paralele između Međedovićevog epa Ženidba Smailagić Mehe i korpusa pjesama koje pripadaju epskom prosedeu je sljedeća: da ukaže na Međedovićevo oslanjanje na motivsku osnovicu, ali i da još jednom istakne njegovu osobenost pri obradi te motivske osnove.

Čini se da Međedović u prije svega motivskom smislu u svoj ep nije unio ničeg bitnog novog, osim motiva sudbine (sudbinske predodređenosti dvoje mladih). Međutim, ono po čemu se Međedović izdvaja iz niza pjesnika-pjevača jeste način na koji on tu motivsku osnovicu obrađuje. Njegovi opisi nijesu stereotipni, epske situacije razvija do dramskih napetosti, u prikazivanju likova oslikava čitav njihov unutrašnji život, svijet. Drugim riječima, Avdo Međedović je, uz istini za volju i neke nedosljednosti koje su ranije pomenute, postojeći epski predložak iskoristio na najbolji mogući način i to tako što ga nije blijedo falsifikovao ili prepjevavao, već je u njega unio sav svoj talenat, životno iskustvo, vrijeme u kome je živio i etičku svijest svoju i svoga naroda.

Stoga možemo zaključiti da na raskršću reprodukcije i kreacije Avdo Međedović kreće putevima ličnog i kreativnog uz diskretni njegov pogled na ono što je repoduktivno, čime se jedne strane postaje sintetičar epike balkanskih prostora, a sa druge tvorac balkanskog epa.

Način na koji je Međedović baratao epskim klišeima iskazuje visok stepen kreativnosti



ZAKLJUČAK:

Iako je Međedović prije spjevavanja bio u prilici da čuje jednu od verzija pjesme Ženidba Smailagić Mehe, najvjerovatnije mostarsku, jer on čak i kaže da mu je iz pjesmarice pet, šest puta čitao Hifzo Džafrić, momak iz mesare, ovaj pjesnik-pjevač nesumnjivo je stvorio djelo zavidne umjetničke vrijednosti.
Kada se razmotri struktura epa Ženidba Smailagić Mehe u izvođenju Međedovića mogu se donijeti određeni zaključci.

Međedović se, ako se dobro prouče do njegovog vremena objavljene zbirke muslimansko – bošnjačkih i hrišćanskih narodnih pjesama, u jednom dijelu svoga stvaralaštva nalazi na fonu reprodukcije. Ta reprodukcija uglavnom se temelji na preuzimanju već postojećih tematsko – sižejnih osnova, motiva i epskih klišea – formula. Ova reproduktivnost u Međedovićevom slučaju ne bi se mogla okarakterisati kao negativna, ili ne bar u smislu pjesničko-pjevačke tehnike i načina funkcionisanja usmene književnosti uopšte, već je ona samo u službi Međedovićeve kreacije i sinteze, budući da ep kao književna vrsta od kada postoji ima svoje osobenosti u vidu čelične konstrukcije kojoj se u umjetničkom postupku u zavisnosti od obdarenosti pjesnika-pjevača može dodavati ili oduzimati. Način na koji Međedović obrađuje teme i motive i barata klišeima iskazuje visok stepen kreativnosti i poetske samosvojnosti ovoga čovjeka. Njegov osjećaj za usložnjavanje teme (komponovanje i sažimanje više već postojećih i ustanovljenih u epskoj tradiciji južnoslovenske i muslimansko – bošnjačke epike), duboko psihološko razvijanje likova, postojećih motiva i socijalno psihološko motivisanje kako likova tako i situacije gdje upliće i motiv sudbine, kao i pitoresknost u kazivanju kada barata epskim formulama i stvarnošću prošlosti Međedoviću otvara prostor da bude svrstan u velike, relativno savremene pjesnike-pjevače i sintetičare epske narodne poezije.

Kod narodnog, usmenog pjesnika-pjevača važan je osjećaj za ono što je u biti pjesme, za osnovnu nit koja pjesmu i njenu radnju čini. Sve ono što se na tu nit nadovezuje samo je svojstveni, umjetnički abažur koji pojedinac postavlja, čime se ističe ili ne ističe pjesničko-pjevačka individualnost. Čitajući ep Ženidba Smailagić Mehe u 12 311 stihova čitalac je istovremeno suočen sa tradicionalim elementima mita, kulturno – istorijske i nacionalne prošlosti, kao i elementima epske tradicije uopšte, čemu su naročito bili skloni pjesnici-pjevači muslimansko – bošnjačke sredine, u smislu očuvanja pobrojanih elemenata, ali i sa jednim novim senzibilitetom koji je vjerovatno proizvod ukrštanja prošlog i sadašnjeg.

Majstorstvo Avda Međedovića i jeste u tome što je u svom epu uspio da spoji u jednoj temeljnoj tački taj ukrštaj prošlosti i sadašnjosti, proteklog i onoga što u sebi nosi, odnosno da tematsko – sižejnu osnovu iz prošlog vremena kome se i sam divi, мada mu ono vremenski nije bilo blisko i spada u dio nasljeđa, osmotri sa jedne distance koja mu je omogućila da boji i bojama sadašnjosti i indivudalnosti, a da djelo ne izgubi od svoje autentičnosti i usmenosti.

Avdo Međedović svojom pojavom opravdava napore svih onih naučnika – istoričara i teoretičara narodne književnosti koji dokazuju da u usmeno iskazanoj riječi treba tražiti poetsko – umjetničke vrijednosti sa snažno izraženim pjesničkim individualnostima i opovrgava mišljenje svih onih za koje je epska pjesma izraz kolektivnog duha naroda u šabloniziranom obliku.

Nalazeći se na raskršću reproduktivnog i kreativnog Avdo Međedović se kreće u smjeru samosvojnosti, kreativnosti, uz povremeni blagi osvrt na ono u epskoj pjesničkoj tradiciji već utemeljeno, a za jednog pjesnika-pjevača reproduktivno.

LOVAC NA JADRANSKO SUNCE



Impresija nakon čitanja rukopisa Olujna obijest Nikole Šimića Tonina[1]



Sve intelektualne sudbine hrvatskog spisatelja Nikole Šimića Tonina (1962, Crkvice, Zenica, Bosna i Hercegovina) u ličnosti pjesnika, pripovjedača, putopisca, romanopisca, dramskog autora, pisca za djecu i esejiste, pisca udžbenika, književnog, pozorišnog, filmskog i likovnog kritičara, tekstopisca i novinara možemo podvesti pod titulu – kormilara!

To pokazuje i novi poetski rukopis Olujna obijest čije stranice slikaju tmurnu sadašnjost, uniformnost koja inspiriše čovjeka na otklon od kanona i potragu za daljinama van neba i zemlje, u bezmjerje nepripadanja i nepristajanja duha na konvencije. Dok na biljurnom Jadranu statue od soli odlaze u studen balkanskog pandemonijuma, pjesnik vješto od niti valova tka versifikatorsku tapiseriju svog duhovnog portreta, egzistencijalnog bunta i žarišta pobune darujući, iz tog trougla meditacija, pejzaž duhovne disolucije negdašnjih bedema altruizma i etike. Tonin je atipični Sredozemac – valovi mu kaplju iz znoja, filharmonija galebova svira arije, na usidrenoj lađi gosti ribare i slučajno izronjelog delfina poziva za kuma željnog da mu krvavim perajem raspara košulju zlatnih dugmadi seleći ga na kočaricu punu dvojnika, neustrašivih pomoraca sa parčadima žive hobotnice u ustima.

Kroz optiku hermeneutičkih viđenja povijesti, bivstva, lutanja i fantazije, iz ugla prekaljenih težačkih uspomena i s niskom arhipelaga duha u pokretu, poeta – čiju posadu čine otočka flora i fauna – izaći će napokon na oranicu mora da jecaje vjetra preobrazi u psalme.Dakako, ne one iz inkunabula, nego one sa pečatom slobode! Baš taj reminiscentni bokun knjige Olujna obijest pred čitaoca podastire atlas različitih metaforičkih amblema u kojima se zibaju pastelne fotografije nostalgije poput žuljavih dlanova, klečanja pred boginjom maslinom, solfeđa dalmatinskih zvonika, krvotoka urvina, šuštanja mastike, plime ulja, pucketanja đedovskog ognjišta, maratona veslanja… kao jedinstvenih simbola i gromova životopisa našeg mediteranskog zavičaja. Ova poezija, poput morske pjene, dok bjesni i tihuje pod našim ponistrama, isključuje geografske limese Juga i odana njegovoj geopoetici uzdiže ga svojom suptilnošću i prozorljivošću na pijedestal vječnosti. Utemeljen dvijema karijatidama od soli, dakle, istorijom i opstankom, baš taj obelisk Juga nosi svako od nas kao kičmu ili pogled u sazviježđa sebe.

Uprkos činjenici da prošlost (ne i istorija) klokoće u svakom akvatoriju ovog poetofilosofskog valovanja a borba sa avetima globalizacije biva sve krvavija, autor uspijeva naći izlaz iz Minotaurovog lavirinta korporativnosti brodeći između scili i haribdi. U toj plovidbi žrtvovao je sve u želji da čuje prvoplačni prasak djeteta na ostrvu koji će prenuti zaleđene umove i potpiriti vatru našeg mediteranskog patrimonijuma. Znajući da naše rodoslove čine kamenopisi, stihotvorac uz pomoć volšebnog vatrometa simbola i čarolijom haiku alegorija, iz kamenjara izlovljava vinograde beskrajno duge kao život i izdašne plavim nektarima za gral vječnosti.

Toninove lirske minijature su poput plišanih kutijica za nakit koje čuvaju zavjetne darove predaka poprimajući vremenom karakter sakralnog. Ova poezija sliči kratkim brodskim sirenama ukomponovanim u himnu i marami u ruci žene, majke ili sestre, kada sa mula prati jedrenjak na put u bestrag. Na njoj, na tom intimnom pergamentu nagriženom solju iz suza, naslikan je pjesnikov ambijentalnižagor Dalmacije i ispisan njegov bjesomučni lov na sredozemno sunce u zalasku a potpisana trajnim parafom – mastilom od puževe sluzi. Na tom krstarenju Horacijeve riječi – Oni koji plove morem mijenjaju nebo ali ne i dušu! kao da su bile amajlija pjesniku.

Kami je lijepo i, na žalost, istinito uskliknuo – Mi jesmo Mediteranci ali Mediteran više nije Mediteranaca! Stoga pjesnički subjekt, nerijetko, s piste aforizma uzlijeće u mistične svjetove zmija, visibaba, riba, trava, ptica i ostalihvrsta. Hoda po moru s ciljem da izmjeri obzorja sebe i,odmorivši na grebenu, pronađe biser kao svojevrsnu bakljurazgorjelupred odlazak u mračnu džunglu civilizacije.

Jezički milje ove poezije je rafiniran, stilski dotjeran, prozračan i dubok pa kroz njegovo modrilo možemo pratiti sve svoje tragove, vremena i iskušenja, svaki svoj pad i uspon, dan i vijek, zagrebačke zime i ostrvska ljeta, zvukove instrumenata i uzdahe, dušmane i prijatelje, jedra spravljena od plućnih maramica kako udišu maestral i tjelesa kampanila čiji vrhovi ispisuju poglavlja života. Na nebu? Ne, na izokrenutojpučini!

Uprkos jadranskoj sudbini što kao jara nad Zadrom plijeni i poput vina iz antičkih amfora opija, moram rećida su bogati lirizam uma, serpentinesaosjećajne duše i moreuze melanholije (lišene patosa) književniku Nikoli Šimiću Toninu dominantno iznjedrili njegovi bosanskohercegovački porodični korijeni. U ovom rukopisu to se, prije svega, da osjetiti ehomtragikezahvaćene iz ljubavnih poruka sevdalinki i kasnijim markiranjem tradicionalne višeznačnosti rijeke Bosne kao simbola trajanja, otpora i iskušenja kroz povijest. Erotski plamenovi ovih pjesama i predanja, čežnje i nedaće, odjeci legendi i napjeva, šarm djetinjstva i ključevi tragičnih društvenih turbulencija na Balkanu, poetski su, isto koliko i životni, putokazi ovog dijela knjige.Oni se samo po formi i ambijentu razlikuju od ranijih Toninovih morekaza.

Duge su i mukotrpne pjesnikove morske brazde i gorske provalije baš kao i njegov alef, ta nadaleko čuvena ulica Kalelarga. Tako se u đirovima njome, vrcav i bos na izlizanoj kaldrmi,srijetao sa Bogom, težakom, prostitutkom, ribarom, vragom, vilom brodaricom, nama, kenjcom… Sve će nas ovaj boem i vagabund jednog dana prevesti vaporom na otok u obliku maslinovog cvijeta u mali hram da čujemo misu, liturgiju i ezan kao melodiju svog unutrašnjeg mora odnosno hučeću sudbinu koja vara smrt.

Od srca blagosloven i proklet, sa staračkim suzama kao ordenjem, poet zmijar, prorok izvađenih očiju i čuvar riznice jezičkih filigrana orođava svoju rijeku sa morem! Iz svojih refleksija i asocijativnih vrtloga Nikola Šimić Tonin pred čitaoca je izlio pjesmu Rijeku koja nas grije srećna što pripada svima. Iz svoje književne radionice pune tihih metonimija, reminiscencija i uresnih metafora ukoričio ju je i otpremio na putovanje, kao kći, u dubine naših iskona, istorije, sadašnosti i sjutrašnjice da noću huči, uspavljuje naše slutnje i, kad zatreba, u zatišju pred zabludu bukne kao ponornica!

Berđajevljevu tvrdnju da živimo u svijetu fantazmi i zločina pjesnikova ponornica pamti ali ih kao svaka tiha voda, čitana talas po talas, sve više ispira. I pamti!

Filantropija autora i njegova građanska svijest jesu istinski pokazatelji modernosti njegovogopusa. Stoga Toninova Olujna obijest, prkoseći mržnji i zlu svake vrste i bilo odakle da dolazi,provedrava srca i pričešćuje vjerom u čovjeka poput slobodarskog juriša ili stiha urezanog na blagdansku pogaču.



Boris Jovanović Kastel

" Metamorfoza " Franc Kafka

Tumačiti Kafkina dela svrsishodno je, po mom skromnom mišljenju, samo sa aspekta poznavaoca njegove lične istorije i osobenosti budući da je u svojim delima opisivao ono što poznaje i što je doživeo, neposredno ili tokom svojih najživljih, umetničkih fantazija. Iako pojedini autori i medicinski stručnjaci ( poput Pereza Alvareza ili dr M.M.Fihtera sa Psihijatrijske klinike Univerziteta u Minhenu) na osnovu sačuvanog Kafkinog dnevnika sugerišu da je patio od šizoidnog poremećaja ličnosti ili manje poznate, anoreksije nervoze, to ne umanjuje njegov doprinos svetskoj književnosti kao ni dokazanu teoriju da u svakoj genijalnosti ima i malo ludila, da u svakom umetniku čuči i jedan ekstremista u pogledu ideja, zamisli i mašte kojom svakako menja svet u kojem postoji. A "kafkijanska atmosfera" više je nego pomerala i žuljala društvenu scenu Austrougarske monarhije 20.veka što Kafku i navodi da samo malobrojna od svojih dela objavi za života, potpuno nezainteresovan za slavu i bogatstvo a opijen željom da se svom daru preda slobodno i bez zadrške, bez vremenskih okvira koji su mu dozvoljavali da, mimo posla pravnika koji mu je donosio hleb, tek retke trenutke bezbrižnosti pokloni svojoj bujnoj inspiraciji i svetu ostavi velika dela u zaveštanje. Do poslednjeg trena dok, iznuren bolešću i (pretpostavljenom) izmenom stanja svesti, ne odlučuje da veliki deo svog opusa spali a samo malobrojna dela ostaju sačuvana zahvaljujući podršci njegovog najboljeg prijatelja Maksa Broda.
Pred nama je "Metamorfoza".

...

Pre "Metamorfoze", moje poznavanje Kafkinog stila svodilo se na čitanje "Procesa", možda najpoznatijeg Kafkinog dela čije razumevanje zahteva, kao uostalom i sva ostala njegova književna ostvarenja, određeni stepen zrelosti uma i čitalačkog ukusa, književno iskustvo kojeg su lišene mlade godine. Stoga, ovo izdanje Arete-a prihvatila sam kao otkriće, meni do tada, sasvim nepoznatog sveta u kojem sam se obrela kao objektivni posmatrač zbivanja u porodici Samsa, u stanu prevelikom za četvoročlanu porodicu koju izdržava samo jedan njen član, iznenada i kobno jednog običnog jutra  preobražen u bubašvabu! Sa aspekta zaljubljenika u realizam, skeptično sam doživela ovu metamorfozu lika pripisujući je izmenjenom duševnom stanju Gregora Samse, njegovom doživljaju sebe samog kao ljudskog bića u telu bubašvabe kojeg svi ostali članovi domaćinstva i dalje percipiraju kao bolesnog čoveka u ljudskom obliku. Ali daljim tokom priče, zaprepašćeno shvatam da ga doista i ostali stanari prihvataju i vide kao bubašvabu! Realno i metaforički, kao bezvrednog stvora i štetočinu čija sva dostignuća i bivše zasluge porodici bivaju oterane poput prljavštine potezom metle; odbačene poput okrajaka hrane i trulog voća koje se ovom nepoželjnom stanovniku njihovog doma sada jedine pružaju kao izvor hrane. A uprkos tome, Gregor ih ne mrzi; naprotiv, on ih razume i pati za njima, čezne da čuje majčin glas ili ne uvredi svojom ništavnošću velikog gospodina oca, tu glomaznu čovečiju figuru koja je i u samom Kafkinom životu odigrala tako bitnu ulogu na pozornici života. Ipak, sa čovekom bubašvabom postupa se ružno; on se mrzi, on izaziva gađenje, žigosan je i odbačen, sveden na jednu sobu koju ne sme da napušta zarad mira i spokoja svojih voljenih. I onda kada očekujemo rasplet ove teške porodične drame i zasluženi oproštaj za Gregorove netražene muke, razrešenje dolazi ali u vidu - smrti. Novog početka, praznine, belog lista sutrašnjice koju će ova porodica ispisati kao da Gregor nikada nije ni postojao u njihovim životima, lišenih emocija prema njemu, prema lešu koji će služavka nemarno baciti u đubre.
A pitanje ostaje - koji smisao ova alegorija sa sobom nosi?
Pokušaću da se ogradim od interpretacija veličina poput Vladimira Nobokova i ostalih profesionalaca i dam svoje, potpuno obično i jednostavno poimanje ove pripovetke o životu. A ono glasi: Stvari vidimo onakvima kakvi smo mi sami. Gregor je sebe video kao bubašvabu jer nije ni voleo ni cenio sopstvo; svoje doprinose porodici svodio je na čist materijalni račun i izdržavanje dok njegova porodica vidi bubašvabu iz istog razloga - otuđenje koje je među njima usledilo, prouzrokovano čistim fizičkim udaljavanjem tokom njegovih mnogobrojnih putovanja u svojstvu trgovačkog putnika ili pak ono bitnije, otuđivanje duše i verovanja, stvorilo je među njima jaz kakav ljudi i bubašvabe nikada ne mogu prevazići; jedno u drugome uvek će videti samo nakaznu potrebu da ovladaju prostorom onog drugog dok zaposedaju međusobne misli i osećanja - bubašvaba strahom od ljudi i uzmicanjem, ljudi gađenjem i mržnjom prema bubašvabama. Ta dva sveta suštinski drugačija, ne mogu egzistirati zajedno dok ne pomire ono primarno u sebi - svest koju Gregor i dalje ima, iako u životinjskom telu. On biva opijen muzikom violine, on štiti lepotu slike na svom zidu. Dakle, te mere ljudskosti i lepote još uvek postoje u tom telu, iako zauvek zarobljene od očiju ljudi.
Za kraj, moram se osvrnuti na činjenicu da je možda, pred kraj svog života, Kafka osećao tu bol jedne bubašvabe, tu besmisao postojanja, tu bojažljivost da će sve što dotakne uništiti a da je sve što je bilo lepo nemoguće i sačuvati. Možda je stoga i spalio veliki deo svojih rukopisa.
Da sačuva lepotu.
Onako kako je tada, jedino i znao i umeo.

" Sto jada " Emir Kusturica

...

" Ozbiljno, duša se hrani knjigama!
- Onda meni ne treba duša!
- Čovjek ne može bez duše!
- Jel se duša jede?
- Ne jede, ali da se ne bi prosula, mora čovjek da čita! - zagolicala me majka, izvukla osmijeh, ali to nije značilo da sam poverovao u te njene priče o duši. "

...

Za mene će Emir Kusturica zauvek biti čovek iz naroda. Podučen svetskim a opasan našim - nasleđem, tradicijom, kulturom; sklonošću ka istorijski i jezički bliskim.
Njegova mašta i talenat davno su prevazišli granice ove naše, podeljene zemlje ostavljajući mu u amanet seme sećanja na burnu prošlost i bosansku svest; ljubav ka rodnoj grudi, ka Sarajevu, ka brdovitom Balkanu na kom je svoje stope zauvek ostavio duž kamenih stepenica Drvengrada, u svakoj duši koja je disala pod nebom Kustendorfa... U svakom čitaocu koga je dotaklo sto jada a smrt mu bila i ostala, neprovjerena glasina. Prevazišao je on, pa i ujedinio, mnoge izdeljene grane jedne vrhunske umetnosti - kako život satkati od trenutaka i sačuvati ga od zaborava kroz napisano, izrečeno, za svagda u slici uhvaćeno, da bi trajalo i generacijama toliko dalekim da ih jedva možemo i sagledati - donelo sve ono lepo što su njegove očinske ruke stvorile; nadahnuće, doživljaje, malo realnog a više mašte, mnogo života i iskustva u njemu.
Neke istine koje danas sve više počinju da blede, gažene vremenom koje u ambis sve više odmiče i za sobom vuče rodoljublje, one nekadašnje komšijske odnose, dečije zvrčke i bezazlenost momčadije. Proste priče kakve se danas više ne vode jer im je esencija već odavno zatrovana.
Sve je to spasio i odbranio naš Kusturica.
Heroj iz nekog lepšeg doba.
A kada se svetla pozornice ugase, pred nama stoji on koji i jeste - običan čovek, očiju skrušeno podignutih k nebu.

" Oči naše, tuga nebeska. "
Oči koje su možda i previše tuge videle na ovom svetu a nisu se dale, nsu se predale. Jer život uvek pobeđuje nad smrću; svako je uspenje iz očaja kao uspenje na liticu, na božansko, na svemoguće i večno. Stoga je Kosta u " Zmijskom zagrljaju " ništa drugo do Kusturica lično ali možda i svaki drugi muškarac koji bi pred bezumljem ljubavi učinio sve, da je spasi i odbrani, sačuva i održi kao jedino istinski dobro, istinski vredno i čisto u životu.
Jer " ljubav najuspešnije usmerava sudbinu, a teška sudbina nije večna. "
I nju najbolje skraćuje humor, špil dosetki koje Kusturica maestralno vadi jednu za drugom kroz ljubavno priznanje Milijane Gačić, pijano posrnuće Rođe Olimpijskog šampiona, pokušaje kulturnog prevaspitanja Alekse Kalema od strane njegove majke Azre i naposletku, u mladalačkoj avanturi momaka za kojima se traga kao i za strancem u braku.
Dugo se nisam toliko iskreno smejala čitajući jednu knjigu, oduševljena dijalozima, preokretima, nenadanim rečenicama koje bi me prikovale za stranice ove divne knjige.
Suviše joj je brzo došao kraj.
I sve se nadam, Emir već radi na njenom nastavku.
Jer su Aleksa, Milijana, Azra, Braco, Crni već  odavno izašli sa ovih stranica i eno ih tamo negde, među nama, umešali se među narod i uživaju što se o njima toliko priča dok smišljaju neke nove avanture. A i da ih ne sprovedu u delo, već su legende o čijim dogodovštinama će se prepričavati kroz buduće godine.
Negde tamo, Kusturica se smeška.
Jer zna da je uspeo da ostavi trag još širi i veći od Kustendorfa.
Osvetlio nam je srca nekim čudnim reflektorima.
A nemamo gde da se sakrijemo, ni od njega ni od nas samih.
" To ti je tako, pa ti vidi. "